Zbigniew Herbert dobro je poznavao patnju. Nikad joj nije dao da ovlada njime, ali je nije ni spriječio da kroza nj progovara, pridružujući joj i svoj glas. Glas nemoćan, jer ne pobjeđuje, a iznimno važan, jer ne odustaje. Pjesma što ju je Herbert posvetio svom srpskom i jugoslavenskom prevoditelju Petru Vujičiću, a kojom smo, uvrštavajući je u ovaj izbor, htjeli simbolički vratiti dug onome koji je prvi sustavno i uspjelo čitateljima južnoslavenskog prostora predstavio Herberta, završava stihovima „objasni to drugima / imao sam divan život / patio sam“. To nije, međutim, onaj odnos prema patnji kakav propisuje kršćanski teizam kazujući da patnja na ovom svijetu znači oslobođenje od patnje u životu nakon smrti, odnosno razumijeva patnju kao preduvjet katarze. Herbertova je patnja ono što nas povezuje s drugim ljudima. Ona je univerzalno ljudsko iskustvo, događa se ljudima u različitim kulturama, jako udaljenim i vremenski i prostorno. U srži naše spremnosti i sposobnosti – koja se uči – da suosjećamo s drugima, stoji zauman, nerazgovijetan osjećaj da je onaj koji pati blizak i poznat upravo zato što pati jednako kao i mi. Sreća je drugih lijepa, ali samodostatna, u njoj se ne prepoznajemo. Patnja drugih pak i naša je, tiče nas se. U njoj prepoznajemo svoju povezanost s drugima i ona postaje izvorom etičke obaveze koja nas ujedinjuje s ljudima inače dalekim i stranim, a upoznavanje drugoga slično je upoznavanju svijeta: da bismo saznali nešto o njemu, moramo napustiti granice vlastitog ja.
Klasicistički okvir
Rođen 29. listopada 1924. godine u Lavovu, Zbigniew Herbert prvih je dvadesetak godina života proveo u rodnom gradu. Lavov je u to vrijeme bio multikulturalan, multikonfesionalan, višejezični grad u kojem je, uz ukrajinsko i poljsko stanovništvo, živjela i brojna židovska zajednica. Prema vlastitoj tvrdnji, Herbert se angažirao u lavovskom pokretu otpora, a pred kraj rata s obitelji se preselio u Poljsku te u Krakovu upisao studij. Diplomirao je ekonomiju na Krakovskoj ekonomskoj akademiji i pravo na Sveučilištu Nikole Kopernika u Toruńu. Studirao je, s prekidima, i filozofiju, a kratko i likovnu umjetnost. Godine 1951. preselio se je u Varšavu, odakle je od 1958. počeo odlaziti na dugotrajna putovanja i boravke u zapadnu i južnu Europu. Prve publicističke tekstove objavio je 1948., a prve pjesničke radove 1951. U prvoj polovini pedesetih kad se, u neslozi s politikom komunističke vlasti, isključio iz javnog književnog života, i ne mogavši računati s objavljivanjem debitantske zbirke u nekoj od izdavačkih kuća jer su sve bile državne, sastavljao je rukopisne zbirke pjesama ili ih iskucavao na pisaćoj mašini i slao bliskim ljudima. Živio je u siromaštvu, pristajao na privremene i potplaćene poslove, hranio se u menzama, najradije u onoj gdje se uz juhu mogao besplatno dobiti i kruh. Kako je ona bila jako udaljena od mjesta gdje je stanovao, idući natrag kilometrima pješice, ponovno bi ogladnio. Bilo je to, doduše, vrijeme općeg siromaštva u zemlji, ali Herbert je, sa svojim širokim obrazovanjem i nekoliko fakultetskih diploma, živio ispod razine dostojanstva.
Godine 1956. izlazi njegova prva zbirka, Struna svjetla, u kojoj se javljaju odjeci pjesničkog pokoljenja koje mu je prethodilo i poljske književne tradicije, ali i klasicistički okvir antičkih referenci i pjesnikova konkretna, neposredna zbilja. Bilo je to vrijeme „jugovine“, novog kursa komunističke vlasti na kojem se i kultura sve više udaljava od socrealističke doktrine. Iako Herbert zbirku objavljuje u nakladi od samo 1205 primjeraka, njegov „kasni debi“ čita se s pažnjom i dobiva visoke ocjene nekih od najvažnijih kritičarskih glasova, poput Kazimierza Wyke: „Ne pobjeđuje samo onaj tko prvi krene sa starta. Postoje talenti na duge staze koji se razvijaju tek u narednim krugovima. Autor Strune svjetla svakako je jedan od njih. A poezija je trka s nepoznatim brojem krugova. Kladim se na Herberta.“
Živio je u siromaštvu, pristajao na privremene i potplaćene poslove, hranio se u menzama, najradije u onoj gdje se uz juhu mogao besplatno dobiti i kruh. Kako je ona bila jako udaljena od mjesta gdje je stanovao, idući natrag kilometrima pješice, ponovno bi ogladnio
Putovanja i istraživanja
Godinu dana kasnije – također u, za poljske prilike, nevelikoj nakladi – izlazi druga zbirka Hermes, pas i zvijezda, gdje će čitateljima predstaviti lirsko-prozne forme koje je nazivao pjesničkim prozama (prozy poetyckie), a ne pjesmama u prozi (poemat prozą) i, kako sugerira njegov biograf Andrzej Franaszek, postoje indicije da su bile namijenjene mlađim čitateljima. Njihova duhovitost, začudnost i provokativnost, koja se ogleda u pozivu da promotrimo bolje, da zavirimo iza, da otklonimo uobičajene perspektive, da vidimo predmete i pojave oslobođene njihova konteksta koji ih značenjski zatvara, za što je možda najilustrativniji tekst Sat, izazov su i za odrasle čitatelje sklonije onom „naizgled“ negoli onom „unutra“. Te pjesničke proze više no Herbertove pjesme otkrivaju autora koji voli pričati pričice, zabavljati svog slušatelja, ali ga i poticati da bude sugovornik i sutvorac značenja. Duhovitost čije naznake prepoznajemo u tekstovima, Herbertovi prijatelji i znanci spominju kao jednu od njegovih najsnažnijih karakteristika. Kad mu se rodio nećak, pjesnik mu se obratio pismom: „Dragi Rafale! Pišem ti velikim slovima da bi me mogao čitati. Upravo si napunio mjesec dana čvrstog spavanja i marljivog dojenja. Tim povodom primi moje čestitke i najljepše želje. Dobivaj na težini i rasti. Prvi mjeseci života pomalo su dosadni i ne čudim se ako se u okovima pelena povremeno glasno žališ na svijet. Ne mogu dočekati trenutak u kojem ću s tobom moći diskutirati o Pascalu i svojim omiljenim pjesnicima.“
Uslijedio je dvogodišnji period stipendijskih boravaka u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Italiji, poznanstva s emigrantskim intelektualnim krugovima i budućim prevoditeljima njegove poezije i eseja. Obilazio je muzeje i katedrale, pravio bilješke i skice na temelju kojih će po povratku u Poljsku napisati prvu zbirku putopisnih eseja Barbarin u vrtu, posvećenu mediteranskom kulturnom nasljeđu, posebno arhitekturi, slikarstvu i povijesti. Nesklon sintetskom, sveobuhvatnom pogledu, Herbert esejist entuzijastičan je promatrač detalja u kojima se zrcale tragovi velikih događaja, subjektivan je ali dobro informiran, predmetima svog interesa prilazi s neuobičajene ili neočekivane strane. Dok francusku gotiku opisuje iz ekonomskog očišta, zanimaju ga ne samo cijene i načini nabave materijala, transporta i gradnje nego i svakodnevica zidara i kamenorezaca, štrajkovi radnika na gradilištu samostana, udio donacija pariških kurtizana za gradnju katedrala, radnik koji se prijavljuje za zidarski posao kako bi otkupio vlastite grijehe. Diskretnu sjenu na originalnost Herbertova pristupa temi i nesvakidašnju upućenost u financijske, tehničke i društvene aspekte gotičke gradnje baca činjenica da je vjerojatno koristio knjigu francuskog povjesničara i medijavelista Jeana Gimpela Graditelji katedrale (Les batisseurs de cathedrales), objavljenu 1958., za njegova boravka u Francuskoj, u kojoj je mnoštvo podataka i opaski nalik na one koje je on kasnije ugradio u svog Barbarina u vrtu. No unatoč opravdanim sumnjama da se nije susprezao u korištenju relevantne literature o svakoj temi koja ga je fascinirala, Herbert nije bio sužnjem papirnatih vodiča ni stručnih zapisanih izvora, svaki je njegov esej potvrda da je predmet analize proučavao svim čulima i da je pred svakim stajao dječje impresioniran i svjestan da je umjetničko djelo, koje je nepomično u prostoru, zapravo prevalilo dug vremenski put.
Nesklon sintetskom, sveobuhvatnom pogledu, Herbert esejist entuzijastičan je promatrač detalja u kojima se zrcale tragovi velikih događaja, subjektivan je ali dobro informiran, predmetima svog interesa prilazi s neuobičajene ili neočekivane strane
Sklonost ironiji i metafizici
Godine 1961. objavljuje treću zbirku, Studiju predmeta, njegovi dramski tekstovi doživljavaju prve inscenacije, predstavlja se, i poezijom i osobno, češkim čitateljima, održava promocije i pjesničke večeri po poljskim gradovima. Tijekom šezdesetih ponovno odlazi na duga putovanja, financirana prvim novčanim nagradama, stipendijama ili potporom prijatelja, u Englesku, Škotsku, Italiju i – po prvi put – u Grčku. Na njemačkom i švedskom tada su objavljeni prijevodi njegove poezije i eseja, a Czesław Miłosz prevodi njegovih dvadesetak pjesama i čini ga konačno dostupnim anglojezičnim čitateljima.
Godine 1969. u Varšavi Herbert objavljuje zbirku Natpis, koja sadrži i dvadesetak pjesama ranije već objavljenih u Londonu, u nakladi od trideset primjeraka i u prijevodu njegovih prijatelja, bračnog para Czajkowski. Biblijski motivi i etičke preokupacije tipične za pjesnikov opus pojavljuju se i u ovoj zbirci, ali i one, kao i česte metaforičke poveznice s poljskom društvenom i političkom zbiljom druge polovine dvadesetog stoljeća, tek su neki od aspekata ove poezije, nikako suštinska dimenzija u kojoj bi bio pohranjen ključ za njezino razumijevanje. Svođenjem Herberta na pjesnika moralistu i zatvaranjem u okvir refleksivne poezije snažnog etičkog naglaska, zanemaruju se iznimne estetske i poetičke dimenzije njegova pisma, bez kojih bi mogao djelovati poput zamornog propovjednika.
Sklonost ironiji i metafizički nemir, humor i historiozofska refleksija, herojstvo i visoka osjetljivost, neposredni biološki i društveni kontekst i povijesna perspektiva, sve su to obilježja Herbertove poezije koja je nastajala u periodu od gotovo pola stoljeća, na jeziku koji govori tek nekoliko desetaka milijuna ljudi, a čiji pjesnici, baš kao i Herbert, ipak dopiru do čitateljā s lakoćom premošćujući jezične i kulturne barijere. A danas znamo – i vremenske.
Krajem šezdesetih, po izlasku njegovih izabranih pjesama na engleskom, odlazi i na pjesničke festivale u Americi te je gostujući predavač na California State Collegeu. Kasnije boravi u Austriji i Njemačkoj, gdje nastaju prve skice pjesničke biografije jednog od najpoznatijih književnih likova: Gospodina Cogita. Potom boravi u Francuskoj, gdje će mu liječnici dijagnosticirati tešku psihičku bolest koja će ionako neuređen, nemiran svijet poljskog pjesnika, dodatno prožeti patnjom.
Fasciniran nizozemskim slikarstvom, sedamdesetih godina za boravka u Njemačkoj piše esejističku zbirku Mrtva priroda s konjskim žvalama, u kojoj je i jedan od njegovih najfascinantnijh eseja, „Gorak miris tulipana“, o burzovnim špekulacijama s lukovicama tulipana, za kojima su Nizozemci tridesetih godina sedamnaestog stoljeća neobjašnjivo pomahnitali. Slijede godine stalnih putovanja i privremenih zaustavljanja u zemljama Zapadne Europe i u Americi. U Poljsku se vraća redovito i uvijek nakratko – kako bi dobio vize ili obnovio pasoš. Posjećuje i Jugoslaviju: Struške večeri poezije u Makedoniji, Beograd, Dubrovnik. U svom se pjesničkom i esejističkom pismu oslanja na antičku tradiciju i simbole mediteranske civilizacije reflektirajući indirektno o moralnim pitanjima i duhovnom stanju suvremenog društva. Ono što pripada njegovoj neposrednoj zbilji i sadašnjem trenutku nikad nije eksplicitno unosio u svoja djela, jer mu je služilo samo kao povod da čovjeka i društvo promatra na široj skali. Nezainteresiran za sve što pripada burzovnim vrijednostima o kojima odlučuju hirovite tržišne sile i čije su očigledna obilježja površnost, ispraznost i prolaznost, pjesnik Herbert opsesivno je zagledan u intrinzične vrijednosti: sućut, ljudskost, pravdu.
Godine 1974. izlazi zbirka Gospodin Cogito, u nakladi od deset tisuća primjeraka, koja će značiti veliki preokret u Herbertovu životu i donijeti mu zasluženu čitanost i priznanja. U Europi prima značajne književne nagrade poput Herderove, dobiva stipendije, uspijeva ostvariti gotovo četverogodišnji boravak u Berlinu. U svjetskoj književnosti postat će znan i cijenjen prije svega kao autor Gospodina Cogita, svog pjesničkog alter ega, koji je ime preuzeo iz glasovite sentencije „cogito ergo sum“ – što je osnovna postavka Descartesove filozofije, izrečena u IV. poglavlju njegova Rasprave o metodi. Descartesova filozofska metoda polazi od temeljnog načela da u neku tezu valja sumnjati sve dok se ne dokaže njezina istinitost. Jedino stabilno, što sumnji ne podliježe, jest upravo sumnja samog subjekta. Budući da misli, subjekt postoji, a njegova je sumnja dokaz nesumnjivosti bivanja. U jednom od pjesnikovih arhivskih bilješki o Gospodinu Cogitu stoji zapis rimskog pravnika Ulpijana „cogitationis poenam nemo patitur“ (nitko ne može biti kažnjen za svoje misli), iz čega možemo izvesti pretpostavku da slobodnomisleći lirski subjekt svoje ime duguje ne samo kartezijanskoj sumnji nego i starorimskom pravu na slobodu mišljenja. Ali Herbert nas uči više od toga: da bi se mislilo, mora se imati o čemu, da bi se bilo kritičnim, mora se biti upućenim.
Nezainteresiran za sve što pripada burzovnim vrijednostima o kojima odlučuju hirovite tržišne sile i čije su očigledna obilježja površnost, ispraznost i prolaznost, pjesnik Herbert opsesivno je zagledan u intrinzične vrijednosti: sućut, ljudskost, pravdu
Gospodin Cogito
Gospodin Cogito je antinomična, napeta figura koja je istovremeno prisutna jer je ukotvljena u svoju svakodnevicu i zasužnjena povijesnim kontekstom, ali i izmještena, jer traži oslonac u golemom kulturnom naslijeđu. Kogitovske pjesme stilski su oskudne, svedene u izrazu, guste u značenju. U jednoj od najpoznatijih pjesama „Poruka Gospodina Cogita“, koja je čitana i kao njegov etički manifest, pjesnički glas lirskom ti nalaže da slijedi moralne vrijednosti posredovane kulturnom baštinom, bez obzira na cijenu. Pjesma međutim sadrži i unutarnji paradoks provučen kroza svaku strofu. Moralna ispravnost neodvojiva je od rizika, a nagrada će u konačnici vjerojatno izostati. No veličina ideje za koju se borimo i naša vjernost toj borbi pohranjeni su upravo u odluci da ne odustajemo, izvjesnosti poraza usprkos. U drugoj pak raskošnoj kogitovskoj pjesmi „Molitva gospodina Cogita – putnika“, prepoznajemo Herberta putnika, i čitamo je kao poetski curriculum vitae čovjeka koji boga vidi u drugim živim bićima, prirodi, ali prije svega u drugim ljudima, onima koji mu kažu da na prozoru otočke kuće ostavi lampu upaljenu za neznance, „da se svjetla na zemlji pozdravljaju“.
Pogrešno bi bilo razumijevati lirskog junaka Cogita preko onog što znamo ili što je o sebi kazivao njegov autor. Ali to ne vrijedi i obratno. Naime, iz obazrivo pisane, vrlo iscrpne Herbertove biografije koju je, nakon deset godina istraživačkog rada, objavio Andrzej Franaszek, saznajemo da je pjesnikovo često spominjanje vlastitog angažmana u poljskom pokretu otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata nemoguće potvrditi pouzdanim dokazima. O toj je epizodi jedini govorio pjesnik sam, ne postoje svjedoci ni dokumenti koji tvrdnju potkrepljuju. Franaszek podsjeća na znanu činjenicu da je kreator Gospodina Cogita u dječačkoj dobi imao kompliciran prijelom noge koji nije adekvatno liječen, zbog čega je kasnije bio fizički slabiji od svojih vršnjaka. Odrastajući, naučio je prikrivati taj nedostatak, ali nikad u potpunosti. Na njegovu putu u vojsku, zaustavila ga je mršavija i kraća noga. Herbertovi su problemi sa zdravljem kinjili i njegovu psihu: pretjerana sklonost alkoholu i bipolarni poremećaj iscrpljivali su ga i opterećivali odnose s drugima.
Uz uspomene na očaravajućeg sugovornika, duhovitog i obrazovanog intelektualca i velikodušnog prijatelja, njegovi znanci čuvaju i sjećanje na pjesnikove kaprice, burne svađe i eksplozivne afekte. Ritam njegovog življenja više od tri desetljeća određivale su smjene euforije i depresije. Neiskorišteni recepti na lijekove za ovladavanje psihičkom bolešću, pronađeni posthumno u knjigama koje je čitao, svjedoče možda o piscu koji je bio neposlušan pacijent, a možda i o čitatelju koji je vjerovao u ljekovit učinak literature. Herbert nikad nije javnosti podastirao svoj privatni život. Proglašen klasikom, ukrašen nagradama, fiksiran u povijestima književnosti i školskim udžbenicima, ostao je sa svojim padovima i ushitima skriven svima osim najbližima, sve do opsežne biografije koja otkriva – kako njezin autor kaže – da je više bio čovjek nespokoja negoli stabilnosti, i posve svjestan da mu se život umnogome razlikuje od pjesama. Nikad se nije predstavljao kao junak svoje poezije, ali mu je nastojao nalikovati, vjerujući da stvaranjem može nadići samoga sebe.
Gospodin Cogito je antinomična, napeta figura koja je istovremeno prisutna jer je ukotvljena u svoju svakodnevicu i zasužnjena povijesnim kontekstom, ali i izmještena, jer traži oslonac u golemom kulturnom naslijeđu. Kogitovske pjesme stilski su oskudne, svedene u izrazu, guste u značenju
Cinizam vlasti
Po povratku u Poljsku, 1981. godine, povezuje se s opozicijskim krugovima, jedan je od njihovih duhovnih vođa. Za vrijeme vojne vlasti generala Jaruzelskog u kontaktu je s interniranim vodećim aktivistima Solidarnosti. Ne objavljuje u službenom tisku, iz nakladničke kuće povlači rukopis esejističke zbirke Labirint uz more (ugovor za tu knjigu, potpisan 1965., produljivan je više puta, a knjiga će na koncu biti objavljena dvije godine nakon autorove smrti). U srpnju 1983., poljski Književni institut u Parizu objavljuje mu šestu zbirku poezije naslovljenu Raport iz opkoljenog grada, koja sadrži pjesme što će ubrzo biti prevedene na mnoge jezike i često citirane osamdesetih godina u stranom tisku koji je pratio političku situaciju u Poljskoj.
U njoj su i izvanredne pjesme „Damast s nadimkom Prokrust“ i „Kaligula“, kojima Herbert osvaja vrhunac ironije: situacijske i verbalne. Njegova je ironija sokratovska, ona mu omogućuje da predmet svog interesa premjesti iz vlastite neposredne blizine u prostor višeg reda. Na jednoj ravni pjesme donose nesklad između teme i načina na koji o njoj lirski subjekt govori, a na drugoj je očit konflikt između stvarnosti prikazane u pjesmama i objektivne istine izvan teksta. Obojica naslovnih lirskih junaka poznati su po svojoj okrutnosti. U lirskim monolozima oni međutim tumače i opravdavaju vlastite postupke, predstavljajući ih kao nužne, samorazumljive i ispravne. Ono što najviše uznemiruje način je i sadržaj govora tirana, koji svrsishodnost i valjanost svojih djela opravdava višim ciljem koji je u interesu i samih žrtava. Herbert nam tako, istovremeno zastrašujuće i duhovito, predstavlja cinizam okrutne vlasti, koja je, ako nije luda, posve svjesna rascjepa između društvene stvarnosti i svog govora o njoj, besramno hvaleći vrijednosti koje naočigled iznevjerava.
Kad je osamdesetih godina Herbertova poezija čitana prije svega u političkom (opozicijskom) ključu, Gospodin Cogito bio je na vrhuncu popularnosti, uglazbljivan je i javno izvođen, a stihove iz kogitovskih pjesama ispisivali su članovi Solidarnosti na transparentima što su ih nosili na protestima protiv režima. Gospodin Cogito međutim nije bio ni štrajkaš, ni rušitelj vlasti, ni ilegalac. Njegova je pozicija bila odmak od oportunizma i potraga za vlastitim integritetom, za samoodređenjem koje neće biti svodivo na dihotomni stav, determiniran isključivo društvenopolitičkim iskustvom. Gospodin Cogito prezire svoje progonitelje, ali je lišen uvjerenja da je on sam besprijekoran: „ponavljaj: pozvan sam – zar nije bilo boljih?“. U tome je snaga Herbertova pjesničkog glasa, koji ne pošteđuje ironije ni samog sebe, a kamoli laži koje se predstavljaju kao istine, iluzije koje su prezentirane kao ispravni koncepti, paradigme koje prati tvrdnja da nemaju alternative.
U drugoj polovini osamdesetih godina pjesnik se sa suprugom upućuje na zadnje, gotovo šestogodišnje izbivanje iz domovine, unatoč bolesti i financijskim problemima. Na mapi svojih putovanja bilježi Njemačku, Italiju, Izrael, Španjolsku, Francusku. U Parizu mu izlazi zbirka Oproštajna elegija. Vraća se u Poljsku 1992. i s iznimkom kratkog putovanja u Nizozemsku na izložbu tulipana, više je neće napustiti. Boluje od astme, žučno istupa u javnosti, uključuje se u polemike, iznosi stajališta o dnevnopolitičkim temama, vodi davno započetu raspravu s Czesławom Miłoszem, kritizira novu Poljsku, dopisuje se s prijateljima, crta mjesta najdražih putovanja i – unatoč svemu i mimo svega – piše poeziju. Godine 1998. objavio je zbirku Epilog oluje, a iste godine, 28. srpnja prije zore, umro je u bolničkom krevetu u Varšavi.
Njegova je ironija sokratovska, ona mu omogućuje da predmet svog interesa premjesti iz vlastite neposredne blizine u prostor višeg reda. Na jednoj ravni pjesme donose nesklad između teme i načina na koji o njoj lirski subjekt govori, a na drugoj je očit konflikt između stvarnosti prikazane u pjesmama i objektivne istine izvan teksta
Izabrane pjesme
Herbert nas, poput svakog velikog pjesnika, a možda čak i bolje od drugih, uči razumjeti „druge ljude, druge jezike, druge patnje“. Jer tako biva lakše podnijeti sebe. Umjesto sobom, baviti se drugima, umjesto za sebe, biti tu za druge. Nemali je broj Herbertovih pjesama posvećen njegovim prijateljima, ili ljudima koji su mu imponirali. Nerijetko se i smisao pjesme u svojoj punini otkriva tek ako znamo tko je bio onaj čije je ime u naslovu ili je utisnuto između naslova i tijela pjesme ili je pak inkorporirano u samu pjesmu. Katkad taj trag može i zbuniti, kao u njegovoj, već pred smrt pisanoj pjesmi „Posljednje riječi“. Kad je napisana, češki pjesnik Miroslav Holub (1923. – 1998.), Herbertov znanac i prevoditelj njegove poezije na češki koji se u njoj spominje, još je uvijek bio živ. Pjesma je zapravo inspirirana smrću Bohumila Hrabala (3. veljače 1997.), koji je pao s bolničkog prozora dok je hranio golubove.
Jedna od najdirljivijih i posve onespokojavajućih pjesma u za tisak pripremljenome izboru, „Iz nenapisane teorije snova“, posvećena je uspomeni na Jeana Ameryja, pravim imenom Hans Mayer, austrijskog asimiliranog Židova, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata zatočen u koncentracijskim logorima trpio torture. Herbert u njoj nemoćno konstatira: „zločinci mirno spavaju snovi su im ružičasti“, dočim se žrtve moraju pomiriti s „podlom voljom preživljavanja iskušenjem oprosta“ i doista im ne možemo ponuditi drugo doli našu sućut.
U pjesmama posvećenima kolegama i prijateljima pjesnicima vodio je zamišljene dijaloge, ili nastavke onih stvarnih, kao u „Fortinbrasovoj elegiji“, posvećenoj Miłoszu, ili u „Pismu Ryszardu Krynickom“, iz koje smo jedan stih – naklon moje sjenke – uzeli kao naslov predmetnog izbora. Prvi Herbertov susret s mladim Krynickim, koji se zbio na jednom pjesničkom festivalu početkom sedamdesetih, prije obilježava napetost negoli idila. Krynicki, tad pjesnik početnik, starijem već afirmiranom kolegi zajedno je s drugim novovalnim pjesnicima javno prigovorio izbjegavanje jednoznačnog govora o političkoj i društvenoj stvarnosti. U svom je istupu Herbert tada, između ostalog, kazao da uloga poezije nije voditi „tvrdoglavi dijalog s konkretnom stvarnošću koja čovjeka okružuje, s ovom stolicom, s bližnjim, s ovim trenutkom, njegujući krhku vještinu kontemplacije, nego prije svega da stvara vrijednosti, da gradi njihovu hijerarhiju, da bude svjestan moralni izbor sa svim umjetničkim i životnim posljedicama koje taj izbor prate“.
Pripremajući izbor, sve smo pjesme preuzimali i prevodili prema originalima iz dviju golemih Herbertovih knjiga: Sabrane pjesme i Rasute pjesme. Ta je pomno i pedantno priređena kritička izdanja svih Herbertovih objavljenih i u rukopisu sačuvanih pjesama i pjesničkih proza načinio upravo Ryszard Krynicki, 40 godina nakon njihova prvog susreta.
Postoji jedna Herbertova fotografija, snimljena u okolici Varšave pedesetih godina 20. stoljeća. Prikazuje tridesetogodišnjeg pjesnika koji na svojim grudima drži dvije tigraste mace. Obje kao i on gledaju u objektiv fotoaparata i djeluju kao da bi radije bile u travi nego na njegovim rukama, a on, mada nehajno naslonjen na drveni zid i nasmijan, odjeven je u svečanu bijelu košulju čiji je ovratnik stegnut kravatom. Taj nesklad mjesta fotografiranja i njegove pojave, zagrljaja maca koje mu svojim šapicama gužvaju kravatu i najavljuju da će mu se već tren kasnije oteti, pjesnik natkriljuje čistim, širokim osmijehom. Na drugoj slici snimljenoj na istom mjestu, s istim modelima, Herbert je objektivom uhvaćen iz poluprofila, mace mu više nisu na rukama ali su tik pokraj njega, spokojno zagledane u prostor izvan fotografije. Te su slike, više od onih na kojima je zajedno s velikanima svoga vremena, pred impresivnim zdanjima svjetske arhitekture ili za govornicama važnih kulturnih institucija, sažele važnost Herbertove pojave: uvijek je bio podjednako u sebi i izvan sebe, prizemljen, dakle prisutan, a nasmijan, dakle izmješten. Prejako je druge stezao zagrljajem svoje poezije, ideja, etičkih i estetičkih naloga, ali nakon što smo jedanput bili dio tog stiska, mi se više ne možemo i ne želimo vratiti tamo gdje smo bili prije tog iskustva.
Priredili smo Naklon moje sjenke s velikim marom i odgovornošću, u nadi da će ona promijeniti barem ponekog od svojih čitatelja. Kako drukčije nego – nabolje.
