Tri kratka: Enver Krivac o novom rukopisu
Molim vas da nam predstavite ukratko vaš novi rukopis, a smijem reći i strip. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga?
Osamotne okolnosti su zbirka kratkih priča i ostalih kratkih proznih formata, kao i stripova i ilustracija nastalih u zadnjih desetak godina; od izlaska Prozakom nagrađene zbirke kratkih priča iz 2013. do danas. Zbirka na jednom mjestu sabire moj literarni, grafički i grafičko-literarni rad. Radi se o kolekciji četiri broja izmišljenog autorskog art-časopisa, edicije zvane Osamotne okolnosti, koja nije nikada zaista izlazila. Ovakvom strukturom i dizajnom knjige referiram se na brojne slične edicije koje sakupljaju radove autorskog stripa u tzv. osobnim antologijama. Dodatna posebnost je što ovakvom uobičajenom formatu prilažem i književni rad pa su Osamotne okolnosti u biti transmedijski projekt. Dugo sam razmišljao kako objediniti tekstove koji su nastajali posljednjih deset godina, da imaju „zajednički krov nad glavom“ ili „dom“, no materijal nije imao, zbog prirode nastajanja, nikakvu tematsku koheziju, osim možda sveopće atmosfere, a i samog materijala nije bilo dovoljno za jednu „pristojnu debelu“ knjigu. Onda mi je palo na pamet da imam i puno stripova koji također nemaju svoj „dom“. Počeo sam smišljati kako sve to potrpati u istu „kuću“ i validacija ideje da to zaista ima smisla objediniti u jednu cjelinu došla je kad sam na YouTubeu otkrio nekoliko stranih strip kanala koji ne samo da govore o stripovima, već ih, još važnije, pokazuju i listaju, i tamo ugledao neka izdanja, prvenstveno Fantagraphicsa iz Seattlea, koja su mi dala dopuštenje za moja izdavačka maštanja. Kad sam namirisao gdje bi to sve moglo ići, što bi to moglo biti, napravio sam još šezdesetak novih tabli stripa, posebno za ovu knjigu.
Knjiga je trenutno u fazi grafičke pripreme. S obzirom da se radi o pseudoperiodici, dizajner ima dosta posla, ali i slobode. Dizajn knjige je ovdje izuzetno važan jer zbirku transformira u, nadam se, jedinstveno, za domaće izdavaštvo neuobičajeno izdanje, prezentirajući tako multimedijalni rad kroz idiosinkratičnu, hibridnu i visoko estetsku kompilaciju. Za ovog ključnog suradnika odabrao sam vrsnog dizajnera Damira Bralića s kojim i dijelim svoje strip početke u davnoj underground strip-grupi Variete Radikale. Knjiga bi trebala izaći, ako sve bude kako je planirano, u rujnu ove godine.
Kako se tekst odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad objavljenoga?
Tekstovi nisu pisani posebno za ovu knjigu – za razliku od većine stripova – nego su skupljeni iz perioda od zadnjih desetak plus godina. Većinom su nastali za potrebe javnih čitanja u sklopu nastupa riječke neformalne književne skupine RiLit, ili za potrebe solo nastupa na književnim večerima. Neki su pak bili naručeni za tematske zbirke ili posebne projekte. Veliki dio tekstova objavljen je posljednjih nekoliko godina na relevantnim književnim portalima Hrvatske i susjednih zemalja, kao što su Moderna Vremena Info i Strane. Zato mislim da se radi o prirodnom kontinuitetu te razvijanju onoga što sam radio prije, posebice u knjizi Ništa za pisati kući o. I dalje opsesivno razmišljam o rečenici kao osnovnoj stilskoj i sadržajnoj jedinici, prvenstveno stilskoj, ritmičnoj, melodičkoj kreaturi kakva i jest, a tek onda sadržajnoj. I dalje su to kratki tekstovi koje više zanima stanje nego proces, atmosfera nego fabula u klasičnom smislu. Ono što je možda novo su još kraći, još poetičniji zapisi kojima sam se i do sad bavio, ali ih nisam nikad javno prezentirao. Novo je, također, to što tekstovi sad imaju novi kontekst jer ih predstavljam u literarno-grafičkom ruhu pa su okruženi stripovima i ilustracijama što je, po meni, puno vjerniji pokaz mog cjelovitog rada. Mislim da se, iako se radi o različitim medijima, sjajno nadopunjuju po vibraciji koju odašilju.
Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I još, oslanjajući se na metafore?
Najveća inspiracija za format knjige su svakako antologijske zbirke, tzv. collected editions američkih i kanadskih alternativnih i underground strip-autora iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, kao što su Daniel Clowes (Eightball), Julie Doucet (Dirty Plotte), Chester Brown (Yummy Fur) i sličnih, uključujući i autore koji su stasali početkom ovog stoljeća; Adrian Tomine (Optic Nerve), Anders Nielsen (Big Questions) i čitava plejada autora/ica. Moji stripovi nisu takvi, no mislim da „trpe“ unutarknjišku organizaciju. Sami stripovi naslanjaju se na tu istu alternativnu, underground, eksperimentalnu tradiciju i estetiku, na tragu onoga što je Art Spiegelman još davno prozvao „comix“, sa „x“, kako bi ih diferencirao od komercijalnog „comics“ označitelja. Također, ogromna inspiracija bio je i legendarni strip-magazin Raw koji su Spiegelman i Françoise Mouly radili kroz osamdesete. Imao sam prilike ta izdanja davno fizički držati u rukama, via mog prvog strip mentora Krešimira Zimonića, i ta me oduševljenost tim časopisom nije popustila već cca 35 godina! Stripovi se donekle, u manjem dijelu, još dotiču pop-kulture, ili kako je ja zovem – kulture, s povremenom referencom na svjetske poznate intelektualne svojine, ili idu toliko daleko i drsko (uvjetno) da ih blatantno remiksiraju, što zovem sempliranjem, nakon kojeg slijedi, nadam se, dovoljno uspješna transformacija, no tekstovi baš i ne ovaj put. Uglavnom se radi o kratkim, autorefleksivnim, na trenutke i hermetičkim prozno-poetskim tekstovima koji za temu imaju svakodnevne realnosti, od života u umirućim područjima do zamornih borbi sa zdravstvenim sustavom. Ima i nešto humora, naravno; bez humora nema smisla beskonačno jamrati. Veliki utjecaj na sve čime se bavim zadnjih desetak godina, u periodu kad je ova knjiga nastajala, imaju i pisanje i razmišljanje Johna Cagea, no taj utjecaj nije vidljiv direktno, jer moji tekstovi nisu filozofsko-literarni eseji o prirodi zvuka, već preko okvirne, overall filozofije pristupu temama i izvedbi, te same atmosfere ne samo radova unutar knjige nego i knjige kao cjeline. Bilo bi lako sve svesti na tacet, na tišinu, na otpuštanje kontrole nad nastajanjem djela, na „nemanje ništa za reći“, no Cageov utjecaj je u mojim radovima puno dublji, neprepoznatljiv na samoj površini. Ima još toga, ali to je tek za otkriti. Ni ja nisam svjestan što mi se sve ušulja u kreativni proces. Neke tvari se mogu tek naknadno dokučiti i zaključiti.
ustanove komercijalizma
Ljudi u trgovačkim centrima lutaju po prolazima sa svojom malom djecom na vrhu trgovačkih kolica. Zamišljam kako su tu djecu kupili zajedno s drugim namirnicama i artiklima, pokupili s police. Mora biti tako: dođeš u specijalizirani odjeljak, izabereš todlera, montiraš ga na kolica i nastavljaš dalje, prema skuti, skuši i batatu. Na kasi mu skidaju zuju, a novom roditelju uručuju rodni list, papire. Mora biti tako.
Kružim po trgovačkom centru nekoliko puta u potrazi za roditeljskim odjelom, želim kupiti jedno za sebe, jer je nevolja zahvatila to područje mog života i ne mogu se povezati ni s jednom potencijalnom budućom majkom. Bilo je puno električnih oluja zadnjih deset godina, a moja žarulja je pretrpjela prilično puno udaraca.
Hodam po supermarketu i ne nalazim takvo mjesto. Ispitujem zaposlenice, jer roditelje s malom djecom na kolicima mi je neugodno pitati – Oprostite, gdje je dječji odjel? Upućuju me na red poslije keksa i čokolade. Vraćam se iz reda poslije keksa i čokolade, govorim im kako su tamo samo zalihe Legića. Uglavnom Ninjago. I Star Wars igračke koje, otkako je Star Wars umro, nitko više ne želi. Meni treba dječji odjel. Gdje držite sinove? Gdje držite kćeri? Pretpostavljam da su negdje blizu kozmetike, ali sigurno na drugu stranu od mikro-pivi. Gledaju sebe, mene, jedna mi govori: „Ti bi bio tata?“ Kažem: „E, taj odjel, di vam je to?“ Žena mi odgovara nizom protupitanja i na svako si odmah sama odgovara. „Jel ti to nas radiš budalama?“ „Da.“ „Jel nama treba dodatne jebade na poslu?“ „Ne.“ „Jel nas za ovo plaćaju premalo?“ „Da.“ „Jesam mogla radit u Lidlu da sam bila pametnija?“„Da.“ „Jel mi žao što sam ostala? Šta ti misliš?“ „Da.“ Ja joj kažem: „Gle, ja sad idem.“
Neke druge me ignoriraju, neke misle da je skrivena kamera, da ih lokalni hoće-bit-komičar radi bedacima za lokalnu televiziju, neke su hladne kao neka hladna stvar ili pojava, neke nastavljaju slagati uloške i rižu i smiju se, takvih je najmanje. Studentice s promo-espresima i priuštivim tartufima od kojih im krila u trapericama smrde na plin se samo smežuraju od zbunjenosti kad im objasnim što mi treba. Jedna starija zaposlenica me pored police s Manitoba brašnom s majčinskom brigom pita: „Zašto si oćeš toga u životu? Djeca su ti veliki poso, velika obaveza. Tri ih imam“, maše s tri prsta ispred lica, ali pazi da nije pravoslavno.– „Tri i za svakog sam se namučila i još se mučim.“ Odgovaram: „Zato jer me tjeraju hormoni. Osjećam ih u kostima.“ Ona me pogleda ozbiljno i pita: „Osjećaš ih u kostima?“ „Ne“, odgovaram i dodajem, “ali nije to hir. To je duboka voda, duboko dolje; zakopano bijelo, vruće svijetlo s kojim se ne pregovara.“
„Znaš, dečko, meni se čini“, govori mi žena koja se zove točno onako kako piše na njenoj pločici s imenom, „da ti živiš izvan službenog prostorvremena.“ Kažem: „Apsolutno, gospođo. Realnost su strategije preživljavanja, varanja jave i izbjegavanja snova, plava boja kože dana dok je još beba. A i iz takve sam familije; to su sve raspiizjelice, pušači, glazbenici i svadljivci, ljudi skloni boci, kuhanju na masti i magičnom razmišljanju, ali moje srce neće stati zbog kolesterola i fantaziranja. Pitam ja vas, tko je ovdje spreman na ljubav, gospođo draga? Zato fino kupim dijete i budem samohrani otac i nema hasla. Mora biti tako.“
Žena me pogleda i kaže: „Ono što mora je da ti moraš izać van i prestat se skrivat. Kako ćeš nać potencijalnu partnericu ako ne izađeš iz kuće, dečko?“ A ja kažem:„Naaah“, i odem dalje, tražim druge zaposlenice. Pitam čak i mesara, ali mesar nema blage tri. Napravim nekoliko krugova u potrazi za onima koje još nisam pitao, ali ponovno nailazim na prodavačicu otprije, ona još uvijek ide: „Jel ja i dalje mislim da se svakoga pušta u ovaj centar?“ „Da.“ „Jel mene ko sluša kad to govorim?“ „Ne.“ „Oće jedan dan jedan takav napravit neko sranje?“ „Da.“ „Oće onda bit kasno?“ „Da.“ „Oću, ako preživim to što će se dogodit, bez prestanka onda svima nabijat na nos da sam znala da će se dogodit, ali me niko nije slušao?“ „Naravno da da.“
Spašava me promjena smjene. Možda ova svježa, popodnevna trupa zna gdje je odjel. Nažalost, reakcije su uglavnom iste kao i prije. Neke ne mogu biti ozbiljnije pri objašnjavanju da takvog odjela zaista nema, neke ne razumiju pitanje ni kad ga četvrti put ponovim, od nekih se tek odbije kao od znanstvenofantastičnog štita, a neke se rastuže i okreću glave da ne vidim predplakanje. Budu taknute pitanjem, frkne ih preko stare neuralgije, njihovim osobnim linearnim samoćama šećer skače u špic. Moje pitanje pokrene kaskadu njihovih privatnih, unutarnjih pitanja koja im rastaču pribranost za bivanje funkcionalnim radnicima u višedimenzionalnu fraktalnu juhu na kiselo. Bez svjesnog znanja i intencije tjeram ih na posezanje u znatiželjnu košnicu, beskrajnu rozetu, baražu osobnih dvojbi, samo s golim rukama posežu, pa ne znaju što bi, prave se da me nema, da nisam pitao to što sam pitao, prave se da rade, za njih sam ja lud, potpuna lujka, luđi od kokosa, a s takvima se ne druži i ne gleda ih se u oči.
Neke, a takvih je najviše, prijete da će zvati osiguranje, jer su me procijenile kao predatora, što mi se gadi, ali me već nema kad stražari stignu. Oni ne bi razumjeli odakle dolazim i potrebno je pola dana kako bi se objasnilo.
Obišao sam sve centre i lance u okrugu, tražio laki izlaz. Izlaza nema, nema takvih usluga. Mora biti zbog pravnih pitanja ili činjenice da su mala djeca bučna i kaotična. Takav poduhvat ne bi bio dobar za ustanove komercijalizma.
