Portal za književnost i kritiku

Književnost poslije SSSR-a

Od proze do poezije pamćenja

Pogled u sovjetsku prošlost usmjeren je kroz naočale individualnog i kolektivnog pamćenja. Autoricu zanimaju književna djela kojima je pisanje ili pak prikupljanje rukopisa sredstvo prisjećanja. Nije riječ samo o gorkoj prošlosti, traumi ili revitalizaciji monumenata iz SSSR-a, o nostalgiji, pozicioniranju prošlosti kao veće vrijednosti od sadašnjeg trenutka, vraćanju modusu imperijalnog, nego o literarizaciji prošlosti
Danijela Lugarić Vukas: “Moja domovina – SSSR. Književnost i pamćenje u suvremenom romanu u Rusiji”, Zagreb, Disput, 2023.
Književno je pamćenje o sovjetskoj prošlosti uokvireno ženskim „pismovnikom“ i teče od Aleksievič, preko Ulicke, Šiškina, Vodolazkina i Prilepina do Barskove i Stepanove. Drugim riječima, od proze i dokumentarizma do poezije prisjećanja

 

Usmjerenost na prošlost velik je teret suvremenosti, jer čak i kada bježimo od prošlosti, ona nam se neminovno vraća. U svom tekstu S onu stranu postmodernizma. Od „post“ prema „proto“ rusko-američki filozof Mihail Èpštejn šaljivo je prigovorio suvremenoj znanosti koja je odabrala termin „postmodernizam“ za određenje suvremene književne produkcije, jer taj „post“, htjeli mi to ili ne, upućuje na prethodno razdoblje od kojega se period poslije modernizma htio odmaknuti. Nizanjem pojmova kao što su „posthumanizam“, „postindustrijalizacija“, „posturbanizam“, „postkolonijalizam“, prefiks post- nije samo vremensko određenje „poslije“ „humanizma“, „industrijalizacije“, „urbanizma“, „kolonijalizma“, nego on te „prijašnje“ termine neminovno vuče za sobom. Čak i onda kada se od prijašnjih termina želi otrgnuti ili ih osporiti, novi termin nosi u sebi njihov konceptualni trag. Prefiks „post-“ upućuje stoga puno više na pogled unatrag nego unaprijed. Da smo željeli gledati u budućnost, tvrdi Èpštejn, odabrali bismo prefiks „proto-“ i na taj način naše vrijeme odredili kao „protobiotehnološko“, „protoinformatičko“, „protointelektualno“. Ali naša je kultura, umnogome, kako se čini, okrenuta prošlosti.

Pisanje kao oblik prisjećanja

U prošlost se gleda iz očiju suvremene ruske proze u novoj knjizi zagrebačke rusistice Danijele Lugarić Vukas Moja domovina – SSSR. Književnost i pamćenje u suvremenom romanu u Rusiji, koja je ove godine izašla u izdavačkoj kući Disput, u biblioteci Četvrti zid. Autorica istražuje odnos prema sovjetskoj prošlosti u suvremenoj postsovjetskoj kulturi i to u romanima i romansiranim tekstovima u desetljeću od 2010. do 2020. godine. Autoricu okupiraju prozna djela u širem shvaćanju te sintagme, budući da se neki od analiziranih tekstova ne mogu nazvati romanima, premda je roman toliko rastezljiva i hibridna vrsta koja gotovo u svakom razdoblju prelazi granice strogih žanrovskih određenja. Žanrovska je raznolikost to interesantnija što se u analizama nadaju i fikcionalna djela (romani u užem smislu) i dokumentaristička (zbirke svjedočenja, pisma). Pod lupu analize dolaze tri veće narativne cjeline spisateljice Svetlane Aleksievič: Rabljeno doba (kraj crvenog čovjeka), Černobilska molitva ili kronika budućnosti i Rat nema žensko lice, zatim nefikcionalna proza Ljudmile Ulicke Djetinjstvo 45-53: a sutra će biti sreća, romani Pismovnik Mihaila Šiškina, Granica zaborava Sergeja Lebedeva, Avijatičar Evgenija Vodolazkina, Manastir Zahara Prilepina, Zulejha otvara oči Guzel’ Jahine, Žive slike Poline Barskove i roman-romansa Sjećanju sjećanja Marije Stepanove. Većina je djela kojima se Lugarić Vukas bavi u svojim analizama prevedena na hrvatski, što daje mogućnost čitanju i proučavanju široj publici od čisto rusističke koja uzima u ruke knjigu o uvijek intrigantnoj sovjetskoj prošlosti i koja voli analitički ulaziti u književni tekst.

Pogled u sovjetsku prošlost je usmjeren kroz naočale individualnog i kolektivnog pamćenja. Autoricu stoga zanimaju književna djela kojima je pisanje ili pak prikupljanje rukopisa sredstvo prisjećanja. Nije riječ samo o gorkoj prošlosti, o traumi ili pak o revitalizaciji monumenata iz SSSR-a, o nostalgiji, pozicioniranju prošlosti kao veće vrijednosti od sadašnjeg trenutka, o vraćanju modusu imperijalnog, nego o literarizaciji prošlosti. Svako je pisanje prizivanje prošlosti, bilo traumatične, radosne, sjetne, ili, kako autorica piše, riječ je o književnim djelima „u kojima je pisanje oblik prisjećanja, odnosno koja se strukturiraju na logici što izjednačuje književno stvaralaštvo i pamćenje“.

Postsovjetsko kao tip kulturne spoznaje

Valja biti na oprezu i kazati da nije sva ruska književnost novijega doba temeljena na prisjećanju. Suvremena je književna produkcija u Rusiji, još od ranoga postsovjetskoga doba 1990-ih godina, a posebice u ciljanima 2010-ima vrlo razgranata i obuhvaća žanrovsku prozu (velik porast detektivskog žanra, različite oblike fantastike, fantasyja, turborealizma), fantazmagoričnu, apokaliptičnu književnost, „novi realizam“, ili pak futurološku koja se ogleda u tzv. Novom srednjovjekovlju. Danijela Lugarić Vukas nije zanemarila druge pravce, ali je svojom knjigom bacila svjetlo na važan smjer ruske književnosti 21. stoljeća koja se zaokuplja prošlošću i to sovjetskom prošlošću kao političkim i kulturnim kapacitetom. Ona ne gubi iz vida da je rastezljiv i gotovo aliteraran termin „postsovjetsko“ dvojak, jer se razumijeva u formalnom smislu za sva djela nastala nakon raspada Sovjetskog Saveza i u sadržajnom kada sovjetska prošlost pisce zaokuplja kao „tip kulturne spoznaje“. Upravo ovaj potonji zaokuplja autoricu u njezinim istraživanjima.

U analiziranim se književnim djelima autori koriste različitim oblicima „dokaznog materijala“ i osobnog iskustva „svjedočenja“, zbog čega dokumentarizam u njima zauzima važno mjesto. Aleksievič i Ulickaja su prikupljale materijal tuđih svjedočenja i oblikovale vlastitu prozu o prisjećanju na rat ili poslijeratno vrijeme, a dokumentom, arhivskim materijalom, pismima su se koristili i drugi pisci ne bi li kolažirali svoju prozu. Dokument teži autentičnosti i izvornosti, ali iz analiza ovih proznih tekstova je vidljivo da autori ne prikazuju činjenično stanje sovjetske prošlosti i odriču književnost kao način komunikacije. Sovjetska se prošlost subjektivizira i literarizira i time nadaje u estetskom smislu. Međutim, posezanje za dokumenarizmom, smatra autorica, simptom je ruske tranzicijske kulture. Uronjenost u prošlost dijela ruske suvremene proze zanimljiv je zbog nejasne i nesigurne budućnosti. U vremenu kada budućnost izgleda maglovito, kaotično i neizvjesno, čvrsta podloga postaje prošlost sa svim svojim teretima. O njoj svjedoče arhivski dokumenti, novinski isječci, očevici, preživjeli logoraši, sudionici ratnih zbivanja. Ujedno, kako navodi autorica, dokumentarizam svjedoči o prestanku metanarativa istine pa autori iz 21. stoljeća pišu kao subjekti povijesnih događaja i društvenih mijena. U knjizi Moja domovina – SSSR stoga ne trebamo tražiti povijesne dokumente o sovjetskom dobu, jer ono na što je autorica obratila pozornost i što smatram velikom vrlinom ove knjige, jest činjenica osobne priče. Dokument poput fotografije, intervjua, svjedočenja ili pisma nije istinit sam po sebi, nego je istinit u interpretativnoj snazi priče.

Autorica ne gubi iz vida da je rastezljiv i gotovo aliteraran termin „postsovjetsko“ dvojak, jer se razumijeva u formalnom smislu za sva djela nastala nakon raspada Sovjetskog Saveza i u sadržajnom kada sovjetska prošlost pisce zaokuplja kao „tip kulturne spoznaje“

Dokumentarizam u frakturi pamćenja

U knjizi Danijele Lugarić Vukas izdvajaju se, kako vidimo, dva ključna pojma – pamćenje i dokumentarizam. Ipak, postavlja se pitanje, kako su ta dva pojma „sjela“ u fikcionalnu i nefikcionalnu rusku prozu 2010-ih godina?

Odnos prema prošlosti u odabranih autora Lugarić Vukas grupira u tri poglavlja. U poglavlju naslovljenom „Razglobljeno vrijeme“ ona propituje individualno i društveno, što i jest glavno težište cijele knjige Moja domovina – SSSR. Pamćenje je uvijek individualno, ali ono što se pamti, pamti se iz perspektive grupe kojoj pojedinac pripada. Aleida Assman, na koju se autorica poziva, otvoreno pita, je li vrijeme razglobljeno, odnosno oblikovano društvenim položajem i trenutnim položajem pojedinca? Najbolji se primjeri za to pronalaze u prozi Svetlane Aleksievič, jer je njezina fragmentirana proza usmjerena na velike povijesne događaje kao što su Drugi svjetski rat, Afganistanski rat ili pak nuklearna havarija u Černobilu 1986. godine. Razglobljenom vremenu pripada i epistolarni Šiškinov roman Pismovnik, napisan u modusu „vječnoga sada“, što je inače vrlo zanimljiv simptom suvremene književnosti u kojoj su vremenske odrednice nerijetko fluidne i višeslojne, a sadašnji trenutak postaje jedino mjerilo prošlosti i budućnosti. Najraznolikije je drugo poglavlje naslovljeno „Frakture pamćenja“ u kojemu su okupljene analize četiriju različitih poetika: Sergeja Lebedeva, Evgenija Vodolazkina, Zahara Prilepina i Guzel’ Jahine. Ipak, subjektivnost prisjećanja sovjetske prošlosti objedinjuje frakture ovih poetika i lijepi ih u jednu cjelinu. U Granicama zaborava Sergeja Lebedeva subjektivni glas dječaka kao i subjektivni glas junaka Platonova u Vodolazkinovu Avijatičaru postupno pripovijedanjem (pisanjem) grade svijet kojega predočuju govorom i pismom u kojima opet sadašnji trenutak igra ključnu ulogu. Manastir Zahara Prilepina i Zulejha otvara oči Guzel’ Jahine gotovo su dijametralno suprotne poetike. Jedna je izrazito maskulina, ratoborno-muška (Prilepin), a druga melodramsko ženska, pomalo bajkovita s izrazito naglašenim polovima dobra i zla (Jahina). U oba se romana problematiziraju počeci sovjetske civilizacije, koje uključuju radne logore, deportacije, politička ubojstva. Treće poglavlje nosi naslov „Diskurzivnost prisjećanja“. Taj je dio knjige ujedno i najinovativniji jer donosi analize malo poznate proze Poline Barskove i Marije Stepanove, dviju suvremenih ruskih pjesnikinja koje su ovdje predstavljene kao prozne spisateljice. Žive slike Poline Barskove pripadaju takozvanom blokadnom tekstu ruske kulture. Riječ je o blokadi Leningrada za vrijeme Drugoga svjetskog rata, što je jedna od većih trauma iz sovjetskog doba. Njemačka blokada ili opsada grada s ciljem uništenja stanovništva trajala je od rujna 1941. do siječnja 1944. godine. Barskova o tom događaju ispisuje tekst prozne strukture, premda se njezine Žive slike temelje na dokumentu, ponajprije na dnevnicima i pismima živih svjedoka, njezinih sugrađana koje jasno isprepleće i kolažira autorski glas bez osobnog iskustva blokade. Roman-romansa Sjećanju sjećanja Marije Stepanove je izgrađen kao autobiografski tekst o vrlo običnoj obitelji, poput nizanja sjećanja iz perspektive dječaka u kultnome romanu Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji Bore Ćosića. Budući da nema velikih događaja, Stepanova nudi samo pamćenje kao veliki događaj i razvija vrlo zrelu intelektualnu prozu u kojoj pokazuje da su zaborav i pamćenje međusobno isprepleteni.

Dokumentarizam svjedoči o prestanku metanarativa istine pa autori iz 21. stoljeća pišu kao subjekti povijesnih događaja i društvenih mijena U knjizi Moja domovina – SSSR ne trebamo tražiti povijesne dokumente o sovjetskom dobu, jer ono na što je autorica obratila pozornost i što smatram velikom vrlinom ove knjige, jest činjenica osobne priče. Dokument poput fotografije, intervjua, svjedočenja ili pisma nije istinit sam po sebi, nego je istinit u interpretativnoj snazi priče

Ženska sjećanja i feminine perspektive teksta

Knjiga Danijele Lugarić Vukas o književnosti i pamćenju u ruskoj prozi 2010-ih godina je vrlo promišljena i naglašeno „ženska“. Nije samo riječ o autorskom analitičko-ženskom glasu, nego i o kompoziciji same knjige koja je uokvirena prozom dviju spisateljica – jedne etablirane nobelovke Svetlane Aleksievič i druge pjesnikinje Marije Stepanove kojoj je roman Sjećanju sjećanja jedini kojega je napisala.

Naslovnica Izleti u drugo
Danijela Lugarić Vukas: Izleti u Drugo, FF Press, Zagreb, 2019.

Ženski je pečat iskazan, između ostalog, u naslovu Aleksievičina romana Rat nema žensko lice zbog isticanja ženske uloge u „muškom“ ratu. Čini se to ponekad vrlo eksplicitno: „Sve što znamo o ratu ispričano je muškim glasom…“, „do dana današnjeg nemam žensko lice“, „žensko sjećanje na rat“ i dr., a ponekad vrlo suptilno kroz emocionalnu uronjenost u prošlost. Izrazito je ženski i melodramatičan roman Guzel’ Jahine o ženskoj snazi i slabosti, majčinstvu i odricanju ili kolaž o izdržljivosti ženskog sjećanja u Ulickinoj prozi i pismima koje je prikupljala, čime pokazuje da je pamćenje uvijek pokretljivo i da se izgrađuje kao procesualan čin. Ženski je pečat vidljiv i u Živim slikama Poline Barskove koje sadrže žensku neodlučnost, jer se, kako navodi Lugarić Vukas, s jedne strane o blokadi ne može šutjeti, a s druge strane je o njoj nemoguće govoriti. Njezin se kolaž o traumatičnoj prošlosti suprotstavlja muškom, monumentalnom kakav se susreće u Prilepinovu Manastiru. Naposljetku u ženskom, gotovo lirskom romanu Marije Stepanove Sjećanju sjećanja, pravom romanu-nekrologu strukturiranom na „asocijativnom nizanju i liričnom razlistavanju slijepih pjega“ prošlosti, a koji se opet po svom tonu razlikuje od muškog, Sorokinova pamćenja u pripovijesti Mećava ili u romanu Tellurija. Ženska crta pamćenja sovjetske prošlosti, ratnih stradanja, junaštva, logora, poslijeratnog vremena, života u komunalnim stanovima je naglašenija, a time i suptilnija, fragmentarnija i, čini se, subjektivnija od muške.

U knjizi Moja domovina – SSSR stoga ne trebamo tražiti povijesne dokumente o sovjetskom dobu, jer ono na što je autorica obratila pozornost i što smatram velikom vrlinom ove knjige, jest činjenica osobne priče. Dokument poput fotografije, intervjua, svjedočenja ili pisma nije istinit sam po sebi, nego je istinit u interpretativnoj snazi priče

Težište na ženskom prisjećanju u proznim tekstovima 2010-ih godina, bez obzira na to što autorica ne zanemaruje i muške glasove u knjizi, temelji se na njezinu znanstvenom interesu prema ženskoj prozi koju ističe u svojim radovima o ženi potrošačici i čuvarici granica u ranom sovjetskom razdoblju, o matrifokalnom mitu u ruskoj ženskoj prozi i drugim radovima objedinjenima u knjizi Izleti u Drugo: mit, klasa i rod (rasprave o ruskoj književnosti, filmu i popularnoj kulturi) iz 2019. godine pa je to teren koji Lugarić Vukas dobro poznaje i prepoznaje.

Premda bi se pamćenje, kako sugerira Danijela Lugarić Vukas u epilogu knjige Moja domovina – SSSR, a pozivajući se na Svetlanu Bojm, moglo polarizirati na restorativno i refleksivno, književno je pamćenje o sovjetskoj prošlosti uokvireno ženskim „pismovnikom“ i teče od Aleksievič, preko Ulicke, Šiškina, Vodolazkina i Prilepina do Barskove i Stepanove. Drugim riječima, od proze i dokumentarizma do poezije prisjećanja.

Jasmina Vojvodić je rusistica i redovna profesorica na Odsjeku za rusistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Today

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Publicistika
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Poezija
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Iz radionice
  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Tema
Skip to content