Poduži i vrlo raznolik bio bi apozicijski skup kojim bismo trebali predstaviti suvremenu hrvatsku spisateljicu Dortu Jagić, čiji je književni doseg gotovo nemoguće u potpunosti (ob)uhvatiti jer ona uvijek radi i još nešto. Uostalom, tako je to s autorima čija imena govore dovoljno već sama za sebe, s autorima samosvojnih (književnih) opusa. Njezina umjetnička hip(st)eraktivnost, plodna, razgranata i slojevita uključuje šest pjesničkih zbirki, dvije knjige proze, leksikon, putopisnu knjigu, knjigu eseja te dvije slikovnice. Zasad, a vrlo vjerojatno sam i nešto propustila. Starinski otkačenog senzibiliteta kako kaže sama za sebe, njezin se razigran i nemiran duh zasigurno već skrasio u nekom novom, a nama još nepoznatom, obliku. Stoga, slobodno i opravdano možemo ustvrditi: osebujno književno ime osebujnog autorskog izričaja. Takva je i Noć na zemlji – noćno osebujna.
Muzej noći
Slično kao i u svojoj prethodnoj knjizi i u ovoj Dorta Jagić progovara u obliku dužih ili kraćih narativnih minijatura, no, dok je Veće od kuće zbirka eseja (doduše, ponekad vrlo osobnih i intimnih, dnevničko-memoarskih poetskih zapisa), Noć na zemlji okuplja noćne vinjete pretežito kraćeg trajanja. Iako ju je najtočnije nazvati zbirkom kratkih priča, u većini je slučajeva vidljivo žanrovsko kolažiranje, spajanje oblika raznorodnih generičkih provenijencija jer autorica na trenutke iskače iz jednog para (žanrovskih) cipela u drugi: poetizacija proznog izraza, esejistički mikronarativi, feljtoniziranje dnevničkih odlomaka. Kao što i noć ima stotinu mirisa, tako i u ovoj zbirci nailazimo na mješavinu istinitih činjenica, sjećanja i misli, usputnih zapisa, novinskih fragmenata, tuđih citata, (ne)poznatih stihova, referenci na filmove, čak poneki izlet u fantastiku, ali i mnoštvo noir epizoda. Moglo bi se učiniti kao kreativni (ne)red, ali on je svakako smislen. I, naravno, osebujan.
Podijeljena na četiri nenaslovljena, ali numerirana pododjeljka, Noć na zemlji zapravo je opisivanje i prikazivanje fantazmagoričnog, snovitog, jezovitog, svakako puno živopisnijeg karaktera noći nego dana jer kulisa noći je scena za sve zamislivo i nezamislivo (iz intervjua za Jutarnji list, 24.1.2021.). Noć je autorici poslužila kao pozornica za ispisivanje (i ispitivanje) dvojnosti, napetosti između uzvišenosti, mira i poziva na meditaciju te opasnih zakutaka i sumnjivih persona. Noć je prekrasna, i duboka, i široka, i visoka multidimenzionalna zgrada s beskrajnim labirintima (isto), a različite priče i perspektive služe tome da se prikažu svi, posebno zaboravljeni i zanemareni nokturalni aspekti. Noć je ustvari zaseban lik, protagonist zbivanja, a čitatelj kao da je ušao u njezin muzej. Ideja neobičnih muzeja postoji još u spomenutoj knjizi prethodnici (muzej sreće, muzej slova, muzej cimetne boje) tako da je Noć na zemlji možda i logičan nastavak jer sužava pripovjedni obzor i izoštrava fokus, pripovijedajući samo o jednoj temi – noći.
Pri tome je uglavnom prisutan neki titraj, neobičan (izmaštani ili stvaran) susret, nemir kao poticaj razmišljanju i opisivanju. Pripovijedanja su rupe u drugi svijet u kojem se kao čitatelj zapitamo prethodi li izmišljaj zbilji ili obrnuto (kako se još na Kvadraturu duge osvrnuo Nikola Petković). Autoričina tankoćutna začuđenost i pjesnički način razmišljanja (možda je ipak prvenstveno pjesnikinja!), čudovit, ne samo jezik, stil ili izraz, nego cjelokupan osjećaj svijeta kako izvan tako i unutartekstualno, zanimljiv su, skladno skrojen hibrid prizemljene filozofičnosti i usudljive znatiželje. Opisujući mijene noći autorica promišlja: Ostaješ sama sa sobom, bez interneta, sa slabo osvijetljenom plohom sebstva. Ima li tu što za gledanje ili radije odvratiti pogled, jedino je pitanje.
Kao što i noć ima stotinu mirisa, tako i u ovoj zbirci nailazimo na mješavinu istinitih činjenica, sjećanja i misli, usputnih zapisa, novinskih fragmenata, tuđih citata, (ne)poznatih stihova, referenci na filmove, čak poneki izlet u fantastiku, ali i mnoštvo noir epizoda. Moglo bi se učiniti kao kreativni (ne)red, ali on je svakako smislen
Pripovjedni blues impro(mptu)
Dorta Jagić specifičan je tip pripovjedača, upijajući, kao da se tankim, nevidljivim nitima polako i neprimjetno upetljava u čitatelja. Ona ne uljuljkuje i ne uspavljuje jer ovo nisu priče za laku noć, nego noćni žagor obavijen tajnovitošću (su)mraka, nokturalni joie de vivre. U tome se osim toga pokazuje i njezin eklektičan estetski smisao: U ulozi sam portretistice pred praznim papirom, sama u nadahnuću govori pripovjedačica. Ži(la)vost bogatog i šarenog tkanja teksta otkriva ju kao pravog književnog flaneura.
Iako su i jedna i druga knjiga literarizacija njezinih osobnih iskustava, misli i doživljaja, u narativnome su smislu eseji iz knjige Veće od kuće bili izraženije impresionističke prirode, no u ovoj se zbirci zamjećuje drugačija vrsta pristupa. Fokus koji nije časovit ni instantan, nego se polako gradi, s odmakom pa tek onda dopušta da se u oku, misli, mašti i duši čitatelja skroji cijela priča. Ako bismo Veće od kuće predočili, dakle, kao tehniku narativnog impresionizma, Noć na zemlji možda bismo mogli okarakterizirati kao pripovijedanje u pomičnim slikama, što autorica spominje već na samome početku. Filmičnost narativa nagoviještena je u naslovu preuzetom od istoimenog Jarmuscheva filma, ali i ostvarena svojevrsnom all-in-one optikom, sveobuhvatnošću pogleda (omnibus u filmskom rječniku). Nešto će kasnije pripovjedačica gotovo uskliknuti: O, koliko životnih priča! Ali ne treba pisati o svima… nego samo o izabranim strancima u noći čije će se priče ispreplitati, preklapati, nadopunjavati. Iako Mieke Bal termin heterokronije koristi u kontekstu estetike (i politike) migracije ovdje ju možemo označiti kao različitu istovremenost ili preklapanje raznovremenosti pojedinaca u jednome trenutku u kojemu stvaraju zajednički noćni mozaik zagasitih tonova.
Zbog već spomenutih ubačenih tuđih citata i riječi, bricolage (krpež) vidljiv je kako u žanru tako i u pripovijedanju pa tekst poprima oblik svojevrsne narativne naplavine istovremeno duboke, a opet poznato prisne. Mnogovrsnost zaokupljenih i uključenih osjetila dok čitamo djeluje kao dobra, suptilna blues improvizacija, trenutak koji tvori, iz perspektive slušatelja (čitatelja), dojam jedinstvene, a ne fragmentirane figure. Kao i kod pomičnih slika u filmu, potreban je pa i najmanji vremenski i prostorni odmak da bi isječci prizvali cjelinu. Drugim riječima, Noć na zemlji suzvučna je osjetilno-pametna polifonija.
Ovo nisu priče za laku noć, nego noćni žagor obavijen tajnovitošću (su)mraka, nokturalni joie de vivre
Čitateljski užitak s delayom
Dorta Jagić ne traži angažiranog čitatelja, ne poigrava se formom, ne eksperimentira. Njezin tekst teče mirno, prohodan je i uravnotežen. No, zbog svoje nenametljivo prisutne erudicije mnogo toga upisuje u vlastiti izraz. Takva organska citatnost, uklopljena u jezgru teksta, nije u funkciji pokazivanja superiornosti pripovjedačice, već traži radije upućenog čitatelja. To jest, upućeni će čitatelj doživjeti više trenutaka čitateljske ugode jer Noć na zemlji priziva i komunicira s mnogim drugim i tuđim književnim, ponajprije pjesničkim, ali i ostalim umjetničkim glasovima. Čitanje ove knjige proces je obogaćivanja baš kao što se dogodi kada se vratimo s putovanja pa još neko vrijeme preslagujemo dojmove i doživljaje, pokušavajući zadržati osjećaje, trenutke, mirise koji podsjećaju na proživljena iskustva i vraćaju sjećanja s odgodom. Kod Noći na zemlji, trenuci se ushita zbog zapaženog sitnog detalja, otkrića jedinstvene metafore ili pisca za kojega do sada nismo znali upisuju u naš imaginarij i trajno ga nastanjuju. Čitanje će, u delayu, još neko vrijeme u čitatelju pobuđivati sjećanje na slike i riječi iz knjige, a upravo takvu književno senzibilnu avanturu nudi nova knjiga Dorte Jagić, koja bi, da je predmet ili suvenir s nekog putovanja, bila – opojan i koloritan potpourri.
