Rudarenje po vlastitom svijetu
„Prva ti rečenica mora rastvoriti grudni koš. Mora posegnuti unutra i zdrobiti ti srce. Mora ti se učiniti da svijet više nikada neće biti isti.“
„Nemoj pisati o onome što znaš, piši kako bi došao do onoga što želiš znati. Izađi iz vlastite kože. Izloži se riziku. To otvara vrata svijeta.“
„Ne smiješ tek sjediti i viriti u sebe. To je dosadno. Na kraju krajeva, u tvom se pupku kriju samo mucice.“
„Piši kao da rečenice, pažljivo ispisane, jednu po jednu šalješ svome čitatelju. Proza mora biti napisana dobro kao i poezija.“
„I ne zaboravi da je ono što ne kažemo jednako važno, ili čak važnije, od onoga što kažemo.“
„Kad završiš priču, moraš biti potpuno iscrpljen. Moraš se osjećati kao da si se potpuno rastvorio i više nemaš što dati… Ta iscrpljenost trenutak je najvećeg slavlja: tada znaš da si skoro gotov.“
***
Citiram nasumce rečenice Columa McCanna koje sam obilježila na marginama njegovih Pisama mladom piscu. I dok prelistavam iznova knjigu, evo, teško mi se odlučiti što uvrstiti, a što ispustiti, što uopće reći nakon tih citata i kako te nagovoriti da pobjegneš s novogodišnjih banketa poput ovoga na kojem se proglašava najbolje od najboljega, uzmeš McCannova Pisma i u njih zaroniš. Jasno mi je, umjesto mjerenja i rangiranja bilo bi zanimljivije da sad još malo citiram McCanna, da iznova osjetiš njegov dah za svojim vratom i čuješ kako ti šapće na uho neke lijepe i pametne riječi koje će te bodriti – tebe, čitatelju, koji vjerojatno i sam maštaš da postaneš pisac i tebe, čitateljice draga, koja i sama sanjaš da pišeš nešto svoje. Ipak, neću više prepisivati, malko ću sama elaborirati, tek toliko da te još više zagrijem za čitanje, zapravo da te nagovorim da brže-bolje zdipiš ovu knjigu i zbrišeš s njom negdje u pravu divljinu – u život i čitanje.
Možda već znaš, savjeti piscima kako trebaju pisati posebna su literarna forma, gotovo zaseban književni žanr, i u njemu su se dosada okušali mnogi. Rainer Maria Rilke, kojim se nadahnuo McCann, napisao je 10-ak Pisama mladom pjesniku, Danilo Kiš svoje je savjete sažeo u manifestu Saveti mladom piscu, formalist Viktor Šklovski otkrio je neke vještine majstora, Tolstoja, Čehova i dr., u Tehnici spisateljskog zanata, a Milan Kundera misli o pisanju razbacao po stranicama svojih romana. Neki od najpoznatijih suvremenika/ca poput Margaret Atwood, Jonathana Franzena i Neila Galmana sastavili su svojih deset pravila o pisanju po narudžbi velikog Guardiana, a čak smo i mi, na maloj tezgi Kritike h,d,p, svojevremeno izložili savjete nekolicine domaćih autora/ica.
Ukratko, savjeta ne manjka. Ali, pazi, ima ih raznih: dobrih i manje dobrih, praktičnih i neupotrebljivih, ohrabrujućih, iskrenih, a i onih koji uopće nisu savjeti, već plotuni spisateljskih afektacija. No svima njima je zajedničko to da neće ni od koga učiniti dobru spisateljicu i dobrog pisca. Sam McCann tvrdi slično; kao predavač kreativnog pisanja on na prvom satu svojim polaznicima običava reći (u duhu Rilkea): „Ništa vas ne mogu naučiti. Sada kada to znate, idite i učite“. Taj književni koan zapravo je prva i najvažnija lekcija koju se uopće može dati. Uistinu, sami se moramo suočiti s beskrajem bjeline ispred sebe i sami moramo u tu bjelinu zabijati slova kao klinove, između njih rastezati užad riječi, rečenica, odlomaka, kako bi pronašli put nakraj jednog književnog svijeta. I sve što drugi, iskusni/a pisac/spisateljica može učiniti jest gurnuti nas – nježno i odlučno – preko prijevoja stvarnosti, u bjelinu kojom nitko dosada nije kročio, u ledeno ništa, pa nas ohrabriti da krenemo u vlastitu književnu ekspediciju. Jer, kako dojmljivo piše McCann, pisanje je „rudarenje po vlastitom svijetu“, „doticanje elektriciteta muke“, „oslonac ili uporište protiv očaja“. Pisanje je, dodajem, borba protiv sebe u sjedinjenju sa sobom. Rizik, sumnja, glad, zabava, strepnja, ustrajnost, radost, imaginacija. Ekstaza i askeza, neuspjeh i ljubav. Pisanje se ne može nikada sasvim završiti, čak i onda kad se učini gotovim, uvijek se još nešto može dodati, ispraviti, izbrisati. McCann je posve u pravu kada tvrdi: „Ako ste gotovi, tek ste zapravo započeli“. Rastavljanje, čišćenje, usklađivanje, poliranje, taj tihi, strpljivi i mukotrpni urarski rad na tekstu, jedina je šansa da možda jednom uspijemo nešto dobro napisati. A opet ni tada naš tekst neće biti savršen, jer savršenstva u književnosti ne postoje. Odnosno, ono što djeluje savršeno artikulirano uglavnom je lišeno posebnosti – ogrebotina, nepravilnosti, tragova, tajanstvenoga glitcha – koje čine umjetničku originalnost. I zato, poslušaj još jedan koristan savjet iz McCannove knjige: „Ne zamaraj se time koliko si riječi napisao. Puno je važnije koliko si ih izbacio.“
***
Ako i dalje nisi siguran/a je li ova knjiga dobar izbor za tebe, dobacit ću ti još nekoliko mamaca. McCann piše duhovito i šarmantno (za humor treba kliker!), s lakoćom – i to onom lakoćom koja nije rezultat banalnosti, već dubinskog razumijevanja stvari, i koju je Italo Calvino naveo kao jednu od šest temeljnih književnih vrijednosti u svojim Američkim predavanjima. Ritam mu je dinamičan, bez praznog hoda (da, da, treba brisati!), a jezik ekspresivan i izravan. Puno je tu imperativa, ali nema nadmenog profesorskog dociranja. McCann će te ohrabriti, ali neće podržati cmizdrenja i lažna opravdanja. Tražit će da skineš „hrđu sa svojih rečenica“, ali i rasteš kroz vlastite neuspjehe. Jer: „Neuspjeh je dobar. Neuspjeh znači ambiciju. Neuspjeh znači hrabrost.“ Citati su ti sumnjivi? Zvuče ti kao neki self-help, budistička fatalistička mantra ili molitva za redovničko samobičevanje? Ma koga briga, oslobodi se, nemoj da ti kulturne predrasude, višak referenci i intelektualni cinizam ubiju želju! Ajde, uzmi tu knjigu, čitaj, čitaj, i vjeruj da ćeš jednom i sam/a nešto napisati.
Brda iznad Jeruzalema maglena su kupka
Još si tu? Razumijem, zanima te je li taj Colum McCann u praksi dobar pisac? Uspijeva li on svoje savjete transponirati u svoju književnost? Jesu li sve te zavodničke rečenice o pisanju odraz njegova proživljenog spisateljskog iskustva ili u njima ima varanja? Konačne odgovore ne mogu ti dati. Naime, nisam pročitala cijeli autorov opus, njegovih sedam romana i mnoštvo priča, pa, eto, ne znam kako miriše njegov neuspjeh. Ali knjiga koju sam pročitala i za koju tvrdim da je izvanredna i vrijedna sati i sati čitanja je njegov opsežan roman Apeirogon. Istina, on formalno ne spada u ovogodišnju konkurenciju (jer objavljen je krajem 2021.), ali ću ga u nju ipak prošvercati (jer sam ga dovršila čitati u 2022. godini). Tȁ priznat ću ti, nitko od nas koji se šepurimo sa svojim godišnjim listama zapravo ne čita uredno, po kalendaru. I znaj, naši su izbori uvijek suspektno subjektivni; izvlačimo dobitnike iz šešira koji smo sami skrojili. Nitko ne poznaje cijelu produkciju.
***
Dakle, prvo o misteriju naslova. Apeirogon je geometrijsko tijelo koje ima beskonačno mnogo stranica; riječ potječe od pojma apeiron u značenju bezgranično, beskonačno, kao i prapočelo, ono što se provlači u svemu, supstanca svega vidljivoga i nevidljivoga. Struktura romana je poput toga tijela: tisuću i jedan prozni fragment koji u cjelini čini jedno romaneskno tijelo, jednu sveobuhvatnu priču. Ta priča nije završena i zatvorena u rešetki kompozicije, već se ona može i dalje širiti u koncentričnim krugovima, tako da svaki krug obuhvati neki novi aspekt iste priče. I još, iako je posve uzemljena u konkretnom prostor-vremenu, ona se zapravo multiplicira u beskraju, pa od priče o sukobu Izraelaca i Palestinaca postaje priča o nepreglednim sukobima u našoj upamćenoj povijesti.
Bez straha, ta istaknuta romaneskna struktura nije zarobila duh romana, štoviše omogućila je njegovo otvaranje u brojnim značenjskim smjerovima, blistave retro-refleksije dviju strana iste priče. I zbog te izvanredne izvedbe, zbog jezika i umijeća pripovijedanja, čitajući postepeno shvaćaš da je ono naizgled različito, suprotstavljeno i neprijateljsko, zapravo vrlo slično, čak isto. Zbunjuje te ovo što pišem? Evo, bit ću konkretna: Rami je Izraelac, a Bassam Palestinac. Ne samo da njih dvojica žive u različitim (iako posve bliskim) gradovima i pripadaju različitim tradicijama, nego između njih prolazi i jedna od najtvrđih postojećih granica. Rampe, kilometri zida, deseci kontrolnih točaka, mržnjom nabijeno energetsko polje užasa. Ipak, Rami i Bassam su dva tijela u istome liku; njihove emocije, tuge, otriježnjenja, unutarnji obrati vrlo su slični. Obojicu nije bilo briga za one s druge strane granice. Obojica su izgubili svoje kćeri: Smadar je stradala u napadu palestinskih bombaša samoubojica, a Abir je ubijena snajperom izraelskog vojnika. Te smrti će ih trajno povezati.
Apeirogon je uistinu veliki suvremeni roman. Konzistentan u formi, a zadivljujuće slobodan u imaginaciji. Utemeljen na nekih stvarnim faktima i dugom istraživanju povijesti odnosa između Izraela i Palestine, ali ispisan u posve književnoj optici, bez iznošenja političkih agendi i eksplicitnih etičkih istina. Sam McCann je u jednom razgovoru spomenuo da ga u romanima zanima „demokracija pripovijedanja“, a tu demokraciju zapravo doživljavam kao dobru staru Bahtinovu polifoniju, kao mnogoglasje i višeznačnost koje se stvaraju samo u dobroj književnosti.
***
I da, provedimo brzinski još mali test koji ti može pokazati je li sam McCann u praksi, u romanu, jednako dobar kao u teoriji, u savjetovanju. Vraćam se na jedan od citata s početka: „Prva ti rečenica mora rastvoriti grudni koš.“ Ozbiljan zahtjev, gotovo da paralizira. Kako početi, gdje udariti prvi klin koji će te držati da ne otkližeš niz bjelinu stranice? Prva rečenica Apeirogona glasi: „Brda iznad Jeruzalema maglena su kupka.“ Nepretenciozno i sveobuhvatno. Kratko, a puno slutnji. Unutra si, u tom prostoru i atmosferi, udišeš gusti jeruzalemski zrak. Da, naš je savjetnik, čini se, jako dobar pisac.
Velike priče stižu s periferije
Što kažeš, zazireš od debelih, epskih romana? Iskreno, s vremena na vrijeme i ja zazirem od romana uopće, jer toliko je onih oko nas koji žele napisati veliki roman da se forma, ni kriva ni dužna malko isfucala. Ali, gle, nije roman kriv što ga opsjedaju megalomani, logorejičari, amateri. Evo, probaj s jednim tanjim, manje ambicioznim, a također polifonim romanom objavljenim ove godine. Romanom koji odlično ilustrira što znači imati pravu mjeru u pisanju. Naime, ono što je autor zamislio, u njemu je i postigao. A balans između htjenja i ostvarenja, namjere i poetike zapravo je rijetkost. Uglavnom se želi previše, a postigne premalo.
***
Roman Pad Carlosa Manuela Álvareza ima znatno jednostavniju strukturu od Apeirogona: u njemu pratimo četiri međusobno povezana lika iznutra, njihove monologe i introspekcije. U romanu nema klimaksa, otriježnjenja, katarze i velikih obrata. Sve je čehovljevski, ali na kubanski način. Ali, pazi, što znači „kubanski“? Pa tu nema standardnog folklora koji svi mi – koji smo ponekad imperijalisti i prečesto turisti – očekujemo. U romanu samo bruji običan život jedne radničke kubanske obitelji, svakodnevica u laganom otklizavanju. Ne čuje se tu soundtrack Buena Vista Social Cluba, ne prolaze kadilaci u pastelnim bojama, ne viđamo putene žene na balkonima s kolonijalnim željeznim ogradama, nema Che Guevarine revolucionarne patine. Kuba je to iz prizemne perspektive: propale iluzije, povremeni bljeskovi želja i povratak u letargiju, rastakanje društva koje se teško mijenja. Zapuštena ekonomija, oronuli interijeri, svijet bez neba i otvorene perspektive. Rutine, ruine i čekanje. Sin, kćer, majka i otac zaglavljeni u svojim mentalnim nišama; svatko želi nešto od onog drugoga, ali kao da su zaboravili riječi kojima će to iskazati. No najbolji od svega u romanu je sam jezik s kojim se prikazuje taj pad u kubansku ruševnu stvarnost. Álvarez čini upravo ono što McCann savjetuje, piše tako kao da svaku svoju rečenicu stavlja u posebnu kovertu pa ih onda jednu po jednu šalje svome čitatelju.
***
Ej, vidim te, sad već zvjeraš okolo kako da se napokon iskradeš s ove zabave i skupiš usput neku knjigu. Želiš čitati književnost, a ne slušati još govora o književnosti? To mi se sviđa. I ja jedva čekam da ovo slavlje završi, da se ispucaju petarde kritičarskih ispraćaja, da izađem iz ovog teksta i riješim se svojih dužnosti, pa udahnem i nešto dobro pročitam. Ali, čekaj, kad si još tu, ajde, jednu putnu na brzinu! Ubaci i ovu knjigu u torbu, nećeš požaliti. Nisu savjeti mladom piscu, nije ni debeli ni tanki roman. Ni Bliski istok ni Kuba. Ipak, plesat ćeš u sebi dok budeš čitao, ili još bolje, čitala. Riječ je o rubnom žanru, putopisu, i to putopisu čiji itinerar nije egzotičan. Odnosno, nije egzotičan na način na koji se egzotika reklamira u putničkim agencijama. Na ove destinacije rijetko tko putuje; iako nije daleko, nije ni posve nepoznato, zapravo nepoznat je samo sloj koji je u ovoj knjizi otkopan. Zvjezdana planina Strandža, Rodopi, Edirne, nekadašnji bjegunci iz Istočnog bloka, današnji migranti, arhaični obredi u prirodi. Uzbudljiva kulturna arheologija u kojoj ćeš vidjeti i nešto posve novo i nešto što toliko dobro poznaješ da će ti se činiti kao da je otkopano baš ovdje, na mjestu na kojem stojimo. Riječ je o putopisu Granica bugarske autorice sa škotskom adresom Kapke Kassabove. Originalna knjiga, pisana sa strašću i proživljena intenzivno. Neću ti sad puno tumačiti, pisala sam o toj knjizi ranije u jednom uzornom kritičarskom osvrtu, kakav ovaj tekst nije. Ipak, još kratka uputa: Kassabova istražuje priče o granicama, a dok prelazi stvarne geografske granice, sadašnje ili povijesne, ona se suočava i sa svojim unutarnjim granicama, s time koliko se može izložiti drugom iskustvu. A to izlaganje, izlazak iz zone komfora i prekoračenje poznatog svijeta jako su važni za literaturu. Jer, knjige koje te neće promijeniti, ne vrijedi pisati. Zapravo, takve ne vrijedi niti čitati. Sjeti se McCannovih riječi: u književnosti se trebaš „izložiti riziku“. Da, baš riziku!
A sad, slobodno kreni. I ja ću uskoro. Došlo je vrijeme za još jedan sretan kraj.
