Iako edukacija u polju dramaturgije nema kolegije koji pokrivaju pedagoška znanja i vještine, mnogi dramaturzi i dramaturginje učestalo rade s djecom ili su angažirani na kreiranju sadržaja namijenjenih djeci. Većina njih stasala je kroz neformalno obrazovanje u tom polju, no 2016. godine konačno je pokrenut poslijediplomski specijalistički studij dramske pedagogije na Učiteljskom fakultetu.
„Takav studij prije nije postojao – bilo je pojedinačnih kolegija na učiteljskim fakultetima, povremenih radionica ili kratkotrajnih suradnji sa studijem Kroatistike. No tek je ovaj studij donio zaokruženi program koji pokriva sve važne aspekte dramske pedagogije – korištenje dramskih metoda u nastavi, dramski odgoj kao samostalni predmet u školi, rad u dramskom studiju ili amaterskim kazalištima, suradnju dramskih pedagoga na predstavama za djecu i mlade, ulogu dramskog pedagoga u radu drugih kulturnih institucija, npr. u muzejima“ – priča mi Maja Sviben, dramaturginja koja u Teatru Tirena, zagrebačkom kazalištu za djecu i mlade koje je prošle godine proslavilo 25. godišnjicu postojanja, radi gotovo od samog početka.
„Kao dramska pedagoginja počela sam raditi vrlo rano, već nakon završetka srednje škole, uz studij. Kako tada nije postojala mogućnost formalnog obrazovanja, učila sam od ljudi koji su ostavili veliki utjecaj na mene tijekom osnovne i srednje škole: Ines Škuflić-Horvat, Vlade Krušića, Ive Gruić i Desanke Virant. Ines je bila ta koja je prepoznala moju želju da se u tom smjeru dalje razvijam i pozvala me na suradnju. To su bili moji počeci.“
Nedostatak edukacije za dramske sadržaje za djecu
Za razliku od Muzičke akademije ili Akademije likovnih umjetnosti, Akademija dramskih umjetnosti nije formirala odsjek ni kolegij koji bi studente preciznije usmjerio prema tom području: „Za vrijeme mog studija ponekad sam imala dojam da mnogi to smatraju ‘nižom vrstom’ rada u odnosu na bavljenje Umjetnošću (!). Uz nemalu dozu ironije, prateći recentna događanja, mogu reći da na Akademiji dramskih umjetnosti to polje prvenstveno nedostaje kako bi se odgojio vlastiti kadar.“ – dodaje Sviben.
Pa iako Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu trenutno ne nudi specijalizirane kolegije u tom polju, kao ni u polju dramskog pisma kad su u pitanju sadržaji za djecu, svojim je studentima uvide u praktični pedagoški rad četiri godine osiguravala kroz praktikum pod vodstvom profesora Tomislava Zajeca, zamišljen u obliku suradnje s Učilištem ZKM-a, koje je iznjedrilo mnoge naše glumce, redatelje i dramaturge. Jedna od njih je i dramaturginja, dramatičarka i scenaristica Nikolina Rafaj:
„Moj rad je zasigurno oblikovalo iskustvo pohađanja ZKM-ovog učilišta, u kojem sam godinama entuzijastično rasla i sazrijevala pod vodstvom sjajnih dramskih pedagoginja poput Grozdane Lajić Horvat, Mirjane Rogine, Sare Milavec i Milice Sinkauz. Poslije, za vrijeme i nakon studija na Akademiji, s većinom njih sam imala prilike surađivati kao dramaturginja.“
Pitam Nikolinu što joj se čini posebno važnom temom kad je u pitanju proizvodnja sadržaja za djecu i mlade.
„Definiranje uzrasta za komad je čest problem, a nedovoljno čest predmet razgovora. Nerijetko se iz financijskih razloga taj raspon rasteže preko svake granice, a onda naravno pate i proces i produkt. Ako nemamo jasnog ‘sugovornika’ s druge strane, odnosno publiku kojoj se obraćamo, lako se zapadne u općenitost koja bi trebala pomiriti različite dobne skupine, a ne moram ni isticati koliko je opasna i porozna ta zamka.“ – odgovara Rafaj.
Marketing, a ne edukacija
S time se slaže i dramaturginja, dramatičarka i scenaristica Lucija Klarić. Smatra da je obrazovanje u tom polju važno, iako pedagoški rad dijelom ovisi i o kombinaciji ljudskih kvaliteta koje netko posjeduje: „Možeš primjerice sjajno govoriti neki strani jezik, ali da bi bio dobar predavač potreban je i dodatni set znanja. Tako je i s dramskom pedagogijom. Ona čini strukturu i temelje za rad s djecom, a teoriju se onda nadograđuje nizom praktičnih tehnika i pristupa kazališnom ili scenarističkom radu.“
Na pitanje o praktičnim izazovima u tom polju Klarić dodaje: „Često svjedočimo hiperprodukciji već izlizanih, poznatih naslova kada su u pitanju sadržaji institucionalnih kazališta za djecu, a u paketu s tim nerijetko dolazi i angažiranje redatelja i dramaturga koji su etablirani u polju produkcija za odrasle, iako nemaju znanja ni iskustva u proizvodnji sadržaja za djecu. U oba slučaja kazališta se vode isključivo marketinškim prioritetima, dok se ona pedagoška zanemaruju, iako je svaka proizvodnja sadržaja za djecu neminovno edukativna i određivanje jasne dobne skupine pritom je od izrazite važnosti. U manjku ekspertize nerijetko zavladaju stereotipi, kič, karikaturalni likovi, klišeizirana rješenja – ukratko djecu se podcjenjuje kao gledatelje kojima su dovoljna dva-tri gega, kakav banalan song i zaključak da su ‘svi sretno živjeli do kraja života’.“
Klarić navodi predstave Tamare Kučinović kao odličan primjer toga kako bi predstave za djecu trebale funkcionirati – primarno na način da iniciraju dječji angažman, da pozivaju na suradnju i su-igru, te da djeci omogućuju imaginativno nadopunjavanje sadržaja. Osim toga, spominjemo i Teatar Poco Loco koji već gotovo cijelo desetljeće stvara važne i inovativne projekte na tom polju, a nedavno je napravio i važan iskorak ciklusom predstava i razgovora Bolje da o tome ne razgovaramo. Mala Scena također je relevantan akter ove priče, a odnedavno nudi i kazališne sadržaje za bebe (i njihove roditelje). Žar ptica i dalje kontinuirano podiže ljestvicu navikavanja dječje publike na progresivnije estetike i sadržaje, kao što je primjerice recentna uspješnica Mala Frida čiji tekst potpisuje dramaturginja Jelena Kovačić.
Lucija Klarić: U manjku ekspertize nerijetko zavladaju stereotipi, kič, karikaturalni likovi, klišeizirana rješenja – ukratko djecu se podcjenjuje kao gledatelje kojima su dovoljna dva-tri gega, kakav banalan song i zaključak da su ‘svi sretno živjeli do kraja života’
Otvaranje perspektiva
S Nikolinom Rafaj radim malu komparativnu analizu njezinih dramaturških uspješnica – riječ je o dramatizacijama romana Blizanke Ericha Kästnera za Kazalište Marina Držića, Junaka Pavlove Ulice Ferenca Molnara za Zagrebačko kazalište mladih, Čudesne šume Sunčane Škrinjarić za Dubrovačke ljetne igre, te Ivice i Marice za Trešnju. Pitam je što je zajedničko u njezinom pristupu tim djelima, postoji li uopće nešto zajedničko.
„Kada ponavljam kako je svaki proces specifičan uglavnom pokušavam ne zapasti u generalizaciju, no ono što zaista jest zajedničko ovim dramatizacijama je pokušaj otvaranja prostora za mišljenje, nadopisivanje, preispitivanje viđenog. Najveći izazov je s jedne strane imati dovoljno jasnu strukturu koja nas ‘vodi’, a istovremeno je održavati dovoljno nenametljivom kako izvedba ne bi završila u trenutku kad se svjetla ugase.“ – kaže Rafaj.
Maja Sviben u Tireni trenutno koordinira nekoliko međunarodnih projekata – jedan, netom završen, namijenjen je upotrebi dramskih metoda u nastavi stranih jezika, dva nastavnicima osnovnih škola, jedan voditeljima skupina mladih (tzv. youth leaderima) u neformalnom obrazovanju i organizaciji slobodnih aktivnosti, a jedan, u kojem sudjeluju polaznici Tireninog dramskog studija, primarno je usmjeren na mlade.
„Sve ih smatram jednako važnima“, kaže Sviben, „ponajviše zato što svim uključenima pružaju priliku da se upoznaju s kolegama i vršnjacima iz ostatka Europe i regije, vide što se i kako radi u drugim zemljama. Fokus je na širenju obzora i iskušavanju novih metoda, bez obzira je li riječ o partnerskim organizacijama ili određenom broju ljudi među kojima se otkrića i zaključci diseminiraju u Hrvatskoj.“
Nikolina Rafaj: Definiranje uzrasta za komad je čest problem, a nedovoljno čest predmet razgovora. Nerijetko se iz financijskih razloga taj raspon rasteže preko svake granice, a onda pate i proces i produkt. Ako nemamo jasnog ‘sugovornika’ s druge strane, publiku kojoj se obraćamo, lako se zapadne u općenitost koja bi trebala pomiriti različite dobne skupine, a ne moram ni isticati koliko je opasna i porozna ta zamka
Televizija: nesrazmjer između ulaganja u odrasle i djecu
Iako je kazalište dragocjen medij neposrednosti i izravne interakcije, televizija i dalje, iako u neizvjesnoj borbi s hiperprodukcijom sadržaja na društvenim mrežama, igra važnu ulogu kad je u pitanju borba za pažnju djece i mladih. Dominantno javna televizija kod nas nudi većinski autorske sadržaje za tu populaciju, bilo da je riječ o njihovim unutarnjim produkcijama, bilo pak o precizno oblikovanim javnim pozivima. Lucija Klarić, iza koje je iskustvo pisanja dvaju dječjih serija za HRT, nudi svoje viđenje trenutnog stanja:
„Kad je televizija u pitanju jasno su definirane dobne skupine recipijenata, uglavnom se na javnim pozivima zadaju precizne teme, primjerice pred-matematičke radnje za djecu, a na produkcijama redovito sudjeluju pedagog i psiholog koji provjeravaju udovoljava li sadržaj svim parametrima te dobne skupine.“
Kao glavni problem Klarić navodi nesrazmjer ulaganja u sadržaje namijenjene djeci i one namijenjene odraslima, što je jednim dijelom povezano sa zabranom puštanja reklama tijekom dječjeg programa. Jasno da je onda uglavnom lakše uvoziti inozemne sadržaje negoli proizvoditi vlastite. Osim toga, dodano je ograničavajuće to što je s autorskim konceptom u ovom polju dosta teško doći do produkcijske podrške. Dotičemo se nakratko i globalnog konteksta. Klarić zaključuje:
„Pixar je globalno najuspješniji fenomen u ovom polju i to zato jer su vođeni premisom da ne rade sadržaj za djecu, već sadržaj za dijete u svakome od nas. BBC također ima vrlo visoke standarde kad je u pitanju proizvodnja programa za djecu, a Sesame Street, taj vječno aktualni, simpatični klasik, među prvima je prepoznao važnost neformalnog obrazovanja djece te ponudio svoj specijalizirani priručnik kao zbir znanja za autore i producente koji djeluju u tom polju. Ukratko, danas postoji kvalitetan televizijski program koji obiluje zaista prekrasnim i promišljenim filmovima i serijama za djecu. Ja ću primjerice zauvijek ostati najveći fan Peppa Piga.“
Dramaturginju, dramatičarku i scenaristicu Ronu Žulj, dobitnicu ovogodišnje Zlatne arene za najbolji scenarij animiranog filma Cvrčak i mravica, pitam o izazovima adaptacije Ezopove basne:
„U priči Darka Bakliže, po kojoj je nastao naš scenarij, arhetipovi cvrčka i mrava iz basne postali su pravi likovi sa svojim željama, talentima, ponekom manom.
Mrav je postao mravica, a likovi se i zaljubljuju čime dovode u pitanje sve ono o čemu je poučavao Ezop. Basna o cvrčku i mravu iz današnje perspektive djeluje okrutno; iako je zamišljena kao pouka o važnosti marljivog rada da ne bismo ostali na cjedilu, iz tog teksta nije teško iščitati i neke vrijednosti s kojima mi se osobno i umjetnički nije bilo lako složiti – između ostalog, pretpostavku da umjetnički rad nije ‘pravi rad’. Tu je i motiv neprihvaćanja drugačijih od sebe na temelju nekoliko površno uočenih činjenica. Pišući scenarij, te su stare vrijednosti našle svoje mjesto u predrasudama mrava i cvrčaka jednih o drugima. Razbijanje tih predrasuda radnjom filma u kojoj oba svijeta postaju bolja udruživanjem – to je bio naš temeljni pristup osuvremenjivanju Ezopove basne.“
Žulj pisanje dugometražnog scenarija opisuje kao niz od milijun malih odluka i pažljivog odvagivanja svake, a višegodišnje razdoblje koje je prethodilo finalnoj
verziji, iznjedrilo je barem pet ili šest prethodnih verzija scenarija:
„Zbog činjenice da se radi o animiranom filmu“, dodaje Žulj, „svaka je odluka najvažnija i svaka će izaći na platno točno onako kako je napisana, bez mogućnosti scenske čarolije ili glumačke improvizacije koja može spasiti scenu u zadnji tren.“
Pisanje za djecu – manje vrijedno od onog za odrasle?
Dramsko pismo za djecu u tom smislu nije toliko rigidni format poput scenarija, no Klarić, prošlogodišnja prvonagrađena Malim Marulićem za tekst Eldino galaktičko putovanje smatra da tretman pisaca za djecu kod nas nije na visokom nivou.
„Iznos koji donosi prva nagrada Mali Marulić visinom nije niti u rangu treće Nagrade Marin Držić, nagrađeni se tekstovi ne objavljuju u tiskanom obliku, a za moj prvonagrađeni niti jedno kazalište za djecu nije iskazalo interes. Mislim da se pisanje za djecu doživljava kao manje vrijedno od pisanja za odrasle, iako je iznimno zahtjevno naći inovativne jezične mehanizme, kao i humoristične ili zavodljive slike za progovaranje o ozbiljnim, univerzalnim temama koje muče i djecu.“
Slažemo se oko toga da nagrade za dramske tekstove u Hrvatskoj više funkcioniraju kao subvencije dramskim piscima, a ne kao nagrade koje vode ka uprizorenju suvremenih i aktualnih tekstova. Osim toga, dotičemo se i kadrovske politike unutar institucionalnih kazališta.
„Mišljenja sam da bi kazališta za djecu trebala imati zaposlenog razvojnog psihologa koji bi sudjelovao u programskim politikama i ispraćao svaku predstavu. Nije nužno da redatelji i dramaturzi raspolažu pedagoškim znanjima i vještinama, ali onda bi im pri ruci svakako trebao biti netko na koga se mogu referirati. Osim toga, mnoštvo stručnih sadržaja u tom polju danas je dostupno i online – pitanje je naravno osobne odgovornosti hoće li se za tim sadržajima posegnuti prilikom rada na produkcijama za djecu“, zaključuje Klarić.
Scenaristikom se bavi i Rafaj, pri čemu s veseljem izdvaja koscenaristički projekt s Klarić:
„Lucija i ja smo zajedno razvijale scenarij za animiranu seriju Misi Mesi za što smo dobile potporu HAVC-a – bio je to silno uzbudljiv koautorski proces u koji smo ušle vođene zajedničkom fascinacijom iz dječjih dana – prostorom smočnice. To ‘mitsko mjesto’ gdje su mame uvijek iza brašna skrivale slastice postalo je polazištem za promišljanje magičnog u svakodnevnom. Istraživački proces je krenuo mapiranjem strahova i popratnih pitanja koji se javljaju u određenoj razvojnoj fazi koju prolazi svako dijete. Željele smo, koristeći humor kao glavnu alatku, mapirati i ono o čemu se ne govori – ‘negativne emocije’ poput straha, ljubomore, potrebe za uspoređivanjem i slično, emocije koje su jednako zastupljene u svima nama, kao i one pozitivne, te na taj način dovesti u pitanje tu nezahvalnu podjelu na uvjetno rečeno dobre i loše. Scenarij je trenutno u nekoj vrsti naše smočnice, na čekanju.“
Nagrade za dramske tekstove u Hrvatskoj više funkcioniraju kao subvencije dramskim piscima, a ne kao nagrade koje vode ka uprizorenju suvremenih i aktualnih tekstova
Manjak sadržaja za djecu od 11 do 20 godina
Pitam Sviben u čemu vidi najveću vrijednost rada s djecom te je li teško u vrijeme intenzivne tehnološke progresije vratiti djeci fokus na interakciju, igru, tekst, pokret.
„Sigurno je teško, jer se nadmećemo s često naizgled uzbudljivijim i atraktivnijim igračima. Osim toga, istraživanja već dugo govore primjerice koliko se smanjilo vrijeme koncentracije na određenu akciju (po dobnim skupinama) i koliko je sve lošija fina motorika djece, koliko se malo kreću… S druge strane, ne mislim da je nemoguće djelovati, a uvijek ima i djece koja su naprosto – drugačija. Ne uklapaju se u tipična društva i sredinu, teško u školskom i obiteljskom okruženju nalaze sugovornike, a imaju ideje, stavove, želje. Takva djeca često nađu put do nas i ponosna sam što im možemo pružiti ‘sigurno mjesto’.“
Rad s djecom uvijek nosi i dozu uzajamnosti. Rafaj naglašava: „U neposrednom radu s djecom i mladima redovito prepoznajem vlastite ‘slijepe pjege’, osvještavam potrebu za neprestanim propitivanjem metodologije rada, kao i sadržaja koji se kreira.“
Klarić dodaje da je ipak jedan od najvećih izazova ovog polja kod nas manjak sadržaja za mlade između 11 i 20 godina. Puno je razloga za to i oni nisu isti kad su u pitanju televizija i kazalište. Činjenica da smo još uvijek izrazito konzervativna sredina koja mladima te dobi jednostavno odbija ponuditi sadržaje koji su njima zaista relevantni je zasigurno na prvom mjestu. S druge strane tu je imperativ profita prilikom proizvodnje sadržaja za koje je ova skupina prilično rizična. Manjak sadržaja u tom smislu pokušavaju popuniti raznovrsne radionice, poput ciklusa pod nazivom Iz prve ruke u organizaciji UO Punctum koji je za cilj imao približavanje suvremenog dramskog pisma mladima. Hrvatski centar ITI svojedobno je mladima te dobi ponudio radionice dramskog pisma pod nazivom I to je drama? Ovogodišnji projekt FKK – film, književnost, kazalište Gradske knjižnice Pazin također je primarno ciljao na tu skupinu mladih, a bavio se adaptacijom sadržaja kroz tri različita medija.
„No to nipošto nije dovoljno i teško da može nadomjestiti činjenicu da nam za tu dobnu skupinu u kazališnom smislu nedostaje institucionalni prostor“, dodaje Klarić, „iako se povremeno pojave zanimljive nezavisne produkcije poput primjerice nedavno premijerno izvedene Klase iznad Empiria Teatra prema tekstu dramaturginje Dore Golub.“
Iako je rad na proizvodnji sadržaja za djecu i mlade uglavnom izvor zabave i veselja za sve uključene aktere, neminovno je riječ o ozbiljnom radu koji zahtijeva stručnost i iskustvo, visoku razinu odgovornosti, neumornu kreativnost i intermedijalni pristup. Ispreplitanje dramaturgije s pedagoškim, metodološkim i didaktičkim uvidima i saznanjima otvara slojevit prostor interdisciplinarnosti kao temeljnog preduvjeta za kvalitetan dramaturški rad u ovom polju.
Na ovim poveznicama pročitajte prethodna tri teksta iz serijala o dramaturgiji:
Dramaturgija – jučer, danas, sutra
Kazališna dramaturgija – izazovi u praksi
Raditi politički teatar ili raditi teatar politički
*Serijal tekstova „Dramaturgija – fantomski posao, materijalizirana misao“ objavljuje se uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije.
