Treba to vidjeti. Desetak suvenirskih šalica stoji poredano na radijatoru, svaka sa svojim dezenom, svaka s različitom količinom nepopijene kave na dnu. „Kraj naslona kauča nalazi se širok radijator na kojem sam, dok sam pisao, držao šalice kave. Sa svakog putovanja donesem šalicu s motivima tog mjesta, pa sam ih imao puno, ali stavio bi ih u mašinu za pranje tek kad bih i posljednju zaprljao, a tada je na onim prvima već odavno cvjetala plijesan. Ponekad bi mi tako šarene i poredane po radijatoru izgledale lijepo, kao neki ukras, šarena instalacija, no tko god bi došao, zgrozio bi se. Ali ne, nije bila riječ o depresiji, samo nisam imao vremena ni za što drugo osim za ono što me jako zanimalo. Sve drugo je moglo čekati jer nikome nije smetalo.“
Tako stoji na jedanaestoj stranici dnevnika Drage Glamuzine Noćni portir. Knjigu je uredio Semezdin Mehmedinović kao sedmo izdanje edicije Dnevnik, prestižnog projekta u kojem su objavljeni dnevnici Almina Kaplana, Lane Bastašić, Marka Pogačara, Predraga Fincija i drugih. Naručeni dnevnik Glamuzina piše u stanu u kojem je dovršio roman Tri, potom se odselio iz njega, živio po raznim adresama, a onda se u stan vratio sa sinom. Sada, G. je sam u stanu. Odrasli sin preselio se kod cure. A u samačkom stanu na radijatoru se gomilaju prljave šalice. Na sljedećoj stranici tu je i fotografija jedanaest prljavih šalica. Da, treba to vidjeti.
Tri pripovjedne linije
Kod dnevnika ni autor ni čitatelj ne znaju što donosi budućnost. Kao čitatelj, volio bih da šalice ostanu na radijatoru. Nekako mi se čini da se o tome ovdje radi. Dnevnik počinje prljavim šalicama, a trebao bi završiti tako da netko ili nešto učini da one nestanu. Tako bi se nekako knjiga mogla zatvoriti. Ali sviđaju mi se jeftine, rasparene šalice, odlična je to radijatorska instalacija. S njome smo u profesionalnoj, privatnoj i intimnoj svakodnevici Drage Glamuzine; duboko već u Noćnom portiru.
Glavni urednik V.B.Z.-a i nagrađivani pjesnik i romanopisac popne se do radne sobe u potkrovlju, uključi klimu, namjesti termostat na trideset, umota u deku i, gledajući farove automobila na mostu, započne svoju radnu noć. G. čita prijevod Singerovih Sjenki nad Hudsonom, rukopise koji su pristigli na natječaj za najbolji neobjavljeni roman, pa rukopis prijatelja pod radnim naslovom Ljubavnik. Tu Ferić uđe u dnevnik. Tek je pola tri i G. pomisli da Ferić još ne spava. „Vuče na čitanje…“ kaže mu kad se javi na telefon; razgovor prekidaju kad je već četiri. Tako idu dani i noći. G. završi Crnog zeca i pošalje ga izdavaču, stigne vijest o smrti Igora Mandića, u Jutarnjem izađe nekrolog, a u dnevniku se pojavi Pogačar. G. mu kaže kako u početku dnevničkih zapisa nije koristio imena, nego opće imenice, „sin, kćer, žena s kojom spavam, prijatelj pisac“, ali otkada upotrebljava stvarna imena da dnevnik „ima puno više dokumentarnog štiha“.
Tri se osnovne linije mogu pratiti u Noćnom portiru: profesionalna, roditeljska i ona sa „ženom koja odnedavno spava sa mnom“. Ova posljednja linija ima i konkretan romaneskni potencijal. Nekako postaje jasno da je sudbina instalacije s radijatora usko povezana s novim stanarom. I to već od prvih stranica. Ferić i Pogačar ulaze u dnevnik, ali ne mijenjaju svakodnevicu. Cimerica koja dobiva ime Iva, po nadimku pod kojim je kao ljubavnica bila skrivena u mobitelu, ulazi u dnevnik i u zajedničkom kućanstvu pokreće niz zahtjevnih građevinsko-vodoinstalatersko-dekorativnih radova. Zbog osjetljivosti na buku gipsanim pločama se oblaže zid prema bučnim susjedima. Zbog olfaktorne osjetljivosti u kupaonici se izvode opsežni radovi na kanalizacijskim instalacijama. Problemi su složeni i višestruki. S jedne strane tu je prilagodba zajedničkom životu. S druge strane tu je jasna namjera da se kroz građevinske radove i promjenu životnog stila reformira samog pisca. Najednom kao da više nismo u dnevniku, već u romanu. Umjesto svakodnevice pratimo jasnu priču. Hoće li projekt zajedničkog života uspjeti? Tko će uspjeti? Linije fronte nejasne su i protočne. Dvoje stanara nude više kombinacija i nekoliko mogućih ishoda. Lako sad za krečenje radne sobe, na djelu je reforma pisca i pjesnika, prvenstveno poznatog po temi i temama preljuba.
Tu Ferić uđe u dnevnik. Tek je pola tri i G. pomisli da Ferić još ne spava. „Vuče na čitanje…“ kaže mu kad se javi na telefon; razgovor prekidaju kad je već četiri. Tako idu dani i noći
Tri moguća ishoda
Dok G. čita Singerov roman o preljubu, a između rukopisa pristiglih na natječaj odabire jedan s temom nelagode u preljubu, što je tekst koji mi zvuči poznato, oblikuju se prizori s tri moguća ishoda. Prvi prizor donosi korona. G. je pokupio virus covida. Slijedi pet dana korone i pet dana temperature, zabilježenih u pedeset i prvom zapisu: „Potpuno sam se izmaknuo iz svijeta i socijalnih odnosa. S obzirom na to da sam bolestan i zarazan nitko me nije zvao, smetao ni tražio, nisam osjećao grižnju savjesti što ne pišem, ne čitam, ne uređujem… Svaki dan javio bih kratko najbližima da sam ok i onda bih se isključio. Pet dana u paralelnom svijetu odmaknut od svih i svega. Dugo nisam imao taj osjećaj. I svidio mi se, bez obzira što me cijelo vrijeme grlo toliko boljelo da nisam mogao ni jesti ni piti. Zaključao sam se i sve je bilo baš onako kao što treba biti…“ To je prvi mogući ishod. G. iza zaključanih vrata.
Prizor broj dva. U sedamdesetom zapisu Iva čita dnevnik, zapisuje komentare na marginama, radi stilske korekcije. G. kaže kako mu je zanimljivo što ne zna kako će se priča rasplesti. Kad piše roman uglavnom zna kako će neki lik završiti. Ovdje je sve otvoreno. Iva mu koketno odgovara: „Pa evo, da smanjimo tu nesigurnost, ja ću ti reći što će biti: ostat ćeš sa mnom do kraja života“… To je drugi mogući ishod.
I na kraju, treći prizor. U posljednjem, sedamdeset i sedmom zapisu, na redu je čišćenje frižidera. Usred toplinskog vala hladnjak se pokvario. G. se vratio s puta a u stanu ga je dočekao nesnosan smrad. Prvo je pomislio baciti frižider skupa sa svime u njemu, a onda je krenulo čišćenje. Pranje frižidera metafora je početka zajedničkog života. To je točka na kojoj prestaje samački život i počinje život u paru. Prljavštinu i dezorganizaciju zamjenjuje sanitizacija, dezinfekcija i organizacija. G.-u u tome pomažu sin i njegova cura. Ive nema. Gdje je, ne znamo. Možda je na putu, možda nakon višemjesečnog izbivanja iz stana čisti vlastiti frižider. Roman-dnevnik, dnevnik-roman ne objašnjava gdje je Iva, niti što se dogodilo sa šalicama. To je treći mogući ishod, otvoreni kraj.
U sedamdesetom zapisu Iva čita dnevnik, zapisuje komentare na marginama, radi stilske korekcije. G. kaže kako mu je zanimljivo što ne zna kako će se priča rasplesti. Kad piše roman uglavnom zna kako će neki lik završiti. Ovdje je sve otvoreno. Iva mu koketno odgovara: „Pa evo, da smanjimo tu nesigurnost, ja ću ti reći što će biti: ostat ćeš sa mnom do kraja života“
Introspektivnost i drama
Noćni portir više je od dnevnika i nije manje od romana. Glamuzina njime u svom poznatom stilu razvija svoje poznate teme. Stilski, tekst je najbolji kad podsjeća na Carvera i to nije slučajno. Emocionalno, najbolji je kada je između početka nove veze i potrebe za rutinom, između razdvojenosti od djece i potrebe za samoćom. Tekstu ne manjka ni introspektivnosti ni drame. G. je ovakav i onakav. Privlači, zbunjuje i iznenađuje iz stranice u stranicu. Svašta se o njemu može reći. Dobro i ne toliko dobro. Ali možda je najbolje reći: ozbiljan pisac, taj G.
