Milan Kangrga: Nacionalizam ili demokracija; Rade Kalanj: Ideje i djelovanje: Ogledi o kulturnim promjenama i razvoju; Bora Ćosić: Vražji nakot; Margaret Thatcher: Državničko umijeće: Strategije za svijet koji se mijenja; Ivana Bodrožić: Sinovi, kćeri; Dubravka Ugrešić: Crvena škola; Maša Grdešić: Uvod u naratologiju; Ryszard Kapuściński: Drugi; Ken Loach & Édouard Louis: Dijalog o umjetnosti i politici; Michael Martens: Vatra u vatri: Ivo Andrić, jedan europski život; Ulrich Beck: Pronalaženje političkoga: Prilog teoriji refleksivne modernizacije; Elena Ferrante: Priča o izgubljenoj djevojčici; Leïla Slimani: Zemlja drugih; Mark Thompson: Danilo Kiš. Žamor povijesti; Annie Ernaux: Jedna žena; Lovro Škopljanac: Književnost kao prisjećanje: Što pamte čitatelji; Branko Horvat: ABC jugoslavenskog socijalizma; Marieke Lucas Rijneveld: Večernja nelagoda; Kazuo Ishiguro: Pokopani div; Martina Vidaić: Mehanika peluda; Marija Andrijašević: Zemlja bez sutona; Adam Zagajewski: Simetrija i Pravi život. George Steiner: Nakon Babilona: Aspekti jezika i prevođenja itd.
Nered plave bilježnice
Prepisujem imena i naslove iz jedne od mojih bilježnica, iz dnevnika čitanja za 2021. godinu, tvrdih, ultramarin korica. Teorija i romani, politika i poezija, memoari i putopisi. Stara, neaktualna i nova, popularna izdanja. Kakofonija glasova i tonaliteta; netko iz centra, netko s margine. Autobiografija svojedobno najmoćnije konzervativne i neoliberalne političarke 20. stoljeća i pledoaje za demokratski socijalizam danas već zaboravljenog ekonomista i lijevog kritičara jugoslavenskog socijalizma. Životopis najpoznatijeg jugoslavenskog pisca-diplomata i gusti stihovi zanimljive mlade pjesnikinje. Ruralni Maroko sredinom prošlog stoljeća, pustare predcivilizacijske Engleske i dijabolične večeri na udaljenoj nizozemskoj farmi. Sve se slilo u jednu godinu i jedan neuronski sustav.
Popis će možda vanjskom promatraču djelovati shizofreno, kao da su ga sastavljale osobe različitih interesa i habitusa. Ali, većina popisa pročitanih knjiga – i mojih i vaših – u svojoj sirovoj, nefriziranoj verziji djeluju kaotično. Svatko od nas gradi vlastite unutarnje knjižnice-labirinte, ispisuje privatne kataloge i drugima nerazumljive signature. Ne klasificiramo knjige po skupinama i disciplinama, ne razvrstavamo ih prema jezicima izvornika i godinama izdanja. Radije se prepuštamo čitateljskim impresijama, fluidnim podjelama i subjektivnim estetsko-etičkim procjenama. Naizgled čitamo bez pravila, pa, moguće, kao čitatelji djelujemo sasvim dezorijentirano, kao da bezglavo jurcamo čas ovamo, čas onamo po kakvom prenaseljenom istočnoazijskom megapolisu.
Ali, svi naši odabiri imaju svoje razloge. Neke knjige biramo zbog profesionalne orijentacije, važnosti, preporuke, medijskog hajpa ili snobovske težnje da budemo upućeni onako kako mislimo da su upućeni i drugi. Ako se bavimo književnom kritikom, knjige čitamo i po dužnosti, nekad mehanički, slično kao da ubacujemo svakodnevno kruh u peć kakve pekarnice. Ali, knjige biramo i intuitivno, zbog znatiželje i potrebe za emotivnom spoznajom, ili pak bez nekog smislenog razloga, dok nam ostaju trajno nevidljive sile koje jednu uz drugu sljubljuju knjige različitih tema i žanrova, ali moguće sličnog elektriciteta.
Ukratko, intimna pravila po kojima čitamo to što čitamo, razlozi zbog kojih nakon jedne knjige posežemo za drugom, veze stvorene između udaljenih knjiških galaksija i refleksije naših lektira na našu osobnost, odnose s drugima i viđenje svijeta – najuzbudljiviji su aspekti priče o čitanju. Ne toliko to što smatramo najboljim i čime se želimo predstaviti prema vani, koliko to kako i zašto smo uopće nešto odabrali i pročitali. I zato bi bilo zanimljivije kada bi na kraju godine kritičari/ke – uopće čitatelji/ce koji/e imaju privilegij javno demonstrirati svoju moć izbora – objavili svoje nepatvorene popise pročitanoga. Znači, popisali ne samo najbolje knjige, nego sve što su pročitali i redom kojim su čitali: vrhunsku književnost i serijsku trash beletristiku (koja čini najveći dio književne produkcije), politološke studije i priručnike o uzgoju kućnog bilja. Jednostavno, kada bi odškrinuli vrata svog privatnog čitateljskog skladišta. Iako otkrivanje takvih sirovih, nedekoriranih popisa pročitanoga može značiti svojevrsno razotkrivanje, moji motivi nisu voajerski. Više od gole kože kritičara/ke, zanimaju me skrivene silnice i vrtnje, disonance i eklektične kombinacije koje se sve zajedno u konačnici usklade u jednom čitateljskom iskustvu.
I sada, nakon što sam izložila tuđem pogledu dio svog intimnog čitateljskog svijeta iz plave bilježnice, u nastavku ću se vratiti poznatom prednovogodišnjem žanru i uobičajenim očekivanjima od ovakvih tekstova. Evo ga, uzimam sito, sipam u njega pročitanu, nečistu mješavinu iz svoga plavog univerzuma. Tresem i tresem. Počinje se odvajati knjiška prašina, najprije polako, pa sve više i više. I konačno, u situ ostaje izdvojeno nekoliko grumena knjiških dragocjenosti.
Jednostavno: hrabrost
Lisa Fittko: Moj put preko Pireneja: Uspomene 1940–1941., prev. Nadežda Čačinovič, TIM press, Zagreb, 2021.
Iz mješavine se najprije izdvojila impresivna memoarska knjiga Lise Fittko, antifašistkinje i aktivistice koja je krajem 1930-ih s mužem pobjegla pred nacistima iz Njemačke. U to vrijeme, njemački izbjeglice su se u europskim zemljama često smatrali sumnjivcima, pa su se, sa zastrašujućim cinizmom, nekad nacisti i antifašisti tretirali kao jedna te ista skupina. Za francusku vladu Fittkovi su bili „neprijateljski stranci“, ali za obične Francuze, autorica ističe, bili su izbjeglice i protivnici Hitlera, pa bez pomoći tih ljudi teško da bi preživjeli.
Lisa Fittko je prošla francuski logor Gurs, bijeg, skrivanja, lutanja po francuskim provincijama i brojne opasnosti u pokušajima da dođe do legalnih papira i izlaznih viza za sebe i druge. Ipak, u kaotičnim okolnostima u kojima su zatvor i izručenje prijetili svakodnevno, ona i muž izvukli su iz sebe najbolje. Kad im se pružila prilika da trajno napuste zemlju, nisu otišli, već ostali pa mjesecima planinskim stazama preko Pireneja ilegalno prebacivali izbjeglice u Španjolsku. Od tamo su oni lakše prelazili u Portugal i dalje brodom za Ameriku. Fittkovi su pomogli tisućama da prežive: Židovima, Nijemcima protivnici nacizma, komunistima, antifašistima ili članovima predratnih oporbenih stranaka. Među ostalim, preko Pireneja su izvukli Waltera Benjamina koji je idući dan u jednom pograničnom španjolskom gradiću, zbog uznemirujuće (krive) vijesti da će biti deportiran, oduzeo sebi život.
Život Fittkovih je izniman. Iznimni su i ovi memoari Lise Fittko, i to prvenstveno zbog načina na koji su napisani. Svjedočenje/pripovijedanje je izravno i dinamično tako da imate dojam kao da ste ga uživo čuli od same autorice u njezinoj emigrantskoj dnevnoj sobi. Fittko ne lamentira nad situacijom u kojoj se našla niti se razmeće svojim dobročinstvom, a često djeluje kao da ni sama nije svjesna opasnosti u kojoj se našla. Jednostavno, za analizu nije bilo vremena; trebalo je djelovati odmah. Spašavati sebe i druge; ne posustati i ne predati se i – unatoč teroru režima, kao i kolaboracionizmu i dezorijentiranosti ljudi oko sebe – zadržati vjeru u svoju snagu i u to da izlaz postoji. Jer, jedino otpor može sačuvati ljudskost. Moj put preko Pireneja je tako vita activa u punom smislu. I kada bih trebala sintetizirati u jednoj riječi ovu priču, odabrala bih riječ – hrabrost. Kada bih pak trebala sintetizirati u jednoj riječi emociju i doživljaj koji ostaje nakon njezina čitanja, odabrala bih – optimizam. Optimizam zbog hrabrosti „malih“ ljudi poput Lise i Hansa Fittka.
Imperij gazi ljude
Ryszard Kapuściński: Imperij, prev. Adrian Cvitanović, Ljevak, Zagreb, 2021.
Drugu izdvojenu dragocjenost čini još jedno svjedočanstvo o minulom teškom vremenu. Riječ je o knjizi Imperij poljskog pisca i jednog od najboljih reportera 20. stoljeća Ryszarda Kapuścińskog koja sadrži njegove tekstove o Sovjetskom Savezu u dugom periodu od 1939. do 1993. godine. Autorova veza s Imperijem počinje još u djetinjstvu, kada u njegov rodni grad Pinsk u Polesju (danas dio Bjelorusije) upadaju sovjetski vojnici pa teroriziraju stanovništvo i vrše prisilnu sovjetizaciju. Kapuściński već u tom tekstu virtuozno, preko detalja svakodnevice i reminiscencija o običnim događajima dojmljivo gradi atmosferu jednog prostorvremena. Učenje ruske azbuke u kojoj je prvo slovo postalo S – S kao Staljin, iznenadni nestanak omiljenog učitelja, noć probdjevena na zimi ispred trgovine sa slatkišima – prenose vjerno užas ranih piščevih godina. Tako je Sovjetski Savez od djetinjstva i opsesija i sudbina, i premda je kasnije proputovao svijet i napisao više zanimljivih knjiga (npr. Putovanje s Herodotom), Kapuściński je ostao najviše poznat upravo po svojim upečatljivim tekstovima o sovjetskom imperiju.
Nakon opisa djetinjstva u Polesju slijede tekstovi o kasnijim putešestvijama po golemim prostranstvima SSSR-a. Godine 1958. putuje transsibirskom željeznicom, 1967. dugo luta Gruzijom, Armenijom, Azerbajdžanom, Turkmenistanom i drugim neruskim republikama imperija. Vraća se 1989. godine pa posjećuje u više navrata tijekom narednih godina brojne druge zabiti sovjetske terre incognite: sibirske i uralske predjele, Vorkutu, Irkutsk, Jakutsk, Magadan…, „gradove zatvorene u sebe“, mjesta masovnih logora i trajno zaleđena tla, stradanja i beznađa, ali i mjesta eskalacije kriminala, golemih ekoloških onečišćenja, bogatih nalazišta ruda i siromašnih stanovnika na čije živote nije utjecala eksploatacija prirodnih bogatstava. S rubova Imperije, iz zabačenih provincija u kojima vrije život o kojem se na Zapadu malo zna, puno se jasnije vidi samo središte: država i njezin represivni sustav. Izvrstan kontrapunkt tim udaljenim životima u knjizi predstavlja i jedan tekst o epicentru vlasti: o moskovskom Kremlju i njegovoj užasavajućoj pustoši.
Kapuściński je reporterski mag; on piše jasno, slikovito i dojmljivo, s lucidnim osjećajem za „obične ljude“ i „obične događaje“ od kojih je spletena stvarnost. Njega zanima naizgled nespektakularni, „nevažni“ i „monotoni“ život u koji su utisnuti otisci velike povijesti. Otisci sovjetskog državnog terora i okrutnosti, kao i nekog povijesno-geografskog usuda azijskih prostranstava u kojima „čovjek iščezava“. Iako na nekoliko mjesta Kapuściński pretjeruje: npr. kada SSSR naziva „posljednjim imperijem na zemlji“ ili kada psihologizira homo sovieticusa, njegov je način pripovijedanja o drugima izniman i vrlo sugestivan.
Ovakav tip reportaža visoke literarne kvalitete i autentičnosti izumro je u današnjem medijskom svijetu. Čini se, nitko više ne izlazi na teren, nitko ne donosi priče iz prve ruke i nitko ne traži zrnca istine u svakodnevnim pričama. Sve je metastaziralo u simulakrumu simulakruma, a društvene mreže i digitalna dostupnost učvrstili su iluziju da je svijet poznato mjesto. U takvom kontekstu, čitati reportaže Ryszarda Kapuścińskoga, kao i čitati novinarsko-književne i memoarske tekstove jednog drugog vrhunskog reportera prošlog stoljeća – Georgea Orwella (npr. Kataloniji u čast), znači vratiti se moćnim, starinskim literarnim formama u kojima se izvrsno osjeća kako iskri stvarni život.
Pisanje je urarska strast
Viktor Šklovski: Tehnika spisateljskog zanata, prev. Ivo Alebić, Sandorf, Zagreb, 2021.
Treći dragocjeni grumen koji je ostao nakon prosijanog ovogodišnjeg čitateljskog iskustva predstavlja tanka knjižica, više kratka uputa, negoli studija o tehnici spisateljskog zanata. Autor je veliki ruski pisac i teoretičar književnosti Viktor Šklovski čija razmišljanja o postupku, efektu očuđenja i drugim specifičnostima književnih tekstova i danas – u vrijeme prevage kontekstualnog i kulturološkog pristupa – čine osnovu tumačenja književnosti. U Tehnici spisateljskog zanata Šklovski daje izravno upute mladim piscima kako treba pisati, ali i kada i zašto pisati, uzimajući kao uzore velike pisce realizma: Dostojevskog, Tolstoja, Gogolja, Dickensa i druge. U nekoliko stranica njegovih duhovitih i lucidnih uputa ima više pameti negoli u desecima studija o kreativnom pisanju. Mladom piscu više će dobrobiti donijeti ovi papirnati, gotovo stotinu godina stari savjeti, negoli širokogrudne geste kojima danas neki iskusni pisci promoviraju neafirmirane autore/ice. (Da me ne shvatite pogrešno: podrška mladim piscima iznimno je važna; ona je često i jedino stvarno učiteljevo postignuće, ali se ona ne bi trebala bazirati na lažnom altruizmu i reklamiranju vlastitog dobročinstva.)
Na samom početku teksta, u podnaslovu „Uvoda“, Šklovski daje prvi važan savjet: „Ne žurite postati profesionalni pisac“, pa zatim preporučuje da „prije nego što postanete profesionalni pisac, steknite druge navike i znanja, koje ćete onda unijeti u svoj književni rad“. Jer, „postati profesionalni pisac (…) možete i zapravo trebate tek nakon nekoliko godina pisanja, kad već znate pisati“.
Danas, kada gotovo svatko tko prepriča neku anegdotu iz svog života ili javno objavi nekoliko stihova, sebe smatra „pravim“ piscem ili spisateljicom i kada se na društvenim mrežama serijski proizvode wannabe umjetnici svake vrste, ovakve poruke djeluju ljekovito. Da, doista treba znati raditi još mnogo toga prije nego se postaju pjesmuljci po facebook profilima i pišu skaske iz vlastita života. I to ne samo zato da bi se preživjelo, nego i da bi se moglo pisati punokrvno, autentično, iz same/oga sebe. Lav Tolstoj se počeo osjećati piscem u kasnim tridesetim, kada je pred objavljivanjem bio prvi dio Rata i mira, kako je sam napisao u pismu pjesniku Afanasiju Fetu. Promislite, jeste li sigurni da je upravo vas prije nego samog Tolstoja obasjala stvaralačka milost?
Također, prije nego što nas uputi u to kako pisati, Šklovski govori o tome kako čitati. Jer, čitanje, ono dubinsko i kreativno čitanje je umijeće: ono se uči, stječe i usavršava. Pisanje uvijek započinje čitanjem. Pa zato: „Ako želite postati piscem, proučavajte knjigu onako pažljivo kao što urar proučava sat ili vozač automobil“. Jer: „Pisac koji ne čita s razumijevanjem druge pisce, koji ih ne rastavlja, neće moći izbjeći imitiranje; štoviše, on neće ni primijetiti da imitira“. Čitanjem budući pisac baždari svoje unutarnje senzore kako bi pravilno čuo riječi i njihove odjeke, proniknuo u značenja i jezične odnose te izgradio – možda, jednom, bude li dovoljno „truda i čuda“, rekao bi Kiš – i sam neku smislenu, originalnu književnu cjelinu.