Novi kraj godine, ista stara panika! Svaki telefonski poziv, svaki peti mail (između su spamovi) istog imperativnog sadržaja – sumiraj, rekapituliraj, izaberi, izdvoji, ocijeni! Događaj, sajam, festival, poduhvat, promašaj, nagradu, domaćeg pisca, prevedenog pisca i – knjige. Najbolje knjige općenito, najbolje meni osobno, najvažnije gledano unatrag, najvažnije gledano unaprijed… Na svaki peti poziv i svaki petnaesti mail odgovorim da ne mogu, ne stignem, propustila sam poziv, nisam vidjela mail, sada je ionako kasno, ali većinom ipak pristanem. Izvadim rokovnik na čijim koricama piše #vjeruj u sebe, nervira me ta poticajna poruka čitave godine, uporno prelazim preko nje crnim flomasterom, ali ona se nevjerojatnom snagom opire iz dana u dan, svih tri stotine i šezdeset pet (ok, tri stotine i šezdeset dva, ali sumnjam da će u preostala tri baš naglo pokleknuti). Pregledavam bilješke, opaske, citate, naslove, popise za jednu književnu nagradu, pa drugu i treću, vrti se niz imena, naslova, fluorescentno podcrtanih poruka koje ispisujem sebi samoj, čak i umetnutih isječaka iz novina što je toliko zastarjela navika da se njome ne bi baš trebalo javno hvaliti. Bojim se da ne zaboravim nekoga koga sam čitala još u siječnju, istaknem naslov za koji svi znaju da je dobar, nagrađen, samim time predvidiv izbor ili još gore nekoga tko mi je blizak suradnik ili prijatelj, a realno ima odličnu knjigu. Sigurna sam da će svi spominjati Nobelovku i što sad, nju sam izdvojila još u prošlogodišnjem pregledu? Što s laureatima književnih nagrada, je li to ziceraška igra? Zastanem, pogledam dosadnu poruku na rokovniku i kažem si – ok, idemo, odabrat ću one knjige koje su mi ove godine bile bliske, toliko da o njima nemam previše bilježaka jer nisam imala vremena zastajati, niti volje svojim riječima ometati one koje upravo čitam. Pa krenimo obrnutim redom, od prosinca.
1. Dora Šustić – Psi, Gradska knjižnica Rijeka, Rijeka 2022.
Na samom kraju godine, naime, samo koji dan prije nego ovo pišem, pronašla me knjiga koju bez imalo grižnje savjesti prema ostalima mogu prozvati pravim iznenađenjem i osvježenjem 2022. godine. Zahvaljujući urednici knjige, Olji Savičević Ivančević (čiji bih roman Ljeta s Marijom svakako spomenula u ovom izboru da nisam već o njemu iscrpnije pisala na Lude jadne drage opasne divne žene | Kritika HDP (kritika-hdp.hr)) i jednom našem pulskom razgovoru, do mene su stigli Psi Dore Šustić, roman nagrađen nagradom Drago Gervais i slijedom toga objavljen kao knjiga. Dugo mi se nije dogodilo da pomislim, upravo ovim redoslijedom – to je to, novi glas, generacijska knjiga, artikulirana, uvjerljiva i hrabra! Riječ je o nekoj vrsti autofikcijske proze, ako je to uopće važno, a autorica se bavi pisanjem scenarija i filmskom režijom, što je već važnije jer ima direktne veze s romanom. Protagonistica romana pripadnica je generacije milenijalaca, erazmusovaca, ili kako ih već sve nazivamo, mlada Riječanka koja odlazi u Prag studirati filmsku režiju i tamo susreće fotografa Leona, muškarca na pragu četrdesetih koji je nedavno izgubio suprugu Aynu, pa s njime započinje strasnu ljubavnu vezu. Nije nevažno što ime Ayna inače znači zrcalo. Ljubić milenijalaca koji čitaju Sally Rooney, pitat ćete? E nije! Toliko je toga upisano u Pse da je doista teško sve pobrojati, ali pokušat ću. Roman o traumi koju ne moramo nužno doživjeti u djetinjstvu i vraćati se u davnu prošlost kako bismo tražili uzroke vlastite nesreće u sadašnjosti (ovo spominjem jer se dosta ovogodišnje proze bavi upravo tom temom). Roman o zrcaljenju vlastitog identiteta u onome nekoga drugog i svjesnom pristanku na to. O prvom licu jednine. O bolesti i samoubojstvu. Ženskom tijelu, promjenjivosti identiteta i seksualnosti. Ženskim prijateljstvima i susjedi Indijki čija je samo vanjština šarena. I psima, galgosima, kao provodnom motivu života i umjetnosti. O književnosti, filmu i fotografiji. Paralelizmu životnih događaja i nastanka scenarija koji se mora napisati, ali ne na način da čitamo klasičnu, tehnički montiranu priču u priči. O pitanju iz čega proizlazi uvjerljivost priče, a u tome ne mogu pomoći nikakvi mentori čak i ako se jako trude. O autentičnosti životnog iskustva i originalnosti priče koje su neraskidivo povezane. Roman se zbiva većim dijelom u Pragu, mjestu susreta studenata iz raznih dijelova svijeta koji osim profesionalnih tragaju i za mnogim drugim iskustvima, ali i Andaluziji, Istanbulu, jer putovanja su također iskustvo i potraga, ponekad i zatvaranje intimnog i spisateljskog kruga. Potpuno uronjen u vrijeme u kojem nastaje, fascinantno hrabar u tematiziranju emocija, ali i nastanka umjetnosti, roman je to o riječima koje „postaju sito kroz koje će se rijediti ljubav“ i tu nema dalje, osim želje da filmska karijera u slučaju ove talentirane autorice ne ‘pojede’ književnu.
2. Semezdin Mehmedinović – Rat je i ništa se ne događa, Bodoni, Zaprešić 2022.
Od iznenađenja i novog književnog glasa, naglo skrećem na drugi teren i kucam na druga vrata, ona provjerenih asova. Knjige Sarajevo blues i Ruski kompjutor čitala sam i o njima pisala onda kad je trebalo, 1995. i 2011., kada su prvi put objavljene. U međuvremenu Semezdin Mehmedinović napisao je i drugih knjiga i stekao status jednog od čitanijih, cjenjenijih, gotovo kultnih pisaca u čitavoj književnosti regije, a ja se povremeno, kad me uhvati profesionalna malodušnost i skepsa, vratim samom kraju svoga teksta koji sam pisala u lipnju 1996. za tadašnji Vijenac i rečenicama: „Mislim da će se zbog svoje nepretencioznosti, ali i nevjerojatne snage kojom zrače ti fragmenti, poput dobrog bluesa, čitati i slušati dugo. I onda kad slika Sarajeva prestane biti slika postmoderne apokalipse“. Otuda i potreba da u ovom izboru izdvojim knjigu koja je, pravno gledano, ponovljeno izdanje. Kako me u književnosti baš nikada nisu zanimali administrativni, ne-daj-bože državno-granični kriteriji, izdvajam knjigu sastavljenu od dvije pojedinačno važne knjige čijim je spajanjem, odgovorno tvrdim, nastala posve nova knjiga. Rat je i ništa se ne događa, bez obzira na priličnu upućenost u oba njezina dijela, čitala sam s oduševljenjem kao prvi put, a opet posve drukčije. Novi kontekst ocrtavali su Memed, crvena bandana i pahuljica i Ovo vrijeme sada, te su knjige dodavale značenja i otvarale nove mogućnosti interpretacije, emotivne i intelektualne. S iskustvom narednih pročitanih knjiga, naime, neki su detalji pisanja o ratu i izmještenosti u SAD, iskustvu preživljavanja u jednim i drugim uvjetima, strahovima i strepnjama, dobili svoju puninu, bez koje su mogli funkcionirati, ali ovako postaju jednostavno drukčiji. Sarajevo blues je knjiga sva u fragmentu, trenutnim refleksijama, jer samo takva može odražavati razbijenu stvarnost opsade grada, a Ruski kompjutor formalno zaokruženija priča o odlasku, na neki način i porazu, prtljazi uspomena i iskustva koje nosimo sa sobom i zavirujemo u njih i onda kad smo potpuno svjesni kako nas tamo čekaju samo razočarenja. Što sam novo pronašla u knjizi Rat je i ništa se ne događa? Obrise zaokruživanja priče o pripovjedačevu sinu, Harunu, koji se od dječaka što ruševni svijet odraslih želi barem prividno učiniti cijelim, pa makar i selotejpom kojim se povezuju otrgnute stranice knjige koju je poderao njegov otac, prelijeva u Crvenu bandanu. Evoluciju rečenice kako se o onome izvan ovog grada ne usudi misliti u precizno promišljanje toga izvan. Istinitost refleksije o putovanjima čija je svrha radovanje povratku, melankoliju postojanja u „geografskoemocionalnom“ limbu. I nešto na što, čitajući Ruski kompjutor sam za sebe, nisam dovoljno obratila pažnju, a to su sjajni fragmenti s početka knjige, smješteni u kratko vrijeme prije no što pripovjedač i njegova obitelj konačno odlučuju preko Zagreba prijeći Atlantik. Fragmenti su to Sarajeva u limbu između onda i sada, rata i mira, kraja ljeta 1995., vrijeme koncerta SCH na Obali i svijesti o optičkom neskladu koji već godinama obilježava odnos pripovjedača i svijeta iz čega proizlazi njegova odluka o odlasku. Taj uvodni dio Ruskog kompjutora potpuno funkcionira kao završni Sarajevo bluesa, čvrsto povezuje dvije knjige u jednu i gotovo zaslužuje samostalnu knjigu s hipotetičkim naslovom koji bi sadržavao sintagmu o vremenu između. Rat je i ništa se ne događa knjiga je koja je za mene i potvrda onoga što nikako ne bih uspjela uobličiti bolje i preciznije nego citatom: „Koliko sam se u međuvremenu promijenio, i sada, čitajući, osjećam se kao stranac u vlastitom životu“.
3. Edicija Dnevnici, Buybook, Sarajevo-Zagreb 2022.
Sljedeća preporuka ne donosi jednu, nego čak pet knjiga i usko je, imenom urednika, povezana uz prijašnju. Primijetili ste vjerojatno kako je za mene ovo bila i godina koju su, između ostaloga, obilježili pisci kao urednici. Riječ je o ediciji koju bez imalo kolebanja mogu proglasiti nakladničkim projektom godine iz barem nekoliko razloga. Prvi se od njih tiče samog žanra dnevnika prema kojemu čitatelji i pisci imaju vrlo ambivalentan, gotovo love & hate, odnos. Jedni ga smatraju prilično egocentričnim da bi ga pisali i čitali, drugi ga zbog njegove fiction/faction pozicije smatraju manje ‘književnim’, dok neki opet među svojim favoritima uvijek spominju i dnevničke velikane, poput Kafke ili Krleže. Ja (pišemo o dnevnicima, pa mislim da nije problem započeti rečenicu tom egocentričnom zamjenicom?), na primjer, iznimno volim dnevnike, u jednom sam se razdoblju rado bavila njihovom teorijom i njihovim suodnosom s autobiografskim pismom, a jedno sam ga vrijeme i sama za sebe pisala, no ti bi pokušaji ipak spadali u ne baš književnu ladicu tzv. djevojačkih dnevnika. U ovome slučaju, dnevnici su nastali na poziv urednika Semezdina Mehmedinovića, što je jasan indikator kako se radi o ‘dnevnicima s pravom javnosti’, kako ih naziva jedan od pisaca koji je odgovorio na taj poziv, što na neki način sigurno određuje rakurs pisanja. Pet do sada objavljenih knjiga, Crveni kofer Lane Bastašić, Kućni ljudi Almina Kaplana, Mali smakovi Selvedina Avdića, Adolfove uši Marka Pogačara i Prošle godine u Barnetu Predraga Fincija, pokazuju čvrst urednički koncept iz kojeg je jasno da je poziv upućen onim piscima čije bi dnevnike i sam želio čitati i svakako u tom izboru nije pogriješio. Zaokruženost koncepta iskazuje se i odličnim dizajnom samih knjiga u kojem postoje jasno određene zajedničke točke i male individualne razlike, prije svega naznačene bojom. Osim što smo u boxu ove edicije dobili pet odličnih knjiga, još važnijim mi se čini način na koji pisci odgovaraju na postavljeni zadatak. Svatko od njih, naime, pronašao je svoju prepoznatljivu i drukčiju dnevničku nišu, iz nje propituje pitanje samog žanra, primiče mu se i od njega odmiče, klizi prema fikcionalizaciji ili esejizaciji i ponovo se vraća početnoj žanrovskoj odrednici. Dnevnici naručeni i pisani u, blago rečeno, naopaka vremena, kada je solilokvij silom prilika bio mnogo češći od dijaloga s drugima, u vremena izolacija i lockdowna, manjim su dijelom dokumentaristički prikaz onoga što smo svi prolazili i dobro da je tako. Premda se neki od njih poklapaju tematiziranjem smrti bližnjih i kolebanjem koliko je naša priča doista važna da bi se pribilježila za javnost, knjige su to toliko različite koliko su i inače različite poetike ovih pisaca. Istovremeno, treba naglasiti kako je važno ove dnevnike promatrati i u širem kontekstu dosadašnjih opusa autora, uočavati kontinuitete i odmake, stalne motive u novom okružju, hrabrost da se bude drukčija/i od sebe same/og. Upravo mi se to dok sam ih čitala činilo iznimno bitnim i te su knjige postale važan i znakovit okvir za ono što su ovi pisci pisali ranije, ali i što će tek pisati.
4. Colum McCann – Pisma mladom piscu, Fraktura, Zaprešić 2022.
Na kraju, kao svojevrstan bonus, knjiga koja se bavi samim procesom pisanja, dakle ključnim činom prije no što knjige uopće dođu do konkurencije za neki od ovakvih odabira. Colum McCann autor je tzv. pametnih bestselera kojeg sam zapazila prije desetak godina kad je preveden njegov roman Neka se veliki svijet vrti. Bez obzira na naslov, ovo nije još jedan od priručnika sa savjetima u kojima se pisanje kani svesti samo na zanat koji se može naučiti urednim pisanjem zadaća i vježbi na radionicama pisanja. Jer, jasno je, ne može, a toga je svjestan i autor ove knjige. McCannovi brojni i vrlo jasni imperativi proizlaze iz svijesti o borbi između pisca i teksta, o talentu i znanju koje treba posjedovati da bi ga se tek potom moglo dekonstruirati i kao takvi ne zvuče nimalo docirajuće ili štreberski. Premda prozvan već u samom naslovu, mladi pisac nije jedina podrazumijevajuća ciljana publika knjige, dapače, zanimljive su to i duhovite, a opet ozbiljne epistole koje odlaze i dalje od samog nastanka teksta, prema ulozi urednika, nakladnika, književnog agenta, ali i strategijama pisanja i spisateljskih kriza. Bez obzira koliko sam ‘unutra’ kad je riječ o navedenim temama, pisma su mi bila vrlo zanimljiva, čak i onda kad McCann piše o vrlo poznatim stvarima.
Premda su i kritičari u ovo doba godine nešto ‘mekši’ i emotivniji, osobito kad biraju knjige godine, jasno mi je kakva je općenito njihova reputacija, pa za kraj, s nadom navodim citat iz McCannove knjige: „Prigrli kritičare, osobito idiota koji te najdublje rani. Nemoj se pjeniti. Nemoj se iskaljivati. Nemoj mu pričati iza leđa. Priđi mu u baru ili kafiću“. Sretna vam nova, spisateljice/i i čitateljice/i, vidimo se u kafiću!
