Portal za književnost i kritiku

Najbolje iz 2021. godine

Odabrala Jagna Pogačnik

Intelektualna preventiva i terapija kulturom – urednici/e portala Kritika h,d,p, preporučuju najbolje iz 2021. godine
Detalj s naslovnice Godine
Globalno mogu reći kako je moj dnevnik čitanja, onaj koji sam si sama birala za rijetke trenutke kad pročitano nije trebalo popratiti i vrednovati, obilježen dvjema pojavama – identifikacijom i rehabilitacijom. Slučajno sam (da li?) nailazila na knjige koje su nudile stanja, strahove, promišljanja s kojima sam se mogla identificirati u trenucima čitanja, a na neki način i nakratko rehabilitirati od stvarnosti koja se odvijala tamo negdje izvan moga čitateljskog svijeta. No, nije li tako i inače s čitanjem?

Osjećaj koji me obuzme svake godine u ovo vrijeme, kada sa svih strana naviru upiti o izboru najboljeg od najboljeg po mome čitateljskom iskustvu, vjerojatno bi se najtočnije opisao riječima – užas i strava! Postoji još samo jedan profesionalni zadatak koji izaziva isto stanje, a taj je kad me pitaju što mislim o godini čitanja. Prvih sam pola sata nakon postavljenog pitanja zaleđena i ne znam što bih, a onda se nekako skuliram, pa ipak odgovorim kako to što je (jedna) pandemijska godina ponijela titulu godine čitanja, iz moje perspektive, djeluje pomalo paradoksalno jer ispada kako je ono čime se čitav život bavim idealno za vremena globalnih pošasti. Pa se ozbiljno zamislim nad sobom samom. Kad me, pak, zamole da im ‘pregledam’ nakladničko-knjišku godinu, zapravo bih najradije rekla kako to činim čitave godine – ‘pregledavam’, čitam, pišem, žiriram i vrednujem – pa je takvo pitanje u svojoj biti suvišno. Zanima vas što mi se svidjelo, što smatram vrhuncima književne produkcije, ok, pogledajte si što sam radila od prošlog siječnja, pa ćete znati! Ovo mi je pandemijsko vrijeme koje bi, kako vidimo, trebalo biti pogodno baš za čitanje, osim mnoštva zanimljivih podataka iz medicinsko-famaceutske struke o kojoj sam se poprilično educirala, donijelo i zanimljivu osobnu promjenu, da ne upotrijebim onaj pomodni užas – ‘osobni rast’, a to je da mi neke stvari idu puno više na živce no što bi išle još prije samo par godina. I tako, nervozna autorica ovog teksta, pristupa i zadatku koji joj je dat na njezinoj omiljenoj stranici koju i sama suuređuje. Pazeći da nekoga slučajno ne uvrijedim, jer takvi su, blagi dani, pa izaberem autoricu ili autora za kojeg bi se makar u tragovima mogao pronaći kakav sukob interesa, a da pritom ne iznevjerim samu sebe i svoju čitateljsku godinu, nudim vam miks žanrova i konačno si dopuštam bijeg od domaće proze, te moje dobre i(li) zle karme.

Globalno mogu reći kako je moj dnevnik čitanja, onaj koji sam si sama birala za rijetke trenutke kad pročitano nije trebalo popratiti i vrednovati, obilježen dvjema  pojavama – identifikacijom i rehabilitacijom. Slučajno sam (da li?) nailazila na knjige koje su nudile stanja, strahove, promišljanja s kojima sam se mogla identificirati u trenucima čitanja, a na neki način i nakratko rehabilitirati od stvarnosti koja se odvijala tamo negdje izvan moga čitateljskog svijeta. No, nije li tako i inače s čitanjem? Također, ne manje važno, zaokupljale su me one knjige koje su, na neki pametan način, problematizirale pitanja sjećanja, vremena, prolaznosti, na kraju krajeva i autobiografskog ili autofikcionalnog žanra.

Neosobna ili poetska autobiografija?  Naslovnica Godine

U tome sam smislu konačno i pronašla svojevrstan vrhunac u romanu francuske spisateljice Annie Ernaux Godine (Oceanmora, 2021., prijevod Vlatka Valentić). Posve neshvatljivo, autorica je baš ove godine postala miljenicom domaćih medija, gotovo pomodni dodatak koji će se spomenuti u svakoj zgodnoj prigodi, premda je riječ o romanu koji je sve samo ne pogodan za takvu recepciju. To što je mene u Godinama fasciniralo jest ono što autorica naziva ‘neosobnom autobiografijom’, pristup sebi i svijetu oko sebe koji, formom i sadržajem, u potpunosti mijenja i nadmašuje sve ono što pisci i čitatelji podrazumijevaju kada pišu/čitaju trenutno vrlo popularnu autofikciju. Shvaćanje kako svijet o kojem piše, u konkretnom slučaju postratno francusko društvo i njegov razvoj, nije samo bezlična, činjenična pozadina čija je funkcija da se odmakne i prepusti prednji plan pripovjedačici i njezinoj privatnoj povijesti. To preplitanje privatnog i javnog, vrhunski komponirano, jasno pokazuje svijest kako pisati o sebi nužno podrazumijeva i pisanje o drugima, zajednici, ako ne želi biti tek egocentrični trip prvog lica jednine. „Pripovijest u apsolutnom i neprekidnom nesvršenom prošlom vremenu koje u hodu proždire sadašnje sve do posljednje slike jednog života“ i svijest kako je pisanje čuvanje „vremena u kojem više nikad nećemo biti“, Godine čini knjigom o vremenu u kojem je pripovjedačica bila, a ne o pripovjedačici u nekom apstraktnom vremenu koje je prošlo.Naslovnica Mile Stojić

Premda posve bez realnih točki preklapanja ili bilo kakvog podudaranja, na sličan me način dotakla antologijska zbirka pjesama Mile Stojića Muze i Erinije (VBZ, 2021). Nakon povratka iz Rijeke s festivala Vrisak, gdje je premijerno promovirana, odložila sam je na noćni ormarić i od rujna do trenutka u kojem ovo pišem družim se s njom prije spavanja. Svjesna sam kako ovo zvuči baš loše i užasno slatkasto, jer prezirem koncepciju čitanja knjiga s nahtkasla uz stiliziranu šalicu za čaj, ali u vlastitu obranu napominjem kako je riječ o knjizi od gotovo 900 stranica. Svjesna sam kako će i ovo zvučati čudno i neprimjereno sabranoj poeziji, ali Muze i Erinije mjesecima čitam kao dugačak roman-kroniku jednog života, gotovo kao Godine jednog drugog društva. Postoje za to i ‘pravi’ argumenti – elementi pripovjednog koji prodiru u poetsko, ali i oni posve subjektivni, traženje onoga što ove godine želim pronaći u onome što čitam. Zapise o rasutim životima, razbijenim iluzijama, obiteljima, gradovima, ljubavima, razočarenjima, ratovima, vremenu koje prolazi… Poetsku autobiografiju pjesnika koja nas se itekako tiče jer pjesnik zna – „nisam toliko pametan da objašnjavam sebe“.

Čovjek je čovjeku frontmen ili virus?

naslovnica kknjige 45I kako sada pronaći poveznicu za sljedeću knjigu koju izdvajam u ovom pomalo nasumičnom dnevniku čitanja? Zapravo lako. Knjiga naslova 45 frontmena Pips, Chips&Videoclipsa, Dubravka Ivaniša (Fraktura, 2021.), jedna je od onih koju sam uzela u ruke iz znatiželje i – oprostite ali da – sentimenta. Pjesme benda uvijek su mi značile, neke od njih već me godinama prate ne samo na sve rjeđim tulumima i koncertima, nego i u nekim vrlo bitnim životnim situacijama. Uvijek sam se ‘hvatala’ za njihove tekstove koji su znali baš to – identificirati i rehabilitirati. Od 45  sam očekivala priču o bendu i njegovom frontmenu, hibrid rock-biografije koju je napisao, ništa ne prepuštajući slučaju, frontmen koji ne vjeruje nikome osim sebi, pa odlučuje biti sam svoj biograf. No, vraga, dobila sam knjigu koncept, 45 odgovora na isto toliko pitanja koji, istina, evociraju priču benda, nastanka pjesme (odnosno Pjesme), ali sve to daleko nadmašuju. Ivaniš, i inače pjesnik začudnih metafora, lucidnih zapažanja („Razbiti lakoću odličan je start dana, da vidimo što se za što drži.“) doista razotkriva sebe i svoju autorsku poziciju, ali to čini ispisujući mikroeseje, anegdotalne štiklece i što je najvažnije – kratke priče. Tako nastaje neobičan (književni) album u kojem se miksaju autobiografsko i filozofsko i na neki (začudan, dakako) način doista slavi umjetnost. Ivaniš lažno skromno otklanja svaku mogućnost da postane pisac, jer misli kako pisci pišu svaki dan po 20 sati. Može li mu netko dojaviti da je to totalna zabluda proizašla iz vlastitog perfekcionizma?

Naslovnica "Čovjek je čovjeku virus"Čovjek je čovjeku virus naslov je knjige slovenske filozofkinje i sociologinje Renate Salecl koju sam zapazila dok još nije bila prevedena na hrvatski. Treba li reći – naslov me privukao (identifikacija, rehabilitacija, sjećate se?). Knjiga je nedavno dostupna i u prijevodu (Naklada Ljevak, 2021., prevela Anita Peti-Stantić), ali u malo drukčijem obliku. Prvi dio hrvatskog izdanja knjige, naime, nastao je prije pandemije i čine ga eseji i kolumne objavljivane u novinama, kasnije u knjizi Tek na mestu (2017). Dobar je to uvod/okvir u drugi dio gdje se smjestio čovjek-virus jer donosi analizu odnosa pojedinca i neoliberalnog svijeta i detektira simptome koji ne pogađaju respiratorni, ali definitivno itekako svaki drugi sustav. U drugome dijelu autorica se bavi koronakrizom, sagledavajući njezine ključne točke – zdravlje, emocije, kontrola, autoritarnost, nejednakost, promjene javnog diskursa… Ukoliko se možete identificirati sa mnom koja tragam za knjigama (i drugim mogućnostima dobivanja odgovora) koje na stručan i inovativan način pomažu razumjeti promjene koje je u našim životima načinila pandemija, recimo načina na koji shvaćamo vlastite automobile kao utočišta-kaveze, ovo je idealna knjiga i za vas.

Ne samo za mlade pisceNaslovnica Tehnika spisateljskog zanata

I za kraj, jedna opsegom mala, ali iznimno važna knjiga. Za sve moje prošle i buduće polaznice i polaznike radionica pisanja koji su zbunjeni, nestrpljivi i imaju tisuće pitanja, ali i za sve one koji (krivo!) misle da im te radionice niti ikakve upute nisu potrebne jer su već pisci. Prvi prijevod teksta izvorno objavljenog 1927. godine, Tehnika spisateljskog zanata teoretičara književnosti Viktora Šklovskog (Sandorf, 2021., prijevod Ivo Alebić), ideal je onoga što i sama povremeno pokušavam postići – jednostavan stil i povremeni humor u razotkrivanju pristupa književnom tekstu. Šklovski je nevjerojatno aktualan i gotovo da nema rečenice koja bi se ovdje mogla citirati, a da ne ‘paše’ i književnom trenutku. Od prevelikog broja pisaca, preduvjeta pažljivog čitanja prije pisanja, učenja spisateljskog zanata preko novinarstva, do vrlo jasnih smjernica za pisanje proze i poezije. Doista, nevjerojatno važna knjiga, ne samo za mlade pisce kojima je prvotno namijenjena. Eto, meni je recimo Šklovski pomogao pronaći citat kojim bih završila ovaj dnevnik čitanja, koji ujedno sadrži i želju i uputu za predstojeću godinu: „Postanite svjesni čitatelj. On je jako potreban književnosti.“ I šire.

Jagna Pogačnik (1969) književna je kritičarka, prevoditeljica, urednica i voditeljica radionica književne kritike.

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content