Portal za književnost i kritiku

Od geodeta do traženog scenarista

NIKOLA KUPREŠANIN: Jedan od sto napisanih scenarija u konačnici se ekranizira

U srži svega je strast za pričom i učenjem, tvrdi scenarist koji je doživio kreativnu eksploziju i, između ostaloga, postao kućni scenarist oskarovcu Danisu Tanoviću
Portret: Nikola Kuprešanin
Zahvaljujući poslovima državne izmjere prošao sam pasivne krajeve, sela i otoke. To je drugačija vrsta putovanja, po godinu dana provedeš na jednom mjestu, izmješten iz svakodnevice, ali za razliku od klasičnog putopisa, dugim boravkom na jednom mjestu ulaziš duboko u pore nekog malog univerzuma, upoznaješ ga na način koji je praktički nemoguć u klasičnom putovanju na duge pruge

Sve je osim lako pobrojati na koliko sve scenarija svih mogućih žanrova i rodova paralelno radi Nikola Kuprešanin, čovjek za kojega sam se prije dvije godine bio spreman kladiti da će biti jedan od najboljih scenarista ovih prostora. Nije to teška oklada, jer kada se u nekom spoji disciplina, znatiželja širokog spektra, strast za učenjem i kreiranjem s talentom, pa još ugodnim i snažnim karakterom, rezultat je predug popis projekata koji u okviru biografije donosim bezobrazno reducirano.

Vaša biografija je, barem, atipična. Hajdemo redom. Prvo geodet u sebi otkriva putopisca i reportera, što čak ima smisla, jer na neki način radi se o mjerenjima i opisivanjima zemlje. Ili su ti procesi mjerenja i putopisanja svim sredstvima, tipkovnicom i kamerom i nogama, tekli paralelno?

Tekli su paralelno. Počeo sam putovati još za vrijeme faksa. Putovao sam jer sam bio zaluđen putopisom kao žanrom, moj najveći junak je bio Michael Palin. Pisanje reportaža i putopisa je osim toga plaćalo putovanja po svijetu, jer studentski budžet je bio skroman.

Lakše je kada ovisite o drugima

Nakon faksa sam se zaposlio u struci pa su putovanja po svijetu zamijenila putovanja po Hrvatskoj. Zahvaljujući poslovima državne izmjere prošao sam pasivne krajeve, sela i otoke. To je drugačija vrsta putovanja, po godinu dana provedeš na jednom mjestu, izmješten iz svakodnevice, ali za razliku od klasičnog putopisa, dugim boravkom na jednom mjestu ulaziš duboko u pore nekog malog univerzuma, upoznaješ ga na način koji je praktički nemoguć u klasičnom putovanju na duge pruge. Takva putovanja su kvalitativno drugačija, ali podjednako uzbudljiva i zanimljiva kao i odlazak na daleke, strane lokacije. Upravo takva putovanja su se na kraju pokazala najdragocjenija za pisanje scenarija, a i drugih pripovjednih žanrova, jer vas izlažu životnim situacijama i svakodnevnim problemima ljudi, uče vas da slušate i opažate.

U kojoj mjeri su putovanja, posebno u po život riskantne krajeve, ratne zone, kakav je Kurdistan, koji ste višestruko pohodili s Jerkom Bakotinom i snimili seriju od četiri epizode, uključuje „scenarij“ puta?

Takva putovanja uvijek nose dozu neizvjesnosti. Pogotovo u ratnim zonama može biti nepredvidljivih situacija. Kada ste prepušteni dobroj volji stranaca da vam tumače propise i običaje, da prevode i komuniciraju u vaše ime, kada im poklonite povjerenje u nadi da vas neće pokrasti, oteti ili ubiti, onda se nekako priviknete na taj ritam satkan od neizvjesnosti i mislim da to pomaže. I tako niste u kontroli, ovisite o drugima pa je nekako lakše. Dokumentaristika je također u tom smislu uvijek neizvjesna i uvijek uzbudljiva. Dobro je pripremiti se, dobro je razmišljati o priči i strukturi i prije odlaska na snimanje, dobro je nastojati pogoditi ideju i ton filma kakve ste zamislili. Međutim, podjednako treba ostati otvoren da vas put i snimanje iznenade. Da otkriju neke nove, uzbudljive strane teme koju obrađujete, ili neke posve nove. Scenarij je u takvoj vrsti snimanja samo idejna skica. Dokumentarni filmovi, njihova priča i scenarij, doista nastaju tek u montaži. To je potpuno drugačiji proces od fikcije, od igranog filma ili serija. Dokumentaristika je i mnogo dostupnija nekome tko tek ulazi u svijet filma. S današnjom tehnologijom moguće je snimiti dokumentarni film mobitelom i pobijediti na prestižnim svjetskim festivalima. Ne događa se često, ali do prije 15 godina je takvo nešto bilo nezamislivo.

Kada ste prepušteni dobroj volji stranaca da vam tumače propise i običaje, da prevode i komuniciraju u vaše ime, kada im poklonite povjerenje u nadi da vas neće pokrasti, oteti ili ubiti, onda se nekako priviknete na taj ritam satkan od neizvjesnosti i mislim da to pomaže. I tako niste u kontroli, ovisite o drugima pa je nekako lakše

Konflikti i druženja spadaju u opis posla

Što se događa da se s kamere i svjedočenja prelazi na scenaristiku? Uopće, budući da niste završili Akademiju, kako ste se spremali za posao scenariste?

To je nešto što je dugo kuhalo u meni i čekalo trenutak da izađe na površinu. Mene je film zanimao od malih nogu, ali u srži te ljubavi je zapravo strast prema priči. Scenarij je žanr priče kao ni jedan drugi, to je pripovijedanje u svojoj najčišćoj formi. Kada pišete prozu, onda na vama leži i kreacija priče i likova, ali i kompletna gradnja svijeta. U filmu scenarist pokriva samo jedan segment. To podrazumijeva gradnju likova i svijeta, ali na drugi način. Mnoštvo toga odrađuju drugi sektori, poput scenografije, šminke, kostima, režiser, montažer, direktor fotografije, itd.

Danas se na internetu nalazi more besplatnog sadržaja, čitave knjižnice znanja. Nikada obrazovanje nije bilo lakše i pristupačnije. Kada sam se odlučio posvetiti scenaristici prvo sam mnogo čitao i učio, mnogo gledao. Kao i u svakom kreativnom radu, potrebno je mnogo upijati. Tako se najbolje izučava zanat.

Koji je profil dobrog scenarista? Koji su, po vama, talenti i znanja ključni u tom poslu?

Dobar scenarist mora voljeti pripovijedanje, to je iznad svega. Osim toga poželjno je da voli ljude i život. Mora biti sposoban za empatiju prema ljudima, jer ona je ključna za razvoj likova i povezivanje publike s pričom. Potrebno je voljeti zanat, voljeti film, mnogo gledati i čitati. Ironično, ako vam krene posao imat ćete manje vremena za film nego prije, ali to su onda slatke muke. Potrebno je voljeti učiti i nikada ne prestati učiti, jer u ovom poslu učenje traje cijeli život, uvijek se ima nešto novo za naučiti i srećete nove ljude od kojih možete učiti. Dobro je zadržati dozu poniznosti, znati da nikada ne znate tko vas sve i u kojoj prilici može nešto naučiti. Film i televizija su kolaborativne umjetnosti, što znači da morate imati sposobnost surađivati s drugima i uvažavati različita mišljenja i vizije, što nije uvijek lako kada je kreativni posao u pitanju. Konflikti spadaju u opis posla. Na kraju, nije na odmet voljeti druženja, jer se kroz upoznavanje ljudi i provođenje vremena s njima stvaraju kontakti, uči o načinu na koji industrija funkcionira. Samo, to se ne može lažirati. Kvalitetno povezivanje uvijek je nuspojava iskrenog užitka u provođenju vremena s ljudima, to se ne može forsirati.

Dobar scenarist mora voljeti pripovijedanje, to je iznad svega. Osim toga poželjno je da voli ljude i život. Mora biti sposoban za empatiju prema ljudima, jer ona je ključna za razvoj likova i povezivanje publike s pričom

Fotografija sa snimanja

Poslovi se pretapaju − jer drugačije nije moguće živjeti od ovog posla

Filmoteka je beskonačna, a ljudska, nesavršena memorija je čini još beskonačnijom. Koliko u poslu pomažu analize filmova i serija i kako se uopće u toj beskonačnosti orijentirati?

Beskonačno je dobar opis. Nemoguće je sve pogledati, čak ni većinu. Međutim, kada se profesionalno bavite ovim, onda vas u gledanju usmjeravaju i projektni zadaci. Ovisno o projektu na kojem radite ciljano gledate slična žanrovska ostvarenja. Morate biti u toku, morate crpiti nadahnuće i pokušati izbjegavati tuđe greške, izbjegavati klišeje i ponavljanja. Gledanje se tada ponekad pretvara u posao i gubi onu spontanost na koju ste navikli, ali olakšava kriterij kod odabira naslova i ponekad vas dovede do nekih filmova i serija za koje možda nikada ne biste niti čuli.

Teško je prebrojiti na kojima sve, po svemu sudeći žanrovski, čak i rodovski različitim naslovima istodobno radite. Kakvu organizaciju i disciplinu to zahtijeva? Događa li vam se pretapanje poslova, miješanje fokusa, dezorijentacija?

Poslovi se pretapaju, radi se na više projekata − jer drugačije nije moguće živjeti od ovog posla. Makar na početku karijere. Aron Sorkin ima tu privilegiju i honorar da može dvije-tri godine razvijati samo jedan dugometražni scenarij. Većini scenarista iz regije to je nedostižno. Ako radite na više projekata odjednom, veća je šansa da će barem jedan od njih proći kroz neku ozbiljniju fazu razvoja i u konačnici biti snimljen. Statistika je dosta nepovoljna, a groblje ove struke je veliko. Jedan od deset napisanih scenarija ima šansu da uđe u fazu razvoja. Od deset scenarija u fazi razvoja eventualno se jedan snimi. To znači da se otprilike jedan od sto napisanih scenarija u konačnici ekranizira. Da bi opstali u tom svijetu, morate istinski voljeti posao, jer ljubav je jedina koja vas može dugoročno održati u njemu. Također, razvojne faze filmova i serija su jako dugačke. Europa ne funkcionira po holivudskom principu, ovdje produkcije ovise o fondovima i često su potrebne godine dok neka ideja s papira zaživi na platnima i ekranima. Naravno, kada pišete iz hobija ili se poluprofesionalno bavite scenarijima, imate luksuz posvetiti se jednom projektu i to zna rezultirati sjajnim pričama i scenarijima. S druge strane, konstantni rad i disciplina rokova u profesionalnom životu razvijaju neke vještine koje pisanje iz hobija ni ne dotiče. Profesionalci jednostavno rade više i mnogo brže akumuliraju iskustvo. Mene osobno odmara ponekad se preseliti s priče na priču, tako mi mozak funkcionira. Često to zapravo i nisu iste vrste posla. Ovisno o razvojnoj fazi projekta na jednom smišljate nacrt priče, na drugom razvijate likove, u trećem pišete prvu ruku scenarija, a na četvrtom peglate verziju koja se snima u suradnji s drugim sektorima. To su sve različiti poslovi.

Vaša biografija vas otkriva kao autora sklonog kolektivnom radu, uglavnom ste suscenarist. Kako to, i sprema li se kakav scenarij koji ćete isključivo sami potpisati? Ili vas zovu kao Mr. Wolfa, da rješavate i spašavate stvari?

I jedno i drugo. Rad u tandemu ili grupi je jedna od najdivnijih strana ovog posla. Volim suradnje, a obim posla, rokovi i sve veća dominacija serijske produkcije nužno povlači rad u grupama, odnosno spisateljskim sobama. Pritom fraza kako je cjelina veća od zbroja pojedinačnih dijelova u ovom poslu je zakon. Grupni rad uvijek pokreće asocijativni niz, makar u pitanju bila suradnja samo dva pisca. Ping-pong koji nastaje u takvoj razmijeni često zna banalne i plitke ideje pretvoriti u nešto vrijedno zapisivanja. Ne znam je li to moguće postići u individualnom radu. Naravno, individualni rad je naspram ovoga nalik nekoj meditaciji. To također ima svojih draži. Volim oboje, ali priroda posla me mnogo češće vodi suradnji.

Pišete scenarije za dokumentarce, igrane filmove, serije. Već to je iznenađujući raspon. Očekujete li da ćete se vremenom specijalizirati?

Ne. Mislim, ne mogu znati, ali ja sam prvenstveno ljubitelj priče. Manje mi je važno unutar kojeg žanra ili kategorije ta priča nastaje. Razlika među žanrovima je naravno drastična i snalaženje unutar žanrovskih odrednica zahtjeva ogromno predznanje i neprekidno učenje, što nije lako samo po sebi. Ali je neophodno i ja to volim. Dok nisam pisao priče, pisao sam putopise i reportaže. Kroz svoja putovanja bio sam i sam sudionik priča. To je opsesija, ponekad na granici ludila, koje me vodilo i u ratne zone i na neka opasna mjesta. Ljudi pogrešno misle da je adrenalin ono što pokreće pripovjedače. Nije nužno adrenalin droga koja nas pokreće, već želja da se priča iskusi na bilo koji način. Život i dalje servira najluđe i najmoćnije priče. Treba samo posegnuti za njima i prepustiti se onom što nudi. Ne mora uvijek biti uzbudljivo, ali uvijek mora biti zanimljivo. Dokumentarci, igrane forme, drame, radio, hibridni žanrovi, proza… Mene sve zanima. Ako bude sreće nadam se da ću se još dugo baviti ovim poslom. Sreća je, nažalost, tu također veliki faktor.

Fotografija snimanja filma

Ima nešto slično u dalmatinskom i bosanskom mentalitetu

Postoji li žanr koji osjećate kao idealan za vas, ako da koji je to, ili je pak izazov u toj žanrovskoj mnogostrukosti?

Možda bi točnije bilo reći da postoje teme koje su idealne za mene. Svi mi nosimo u sebi nekoliko svojih priča koje pričamo cijeli život ili ih živimo. Ne moramo ih čak ni biti svjesni, ali one su tu. Preko njih se povezujemo, njih prepoznajemo u drugim ljudima, izlaze iz nas na različite načine, ponekad se manifestiraju kroz različite „žanrove“, ali u biti su to iste teme. U mom slučaju to su teme identiteta i odrastanja. One se, u nekom obliku, provlače kroz sve što napišem. Žanr je manje važan.

Danis Tanović je jedan od najtalentiranijih pripovjedača s kojima sam do sada surađivao i ta je suradnja meni otvorila brojna vrata. Danis je pritom i redatelj koji ponekad pisanje drži nužnim zlom jer mu je režija bliža

Postali ste blizak suradnik oskarovca, višestrukog dobitnika Srebrnog medvjeda i brojnih drugih nagrada Danisa Tanovića. Kako surađuju Dalmatinac i Bosanac?

Sjajno surađujemo. Naša suradnja je jako brzo prerasla u prijateljstvo i Danis je bio nezamjenjiva podrška na samom početku moje scenarističke karijere. On je vjerovao u mene dok se ja nisam ni usudio. Bez obzira što ne volim esencijalističke definicije, ima nešto slično u dalmatinskom i bosanskom mentalitetu. Ali to je daleko od glavnog razloga zašto smo kliknuli. U korijenu suradnje leži zajednička strast prema pripovijedanju i pričama. Danis je jedan od najtalentiranijih pripovjedača s kojima sam do sada surađivao i ta je suradnja meni otvorila brojna vrata. Danis je pritom i redatelj koji ponekad pisanje drži nužnim zlom jer mu je režija bliža. Također, režija je mnogo kompleksnija od pisanja, koje je već dovoljno kompleksno samo po sebi. Ta suradnja mi pruža mnogo prilika za učenje, jer me Danis rado uključuje u sve faze produkcije, od priprema, preko snimanja, sve do montaže. To je nezamjenjivo iskustvo svakome tko se želi razvijati kao scenarist. Nažalost, to je također i iskustvo koje je rijetko, jer nisu svi redatelji skloni tome. To je ono što Danisa ističe.

Nikola Kuprešanin (Split, 1983.) završio je Geodetski fakultet. Objavljivao je putopisne reportaže iz Sirije i Iraka, feljtone, priče, fotografije i fotografske eseje u raznim tiskovinama i na portalima te snimao putopisne reportaže i humoristične skečeve. Radi kao snimatelj, režiser i scenarist, a s Jerkom Bakotinom idejni je autor dokumentarnog serijala Kurdi (2019.). Suscenarist je na igranom filmu Deset u pola s redateljem Danisom Tanovićem (2021.), druge sezone serije Nestali te suscenarist i suredatelj dokumentarnog filma Hakeri rata s Tomislavom Brđanovićem. Trenutno radi kao suscenarist na dugometražnim igranim filmovima You shall tell your son  i Prije ljeta s redateljem Danisom Tanovićem, Blok 62 s redateljem Vanjom Vascarcem, na igranoj seriji Kotlina s redateljem Danisom Tanovićem i na igranoj seriji Lanterna. Dobio je potporu HAVC-a za razvoj scenarija televizijskog filma Sveta godina milosrđa i dugometražnog igranog filma Krvarina.

Kruno Lokotar je urednik te književni i kulturni promotor.

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content