Na neke je pripovijesti utisnut točan trenutak životnog zaokreta, kada je pločica domina pokrenula sudbinski niz, kada se dogodila određena Velika stvar, sjećanje na koju će uvijek biti početak početka ili kraja priče. Ali znatno češće, taj fatalni trenutak izmiče, a sudbina se račva i širi kao niz pukotina na ledu među kojima je nemoguće razaznati prvi lom. Roman Velika stvar Mihaele Gašpar slaže jedan razlomljeni obiteljski portret u mozaik trenutaka tragične povijesti petero ljudi, među kojima se niti duboke povezanosti postepeno rašivaju i pretvaraju u ožiljke i fantomsku bol.
Veliko iščekivanje
Iako iza sebe ima već pet romana i zbirku priča koji su privukli posvećenu pozornost književne publike i kritike, Mihaela Gašpar ovim je romanom osjetno produbila pečat na domaćoj književnoj sceni. Narativ otvara prolog ocoubojice, opis nevidljivo vezanih sudbina onih koji su ubili vlastita oca, nastavljajući život u blizini nekadašnjeg doma, u nekoj vrsti limba nepopravljive odvojenosti od svijeta u kojem ipak koračaju iz dana u dan, nikad posve ne zaboravljajući ranu nasilno presječene ljubavi. Pretpoglavlje u zgusnutoj formi sadrži ono što će tiho titrati duž ostatka romana, ambivalenciju nostalgije i bijesa, žalovanja i osvete, izblijedjele sreće i neprebolive traume, ostajući kao sitni čvor u želucu čitateljice dok pratimo kako se klupko razmata. No već s prvim punokrvnim poglavljem koje nosi naslov romana skačemo u vremenu i pronalazimo posve drugačiji glas koji će nas uvesti u priču, baš u trenutku sretnog iščekivanja još nepoznate Velike stvari, dostavljenog predmeta koji bi trebao sve promijeniti za ekscentričnu peteročlanu obitelj koja živi na anonimnoj periferiji. No ubrzo saznajemo da je i ova Stvar tek jedna u nizu promašaja i iznevjerenih nada, pokušaja iza kojih potmulo ječi rastući očaj.
Velika stvar Mihaele Gašpar slaže jedan razlomljeni obiteljski portret u mozaik trenutaka tragične povijesti petero ljudi, među kojima se niti duboke povezanosti postepeno rašivaju i pretvaraju u ožiljke i fantomsku bol
Arsenal alternative
Pripovjedač obiteljske tragedije bezimeni je dječak kojeg ćemo do kraja romana upoznati i kao odrasla muškarca, no čija djetinja perspektiva pažljivo plete veći dio romanesknog tkanja. Kako to već biva, njegov mladi um balansira dirljivu naivnost i pronicljivu mudrost osnovnoškolske dobi, zahvaćajući uvijek daleko više nego što umije posve objasniti dok opisuje kako se obiteljski dom koji dijeli s roditeljima, bakom i mlađom sestrom transformira u prostor male new age sekte. Kuću ponekad moraju dijeliti s klijentima i tada odijevaju plave platnene uniforme koje djecu iritiraju dok pokušavaju zaviriti iza odškrinutih vrata da posvjedoče neobičnim ritualima kojima roditelji podvrgavaju uglavnom nepopravljivo oboljele ljude. Malo hipnoze, malo bioenergije, povremene terapije bubnjanja ispresijecane meditacijom, uz neprestano nove tinkture i čajeve; u ponudi je potpuni arsenal alternativne medicine.
Otac obitelji pokretač je nove karijere, vjersko-ekonomskog sustava u koji je upregnuta cijela familija, i dežurni tiranin u kojega isprva nesigurno povjerenje s vremenom posve kopni. Iako obitelji isprva samouvjereno autokratski nameće Novi Zakon koji nalikuje na eklektičnu varijaciju na pozapadnjačene istočnjačke filozofije i rituale, inzistirajući da je riječ o istinskom putu oslobođenja, očeva je iskrena posvećenost od početka upitna, a s vremenom neupitno performativna i šuplja. Međutim, čak i kada svjedočimo njegovim najmračnijim trenucima, nemoguće je izbjeći suosjećanju prema osobi koja iz vlastitog očaja odlučuje trgovati nadom koja je još zadnja preostala ljudima na samome rubu.
Vodeći čitateljice kroz malu galeriju likova i događaja, Gašpar skicira prilično mračan odraz svijeta, u kojemu su anđeli samo kičasti crtež na kartama za gatanje, vjera komodificirana iluzija, dok je manjkavi društveni sustav ostavljen da trune u iscrpljenoj letargiji. Knjiga udara iskosa, ali ne štedi na silini, jasno artikulira poziciju odgovornosti, ali ne moralizira, što štiti narativ od reduktivne banalizacije teme koja je potentna, ali klizava. Satirički potencijal kao i humor ostaju dosljedno ispod površine priče pa moramo zadržanog daha zaroniti kako bismo otključale te potencijale narativa. Gašpar roman prožima neodgovorenim pitanjima odakle zapravo kreće tragička krivnja koja će potopiti obitelj, koja je vrijednost iluzorne nade u trenutku beznađa, je li moguće otpustiti bijes koji, proždirući majke i očeve, nagriza i dijelove potomstva koje otplaćuje njihov dug. Iako je nesretan kraj upisan već u početak knjige, koliko sami završetak smatramo otvorenim ili poput ouroborosa zaokruženim ovisi prije svega o tome koliko smo same sklone dati prostora nadi usuprot ubitačnoj prognostici.
Knjiga udara iskosa, ali ne štedi na silini, jasno artikulira poziciju odgovornosti, ali ne moralizira, što štiti narativ od reduktivne banalizacije teme koja je potentna, ali klizava
Bogati i uvijeni jezik
Velika stvar Mihaele Gašpar koncizan je i čitak roman čija je najveća snaga u suptilnoj ali izrazito slojevitoj zasićenosti koju autorica provodi kroz naizgled lako pripovijedanje. Mladi pripovjedač sve što pripovijeda razlaže s razoružavajućom djetinjom ozbiljnošću, koja sluti, ali ne razaznaje sasvim da obitelj polagano propada te da su čak i trenuci blagostanja tek trzaji prije konačnog utihnuća. Melankolična knjiga ispod razigrane površine krije snažnije osjećaje: rastući bijes, nemoćni bunt, čak i gorku komiku koja je neprestano prisutna, ali prigušena tegobnom težinom priče. Gašpar piše precizno i organski, oblikujući svijet od prizora koji istovremeno rezoniraju kao udaljena sjećanja i povijest u nastajanju, neugodno blizu i svjetovima daleko. Dječji fokalizator, koji svoj odmak od neurotipičnog opisuje kao pikule koje mu se neprestano razlijeću i sudaraju u glavi, opsjednut je riječima te ih skuplja, katalogizira, sinestetički opisuje kao slike, teksture i osjećaje, stvarajući iščašene slojeve značenja na opise događaja.
„Riječ ljudožderi zelene je boje i ima golemo tijelo koje jedva stane na papir. Riječ emocionalna presoljena je i trpka. Riječ smjernica ima oštar vrh i dugačko, tanko tijelo čiji se kraj ne može vidjeti jer završava gdje ga pogled ne može dosegnuti. Riječ udomitelj je poput male i tople kutije s izbušenom rupom na vrhu kroz koju dolazi zrak. Riječ majka…“
Taj je bogati i uvijeni jezik, istovremeno minimalan i maksimalan, sažet i zgusnut, jasan i vitičast, tkivo koje gradi Veliku stvar. Već sam naslov odražava jedan od osnovnih paradoksa romana, ali i njegovu samosvjesnu prirodu jer osim što je opsegom relativno kratak, njegov središnji i najzanimljiviji aspekt leži upravo u iznevjeravanju velikih očekivanja koja se svaki put iznova transformiraju u male tragedije. Potencijalno spektakularne teme sektaškog fanatizma, međugeneracijske traume, emocionalnog i fizičkog nasilja unutar obitelji ne uvode se u priču grandiozno, nego donekle degradirano provincijalizmom konteksta u koji slijeću, u kojemu je velika stvar velika samo dok se ne raspakira, dok se ne utjelovi. Jednom kada spadne pokrov, ništa stvarno ne može parirati onome što je mašta upogonjena nadom već oblikovala. Nada se rasprši i, nešto stanjena, čeka novu Veliku stvar.
