Kako se oprostiti od nekoga tko nam je nekad bio blizak, a više ga niti ne poznajemo? Kako oprostiti nekome koga više nema? Kako pisati i smijemo li uopće pisati o traumi koja nije isključivo naša, koju dijelimo s drugim, s nekim tko više nema glas kojim bi se obranio? Kako pomiriti ono što percipiramo kao svoj identitet s predodžbom koju drugi imaju o nama, predodžbom koja nam je uvijek nužno tuđa, a time i poražavajuća, bolna, nesnosna? Sve ove teme – uz temu transrodnosti, dosad potpuno zanemarenu u hrvatskoj književnosti – uvodi Espi Tomičić u svojoj poetskoj drami Your Love Is King (MaMa, 2020), tekstu koji bezrezervno prodire u bolesno tkivo prošlosti kako bi iznjedrio šansu za drukčijom budućnosti. Tekst pristupa svojim dramskim temeljima izazivajući naše ustaljene obrasce pisanja i čitanja drame, pokazujući nam da moć oporavka leži upravo u našoj mogućnosti posredovanja kompleksnoga narativa oko kojega smo osmislili, i stalno iznova osmišljamo, same sebe, te u pomirenju s činjenicom da je optjecanje naših uspomena, naše boli, naših teksualnosti nešto što ne možemo spriječiti, ali da bismo prodisali, moramo o tome beskompromisno govoriti i bezrezervno pisati.
Espi Tomičić mladi je pisac, dramaturg i student Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu čiji je prvi dramski tekst Prvo pa žensko izveden 2016. u Gradskom dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu. Otad piše prvenstveno drame, ali i eseje i kratke priče, a za dramu Ne zaboravi pokriti stopala dobio je 2019. Dekaničinu nagradu Akademije dramskih umjetnosti, kao i nagrade portala drame.hr i EURODRAM. Osvaja i treću nagradu Marin Držić za tekst #ostavljamvamsvojekodoveihvalazaprijateljstvo ili #bitćesveokej, također 2019. godine.
Osim u formi knjige, drama Your Kive is King je besplatno dostupna na sljedećem linku.
Između udaha i izdaha
Tekst Espija Tomičića svu dramsku radnju smješta u prostor između udaha i izdaha, monolog koji razotkriva pisanje kao praksu koju u stopu prate ambivalentni osjećaji krivnje i olakšanja. Krivnju zbog nemogućnosti da pomogne majci koja boluje od raka i krivnju što o tome piše, pretvarajući svoju obitelj u književne likove, dramski subjekt sukobljava s osjećajem, uvjerenjem da je upravo pisanje nešto što mu može ponuditi izlaz iz bezizlazne situacije, što mu može pomoći preosmisliti sebe, svoj položaj unutar iste te obitelji, te pružiti neku vrstu olakšanja, razrješenja krivnje upisane u gusti prostor između udaha i izdaha. Napetost između krivnje i olakšanja na kraju se drame, u njezinom trećem dijelu, ipak razrješava u korist olakšanja, odnosno pisanje se razotkriva kao jedina šansa za ozdravljenje: „mama naučila si me da iskoristim šansu / šansa je ovo što činim / pišem o tebi / jer si me ti naučila / da se tome naučim sam“.
Ispostavlja se da je upravo tekst koji nastaje, drama koja nastaje, ono nešto što će dramski subjekt moći „čuvati do kraja života“. Koliko mu je važno bilježenje pokazuje i njegov imperativ da tijekom posjeta bolesnoj mami fotografira sve što mu se nađe na putu, a potiče ga i da, umjesto da nazove majku, s njom razgovara putem WhatsApp poruka: „jer sam htio da si pišemo / da imam uspomenu / da analiziram poslije“. Nužnost zapisa, možemo reći, ne progovara samo o potrebi dramskog subjekta da ne zaboravi (majku, djetinjstvo), nego omogućava samo stvaranje uspomena, kreaciju odnosa koji ne postoje izvan teksta, izvan fotografije, koji su oblikovani i osmišljeni upravo tim činom zapisivanja. Nužnost zapisa postavlja se tako kao tematsko središte drame Your Love Is King, a dramski sukob odvija se isključivo unutar subjekta koji suprotstavljajući prošlost sadašnjosti, svoj identitet unutar obitelji individualnom identitetu, krivnju pomirenju i šutnju pisanju, odabire na kraju uvijek ovo potonje, osvještavajući pritom da će sve te dvojnosti ostati zauvijek upisane u njegov identitet, ako ne više kao mjesto prijepora, onda kao mjesto sjećanja.
Nužnost zapisa postavlja se kao tematsko središte drame Your Love Is King
Kako ispisati sebe?
No kako zapisom premostiti izvantekstualni rascjep, kako locirati mjesto rasapa kad su ta mjesta, čini se, toliko brojna, nižu se jedno za drugim, skokovito u fragmentima isplivavaju i prodiru u tekst da bi odmah zatim ponovno uronila u riznicu drugih, jednako bolnih, jednako nepomirenih sjećanja? Tekst se s ovim problemom na formalnoj razini suočava poigravanjem tradicionalnim dramskim obrascima, formirajući radnju koja se potpuno rasipa, iskaz koji je fragmentaran, monološki, te prenoseći govor drugih isključivo posredstvom dramskoga subjekta. WhatsApp poruke također su uključene u tijek radnje i direktno prenesene pa drama stvara osjećaj kako se odsutnost likova u određenim trenucima ipak pokušava premostiti. No takva mjesta kao da čine upravo suprotno: pomažu naglasiti monologičnost iskaza i sigurnost u kontrolu koju dramski subjekt ima nad tijekom teksta.
Tekst je podijeljen na tri dijela, simulirajući tradicionalnu podjelu na tri čina, pri čemu unutrašnji sukob nema izravnih posljedica na događaje izvan svijesti subjekta, na koje samo referira, nikad im ne posvećujući više od nekoliko stihova. Napuštanje logike tradicionalnoga dramskoga teksta u korist razgovornoga jezika, referenci na popularnu kulturu i regionalnu svakodnevicu, odbacivanje pravopisnih i gramatičkih pravila koje potiče dojam kontinuiranosti iskaza, njegove zgusnutosti u prostoru između udaha i izdaha; sve su to signali kojima tekst kao da pokušava formulirati vlastito uporište u stvarnosti, no potreba za tim ne pokazuje se kao hir, nego kao nužnost. Nužnim se doima i ispovjedni ton drame, on je oruđe koje ima moć da zabilježi čitavu zamršenu mrežu emocija i odnosa među likovima na način koji se doima iskrenim i upečatljivim te koji dozvoljava neposredniji uvid u svijest subjekta nego što to omogućuju drukčije vrste dramskoga pisma. Ova je tehnika posebno uspješna u suprotstavljanju unutrašnjega svijeta likova vanjskome, pri čemu se značajke vanjskoga svijeta teško naziru i razabiru iz gustoga, mada jasnog monologa likova. Ovakvu strukturu Your Love Is King narušava već spomenutim porukama koje se pojavljuju na nekoliko mjesta u tekstu te na koje tekst često referira, ostavljajući tako čitatelju ipak nešto više konkretnih informacija o svijetu drame te otvarajući mjesta za perspektivu drukčiju od one dominantne, za slojevitost koje u ovako intimno formuliranim ispovjednim iskazima ponekad zna nedostajati.
„U tranziciji si / transrodna si“
Brojni su trenuci u tekstu u kojima dramski subjekt poetiziranim uspomenama iz djetinjstva na vješt i neočekivan način supostavlja surove slike koje tematiziraju ovisnost o drogama, nasilje i siromaštvo. Tekst to čini toliko dosljedno da se pri čitanju stvara dojam neizbježne isprepletenosti djetinjstva i odraslosti, radosti i tuge, krivljenja i opraštanja. Iskaz koji nastaje kao da šalje poruku da je do kulminacije, do mjesta traume, nemoguće doći neposredno, da je nemoguće doći u središte vlastite i tuđe krivnje, nju možemo naslutiti onoliko koliko je potrebno da se s njom obračunamo. Dramski subjekt kao da i sam shvaća da je nemoguće obuhvatiti svaku uspomenu, pogrešku, situaciju koja je nagrizla ovojnicu njegovih identiteta, pa mu mjesto traume stalno izmiče, ostavljajući samo tragove, nabacane uspomene, poruke i isprike s kojima se teško pomiriti.
Jedna od takvih uspomena je uspomena na konačan razdor u obitelji, a počinje prisjećanjem na djetinja ljetovanja, jednu gotovo idiličnu uspomenu kojoj se odmah zatim supostavlja rana odraslost, odnosno adolescencija, vrijeme potpuno drukčije od onoga provedenoga na plaži: „mama ne mogu opet prolaziti to / govorim sam sebi / svaki pubertet jedna smrt / da / to je valjda tako / više nisi ženstvena / uzimaš testosteron / kako ti to glas zvuči / u tranziciji si / transrodna si / sve ste to pomislili“. Razdor se, ispostavlja se, događa upravo zbog nemogućnosti prepoznavanja, prvi put u pubertetu dramskog subjekta, a zatim u njegovoj odraslosti, kad posjećuje majku i brata koji se ne uspijevaju pomiriti s njegovom transrodnošću. Nakon detekcije trenutka razdora, iskaz po prvi put otvoreno, osim krivnje, tematizira osjećaje bijesa i straha zbog neprihvaćanja, napuštanja i kasnije majčine bolesti: „strah me da ću postati opet onaj klinac / kojem nije stalo do vlastita života / koji lupa vratima jer se skida s droge / i ne može se s tim nositi“. Do raspleta dolazi u trenutku u kojem se dramski subjekt, priznajući kompleksnost krivnje koju dijeli s članovima svoje obitelji, napokon bespogovorno odlučuje za govorenje, za pisanje, „jer nam je tišina već jednom uništila život“.
Razdor se događa zbog nemogućnosti prepoznavanja, prvi put u pubertetu dramskog subjekta, a zatim u njegovoj odraslosti, kad posjećuje majku i brata koji se ne uspijevaju pomiriti s njegovom transrodnošću
Nudeći samome sebi šansu za izdah, tekst zahtijeva od nas, čitatelja, da prekinemo šutnju i preosmislimo načine na koje smo do sada čitali i razumijevali druge. Your Love Is King osvaja svojom svježinom i nepretencioznošću, a sve u službi podsjetnika na to da je prostor između udaha i izdaha jedini prostor unutar kojega možemo opstati: to je prostor riječi, prostor pisanja, prostor govorenja. Prostor koji oblikujemo sami, no također i prostor u koji možemo pustiti druge. Prostor slobode, a ne prostor krivnje.
