Portal za književnost i kritiku

Literarno mapiranje Mediterana

Odgođena smrt Katarine Bui

Priča o arheologiji, Palagruži, čitačima novina i jednom drukčijem, boljem i usporenijem svijetu
Fotografija mora i svjetionika
Foto: Edi Matić
Ante Baut nije gledao TV vijesti, nije slušao radio, niti čitao portale. Za Antu Bauta internet nije služio ničem doli slanju maila. Ante Baut bi čekao da jednom mjesečno stignu stare, papirne novine. Ipak – ne bi poput mene nahrupio da ih iščita. Naprotiv. Poredao bi ih po danima broj po broj, pa ih odnio u svoju sobu, na drveni kantunal. Tada bi – prvog u mjesecu – otpočinjao Bautov neobični ritual.

Projekt Salon susreće Agoru: Literarno mapiranje Mediterana povezuju autore/ice koji žive u različitim krajevima Mediterana i dijele sličan mediteranski habitus. S obzirom da su se i Saloni i Agore posljednjih godinu dana uglavnom ispraznili, ovi susreti se odvijaju virtualno, i to na način da pozvani autori/ice iz više mediteranskih zemalja jedni drugima šalju „virtualne razglednice“. Tekst i fotografija s tih razglednica ocrtavaju njihovo viđenje prostora u kojem žive i njegovih stvarnih, a ne stereotipnih identiteta. Te su razglednice tragovi jednog mikrokozma koji onda reflektira sliku čitavog, jedinstvenog i kompleksnog prostora Mediterana.

U projektu dosada sudjeluju: Renato Baretić, Tonka Alujević, Jurica Pavičić, Boba Đuderija, Zlatko Gall, Ivica Matošević (Split), Davor Mandić (Rijeka), Senka Marić (BiH), Francesca Borri (Bari), Nayrouz Qarmout (Gaza), Marija Dejanović (Larissa), Ines Abassi (Bizerta), Virginia Monteforte (Malta), Arian Leka (Drač), Núria Añó (Katalonija), Khaled Khalifa (Sirija), Ramo (Maroko), Alida Bremer, Uwe Rada i Walburg Hülk-Althof (Njemačka), studenti glume Umjetničke akademije u Splitu i dr. Projekt vodi udruga Splitera (koordinator Edi Matić), a realiziran je u suradnji s Allianz Kulturstiftung, Ministarstvom kulture i medija RH i drugim partnerima. Sve aktivnosti dostupne su na www.splitera.eu

Kritika-hdp donosi premijerno neke tekstove nastale u sklopu projekta.

                                          Posvećeno Sommersetu Maughamu i čitačima novina

Oko podne dostavni se brod napokon pojavio na horizontu. Isprva se vidio samo kao točkica u neizmjernom plavilu. Točkica je malo pomalo rasla i poprimala obrise, sve dok odavde, s visine klisure, nismo mogli vidjeti konture prove, jarbolet i vertikalu dimnjaka. Točka je postupno, ali sigurno postajala brod.

Bila je sredina ljeta. Danima nije bilo daška vjetra, pa je nad Jadran nalegla vruća, teška omara. Prema istoku su iz vrele izmaglice, jedva vidljivi, virili najbliži hrvatski otoci – Lastovo i Vis. Nazirali su se u plavoj omari kao dvije tamne sjene bez rubova. S druge strane, na zapadu, vidik je bio bistriji, a talijanska obala bliža. Monte Gargano počivao je u modrini kao krepani kit, a apeninska se obala pružala nad morem kao tamna, tanka opna.        

Arheolog Baut i ja stajali smo na vrhu Palagruže. Stajali smo na vrhu hridi sa svjetionikom nasred jadranskog mora, dvadeset i dvije milje od apulijskog Monte Gargana i tridesetak južno od vanjskih hrvatskih otoka. Razodjeveni do pasa, znojni i prljavi od crvene zemlje, Baut i ja četiri smo mjeseca noktima raskapali grčki hram boga Diomeda. Hram se nalazio na jedinoj, nevelikoj zaravni, na samom tjemenu otoka, dvjesto metara iznad mora prema kojem se obrušavao prijeteći ambis. Ustajali smo svaki dan u zoru prije vrućina, čeprkali po dolomitnoj zemlji do podne, a kad bi upela vrućina, sjeli bi u malo škrtog hlada i objedovali sir, biškotin i smokve. Tako je bilo svaki dan, pa i danas. Samo što smo danas – taman u uru objeda – ugledali redovni, svakomjesečni, a opet grozničavo čekani prizor. Bio je to prizor dostavnog broda direkcije svjetionika, broda koji bi prvog u mjesecu, polovicom dana, prestao biti točkica na obzoru i – sada jasno vidljiv – ušao u vode palagruškog arhipelaga.

 

Fotografija more

Ono što je slijedilo potom, bio je redovni svakomjesečni ritual. Brod bi obišao sjevernu puntu. Uplovio bi u zavjetrinu veloga žala s talijanske strane, jedinog dijela otoka gdje je obala bila pristupačna, a sidrenje moguće. Šijao bi provom i vezao se za anel bove osigurane korpomortom. Svjetioničari i posada broda upalili bi motor s koloturnikom koji bi zabrujao, i pokrenuli žičaru. Košaru po košaru, stara bi žičana skalamerija dizala u vis opskrbu: brikove mlijeka, šećer, kavu, brašno, rižu. A onda su se uz koloturnik, sa zadnjom turom, na koncu uspele i novine. Stigle su, uredno zapakirane kao uvijek, tek neznatno namočene u štivi broda. Dva paketa, mjesečno doza – trideset Slobodnih Dalmacija.

Četiri mjeseca smo ovdje Ante Baut i ja. Ta četiri mjeseca svjedočio sam vazda istom, svakomjesečnom ritualu. Svi mi ostali – svjetioničari, njihove obitelji, manovali i arheološka ekipa – gledali smo svaki dan TV vijesti, čekirali internet i čitali portale. Znali smo potanko što se događa prijeko, u stvarnom svijetu. Kad bi jednom mjesečno s opskrbnim brodom stigle papirne novine, tutnuli bi ih stoga nehajno u kut, kao tehnološki zaostali relikt, zbir mrtvih vijesti. Od sviju na otoku, prema toj hrpi karte strast sam gajio samo ja. Poput okorjelog ljubitelja papira, halapljivo bi, u samo par sati, progutao mjesec paralelnih, onostranih života – mjesec dana analiza, kolumni, reportaža, auto-priloga i satiričnih podlistaka.

Tako sam ja radio. No – Ante Baut ne. Ante Baut nije gledao TV vijesti, nije slušao radio, niti čitao portale. Za Antu Bauta internet nije služio ničem doli slanju maila. Ante Baut bi čekao da jednom mjesečno stignu stare, papirne novine. Ipak – ne bi poput mene nahrupio da ih iščita. Naprotiv. Poredao bi ih po danima broj po broj, pa ih odnio u svoju sobu, na drveni kantunal. Tada bi – prvog u mjesecu – otpočinjao Bautov neobični ritual. Svakog bi jutra ustao, skuhao sebi tursku kavu, sjeo na sjenovitu terasu ispred svjetioničke kuće, zapalio španjulet i otvorio novinu koja je bila na redu. Čitao bi ih svaki dan po jednu, redom, ne hajući što su novine koje čita stare mjesec dana. U takvom je svemiru živio Ante Baut: svemiru usporednom s našim, ali svemiru koji za našim kasni trideset i jedan dan.

Tako je bilo i ovaj put. Dok je dostavni brod odlazio, radnici su prekrcali rižu i fažol, a ja se latio novina. Baut je stajao po strani i četkicom pažljivo čistio novčić s posvetom grčkom bogu. Znao sam da neće navraćati do kuće sve dok novine ne pročitam, dok ih radnici i ja ne iskomentiramo, dok ne zašutimo i ne odložimo na stranu, na komoncin gdje ih on može preuzeti.

Dok je Baut četkom čistio tabernakul, a radnici kuhali brujet i glasno raspravljali o novitadama, ja sam čitao nadošle novine. Gutao sam ih halapljivo, hitreći iz broja u broj, žvačući u oblapornim zalogajima skandale, afere, komunalne probleme, kulturne polemike i društvene tračeve. Progutao sam u sat vremena pola mjesečnog snopa, a onda sam, na nadnevku osamnaestog srpnja, došao do stranice osmrtnica. I ugledao nešto što nisam želio vidjeti. Ugledao sam osmrtnicu Katarine Bui.

U redovima šoneta, među staricama sa seljačkim maramama i starcima s hajdučkim brcima – među licima anonimnih ljudi koji će tog dana biti pokopani u Šibeniku, Lovreću, Rogoznici, Sutivanu – opazio sam lice koje sam tako dobro pamtio. Lice Katarine, moje i Bautove kolegice, najljepše cure Filozofskog fakulteta tamo osamdeset i koje. Katarine Bui, koja je aulom hodala u hipijevskim mokasinama, nosila pod rukom Hessea i Marcusea i vijorila lišom tamnom kosom. Katarine, koja je napustila arheologiju, u Torinu otvorila galeriju antikviteta i živjela desetljećima tamo, u nekom paralelnom, dalekom, nedosežnom svijetu, svijetu daleko od jugoslavenskih ratova, zastava i nacija, siromaštva i biskupskih poslanica. Ali – živjela i daleko od nas, našeg arheološkog svagdana, našeg crvenog praha pod noktima.

Lice na novinskom licu bilo je baš to lice. Lice Katarine Bui, u koju je Ante Baut bio tada zaljubljen i – vidjelo se to tako otrcano očito – ostao zaljubljen zauvijek.

Nakon duge i teške bolesti, u 59. godini otišla je, tako je pisalo. Pogreb mile pokojnice bit će, pisalo je. Umjesto vijenaca molimo prilog klinici za onkologiju. Molimo biti izuzeti posjeta sućuti – i to je pisalo. I ožalošćeni. I slika: slika koja nije bila ni neukusno davna, ali ni sasvim nova da razbije čar Katarinine ljepote. Na slici – ona: duga tamna kosa, jagodična kost koja daje inteligentan izgled. I lijepe oči: one iste koje sam pamtio.

Zatvorio sam novinu i vratio je na snop. Snop sam odložio na njegovo mjesto, na Bautov noćni ormarić. A onda se vratio dolje do hrama, do Bauta koji je sav crven od prašine ljuštio skramu sa zavjetne zdjele. Načas, ali samo načas, bio sam u iskušenju da mu priopćim novost. Ali – sustegao sam se, naravno. Nisam to napravio. U Bautovu svijetu, Katarina je još živa. Neka bude – pomislio sam – živa još osamnaest dana.

Idućih dana, sve se nastavilo po starom. Baut i ja nastavili smo kopati, nosova zagnjurenih u crvenicu koja se lijepila po našim znojnim leđima. Svakog jutra, Baut bi ustao prije mene, skuhao kogomu kave, zapalio španjulet i uzeo iduću novinu. Prvu, drugu, osmu, trinaestu. Dani su prolazili, a ja sam mu svaki dan više zavidio što živi u blaženom neznanju, u drugom, usporednom, boljem svijetu. U svijetu u kojem je Katarina Bui još nije umrla.

Dok je Baut četkom čistio tabernakul, a radnici kuhali brujet i glasno raspravljali o novitadama, ja sam čitao nadošle novine. Gutao sam ih halapljivo, hitreći iz broja u broj, žvačući u oblapornim zalogajima skandale, afere, komunalne probleme, kulturne polemike i društvene tračeve. Progutao sam u sat vremena pola mjesečnog snopa, a onda sam, na nadnevku osamnaestog srpnja, došao do stranice osmrtnica…

A onda je stiglo to jutro, osamnaesti.

Dakako, cijelu sam noć spavao nemirno i loše. Pred zoru sam kroz debeli kameni zid austrijskog svjetionika čuo kako Baut ustaje, pušački kašlje, umiva se. Čuo sam kako pristavlja kavu. Kako korača prema terasi. Čekao sam da jutarnje sunce dosegne ispravan kut, da se probije između švera u moju sobu. Slušao sam i osluškivao Bauta, a onda, kad se neko vrijeme nije više čulo ništa, znao sam da je stigao čas da ustanem.

Jer, u taj čas, kad se s terase više ne čuje ništa, kad je Baut zasjeo i kad sad već pouzdano čita današnje novine, stiže trenutak za koji sam osamnaest dana bio spreman.

Stiže trenutak da se ustanem i odjenem. Da iziđem na terasu. Da priđem čovjeku koji sjedi pod odrinom.

Da mu pristupim, stisnem mu dlanom dlan i  izgovorim dvije riječi koje uvježbavam osamnaest dana. Stigao je čas da mu kažem ono što bih i sam htio od nekoga čuti, ali tog nekog nema.

Moja sućut. Samo to ću reći. Samo to – ništa drugo.

Portret Jurica Pavičić

Jurica Pavičić (1965. Split), pisac, kolumnist, filmski i književni kritičar. Autor je romana: Ovce od gipsa (1998), Nedjeljni prijatelj (2000), Minuta 88 (2002), Kuća njene majke (2005), Crvenkapica (2006), Žena s drugog kata (2015), Crvena voda (2017), Prometejev sin (2020) i zbirki priča Patrola na cesti (2008) i Brod u dvorištu (2013). Objavio je također knjigu eseja Knjiga o jugu (2018) te stručne knjige Hrvatski fantastičari – jedna književna generacija (2000), Postjugoslavenski film – stil i ideologija (2011), Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja (2017). Knjige su mu prevedene na mnoge jezike, uvrštene u brojne antologije te nagrađene raznim važnim domaćim nagradama. Od 1994. piše u različitim novinama tjednu kolumnu Vijesti iz Liliputa u kojoj secira društvo, politiku i kulturu ratne i poslijeratne Hrvatske. Za tekstove iz te serije dobio je nagradu nacionalnog novinarskog društva „Marija Jurić Zagorka“, nagradu za doprinos novinarstvu „Veselko Tenžera“ i nagradu „Miljenko Smoje“ Slobodne Dalmacije.

Više na: juricapavicic.com

Jurica Pavičić (1965. Split), pisac, kolumnist, filmski i književni kritičar. Autor je romana: Ovce od gipsa (1998), Nedjeljni prijatelj (2000), Minuta 88 (2002), Kuća njene majke (2005), Crvenkapica (2006), Žena s drugog kata (2015), Crvena voda (2017), Prometejev sin (2020) i zbirki priča Patrola na cesti (2008) i Brod u dvorištu (2013). Objavio je također knjigu eseja Knjiga o jugu (2018) te stručne knjige Hrvatski fantastičari – jedna književna generacija (2000), Postjugoslavenski film – stil i ideologija (2011), Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja (2017). Knjige su mu prevedene na mnoge jezike, uvrštene u brojne antologije te nagrađene raznim važnim domaćim nagradama. Od 1994. piše u različitim novinama tjednu kolumnu Vijesti iz Liliputa u kojoj secira društvo, politiku i kulturu ratne i poslijeratne Hrvatske. Za tekstove iz te serije dobio je nagradu nacionalnog novinarskog društva „Marija Jurić Zagorka“, nagradu za doprinos novinarstvu „Veselko Tenžera“ i nagradu „Miljenko Smoje“ Slobodne Dalmacije.

Today

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Publicistika
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Poezija
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Strip
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
Skip to content