Dok pokušavam rezimirati još jednu čitateljsku godinu, prva riječ koja mi pada na pamet jest – čudna. No, može li čitanje biti ikako drugačije u godini koja je bila ista takva? Dok pronalazim idealan soundtrack za ispraćaj 2020., a jedino što mi se čini odgovarajućim jedna je od i inače omiljenih pjesama, Rusija Idola, razmišljam kako sam značenje stihova „Nama nova godina ništa nije donela, kao da se zbunila il’ se rugala“ do sada povezivala uz dosta nebitne stvari i kako sam sve, pa i čitanje, shvaćala samo po sebi razumljivim. Naime, čitavu sam 2020. imala popriličan problem s čitanjem. Knjige su pristizale, u broju koji je možda i nadmašio onaj kad se godina nije ni zbunila ni rugala, gomilale su se na noćnom ormariću, ispod prozora, po vrećicama i kutijama, što je najgore i najneoprostivije za moje ukućane – i po podu. Prelistavala sam ih i započinjala čitanje, pet, deset ili dvadeset stranica, i vraćala ih na ta mjesta gdje inače nikada prije nisu bile. Nisam ih uopće stavljala na police. Dobar psiholog svakako bi odmah pronašao poveznicu između polica i nečitanja, ali mislim da mi on ipak još uvijek nije potreban jer mogu i sama zaključiti kako su police, točnije njihovo urušavanje na dan zagrebačkog potresa, jedan od razloga moje čudne ovogodišnje čitateljske avanture. Drugi je, naravno, strah i neizvjesnost, kao temeljno stanje u kojem sam prelazila iz dana u dan, propitujući usput smisao onoga čime se bavim, što radim i što na neki način predstavlja moj život. S vrlo začudnim zaključcima.
Dok pronalazim idealan soundtrack za ispraćaj 2020., a jedino što mi se čini odgovarajućim jedna je od i inače omiljenih pjesama, Rusija Idola, razmišljam kako sam značenje stihova „Nama nova godina ništa nije donela, kao da se zbunila il’ se rugala“ do sada povezivala uz dosta nebitne stvari i kako sam sve, pa i čitanje, shvaćala samo po sebi razumljivim
Dnevnik čudne čitateljske godine
Negdje s ljetom došao je trenutak koji bih mogla nazvati prijelomnim; svi su se oko mene tješili i hvalili kako su vrijeme nesklono socijalnim kontaktima iskoristili na način da čitaju više, samo sam ja čitala manje i to me užasno zabrinulo. U međuvremenu sam prevela sve što se prevesti dalo i trebalo, jer to mi je išlo kao od šale, što ni danas do kraja ne razumijem. Ako sam cijeli život provodila u socijalnom kontaktu s knjigama, što iziskuje i svojevrsnu samovoljnu samoizolaciju, rekla sam sama sebi, izvoli se vratiti normalnom životu koji ti je tu, nadohvat ruke, u knjigama. I krenulo je, preko ljeta i u ranu jesen nadoknadila sam sve zaostatke, postala manijak čitanja veći nego sam ikada bila, štreberski odradila nekoliko žiriranja i osjetila baš pravo zadovoljstvo što nam se u književno-nakladničkom smislu godina doista nije nimalo rugala ni zabunila. Kao da je to ostao jedini čvrsti temelj u tako krhkim vremenima. Dapače, u trenutku kad pišem ovaj tekst, nalazim se u neočekivanoj neprilici – što izdvojiti, što naglasiti? Pa neka ove preporuke ne budu preporuke strogog vrijednosnog odabira, već moj osobni podsjetnik na highlightove jedne čudne čitateljske godine koji bih eto, usput, željela podijeliti s nekim.
Bjeguni u galaksiji koja se pokvarila
Najveći izazov koji sam uspješno odradila i nakon kojeg sam bila sigurna kako sam ponovo u čitateljskoj formi, bili su Bjeguni Olge Tokarczuk u prijevodu Mladena Martića. Čitanje o putovanjima kao obliku kretanja jer je „blagoslovljen onaj koji ide“, kako to piše na jednom mjestu ovog mozaika raznih žanrova, eruditskom katalogu mjesta, vremena, života i smrti, doista mi je ‘vratilo okus’ kako bi to rekli oni koji su preboljeli bolest koju ovom prigodom ne želim nazvati imenom. Neobična i bizarna mjesta, kao i vještina kojom su u ovu čudesnu knjigu upletene tolike poznate i nepoznate priče, maštovitost koja čitatelja vuče da ide naprijed i naprijed, shvaćajući kako je i u životu i u literaturi slobodan samo koji nekuda ide, sjajno su se uklopili u moj život izvan čitanja.
Nisam uopće sumnjala kako će me „ispaliti iz topa“ i jedan od meni iznimno dragih pisaca, Etgar Keret. Kvar na rubu galaksije u prijevodu Laile Šprajc, zbirka je kratkih priča kakvoj sam se nadala, ali me ipak uspjela i iznenaditi. Jest, galaksija nam je kvarna, ali Keret je tako začudan i nekovencionalan kad svakodnevne situacije (i književne žanrove) treba ‘pomaknuti’ i dovesti do apsurda, pomiješati ih i ponuditi im intertekstualne prolaze i izlaze, da uz sve tragične momente o kojima piše, nemate druge nego se nasmijati i sami prepustiti ludističkim postupcima, neobičnom puzzlu koji nije tu radi igre same, već svijesti kako stvarnost ne možemo promijeniti, ali je možemo presložiti da postane podnošljivija.
Trojica domaćina
Domaća prozna scena, glavna književna dionica kojom se profesionalno bavim, ove me godine više puta iznenadila, mnogo manje uvrijedila. Nije to baš uobičajena situacija, no sjajno je što je bar jedno iznenađenje ove godine bilo baš, ono, pozitivno i to nije bio problem. Kako je rečeno, bez ikakve nakane za top-ljestvičarenjem kakvo nam obično nudi kraj godine, izdvojit ću knjige koje možda nisu ni najbolje, niti će biti najnagrađivanije, ali mi ih je bilo drago pročitati. Jedna je od njih svakako Mladenka Kostonoga Želimira Periša, no zašto je tome tako možete pročitati u kritici koju sam napisala za ovaj portal. Iskreno sam čitateljski ‘guštala’ čitajući romansiranu biografiju Vošicki Marka Gregura, portret koprivničkog knjižara, tiskara i nakladnika Vinka Vošickog, češkog doseljenika koji je djelovao u prvoj polovici 20. stoljeća. Roman o čovjeku koji nikada nije prestao vjerovati kako treba raditi dobre knjige kako bi svijet postao barem malo bolje mjesto, srednjoeuropskog je štiha, iznimne jezične kompetencije i predstavlja pravu malu kulturnu povijest međuratnog razdoblja, ali je prije svega roman lika koji je idealist i intelektualac u vremenima koja takvima nisu sklona.
Vošicki Marka Gregura srednjoeuropskog je štiha, iznimne jezične kompetencije i predstavlja pravu malu kulturnu povijest međuratnog razdoblja, ali je prije svega roman lika koji je idealist i intelektualac u vremenima koja takvima nisu sklona
Pred kraj godine, baš u vrijeme kad mi se stanje s čitanje potpuno vratilo na staro stanje stvari, pojavio se roman Zorana Ferića Putujuće kazalište, pisca kojeg vrlo analitički pratim od njegove prve knjige, moglo bi se reći da zajedno sazrijevamo i starimo u spisateljskom i kritičarskom smislu. Pisan u jednom od omiljenih mi žanrova, obiteljske sage kojoj su itekako poljuljani mainstream temelji, roman je to koji pokazuje kako je s jedne strane život doista veći od literature, a literatura najveća kad mu pokušava dati formu i s(pri)hvatiti ga. Obiteljska priča Zorana Ferića koja se bazira na pričama njegovih pradjedova, baka i djedova, majke i oca, dakako i njega samoga, sama po sebi pršti od ‘literature’ i sve te transgeneracijske sudbine i traume s kojima se pisac suočava dojmljive su onoliko koliko to može biti roman u kojem dokumentarno i fikcionalno beskompromisno raslojavaju jedno drugo. Ferićev je roman, doista, iskaz jednog pisca u najzrelijoj fazi stvaranja, koji jednostavno može sve – biti ozbiljan kad treba i lud i beskompromisan kad želi, ujedno i katalog njegove poetike, opsesivnih tema i tumač svega što smo od njega već čitali.
Ferićev je roman iskaz jednog pisca u najzrelijoj fazi stvaranja, koji jednostavno može sve – biti ozbiljan kad treba i lud i beskompromisan kad želi, ujedno i katalog njegove poetike, opsesivnih tema i tumač svega što smo od njega već čitali
Zaključak s appendixom
Pri kraju ovog intimnog zapisa o ovogodišnjem čitanju, bit ću još malo intimnija, pa reći da kao jedan od vrhunaca ovogodišnje produkcije svakako želim naglasiti knjigu koju još nisam pročitala, ali znam da je sjajna. No, bez brige, nisam je pročitala u hrvatskom prijevodu Anite Peti Stantić, ali jesam u originalu, kao In ljubav tudi, na slovenskom jeziku. Pa i ljubav Drage Jančara, velikog europskog pisca iz susjedstva, roman je širokog zamaha, višeslojne priče, sveznajućeg pripovjedača koji suvereno šeta raznim vremenima i prostorima, kako to kod ovoga pisca inače biva, ali prije svega roman o tome kako očuvati čovječnost i ljubav, u vremenima kojima vladaju mržnja, ratovi i zlo. Jančar je majstor kada se bavi unutarnjim previranjima pojedinaca u doba neizvjesne budućnosti i majstor elegantnog pripovijedanja čije knjige treba čitati uvijek, posebno u vremenima kakva trenutno živimo.
Najintimniji trenutak ovogodišnjeg čitanja, priznat ću i to u ovom rezimiranju u svim aspektima čudne godine, na kraju se dogodio s jednom debitantskom, pjesničkom zbirkom. Autorica je Selma Sarajlić Kanazir i spletom okolnosti znam koliko je dugo trebalo da njezina zbirka konačno pronađe put do nakladnika, u međuvremenu promijenivši čak i naslov od Bara od mora do Da je ljeto trajalo duže. Pa ako smo prvi završetak ovog teksta zaokružili Jančarom i očuvanjem ljubavi, neka onda ovaj appendix zaključku bude u znaku konkretne, zanosne i napete ljubavi koja se skriva u njezinim pjesmama.
Najintimniji trenutak ovogodišnjeg čitanja dogodio se s debitantskom, pjesničkom zbirkom Selme Sarajlić Kanazir
Da je doista ljeto trajalo duže, ipak ne bi valjalo. Popis knjiga koje želim podijeliti s drugima vjerojatno bi bio još duži, no skupa s ljetom duže bi trajala i godina iz koje se nekako konačno probijamo dalje. Za mene je to godina u kojoj se, nakon jedne ozbiljne krize čitanja, život odvijao uglavnom u knjigama, često jako dobrim knjigama. Pa iako sam to nekad smatrala najboljim od mogućih svjetova, ipak bih lijepo molila da se to više ne ponovi.
PROČITAJTE SVE PREPORUKE NAŠIH UREDNIKA:
