Takozvano zlatno doba televizije traje dovoljno dugo da ga nitko više tako ne zove, što je pouzdan signal da smo navikli na vrhunske TV-standarde. Jer kada su se prije dvadesetak godina pojavile serije poput “Sopranos”, “Dva metra pod zemljom” ili “Žice” bilo je jasno da započinje revolucija, dok danas luksuzna produkcija, majstorska režija i casting nakrcan holivudskim zvijezdama označavaju donji prag očekivanja prosječne bindžerke i bindžera. Serije početkom dvadeset i prvog stoljeća – kao što je netko već zaključio – pomalo nalikuju onome što je roman predstavljao u devetnaestom: postale su najpopularnija forma pripovijedanja, medijski materijalizirani “duh vremena”.
Ali kako se onda književnost snalazi u ovom, ne-više-novom tevecentričnom svijetu? Pa, ne baš najbolje: najuspješnije serije skoro po pravilu nisu ekranizacije odranije poznatih književnih djela, nego pričaju vlastitu, originalnu priču. Dovoljno je, uostalom, proskrolati kroz best of liste na kraju 2021. godine. “Nasljeđe”, “Bijeli lotus”, “Psi iz rezervata”: redom naslovi snimljeni po izvornim scenarijima. Na nevolju, 2021. su “promašile” čak i rijetke razvikane ekranizacije poput “Genijalne prijateljice” Elene Ferrante (druga sezona emitirana je prošle godine, treća kreće tek sljedeće) ili romana Sally Rooney (seriju prema “Normalnim ljudima” gledali smo 2020., “Razgovori s prijateljima” nas čekaju za nekoliko mjeseci). A opet, katalozi streaming servisa i ponuda TV-programa dovoljno su široki da se čak i iz ovakve, mršavije kalendarske sezone može iščeprkati par zanimljivih naslova. Slijedi zato kratki pregled prošlogodišnjih serija snimljenih prema književnim predlošcima, motivima i temama: mali prijedlog za postnovogodišnje mamurno bindžanje, kada slova plešu pred očima a čitanje ne ide pa ne ide.
Područje bez signala (Prvi program HTV-a, ponedjeljkom navečer)
Roman Roberta Perišića iz 2015. u samom je vrhu moje liste najboljih domaćih romana iz posljednjih tridesetak godina: uvrnuta tranzicijska priča o dvojici sitnih investitora koji pokreću davno uništenu tvornicu u nekoj imaginarnoj postjugoslavenskoj provinciji nije samo dobro promišljena i sjajno napisana, nego je i politički suvislija od najvećeg dijela lokalne produkcije. “Područje bez signala” ogledni je postsocijalistički roman koji zajedničku samoupravnu prošlost ne ironizira niti divinizira, nego nam iz perspektive razočaranih bivših radnika i sadašnjih wannabe poduzetnika govori nešto o tome kako smo točno zaglavili ovdje, na gluhoj globalnoj periferiji. I baš zato, vijest da će se prema romanu snimati serija samo me malo manje zabrinula nego razveselila. Jer evo prvog problema: dramaturgija. Kako sažeti, disciplinirati i skratiti Perišićevu priču koja nepredvidivo zavija kroz nekoliko narativnih linija a da se ne naruši njena logika? I problem drugi, vjerojatno ozbiljniji: režija. Dalibor Matanić nedavno je u seriji “Novine” pokazao da itekako voli napadne retoričke eskapade, pomaknute kuteve snimanja, brišuće letove dronova i hipstersku egzotizaciju urbanih vizura. Zahvaljujući takvom pristupu saznali smo, doduše, da je Rijeka iznenađujuće filmogeničan grad, ali istovremeno su viškovi režijskih stilizacija zagušili jednu odlično napisanu priču. U “Području bez signala” opasnost se činila još veća: ako roman, među ostalim, pripovijeda o tome kako socijalistička prošlost danas preživljava uglavnom u formi egzotičnog umjetničkog artikla na kapitalističkom tržištu, onda se takva pripovijest jednostavno ne smije snimiti umjetnički “egzotično” ni spotovski dopadljivo.
Nakon gledanja prve epizode, prikazane na HRT-u prije nekoliko dana, čini mi se da sam ipak brinuo bez razloga. Još je prerano da se procijeni logika dramaturških zahvata, ali barem je Matanićeva režija primjereno “smirena” i skoro u potpunosti očišćena od retoričkih ekscesa. Pritom i casting djeluje smisleno, gluma uvjerljivo, a nekoliko zgodnih usputnih detalja fino prenose onaj prepoznatljivi, diskretno iščašeni humor Perišićeve proze. Plus bonus: imali smo priliku čuti kako s desničarske prisavske klerovizije odzvanja jedna od najljepših partizanskih pjesama. Nije vrijeme za konačnu ocjenu, ali vidjeli smo dovoljno za iskrenu preporuku: “Područje bez signala” nastavlja se kroz idućih pet tjedana, ponedjeljkom navečer na Prvom, a propuštene epizode mogu se gledati online, na zahtjev.
“Područje bez signala” ogledni je postsocijalistički roman koji zajedničku samoupravnu prošlost ne ironizira niti divinizira, nego nam iz perspektive razočaranih bivših radnika i sadašnjih wannabe poduzetnika govori nešto o tome kako smo točno zaglavili ovdje, na gluhoj globalnoj periferiji
The Chair (Netflix)
Šta ti je nesretni hrvatski jezik: kada bismo preveli ovojesenski Netflixov hit “The Chair” on bi se zvao “Pročelnica”, a to nitko pri zdravoj pameti ne bi poželio gledati. “The Chair” nije ekranizacija, nije adaptacija niti se na bilo koji oslanja na neki književni tekst, ali je na ovu listu smješta mjesto radnje: odsjek za englesku književnost izmišljenog američkog univerziteta Pembroke, na kojem profesorica Ji-Yoon Kim (Sandra Oh) postaje prva žena izabrana na pročelničku poziciju. Ono što se isprva činilo kao mala feministička pobjeda, ispostavit će se brzo, zapravo je prevara: uprava fakulteta od Ji-Yoon prvenstveno očekuje da provede famozne bolne rezove i otpusti nekoliko kolega jer interes studenata za humanističke nauke opada, a skupa s njim i fakultetski budžet koji se puni novcem od školarina. Situaciju dodatno komplicira bizarni skandal izazvan viralnom snimkom s predavanja Billa Dobsona (Jay Duplass), razbarušenog mladog profesora i Ji-Yoonina nerealiziranog ljubavnika, kojeg politički hiperkorektni studenti žele “otkazati” zbog neke blesave reference na Hitlera…
“The Chair” se neočekivano upućeno poigrava širokim repertoarom motiva akademske politike, od krize humanistike, preko rasnih, rodnih i generacijskih odnosa pa sve do medijske fragmentacije znanja i jednodimenzionalnosti “kulture otkazivanja”. A i ovdje dobivamo bonus: Davida Duchovnyja u urnebesnoj cameo ulozi. Serija zato odlično prolazi i kod nešto šire publike i kod akademskih radnica i radnika koji su je kod nas, priča se, bindžali podjednako opsesivno kao što su lokalni marketingaši nekad pratili “Mad Men”, političari “Borgen” a odvjetnici “Suits” ili “The Good Fight”.
Ali šta ti je nesretni hrvatski kontekst: kada bismo “The Chair” odlučili snimiti u domaćoj verziji, ona bi – umjesto o nijansama političke korektnosti i nevoljama s kulturom otkazivanja – morala govoriti o akademskoj kliki koja je kidnapirala najveće sveučilište u državi, o sirovom seksizmu jednog rektora, o vojsci poltrona koja ga podržava, o falsificiranim diplomama, o kupovini medijskog prostora… Kada bismo “The Chair” odlučili prevesti na hrvatski – ispada – serija bi se ustvari zvala “Sopranos”. A tek to nitko priseban ne bi želio gledati.
“The Chair” se neočekivano upućeno poigrava širokim repertoarom motiva akademske politike, od krize humanistike, preko rasnih, rodnih i generacijskih odnosa pa sve do medijske fragmentacije znanja i jednodimenzionalnosti “kulture otkazivanja”
Dopesick (Hulu)
Zadržimo se zato radije u Americi. “Dopesick”, snimljen prema istoimenoj dokumentarnoj knjizi novinarke Beth Macy, pripovijeda jednu od mračnijih epizoda tamošnje novije povijesti o kojoj se izvan SAD-a, čini mi se, još uvijek premalo govori i zna, mada je skoro svatko načuo ponešto o zdravstvenoj krizi izazvanoj opioidima. Serija Dannyja Stronga, uspješnog scenarista i nekadašnjeg glumca iz “Buffy, ubojice vampira”, vrlo detaljno priča o tome kako je kriza nastala. Purdue Pharma, farmaceutski gigant u vlasništvu multimilijarderske obitelji Sackler, lansirala je sredinom devedesetih OxyContin, lijek namijenjen ublažavanju bolova. Iako je dokazano izazivao tešku ovisnost, Purdue Pharma ga je uspješno progurala kroz sva regulatorna tijela države, agresivno plasirala na tržište i zatim milijune Amerikanaca pretvorila u đankije: više od 500 hiljada njih umrlo je kroz posljednjih 20 godina zbog konzumacije sasvim legalnog, svima dostupnog lijeka. Strong ovo masovno ubijanje Amerikanaca, kojem je jedini cilj bilo pumpanje profita Sacklerovih, prikazuje kroz široku paletu likova, od dobronamjernog liječnika iz provincijskog gradića (igra ga Michael Keaton) koji naivno navuče i pacijente i sebe na opioid, preko dobro istreniranih terenskih prodavača OxyContina, potkupljenih znanstvenika i političara, mastermajnda čitave monstruozne operacije Richarda Sacklera, pa do nekolicine detektiva i odvjetnika koji godinama uporno istjeruju pravdu. Dramaturški tretman priče je mejnstrimaški, skupa s boljim i lošijim stranama koje takav pristup nosi: s jedne strane, “Dopesick” je temeljito pripremljen i zanatski uzorno snimljen, a s druge strane sistemski zadane probleme komercijaliziranog zdravstva pretjerano banalizira napadnom psihologizacijom glavnog negativca i herojskim portretima pravednika koji sustav strpljivo popravljaju “iznutra”. Dodatni minus Strongu ide zbog nejasne odluke da priču nelinearno izlomi, bacakajući gledaoce naprijed-natrag kroz vrijeme radnje bez jasnog cilja i svrhe. Svejedno, pluseva je u konačnom zbroju više: “Dopesick” je u osnovi solidan komad srednjostrujaške TV-produkcije čija je osnovna vrijednost više priča koju priča nego način na koji je priča ispričana. Zato ga vrijedi gledati, a vrijedi ga se i sjetiti svaki idući put kada nam domaća politika najavi nove korake u privatizaciji zdravstva. Jer ovako to zapravo izgleda kada se zdravlje ljudi prepusti tržištu, ovako to izgleda kada profit upravlja sustavom: ovako to, ukratko, izgleda kada kapitalizam ubija.
“Dopesick” je u osnovi solidan komad srednjostrujaške TV-produkcije čija je osnovna vrijednost više priča koju priča nego način na koji je priča ispričana
Lupin (Netflix)
