Opismenjivanja kao proces zauvijek
Privilegija je imati pristup u više jezika. Ne svojom zaslugom, i ja sam rano naučila jezike, što je u djetinjstvu lakše. Što smo više u stranim jezicima, sve ih više i lakše učimo. Djeca mogu bez traume naučiti i govoriti više jezika, jer svaki služi drukčijoj društvenoj svrsi i obraća se različitom krugu. Jezici vuku jedan drugoga i proizvode u čovjeku ljubav i radoznalost za jezike. Ja sam imala sreću da sam se opismenjavala ne u jednom jeziku i kodu i ne u jedno jedino vrijeme, već u više navrata i idioma. Opismenila sam se prvo kod kuće prije škole, kad su mi roditelji nabavili čitanke na našem jeziku na latinici i ćirilici. Ubrzo zatim su mi nabavili i dobre stripove – danas je to u Francuskoj cijenjena literatura katkada čak visokog ranga, i posebna umjetnost. Zatim sam se opismenila u francuskoj osnovnoj školi ali u Njemačkoj, pa sam francuski dobro naučila, a njemački pasivno. Moj je glavni “strani” jezik u odnosu na glavni, školski francuski, tada bio “naški”, na francuskom tada zvan serbocroate, a odnedavna croate ili serbe. Sve zavisi o tome s kojeg se mjesta (svjesnog ili nesvjesnog, našeg i/ili tuđeg) jezik čuje, imenuje i dakle percipira i raspoređuje u naš svijet. Jezik ne može o sebi samome govoriti smireno i neutralno, zbog jednog sakrivenog elementa njegove prirode, a to je njegova vezanost za područje moći pa i vlasti. To je kao okultiranost iskonske scene u psihoanalizi i u buddhizmu, gdje nam naše padanje u svijet zaklanja viđenje (i uviđanje) onoga što nas je tu dovelo, a to je blizak susret majke i oca kojemu nismo prisustvovali. S francuskim u tom pogledu nije bolje nego s naškim. Podrazumijevajući apsolutno prvenstvo i superiornost francuskog koje i ne treba dokazivati (što uostalom svaki jezik o sebi misli, ništa originalno dakle), moj nas je učitelj Monsieur Benoist ipak naučio nekoliko osnovnih jezičkih činjenica i postupaka dobrog pisanja, koji su mi korisni do danas u svim jezicima. U to vrijeme se još u francuskoj školi moglo naučiti pisanje i pravopis.
Moje je drugo opismenjavanje bilo na našem jeziku u osmoljetci a zatim gimnaziji u Beogradu. Jezik škole i reda tu je bio srpski ili hrvatski, uskoro nazvan srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim (na francuskom postoji samo prvi oblik). Prekomplicirano, i prije svega predugo. Školske smo zadaće pisali jedamput na latinici i jedamput na ćirilici, što meni nije bilo teško. Mnogo kasnije ću se čuditi tome da neki u Srbiji i neki u Hrvatskoj smatraju da im treba baš samo jedno jedino pismo, a drugo da im smeta, bez obzira na osiromašenje u jeziku koje predstavlja takav stav. Smatralo se pozitivnim naučiti engleski, a ne samo ne učiti, nego čak i ne morati čuti ni čitati mrski jezik prvih susjeda ili sugrađana. Time se pogubila historijska dubina kao i mogućnosti i bogatstvo jezika, premda se radi o procesu gdje se inače svaki normalan jezik hrani drugim jezicima, kao što se živo hrani živim. U tome se naš skučeni i sužavajući jezički horizont nije razlikovao od sličnog u francuskom jeziku. Moje naredno opismenjavanje, poslije gimnazije, obavljeno je u Zagrebu, gdje sam došla na studije. Uskoro će se opismenjavanje nastaviti kroz objavljivanje, rad sa lektorima i izdavačima. Tada sam u pisanju sa školskog ekavskog prešla na javni ijekavski. Kao što sa Francuzima govorim francuski a sa Škotima engleski, tako i dan danas mogu sa prijateljima iz Srbije govoriti ekavsku varijantu zajedničkog jezika. Ali pišem svoju, ijekavskog štokavskog.
Višejezičnost i ukrštene kontekstualnosti
Kad sam se nastanila u Francuskoj u svojoj 45-oj godini, već sam odavno objavljivala na našem jeziku, a znala sam francuski, uglavnom sa rječnikom svojstvenim mlađoj dobi, koji sam onda dalje usavršavala sa prijateljima, studentima, čitanjem i u svakodnevnom životu. Znanje svakog jezika se stalno nadograđuje. Ali premda glatko pišem i govorim svoje strane jezike (među kojima je sada i naš, jer još nisam ustanovila koja je to differentia specifica između materinjeg i ne-materinjeg, budući da oba jednako fatalno udaljavaju od rođenja i iskona), ne smatram se dvojezičnom ni višejezičnom, ne mislim ni da sam u pukoj diglosiji. Više mi se čini da živim u nekoj neproblematičnoj pluri-heteroglosiji i to bez obzira na kom jeziku pišem, što je drukčija ekonomija drugosti i stranjskosti. Heteroglosija nema nužne veze s egzilom, potčinjenošću ili kolonijalnošću, mada se u pojedinim slučajevima ovi mogu ukrstiti, i mada je katkada viđena kao zloupotreba povjerenja i vjerolomstvo u odnosu na nacionalni jezik kao obavezu a za koji se pretpostavlja da je i materinji (što ne mora biti) i još da nam je prirodan. Didier Coste o tome kaže: “Ona [heteroglosija] je često osuđivana od strane nativističke kritike kao izdaja vlastite ‘prirodne’, rodne (native) kulture i ‘materinjeg jezika’, kao gajenje samo-egzotiziranja koje je u dosluhu sa otpornim imperijalističkim orijentalizmom, a represivno je interpretirana kao višestruko devijantna metaforijska seksualnost koja uključuje egzibiciju, voajerizam i prostituciju.”
Po mom se iskustvu može biti u heteroglosiji i pišući i govoreći prvim jezikom stečenim rođenjem. Ovo, opet može – ali ne mora – biti proces, a može biti i stvar tek ličnog osjećaja. Jezika kao i seksualnosti (sve u množini) ima koliko, ili više, nego ljudi na zemlji. Edouard Glissant će o tome: “Pristalica sam multilingvizma u pisanju; jezik kojim pišemo druži se sa svim ostalima. To znači da pišem u prisustvu svih ostalih jezika u svijetu. Kad pišem, čujem sve te jezike jednostavno po afinitetu, uključujući one koje ne razumijem. […] To je nova činjenica savremene književnosti, današnjeg senzibiliteta […]. Nije to neki galimatijas, nego duboko prisustvo, možda prikriveno, tih jezika u vašem.” U heteroglosiji sam (korišćenju tuđih jezika) o kojoj govorim, čak i kad sam unutar jednog te istog pa i “vlastitog” jezika, bilo da pišem/govorim francuski ili naški. Nisam više od drugih živjela u lingvističkom egzilu, bar ne više negoli što je egzil u jeziku i iz jezika, i izgon tout court svakome na više načina u životu zadat gdje god da se nalazi, a da nije koban (mada može i to biti, i te kako). Osloboditi se zadatog jezika može spisateljici, piscu ili naprosto govorniku otvoriti neslućene (jezičke, književne i ostale) slobode, propustivši nju ili njega u nekonformističke prostore u kojima nije očekivan, a i time joj dati jedinstvenu šansu. Ovo je pogotovo značajno, mada ne i novo, u današnjoj globalizaciji. U srednjevjekovnoj ograničenijoj globalizaciji, na primjer, takva je šansa čučala u latinskom jeziku koji je nadilazio vernakular i koji gotovo nikome više nije bio materinji. Na daleko širem planu, danas je tu ulogu preuzeo engleski, a u kineskom je svijetu mandarin (s originalnom formulom koja leži u pismu) u odnosu na govorne i materinje jezike oduvijek igrao takvu ulogu izlaska iz lokalnog lonca i otvaranja prema svijetu. De-kontekstualizacija pisanja, teksta, u odnosu na kulturu i porijeklo autora, kao i njihova re-kontekstualizacija unutar druge (makar i srodne) ovakve ili onakve kulture ili jezika, nije nešto što se može olako odbaciti, naprotiv. One, kroz prelaženje kulturnih i političkih granica koje lingvistička policija ne može obuzdati (kao što se ni migracije na sreću ne mogu zaustaviti), stvaraju nove kontekste smisla, nove podtekste kultura koji se ukrštaju takvom polinizacijom, i daju priliku da se odustane od određivanja porijekla određenog autora, kao i priliku da se njega ili njegovo navodno porijeklo provincijalizira, tako “da se ‘nacionalne’ književnosti tretiraju kao književni žanrovi, prinude ili načini koje današnji globalni pisci i čitaoci slobodno koriste i modificiraju kako hoće […].” Didier Coste, čiji je ovo bio citat, smatra da je potrebno prihvatiti alternativne, konkurentne i ukrštene kontekstualizacije djela.
Kineski je jezik od starine s takvom pluralnom konstrukcijom računao, štedeći lokalne senzibilitete i pored nesumnjive centralizirajuće i univerzalizirajuće funkcije ne jezika nego pisma i pisanog mandarinskog jezika. Specifično pismo koje neki smatraju ideogramskim dok mu drugi stručnjaci ovo svojstvo spore (Viviane Alleton ), omogućuje da se pismeno razumiju i svi oni koji se inače u prostranom kineskom svijetu (što donedavno i još u mnogome uključuje i japanski) ne razumiju usmeno. U Kini je pismo, a ne jezik, baza nacionalnog jedinstva, a jezici su mnogi i pišu se mandarinskim. Otud je važno ovladavanje pismom u svim dimenzijama društvenih i državnih aktivnosti. Takva organizacija doduše (kao i drukčije organizacije znanja i pismenosti) uključuje naglašenu klasnu dimenziju, dok je obrazovanje privilegija i prerogativ moći i vlasti. Ali pitanje prevođenja između kineskih govornih jezika se onda ne postavlja (jer svi pismeni vladaju mandarinskim), ili se postavlja drugačije nego kod evropskih jezika. Stoga se i razumijevanje prevoda s jednog jezika na drugi ne javlja sve do dolaska jezuita u Kinu u 16. stoljeću. Oni su počeli prevoditi evropske znanstvene knjige na mandarinski i mandarinske klasike na evropske jezike, i otvorili prevodilačke škole. Tako je prevođenje na kineski a kasnije i japanski u jugoistočnoj i istočnoj Aziji postepeno postalo književni i naučni žanr po sebi, jer se radilo o prevođenju ne samo određenog teksta, nego i njegovog konteksta. Ovo je prevodioca činilo ko-autorom, budući da se on/a upisivao direktno u tekst sa svojim objašnjenjima, proširenjima, dopunama i komentarima o kulturi, povijesti i kontekstu, kao i lokalnim fantazmima o njima, iz kojih se prevodi. Sinolog Jean-François Billeter to, već i u samom mandarinskom, smatra skrenutim prevođenjem (traduction par voie détournée) . U takvim okolnostima, gdje se radi o udaljenim kulturama, nije moguće prevoditi rečenicu po rečenicu niti misao bez njenog cjelokupnog svjetonazora. To može biti nauštrb preciznosti, ali koji drugi način prevođenja nije također žrtvovao preciznost ili druge elemente originala? Prevođenjem se nešto dobije a nešto gubi ali je to “nešto” nesumjerljivo i nemjerljivo, dok je čist dobitak (koji međutim nije garantiran) u principu u tome da su značenja, ideje, konteksti, svjetonazori uzdrmani, pomaknuti i pomični, te otvaraju svjetove i njihova manje ili više plodna ukrštanja. Kineski poslovičan pragmatizam i praktičnost učinili su da se ovakav pristup priznatoj i prihvaćenoj mnogojezičnosti pa i transjezičnosti i heteroglosiji ne pretvori u problem nego u posebnu disciplinu i žanr, za koje je trebalo veliko obrazovanje, otvorenost pa i kozmopolitizam. Naravno, ovakve situacije poznajemo i između “zapadnih” i drugih jezika, samo što se ne pitamo uvijek o njima i o dosegu njihove kreativnosti. Danas u trans-kineskim urbanim sredinama tamo gdje su tehnologije umjetne inteligencije rasprostranjene i visoko razvijene a gdje se redovno (osim u Hong Kongu i u Singapuru) slabo govori engleski a još manje ikoji evropski jezik, svaki je pojedinac opremljen nekim od prevodilačkih programa, pismenih ili usmenih, na svom telefonu i odmah ga pruža strancu, primajući prevod isti čas. To čini razgovor mogućim čak i kad zajedničkog jezika nema, i svi su ga u svojoj otvorenosti željni. Takav odnos prema stranom jeziku i strancu je i stvar obične pristojnosti, gostoljubivosti i dobronamjernosti, premda može stvoriti i komične nesporazume vezane za kulturne stereotipe. A takav odnos kineski jezik nosi u sebi, i nadograđuje ga u novim tehnologijama.
U Kini je pismo, a ne jezik, baza nacionalnog jedinstva, a jezici su mnogi i pišu se mandarinskim. Otud je važno ovladavanje pismom u svim dimenzijama društvenih i državnih aktivnosti.
Kako kineski intelektualci danas pišu na kompjuteru svoje mandarinske tekstove koji zahtijevaju na hiljade znakova a ne tastaturu od tridesetak slova? Pišu ih… na pinyinu (kineskoj zvaničnoj latiničnoj transkripciji). Za riječ napisanu na pinyinu može biti više opcija sa različitim značenjima. Program autoru odmah daje izbor između različitih riječi na kineskom, on ili ona bira odgovarajuću, i završeni se dio teksta na ekranu pojavljuje na mandarinskom sa svim znakovima kineskog pisma. Tako kineske spisateljice i pisci rade i žive istovremeno u bar dva sistema pisanja i dva koda, a da to ne narušuje njihovu autonomiju ni suverenitet. Usvajanje drugog pisma i koda mišljenja ne smatraju osiromašenjem, naprotiv, to ih obogaćuje. Slično je (mada drukčije) i u drugim jezicima koji raspolažu sa više pisama, recimo sa hindijem i urduom u Indiji koji u svom govornom obliku donedavno zvanom hindustani (vidi dalje) mogu svoj zajednički jezik pisati na devanagariju ili na pismu izvedenom iz perzijskog. Dok je Atatürkov prisilni prelaz na latinicu Turcima oduzeo historijsku dubinu jezika u tome što samo stručnjaci mogu čitati stare tekstove na arapskom pismu. I to su sve politike prevođenja sa filterom (Naoki Sakai) u kojima nešto prođe a nešto (drugo) bude zapriječeno.
J-F. Billeter ima i dobro tumačenje o ključnom elementu u različitim kulturnim kontekstima kineskih (a često i inače azijskih, izvan islama) i zapadnih jezika koji interveniraju u samom registru prevoda: “Mi usklađujemo glagol sa subjektom rečenice, što nas navikava da ih smatramo usko povezanima i da pretpostavimo kako svaka akcija ima nekog agensa. Po našem shvaćanju, uvijek je potrebno da neko ili nešto djeluje. U kineskom, -djeluje-, bez ičega i ikoga. Glagol je autonoman, nije mu potreban gramatički subjekt. Kad mu nešto prethodi, to nije subjekt, nego jedna tema, tj. neka riječ koja pokazuje povodom koga ili čega ‘djeluje’. Umjesto ‘ptice cvrkuću’, imamo dakle, ‘ptice, to cvrkuće’ ili još kraće ‘ptice: cvrkut’. Kineskom glagolu čak nije potrebno ni jedno ‘to’ da bude aktivan.”
Prevođenjem se nešto dobije a nešto gubi ali je to “nešto” nesumjerljivo i nemjerljivo, dok je čist dobitak (koji međutim nije garantiran) u principu u tome da su značenja, ideje, konteksti, svjetonazori uzdrmani, pomaknuti i pomični, te otvaraju svjetove i njihova manje ili više plodna ukrštanja
O jeziku i egzilu
Pojedinačan život i počinje “prvim” egzilom iz “materinske” sigurnosti, iz porijekla, identiteta (ili njihove fiks-ideje), i cijela kultura predstavlja udaljavanje od tog iluzorno “prvotnog” ishodišta. (Jer prvobitnog nema.) Rađanje jeziku, u jeziku, uopće se i ne mora zbiti kroz materinji jezik, nego kroz pripitomljavanje ili usvajanje (nekog) jezika. Ovaj se može sticati i krotiti putem dominantnog idioma (francuske jezične hegemonije, prema Glissantu) ali i u njemu samom jer nije nužno riječ o nepriznavanju prestižnog jezika, već i o ne-ovladavanju njime, ili o njegovoj iščašenosti kod “nelegitimnog” govornika. Glissant govori o domesticage jezika, što je njegov pomaknuti neologizam za pripitomljavanje.
To je ona pomaknutost u jeziku, njegova “stranjskost” ili étrangeté, koja ima različite koeficijente u različitim prilikama. Raznim jezicima vladam u različitom obimu, na različitim razinama i u različite svrhe, prema okolnostima. Ti različiti jezici u nama nisu ravnopravni, kao što ni inače u svijetu nisu međusobno ravnopravni. Mislim da je tako i s drugima koji posjeduju više vernakulara ili i pisanih jezika. Ta mnoštvena konstrukcija u kojoj mi se ukrštaju različiti jezički i kulturni univerzumi slična je onoj koju imaju ljudi što žive u zemljama gdje je (bilo) najnormalnije imati nekoliko jezika: ranije neki krajevi srednje Evrope, još uvijek Afrika i Azija, a danas bar Holandija i skandinavske zemlje. Niti sam sklona kukati nad preteknutim i nestajućim jezicima, bili oni “materinji” ili “najstariji” : jezici nastaju i nestaju u stalnom procesu, kao svaki živi organizam. Tvrdnje o tome kako je ovaj ili onaj jezik stariji, najstariji, prvobitan ili autentičan uglavnom su nacionalističke i zanemarive kako historijski, tako i lingvistički i filozofski. Više bi trebala da nas zanima veza između jezika i mišljenja, budući da je jezik ne samo recipijent i uvjet mišljenja kojemu je ko-substancijalan, nego i njegova granica, zid i slijepa mrlja, kao veo koji zaklanja početak. To ujedno pokazuje probleme transjezičnosti. Kao što je suvišno idealizirati jezik (svaki je jezik nekome lijep; a svi su, kao i kulture, uzajamno nepotpuni, Boaventura de Sousa Santos), tako je bespredmetno idealizirati prevođenje. I jedno i drugo su kako instrumenti mira tako i potvrđeni mogući (ali ne i nužni) nosioci nasilja. Da li će raditi na koegzistenciji i solidarnosti ili na razdoru i nasilju, da li na ratu ili miru, stvar je jezičke politike kao i politike prevođenja na djelu. I kulturne politike. Zato što su jezici i njihovi konteksti skupa s prevođenjem, mišljenjem i znanjima recipročno manjkavi, nedovoljni i nekompletni, mi moramo vježbati uzajamno mišljenje i uzajamnost mišljenja, kao exercices de partage.
Pojedinačan život i počinje “prvim” egzilom iz “materinske” sigurnosti, iz porijekla, identiteta (ili njihove fiks-ideje), i cijela kultura predstavlja udaljavanje od tog iluzorno “prvotnog” ishodišta. (Jer prvobitnog nema.) Rađanje jeziku, u jeziku, uopće se i ne mora zbiti kroz materinji jezik, nego kroz pripitomljavanje ili usvajanje (nekog) jezika
U recipročnoj je nedostatnosti svakog jezika naša šansa da obuhvatimo, i više nego što bismo se iz jednog samog od njih smjeli nadati – sve šire prostore smisla i svjetove, u množini. Jer u svijetu ima mjesta za mnogo svjetova a i svijeta. Sjetimo se fantastičnog miješanog jezika na bazi latinskog i evropskih vernakulara u “Imenu ruže” Umberta Eca, i tanano istraženog, domišljenog pa i izmišljenog laskarskog moreplovačkog jezika u “Ibisovoj trilogiji” Amitava Ghosha, antihegemonijskog jezika južnih azijskih oceana i nama nepoznatih azijsko-afričkih idioma. “Laskarski” je lingua franca na istočnim morima, i jezik je slobodnih mornara koji plove po njuhu mimo logike ratovanja za uspostavljanje slobodnog tržišta u čijoj su službi inače. O ovome Amitav Ghosh ima i zadivljujuću “Hrestomatiju” na Internetu za dopunu tih triju knjiga o opijumskim ratovima, koja je pravo pravcato lingvističko blago puno mašte i užitak za čitaoce razočarane što se štivo završilo. U “Imenu ruže” pak, grbavi Salvatore, heretik kojemu će Inkvizicija suditi, i malo poremećeni pomoćnik u samostanskom magacinu, govori polulatinski ukršten sa “vulgarnim” jezikom, tj. raznim lokalizmima. Takav je govor kozmopolitski i oslobođen, uostalom njegov je cilj spas (kroz pokajanje), kao što nagovještava i ime govornika. U tom izmišljenom vernakularu ali u srednjem vijeku jedva a ipak razumljivom po manastirima, Salvatore je opominjao ljude uzvikom “Penitenziagite”, uranjeno talijaniziranim od crkvenog “Paenitentiam agite”. Salvatore govori sa cijelim poznatim svijetom svog vremena, kao i Ghoshovi laskari. Za njega i njih, granice ne važe, oni se kreću preko njih, mentalni ili fizički, kao što su otvoreni i njihovi jezici. Takve laskarske jezike donose nam danas upomoć izbjeglice i migranti u Evropu.
Rada Iveković je filozofkinja, indologinja i spisateljica. Predavala je na Odsjeku za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu te na više pariških univerziteta. Bila je jedna od direktorica programa na Collège international de philosophie u Parizu gdje ujedno i predaje te je gostovala na brojnim svjetskim univerzitetima.