Premda je povremeno prokliznuće u knjigu upitne kvalitete neizbježno koliko nepoželjno, zanimljivo je povremeno se i opetovano suočiti s tekstom koji neproduktivno iritira, i auto/kritički osvijestiti koliko se lako nameće teško intelektualno rastavljiv dojam da je knjiga loše napisana. Osobito kada blurbovi obećavaju afirmiranu i iskusnu spisateljicu s podrškom cijenjenih izdavačkih kuća (uz iskusnu i spretnu prevoditeljicu), a knjiga ne opravdava žrtvovani papir, čitateljica se možda sve pita što joj promiče i kako dojam artikulirati.
Osveta je moja francuske autorice Marie NDiaye ima zaplet idealnog ljetnog štiva s protagonistkinjom koja okvirno prolazi pod neurotičnu suvremenu Jedefrau, i kreće se spiralom fantazmagoričnog umalo-trilera s motivima postpartalne depresije, medejskih ubojstava, emocionalnog i inog zlostavljanja, klasnih tenzija, obiteljskih ucjena i nejasnih intriga. Narativna znatiželja čini svoje; od uvodnog prizora u kojemu NDiaye postavlja tjeskobnu atmosferu maglovitih sjećanja i ambivalentnog nasilja do samog višestruko otvorenog kraja traje živi interes da se saznaju odgovori na sve brojnija pitanja. Poznaje li odvjetnica svog novopridošlog klijenta iz prijelomnog prizora davnog djetinjstva? Što je posvećenu suprugu nagnalo na stravični zločin posve protivan njezinu dotadašnjem životu i karakteru? Što se zapravo dogodilo u spavaćoj sobi četrnaestogodišnjaka s četiri godine mlađom kćeri njihove kućne spremačice? Koja je priča tajnovite imigrantkinje s Mauricijusa kojoj odvjetnica silovito želi pomoći?
Uloženi trud ne dosiže ambicije
Pripovijedanje otpušta informacije dozirano, sa svakim novim elementom ubacujući nove mogućnosti i nejasne rukavce događanja. Međutim, iskustvo je čitanja toliko tegobno da znatiželja blijedi pred željom da se oslobodimo teksta koji je neugodan na sve pogrešne načine. Ponajmanje muči sama materija, iako je redom riječ o mračnim pa i crnokroničarskim narativnim linijama, čije gomilanje isto potencijalno opterećuje osovinu teksta, ali balans uglavnom uspješno ostvaruju šećerne protuteže nježnih roditelja i lijepih prijateljstava (također ne bez svojih ambivalencija). Najzanimljivije je u romanu upravo kako se intimna opresija pojavljuje uvijek izvan fokusa, kako je moguće pronaći oslobođenje u mraku kao i ugušiti se u ljubavi, koliko je neprobojna bitna dualnost mnogih formativnih trenutaka i odnosa u našim životima. Jer ponekad je nemoguće sasvim razlučiti što nam je zapravo napravila nečija pažnja ili njezin izostanak; ljubav, dobre namjere, podrška ili gesta spašavanja od naizgled prijetećeg nekoga ili nečega. Interes za te emocionalne vitice i višeznačne doživljaje, uz sposobnost njihova skiciranja, najintrigantniji su aspekti romana i njegova najveća kvaliteta. No nijedan od interesa ne razvije se mimo skice, svako se narativno otvaranje krati prečicom i spašava otvorenim završetkom, a koliko je moguće razlučiti iskustvom čitanja, uloženi trud ne doseže ambicije.
Iskustvo je čitanja toliko tegobno da znatiželja blijedi pred željom da se oslobodimo teksta koji je neugodan na sve pogrešne načine
Kao osnovni problem na razini samoga teksta moguće je apstrahirati refleks autorice da eksplicira umjesto da isprede riječima događajni slijed, što oduzima od čitateljskog užitka otkrivanja i slaganja, a samu implicitnu autoricu pritom pretvara u neprestani izvor iritacije. Tako više sinopsis nego roman, Osveta je moja propušta puno potencijala za atmosferičnu slojevitost na koju, po svemu sudeći, cilja klizeći između mogućih neuhvatljivih istina. Dodatni problem stvara nepodudarnost između te kompulzivne verbalizacije i izostanka samosvijesti koja bi dopustila da ona možda postane djelatnom dimenzijom knjige. Dijelovi narativa dugi su blokovi monologa sporednih likova, ali stilski se ti segmenti odvajaju samo bjesomučnim nizanjem po jednog veznika koji ima oblikovati govor: u svakoj. pojedinoj. rečenici. iznova. Kako ostatak knjige ne poseže za stilizacijom, nego se uglavnom drži klasične realističke naracije obojene emocionalnim stanjima fokalizatorice iz čijeg pogleda ne izlazimo, ovi dijelovi odskaču kao nešto između stilizacije i zaista lijeno odrađene simulacije nervoznog govora. Ali ali ili jer jer kao počeci neurednih rečenica koje popunjavaju stranice i stranice romana ne rade ništa dobro za opći dojam, to jest ako ciljana reakcija nije da čitateljica odustane i već ondje ne ostavi roman otvorena kraja (i ne znajući da je dalje u narativu ne čeka puno više satisfakcije).
Klasne su dimenzije također sveprisutne i čine važnu tematsko-motivsku okosnicu romana, implicitno i eksplicitno (i eksplicitno) prisutne u svim odnosima koje pripovijedanje mapira. Krute, nasilne i emotivno slojevite točke kontakta između pripadnica različitih klasnih pozadina, pa i unutar jedinstvene svijesti složenog identiteta neprestano probijaju u prvi plan i djeluju u različitim smjerovima. U načelu je književno svrsishodno da nema raspoznatljive agende u toj, samosvjesnije političkoj dimenziji romana, ali i ovdje bi rasutu nasumičnost pomogao uvezati dojam kakve god autorske namjere.
Sve gori i ljenji pisci
Osveta je moja Marie NDiaye u hrvatskom izdanju Durieuxa i prijevodu Nataše Medved razočaranje je zbog originalnog teksta, za koji se ne čini da je osobito inspirirao svoju hrvatsku inačicu. U konačnici je dojam više trapavog prvijenca nego romana iskusne autorice, više prvog cjelovitog drafta nego uređene knjige za objavu, i pitam se koliko to može biti vezano upravo za arogantnu blaziranost nekih autora i autorica koje uspjeh, uz inerciju književne scene i njezinih medijskih odraza, čini sve gorim i ljenjim piscima. Jer tada se rukopisi već automatski prihvaćaju, knjige prodaju, pa čak i nominacije pristižu za knjige koje ne zaslužuju ni frakciju te pažnje bez dodatnog rada na samome tekstu, samo zahvaljujući imenu na koricama koje usmjerava čitanje. Uza svu književnu hiperprodukciju, makar malo stroži proces izdavačke selekcije, kao i manje popustljivosti samih autorica prema vlastitom radu i neradu, zaista ne bi bilo naodmet.
