Pandemija u koju smo do grla uronjeni, čini se, ozbiljno petlja s našim osjećajem za vrijeme. Diktatura sata i kalendara kao da je, prisilno, ponešto oslabila. Na kraju i to je pitanje perspektive: stvar radikalno drugačije izgleda iz čitalačke fotelje i noćne smjene na pokretnoj traci. Kapitalistički svijet-stroj se mjestimice tek blago zagrcnuo, a zatim još bjesomučnije nastavio s kloparanjem. Ipak, dvije sada već gotovo pune virusne godine kao da su se slile u jednu neidentificiranu, rastezljivu jedinicu koja se opire jasnoj klasifikaciji. Stoga će i neke ovdje spomenute knjige, pogotovo one debele, koje obično duže čame na podnim hrpama, priručnim ziguratima nepouzdane statike, pripadati zapravo 2020. Ionako je posve svejedno. Čitat ćemo ih ili nećemo, nulama i jedinicama usprkos, ili upravo njima zahvaljujući.
Prije nekoliko godina, zapravo strašno prekasno, shvatio sam da me ovakvi izbori, pregledi, top-ljestvice i preporuke duboko uznemiruju. S jedne strane taj nerealni no uvijek prisutni pritisak „objektivnosti“, odgovornosti prema predmetu, a s druge činjenica i podsvjesna potreba da se takvim izborima reprezentiraš, nekoj minimalnoj javnosti poturaš vlastitu sliku koja ti se u tom trenutku najviše sviđa, ili za koju misliš da odgovara predodžbi tih nekih apstraktnih drugih. Otuda odluka da slične popise ispisujem više prepuštajući se logici impulsa, asocijacije, prvog poriva. Slijedi, dakle, nekoliko bilježaka o knjigama koje su mi se u posljednje vrijeme, iz raznih razloga, urezale u tijesno sjećanje.
Diktatura sata i kalendara kao da je, prisilno, ponešto oslabila. Na kraju i to je pitanje perspektive: stvar radikalno drugačije izgleda iz čitalačke fotelje i noćne smjene na pokretnoj traci. Kapitalistički svijet-stroj se mjestimice tek blago zagrcnuo, a zatim još bjesomučnije nastavio s kloparanjem
Sem Šepard: Špijun iz prvog lica, prevela Ivana Đurić Paunović (Geopoetika, Beograd, 2021.)
Uvijek sam volio Sheparda kao pisca, ali dugo iz krivih razloga. Rano sam ga usvojio i naučio cijeniti, prije svega u kontekstu mitologije oko njega samoga, pripadajuće scene i konteksta i, na kraju krajeva, slijepe sklonosti estetici Amerike kasnih šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina, bez obzira na medij i formu. Više od desetljeća trebalo mi je da prokljuvim prirodu njegove pripovjedne magije koja je, k tome, nevjerojatno jednostavna i posve ogoljena. Sheparda sam više percipirao, nego što sam ga s razumijevanjem čitao. A njegova sposobnost stvaranja svijeta iz najsitnijeg svakodnevnog detalja i skiciranja karaktera u nekoliko kratkih poteza bila je i ostala zavodljiva, i mnogo dužna njegovim drugim kućnim medijima: scenskom pismu, filmu i muzici. Špijun, zadnja njegova knjiga, većinom izdiktirana u posljednjoj godini života, kada mu bolest nije više dopuštala pisati, pojavila se posthumno. U redakciji rukopisa pomogla mu je prijateljica Patti Smith. I to nije ni približno njegova najbolja knjiga. U samo godinu ranije objavljenom fragmentarnom romanu The One Inside Shepard je, dok mu je fizičko stanje to još omogućavalo, bio mnogo koncizniji. Ali Špijun nipošto nije zanimljiv samo komemorativno, kao drhtava odjava velikana. Ovaj, također rasuti (fragment je uvijek u srži autorove metode) vrlo kratki roman, sadrži sukus svega onoga zbog čega smo Sheparda voljeli. Pripovjedaču, koji se javlja u prvom i trećem licu, jasno je da iz ove knjige neće izaći živ. Ali živ je u tom trenutku, dok piše; autentično i nepokolebljivo živ. Jedva primjetno tužan. Reminiscentan. Nikad patetičan. Na kraju i samoironičan, duhovit, blag i spuštenog garda, koliko je to za jednu relativno mačističku književnu figuru moguće. Dirljiva odjava, rezime u kratkim rezovima.
Enrique Vila-Matas: Montanova bolest, preveli Matija Janeš i Ana Marija Drmić Janeš (Edicije Božićević, Zagreb 2021.)
Ovu ludu, divnu, divlju i virtuozno napisanu knjigu čitao sam u nešto starijem srpskom (čini mi se također Geopoetikinom) izdanju, s naslovom Montanovo zlo, koji me se kao takav inicijalno dublje dojmio. Zlu je, kako je poznato, teško odoljeti i ono čuči u svakom od nas, ali nas je sposobno na specifičan način i barem načas zabaviti, dok su bolesti – ako nikad, sada je posve očito – najdosadnija i najneduhovitija među pošastima. Posebno je to točno kada su u pitanju patologije književne; one koje stoje u srži i ideji ovog romana, kao i pripadajućeg romanesknog ciklusa. Montanovo zlo i bolest jest, naravno, upravo književnost, u svim mogućim njezinim unutarnjim i vanjskim aspektima i iteracijama. Bolest jednako prisutna u vlastitoj nepredvidivoj praksi i uvijek otvorenoj mogućnosti izostanka, crne rupe spisateljske ili čitalačke blokade. Ideja protejskog pripovjedača, koji iz poglavlja u poglavlje mijenja uloge, razine i pozicije, da sam, svojim životom utjelovi čitavu književnost, osnovna je i urnebesno groteskna metafora iz koje tekst ovog rizomatskog romana meandrira u različitim, često posve neočekivanim pravcima. Vila-Matasa domaći su izdavači iz nekog razloga otkrili neoprostivo kasno, a iole šira publika, čini se, još uvijek gotovo nikako. Krajnje je vrijeme da se to promijeni. Vila-Matas mnogo je uzbudljiviji pisac od najveće većine onoga što je moguće naći u izlozima.
Montanovo zlo i bolest jest, naravno, upravo književnost, u svim mogućim njezinim unutarnjim i vanjskim aspektima i iteracijama. Bolest jednako prisutna u vlastitoj nepredvidivoj praksi i uvijek otvorenoj mogućnosti izostanka, crne rupe spisateljske ili čitalačke blokade
Izlog broj tri
A u izlog broj tri neki demonski Oliver Mlakar poturio nam je tri debele, teške knjižurine. Od onih koje rodbina, prespore za učinkovit muholov, nedočitane podmeće pod ormare. Sve ih je u posljednje dvije godine, u istoj ediciji, objavio zagrebački Sandorf. Prve dvije napisao je António Lobo Antunes, živući klasik portugalske književnosti, a suvereno ih je na hrvatski prevela Tanja Tarbuk. Sjaj Portugala kapitalan je tekst za razumijevanje kako Lobo Antunesove kompleksne, kasnomodernističke metode, tako i jedan od, specifično kriptičnih, ključeva za crnu kutiju portugalske povijesti druge polovine dvadesetog stoljeća i njegove savjesti, u rasponu od historijskog do modernog kolonijalizma, od carstva, preko diktature, do njezinih dugačkih, otrovnih repova. Autor je, kao vojni liječnik, i sam služio u angolskom ratu; njegov je košmarni, fantazmagorijski prikaz na neki način upravo hiperrealističan. O prirodi bogova smješten je u potpunosti na europsko tlo, ali također ne može pobjeći od traumatske postkolonijane sjene. Taj je hektični roman ipak prije svega saga o starenju, spirala kliženja ususret smrti.
David Szalay je anglofoni, englesko-mađarski pisac srednje generacije, trenutačno s budimpeštanskom adresom. Sve što muško jest, koju je na naš jezik preveo Dinko Telećan, često se tretira kao roman, iako je riječ o zbirci tek okvirnom temom uvezanih priča. Na neki čudan način, ona i takvo, romaneskno čitanje sasvim dobro podnosi, iako to možda više govori o samoponištavajućoj inkluzivnosti te forme s jedne, i njezinoj tržišnoj neprikosnovenosti s druge strane, nego o tekstu samom. Szalay se, kroz britko, dinamično pripovijedanje i nevjerojatno žive likove – iz naše neposredne okoline, ili od onih koje smo nekim slučajem usput sretali i zapitali se što im se samo mota po glavi – hvata u koštac s nezahvalnom temom (de)konstrukcije onog nečeg „tipično muškog“, raslojenog kroz različite životne faze i najširi spektar njegovih individualnih i društvenih pojavnih oblika. Kompletna hrvatska suvremena proza imala bi itekako što naučiti na jednom Szalayjevom pripovjedačkom masterclassu. Iz izloga broj tri birajte bilo što, nećete pogriješiti. A bilo je, na sreću i naravno, i drugih vrijednih, uzbudljivih književnih izloga u ovoj pandemijskoj vremenskoj gvalji, moruzgvi jedan uz drugog slijepljenih dana. Ne znam zašto je ovaj izbor ispao ovako maskulin, rodno i tematski. Birajte drukčije. Birajte slobodno. Birajte.
