Tvoja biografija, njezin geopolitički kontekst i uz nju neraskidivo vezana psihogeografija uvelike su uticale na tvoj književni rad. Na koji način su – za naše uvijete – specifično heterogeni prostori tvog formiranja, a zatim izabranog životnog i radnog okruženja, oblikovali tvoje pismo? Mogu li se Vojvodina (posebno predratna) i Istra – hrvatska, slovenska i talijanska – u književnom i društvenom smislu, ponešto metaforički promatrati kao zrcalne književne funkcije, doppelgängerske strukture?
Tako je, hvala ti na ovom uvodu, moje pisanje posljednjih dvadeset godina ustvari želi postići to da se Istra i Vojvodina (posebno predratna, ali, dakako, i današnja, koliko god da je ne poznajem i ne prepoznajem!) mogu dovesti u vezu, zrcaliti i uspoređivati. Taj autobiografski trampolin često me odbacuje u prazno, ali ipak ustrajavam u pokušaju ocrtavanja sociokulturnog prostora u kojem se različiti kolektivni identitetski narativi isprepliću, međusobno usklađuju i korigiraju, sve zbog uvjerenja u potencijal drugačije kulturne, pa i književne geografije u kojoj nacionalna priča nema presudnu, zaglušujuću riječ. Dakako, ja ne spadam među one pisce koji idealiziraju, odnosno petrificiraju zavičajne motive. Podsjećam da sam ja propisao početkom devedesetih u Subotici, a zatim nastavio u Zagrebu tijekom studija komparativne književnosti i filozofije. A to su bila vremena u kojima su ljudi ginuli za svoj zavičaj, dok su se drugi istog tog zavičaja sramili i pokušavali naći točku na kojoj će biti što dalje od njega. Dakle, propisao sam u vrijeme krajnjih polarizacija u kojem su pitanja porijekla i identiteta progonila pojedince kao noćne more. Jedan od mojih izlaza iz tog košmara bila je književnost.
Ako se to uzme u obzir, vidljivo je kako moje pisanje jedno od polazišta ima u traumatičnom doživljaju kolektivnog prestrojavanja u kojem nema mjesta za polutane i „umjerenjake“. Moja je sreća da se za razliku od mnogih kolegica i kolega pisaca iz našeg područja nisam našao zarobljen u vlastitoj sredini, mogao sam se kretati, baviti se autorefleksijom umjesto automatskom puškom i ostao sam u tom pokretu, uvijek u liminalnoj zoni, u međuprostoru. Ali odredio me je taj doživljaj jezika kao minskog polja u kome te kriva riječ ili naglasak može koštati glave.
Uz snažni, unutarnji otpor svemu tome, koji me je znao odvesti do nemuštog autizma, razvijala mi se polako svijest o sociokulturalnoj i povijesnoj uvjetovanosti osobnog identiteta, pa istovremeno i potreba da te fluidne a utjecajne kreacije koje tvore identitete narativiziram, budući da su upravo one podloga specifičnog zajedništva ljudi koji dijele jedan prostor, a da toga, prečesto, uopće nismo svjesni.
Odredio me je doživljaj jezika kao minskog polja u kome te kriva riječ ili naglasak može koštati glave
Jezik i hijerarhija
Prva rečenica tvog prvijenca 7 mladih iz 1997. je na srpskohrvatskom, već druga na madžarskom – jeziku s kojeg i prevodiš; moderne klasika poput Hamvasa i Esterhazyja, ili meni posebno važnog Ádáma Bodora. U Zlatnoj opeklini čujemo čitav niz jezika, a višejezični kontekst, jezik kao prostor osobnog i književnog identiteta te uvjeti, mogućnosti i posljedice prevođenja na ovaj su ili onaj način tema više priča, najizravnije upravo one naslovne. Ova je multilingvalna polifonija, čini mi se, u tvom pismu mnogo više od signala prostora i miljea. Koje su njezine lične, književne i političke koordinate?
Kako vrijeme prolazi, sve jasnije čujem višeglasnost i sve podrobnije proučavam povijesnu slojevitost prostora kao što su Vojvodina i Istra (čija je već i sama identifikacija upitna i ispolitizirana, u oba slučaja) i upravo me sve više privlače glasovi onih koji se danas slabo čuju ili se uopće ne čuju, onih koji su u nekom povijesnom razdoblju nepravedno ušutkani ili i danas pripadaju socijalno skrajnutoj sferi života. Razumijevanjem tih spirala nasilja koje su protutnjale (i još odjekuju) mojim pograničnim istarskim i vojvođanskim prostorima ono je čime se neprestano bavim.
Slojevanje, štoviše hijerarhija tih jezika poetičko su uporište Zlatne opekline na drugačiji način nego što je bio slučaj u mojim prethodnim knjiga, a to je posljedica pomaka tematskog fokusa do kojeg mi je bilo stalo dok sam pisao ovu svoju posljednju zbirku priča. Glavni likovi ove knjige nisu više postjugoslavenski nomadi i apatridi, nego turisti i sezonski radnici. Svaki od tih junaka dolazi u Istru, odnosno u Umag, zbog nekih svojih iluzija, projekcija kroz koje simplificira turističku destinaciju u koju dolazi. Prevođenje, koje je za mene najizazovnija profesija, poziv koji određuje budućnost našeg svijeta, u Zlatnoj opeklini prokazuje se kao zavođenje.
Multilingvalna polifonija zaista je spektakularna u Umagu, a još više u našoj Gradskoj knjižnici Umag, naime, jednom prilikom objašnjavao sam kako poslovanje naše turistima izuzetno naklonjene knjižnice ne bi bilo moguće bez knjižničarki koje, osim što su stručne, kreativne i agilne, govore: talijanski, engleski, njemački, ruski, slovenski, mađarski (no, dobro, to ih ja učim)… poznaju španjolski, švedski i turski, ćirilicu i arapsko pismo, a tek bih se zapleo da sam krenuo pojašnjavati koliko smo upućeni u hrvatske i talijanske dijalekte, kao i u „razlikovne“ aspekte hrvatskog, srpskog, bosanskog i crnogorskog jezika!
Ali Zlatna opeklina nije hvalospjev multilingvalnosti, ona se bavi hijerarhijom jezika kao odraza socijalne i ekonomske neravnopravnosti. Godine 2009., slovenska spisateljica Vesna Lemaić u svojoj pobjedničkoj priči „Odlagališče“ našeg Međunarodnog književnog natječaja Lapis Histriae za kratku priču, koji svake godine raspisujemo u okviru Pograničnih susreta Forum Tomizza, karikira tu situaciju opisujući odnose na jednoj distopijskoj deponiji elektroničkog otpada u Istri: vlasnici i „supervizorke“ govore talijanski (a mogle bi i njemački ili engleski), dok „smetiščarke“ govore slovenski i hrvatski. Među smetiščarkama, dakako, isto postoji hijerarhija, slovenskim jezikom se zapovijeda radnicama! U mojim pričama, naravno, hrvatskim se zapovijeda, a te zapovijedi jako dobro razumiju radnice i radnici koji govore slavonskim i bunjevačkim dijalektima, a još više sezonci i sezonke koji su govornici/e srpskog ili bošnjačkog i kojih je u turističkoj sezoni sve više i više.
Razumijevanjem spirala nasilja koje su protutnjale (i još odjekuju) mojim pograničnim istarskim i vojvođanskim prostorima ono je čime se neprestano bavim
Zajebimo golfiste, turiste, bazeniste, kapitaliste…
Zadržimo se još malo na vojvođanskom umjetničkom, često interdisciplinarnom neoavangardnom melting-potu: iznimnim, a u hrvatskoj nažalost sve slabije poznatim imenima u rasponu od Géze Csátha, Katalin Ladik, Otta Tolnaija, Istvána Fenyvesija, Vujice Rešina-Tucića, Vojislava Despotova, Vlade Kopicla i Slobe Tišme, Pála Böndöra i Judite Šalgo, Želimira Žilnika, Szilárda Mezeija, Josefa Nadja i drugih. Želimo li zadržati grubu paralelu s istarskim poluotokom, također danas neopravdano skrajnutim Fulviju Tomizzi ili Milanu Rakovcu, Srečku Kosovelu. Pitanja, zapravo, nema: okidač za asocijacije, poziv na jednu osobnu mapu.
Hvala na pozivu, ah, kakvo divno društvo! Odmah se nadovezujem na prošli odgovor: o jezičnoj hijerarhiji i višeglasju kao književnoj temi u Istri učim se iz opusa Milana Rakovca i Daše Drndić, i svakako i Fulvija Tomizze, pri čemu se oslanjam i na djelovanje istarskih genijalaca – glazbenika i performera – kao što su Dario Marušić, Marko Brecelj i Franci Blašković. Moja Zlatna opeklina je kamilica za njihove malvazije i grappe, kako oni udaraju, hej! U Rakovčevom stilu odgovaram montažom citata na ovo tvoje pitanje.
S 87. albuma Francija Blaškovića (odnosno njegovog benda Gori Ussi Winnetou) koji je prošle godine objavljen uz „grafičku strip novelu“, a sve pod nazivom „Radojica Istrom hara – vodu špara eli istarska utopia (se krava u bazenu)“; tekstovi pjesama „drug Luce B. Lučić t.k.z.v. Kobra Brajdenica“: „Amići, zermani, sestre, brati, muži i žene… Zajebimo golfiste, turiste, bazeniste, tajkune i kapitaliste. Zakrgajmo im bazene, preorimo im golf terene. Polupajmo im lončiće, smrsimo im končiće, skuhajmo im sranje, sjebimo im znanje, brendove i trendove. Iskoristimo priliku. Zlijmo im vodu u škulje, nahitajmo grote, škrilje i babulje. Nahitajmo zemlju na bazene i golf terene, posijmo piriku. Neka lamentaju, neka kenjaju i kunu. Neka se bunu. Nek se deru, dok se ne useru.“
Iz „romana jednog radio-intervjua“ velikog vojvođanskog književnika Otta Tolnaija (koga sam, skupa s njegovom dragom suprugom Jutkom, imao sreće posljednjih godina dočekivati u umaškoj knjižnici, a još više njihovog sina, fenomenalnog filmskog redatelja Szabolcsa Tolnaija i njegovu suprugu Pirosku – iskreno se nadam da će i obitelj Tolnai zaživjeti u Istri!), koji nosi naziv Pjesnik od svinjske masti, u srpskom prijevodu s mađarskog Marka Čudića (ne mogu točno datirati vrijeme radnje, ali riječ je o šezdesetima prošlog stoljeća, Tolnai govori o maloj skupini vojvođanskih Mađara, umjetnika koji su u to vrijeme životarili po Istri): „Direktor muzeja nas je toliko zavoleo, da nam je sredio da, valjda baš kao kontrapunkt srpskoj koloniji [u Rovinju], dobijemo jednu kuću nedaleko od Rovinja. Jednog dana, dakle, dok smo lebdeli u ništavilu, saopštili su nam da pređemo u stari, opusteli, drevni gradić Bale, koji su nekada naseljavali Istrioti, a kasnije najverovatnije Italijani. I da odaberemo sebi jednu kuću. I da im uvezemo naziv ulice, i odredimo broj kuće, da bi mogli da prepišu na naše ime. Ako se dobro sećam, samo su nam jedan uslov postavili, da provučemo električni vod kroz zid. Posle nekoliko dana, otišli smo u potpuno opustelo selo, oivičeno ostacima zidova i kula, naselje karakteristične arhitekture, okruženo malim, plodnim dolinama, udubljenima, kotlinama usred krasa. Treba li reći, to je bio jedan od najlepših momenata našeg malog pustolovnog romana. Taj naš egzodus. Naš dolazak u taj šljašteći, ne bih rekao metafizički, već utopijski grad sunca.“
Zatim iz prošlogodišnjeg romana Nešto što strašno podseća na život: kratka istorija letenja u Subotici Nebojše Milenkovića, pisca i kustosa, blogera i građanskog aktivista iz Novog Sada. Roman literarizira životni put subotičkog konceptualnog umjetnika i knjižničara Slavka Matkovića (1948.–1994.) i daje izvrstan uvid u kontekst djelovanja većine vojvođanskih umjetnika koje si gore nabrojao: „Najviše mrzim neotvarane, sterilno čiste, nepodvlačene knjige, tek izašle ispod štamparske prese. Da pobegnem od dnevnih banalnosti i zločina, isplanirao sam da do kraja rata ponovo pročitam klasike: Bulgakova, Dostojevskog, Čehova, Kafku, Borhesa, Prusta, Džojsa, Nabokova, Andrića, Krležu, Crnjanskog… U ratu trpe i knjige. Pored toga što imaju manje čitalaca, oni preostali su sve bahatiji. Cepaju stranice ili zajedno s pozajmljenim knjigama nestaju bez traga. Zatrpavajući se poslom, kako bih se bar privremeno izmestio iz stvarnosti, prijavio sam se da aranžiram izloge. Direktorka biblioteke, iz želje da se dodvori vlastima ili samo iz straha, sugerisala je da ako želimo da sačuvamo izloge u njima uvek bude poneka knjiga o srpskoj istoriji, koje se svakodnevno štampaju kao lude. Čuvši predlog nisam znao da li da se nasmejem ili da zaplačem. Što je najgore, bila je u pravu. Sa druge strane, ovaj pristup ima i svojih prednosti – usled izloženosti julskom i avgustovskom suncu, knjige iz izloga toliko se razlepe i iskeze da posle toga mogu samo da se bace.“
Nazorlandija: dječja igraonica i sadomazohistička oaza
U Opeklini iz više aspekata otvaraš temu turističkog i književno-kulturnog simulakruma i njihovih na mnogo planova toksičnih spona, što je do paroksizma dovedeno u priči „Divlji Lovro“. Što iz priče o hrvatskom turizmu možemo iščitati o hrvatskoj kulturi, njezinoj realnoj, ali i simboličkoj komodifikaciji? Može li nam to reći štogod o trenutnom stanju hrvatske književne laži?
Moto A strane Zlatne opekline rečenice su Hrvoja Tuteka: „Kultura koja se za ugodu turista na trenutak rekreira izvan konteksta, u svojim najpovršnijim i najkomercijalnijim aspektima, nije više od obične maske iza koje se skriva dinamika eksploatacije. A logika kojom se kultura nekog kolektiva legitimira tako što joj se dodjeljuje uloga reklamnog trika, ili robe s dobrom prođom, u direktnoj je kontradikciji s potrebama tog kolektiva da mu kultura posluži kao prostor slobode, kreativnosti i kritičkog mišljenja. Takva kultura, i takva književnost, svoju idealnu formu nalaze u turističkoj brošuri.“ Cijela Zlatna opeklina dijalog je s ovim poticajnim Tutekovim tvrdnjama. Ona sama koncipirana je kao jedna autodestruktivna forma turističke brošure, bomba skrivena u audio kaseti!
Teško je sažeti sve teme koje mi se neprestano otvaraju u mojim opsesivnim istraživanjima veze turizma i književnosti. A tu se nadovezujemo i na temu prevođenja kao zavođenja. Naime, kako plasirati hrvatsku književnost na engleskom, njemačkom ili talijanskom tržištu, u čemu tražiti razliku koju ona donosi? Na stranu sada to što mislim da samo autor, odnosno njegova knjiga mogu biti nositelji te razlike, a ne nacionalna pripadnost, ostaje pitanje prezentacije, načina na koji kreatori državne kulturne politike pristupaju ovom problemu. Već kao knjižničar imam veliko iskustvo te potrebe turista za knjigama koje će im približiti ovaj prostor, ali, po mogućnosti, kao literatura za plažu, napeti krimić ili potentan ljubić s razvodnjenim hrvatskim sastojcima. To je taj tip zavodljive narativizacije općih mjesta hrvatske svakodnevice koja se nameće kao književni mainstream od strane medija i kulturne politike s različitih pozicija, a o kome je analitički i svestrano pisao Igor Gajin u Leleku tranzicije: „Taj je proces pak u hrvatskoj književnosti otpočet razmještanjem isprva politično motivirane stvarnosne proze u depolitiziranu, pseudopolitičnu žanrovsku književnost, napose reafirmacijom krimića. Pritom se ne događa getoizacija u jednu od žanrovskih niša, nego se krimić uzdiže u paradigmatski izraz zbilje, prikrivajući svojom senzacionalnom obnovom i nizom drugih popkulturnih efekata činjenicu da se cijelim tim manevrom traumatična zbilja pripitomljava, neutralizira i servira za konzumerističku zabavu.“
U „Divljem Lovri“, zagrebački turistički agent Borna „rekreira“ Velog Jožu izvan njegovog književnopovijesnog konteksta i budućim njemačkim investitorima predlaže koncepciju tematskog parka – Nazorlandije – koji bi imao dva programa, jedan animatorski za djecu (a to je onaj koji se u Istri neprestano rekreira, svodeći cijelu priču na narativ o istarskom divu), a drugi, sadomazohistički za odraslu klijentelu. Borna iščitava Velog Jožu u „duhu secesije“ i izdvaja senzualne aspekte tog Nazorovog teksta – poput svakog pravog senzacionalista. Svođenjem, odnosno prevođenjem svega „našeg“ na dimenziju senzacionalizma i hedonizma dobivamo jedan primamljivi proizvod za laku i brzu potrošnju, cirkulacija (ne samo simboličkog) kapitala se intenzivira, dok se praznina širi tamo gdje svjetla reflektora ne dopiru.
Svođenjem, odnosno prevođenjem svega „našeg“ na dimenziju senzacionalizma i hedonizma dobivamo jedan primamljivi proizvod za laku i brzu potrošnju, cirkulacija kapitala se intenzivira, dok se praznina širi tamo gdje svjetla reflektora ne dopiru
Jedan si od rijetkih pisaca s ovih prostora, koji se od prve objavljene knjige, dakle gotovo dvadeset i pet godina, dosljedno drži kratke forme. Tvoja je rana Ekskurzija doduše bila podnaslovljena roman kratkog daha, no u pitanju je također prije bila „ekskurzivna“, raštrkana novela. Što te to drži čvrsto usidrenim u naznačenom formatu, nerijetko fragmentu? Dojma sam da je iz dvije ili tri priče iz nagrađene knjige lako mogao metastazirati u najmanju ruku kratki roman…
Tako je, za razliku od nekih kolegica i kolega, ja insistiram na tome da su moje knjige zbirke priča, a ne „labavo povezani“ romani. Odlično si primijetio i da je Ekskurzija kao roman fake: ta je knjiga ustvari autoironični prozni tekst o nemogućnosti da se napiše roman, iako cijela društvena sredina to očekuje od glavnog junaka.
U posljednje vrijeme ta se moja ljubav prema kratkoj priči još više učvrstila, te se i teoretski i praktično (mislim na kreativne radionice pisanja) sve više bavim s njom. Osim Tomizze moje najveće istarsko otkriće svakako je opus rovinjskog pisca Ede Budiše (1958.–1984.), osobito njegova knjiga priča Lijepe priče, koja je izašla u nakladi Omladinske iskre iz Splita 1984. godine.
Najviše me privlače postupci cikliziranja priča u jednu cjelinu koja dakle nije roman nego ima svoje estetske karakteristike i prednosti, a mislim da su sve moje dosadašnje knjige nastale na tom tragu. A nadam se da će ih biti još, bez romanesknih ekskursa (smijeh).
Ukratko, sve su moje zbirke priča konceptualno osmišljene kao estetske cjeline: svaka priča stoji za sebe, ali poredak priča, poetske dominante i semantička nadovezivanja daju osnovne smjernice recepciji.
Tekst je događaj!
Jedna od konstanti u tvojim knjigama je svakako muzika. Od npr. priče „Prayer for passive resistance“ iz Makovog zrna, preko „Moja ljubav svira bas u Doomagu“ iz Rajskih ptica (ukoliko u Umagu već ne postoji metal bend istog imena, trebalo bi ga hitno osnovati!), do otprilike polovice priča iz Opekline koje je izravno tematiziraju. Odakle dolazi ta opsesija, i na koje se sve načine ona prelijeva u tekst, s njim interferira? Za one koji je još nisu imali u rukama, molim te reci nešto više i o konceptu knjige i njegovoj grafičkoj realizaciji.
Krenimo od posljednjeg pitanja. Ovu sam zbirku otpočetka koncipirao tako da se sastoji od dvije cjeline, prve koja grubo secira turističku Istru i druge koja se njome „zabavlja“ uz bogati soundtrack. Ideja da se to i grafički podvuče i naglasi krenula je od urednika knjige, kolege pisca Ivana Vidaka, koji je predložio da knjiga doslovno ima A i B stranu i da se pri čitanju okreće kao audio kaseta. Taj retro dizajn potpuno je odgovarao činjenici da se radnja svih priča u drugom dijelu odvija osamdesetih godina i da su u posljednjoj priči nasnimljene audio kasete bitan motiv. Dizajner Sandorfa Nikša Eršek i ja, za mene i danas još uvijek nepojmljivom brzinom, složili smo se oko samog izgleda knjige koji je izveden u maniru albuma post punk bendova s početka osamdesetih.
Glazba je oduvijek imala bitnu ulogu pri mojem pisanju i svaka od mojih knjiga na različite načine pokušava literarizirati glazbene sadržaje ili sociokulturalne glazbene aspekte. Od ključne uloge za moje pisanje škola je jazz improvizacije koju sam prošao (kao publika) zahvaljujući spomenutom vojvođanskom glazbeniku Szilárdu Mezeiju. Na drugi i doslovniji način u glazbenom svijetu sam neprestano zahvaljujući mojoj supruzi pijanistici i profesorici klavira Valentini Češnjevar i našoj kćeri Nastasji, koja je također vrlo uspješna i nagrađivana pijanistica. Od njih sam naučio da činu pisanja prilazim kao događaju. To se dakako na poseban način reflektira u kratkoj formi – još jedan od mojih razloga za kratku priču! Dakle, ja se znam godinama pripremati za jednu priču, nagomilavati i iščitavati desetine knjiga, da bih napokon došao do trenutka u kome konačno pišem. Građa i koncept ne smiju imati ključnu ulogu: pri činu pisanja priče prepuštam se intenzitetu toga trenutka i onome nepredvidivom što tekst čini događajem. No, odmah moram reći da ne želim mistificirati taj trenutak, urednik i lektor itekako su bitni subjekti u konačnoj realizaciji takvih mojih „improvizacija“ (smijeh).
Zlatna opeklina, ipak, svakako je među mojim knjiga najviše determinirana glazbom i zbog toga mi je posebno drago što su svi u Sandorfu prihvatili da i grafičko rješenje knjige to signalizira. Ona bi bila nemoguća bez interneta i preobilja glazbenih snimaka kroz koje sam se vratio u glazbene osamdesete, radeći na kreiranju podsvijesti autora koji je trebao nakon svih tih preslušavanja napisati knjigu što će se zvati Zlatna opeklina. Ovoga puta suzdržat ću se od nabrajanja, odnosno liste bendova, kantautora i skladatelja koji stoje iza ove knjige, a naglasiti samo jednu, za ovu knjigu presudnu stvar. Nesporazum oko ove knjige je da se ona doživljava kao nostalgičan povratak u predratnu mladost čija je svakodnevica bila presudno obilježena glazbom. Naravno da to jeste bitan vid karakterizacije nekih likova u ovoj knjizi, ali mnogo važnija je veza turizma i pop kulture, odnosno rock industrije kao „tvornice iluzija“. Zavodljivost turističke destinacije dovodi se u vezu s proizvodnjom rock ikonografije, spektakularnost brendiranja prokazuje se kao blještavi mamac za moje povodljive junake i junakinje zbog čega oni stradaju. Ili pak, nakon otrežnjenja, uzvraćaju udarac.
Godinama se znam pripremati za jednu priču, nagomilavati i iščitavati desetine knjiga, da bih došao do trenutka u kome konačno pišem. Građa i koncept ne smiju imati ključnu ulogu: pri pisanju prepuštam se intenzitetu trenutka i onome nepredvidivom što tekst čini događajem
Moć margine
Još je jedna konstanta periferija: geografska i, važnije, društvena margina. Ona je prostor poniženih i uvrijeđenih; na njezinoj pozadini najvidljivije su posljedice svih naših ratova, njezine izgubljene generacije izgubljene su najtemeljitije. Je li ona stoga i inkubator otpora, makar često prilično pasivnog?
U razgovoru o Zlatnoj opeklini za radio emisiju „Oko Balkana“ književni kritičar Saša Ćirić doveo me je do nekih problemskih mjesta o kojima zapravo nisam do tada podrobnije razmišljao. Jedno od tih mjesta pitanje je otpora ili barem mjesta zaštite od eksploatacijskih pogona ocrtanih u mojim pričama. Nisam znao odgovoriti s više osim da su deziluzijski momenti u ovim pričama, različiti vidovi otrežnjenja, popraćeni humorom i da se u tom humoru nalazi onaj trenutak samosvijesti koji ima i socijalni karakter i u kojem se očituje otpor. Bio sam kasnije baš nezadovoljan tim odgovorom jer se nisam držao okvira same zbirke, na koji me je i sam Ćirić uputio: naime, prvu priča na A i posljednju na B strani veže tema „seksualnog uznemiravanja“ sezonki, te različiti vidovi neravnopravnosti između (muških) poslodavaca i (potencijalnih) zaposlenica. U prvoj priči „Lov na sezonke“ odgovor je u rodbinskoj, odnosno lokalnoj solidarnosti i u otporu koji uključuje prijetnju nasiljem, no, u posljednjoj „kalt & klar“, koja je i pisana s mnogo više suosjećanja prema junakinjama, zajedničko iskustvo patnje i pretrpljenog ponižavanja povezuje dvije djevojke te solidarnost u ovom slučaju proizlazi iz poistovjećivanja i prijateljstva. Cijela knjiga može se tumačiti kao proces izgradnje te pozicije u kojoj one nevidljive opekline koje nanosi (turistički) eksploatacijski pogon postaju vidljive i u kojoj žrtve tog pogona dolaze do glasa.
Dakle, ovim pitanjem dolazimo do onog odgovora zašto je danas „pripovijedanje važno“ i do pitanja katarze. Richard Kearney: „Ako smo kao pripovjedači sućutni – što nam omogućuje da vidimo svijet s tuđeg stajališta – ne možemo ubiti. Ako ne, ne možemo voljeti. Stoga bismo mogli reći da katarza donosi jedinstvenu mješavinu sućuti i straha koja nam omogućava da doživimo patnju bića kao da smo na njihovom mjestu. Upravo ta dvostruka reakcija razlikovanja i poistovjećivanja – kad sebe doživimo kao drugoga i drugoga kao sebe – izaziva preokret u našim prirodnim stavovima i otvara nas prema novim načinima gledanja i bivanja.“ Naime, postmodernistička Ironija zaista je moja velika učiteljica, ali, da ponovo prepustim glas Kearneyu: „Činjenica da priznajemo narativnu funkciju ‘kao da’ u svim izmišljenom pričama i narativnu funkciju ‘kao’ u svim povijesnim pričama ne znači da se moramo odreći svakog pozivanja na stvarnost“. A pogotovo ne, kada iz te stvarnosti čujemo vapaj zbog počinjene nepravde, vapaj koji traži svoju artikulaciju, svoju naraciju.
Cijela knjiga može se tumačiti kao proces izgradnje pozicije u kojoj one nevidljive opekline koje nanosi (turistički) eksploatacijski pogon postaju vidljive i u kojoj žrtve tog pogona dolaze do glasa
Kako se proizvodi realnost?
Iako sve tvoje knjige demonstriraju relativno široku lepezu pripovjednih strategija i postupka, čini mi se da posljednje dvije odlikuje sklonost klasičnijoj, linearnijoj naraciji. Od asocijativne fragmentarnosti Ekskurzije i intertekstualno-citatnih slaloma Makovog zrna, do gotovo neorealističkog prosedea jednog dijela priča u Rajskim pticama i Zlatnoj opeklini…
Taj poetički pomak opisao bih za ovu priliku s dva stajališta. Kao prvo, zaista me sve više privlači moć dobre kompozicije, struktura koja privlači i održava napetost čitanja, otvarajući put katarzi. Dakle, učim se onoj „pomnji i vještini“ koju je zahtijevao još maestro Edgar Allan Poe: „U cijelom sastavu ne smije biti ni jedne riječi koja svojom izravnom ili neizravnom namjerom ne teži tom jednom, unaprijed određenom cilju.“ No, to samo prividno vodi neorealizmu, uostalom „fantastičar“ Julio Cortázar zahtijeva slično nazivajući to „intenzitetom“ u priči, koji se po njemu sastoji u „izbacivanju svih posrednih ideja ili situacija, sve ispunjavajuće ili prijelazne građe koje roman dopušta, čak i zahtijeva“. Jer: „Priča ima značenje kad probija vlastite granice eksplozijom duhovne energije koja odjednom obasjava nešto daleko iznad male i ponekad prljave anegdote koju se pripovijeda.“ Lako je sad reći nakon ove rečenice čemu težim: male i ponekad prljave anegdote u mojim pričama samo su polazište za derealističke eksplozije.
Drugo, Zlatna opeklina iz priče u priču bavi se proizvodnjom realnosti, odnosno onim gustim sjenama koje ostaju izvan i gomilaju se oko turističke prezentacije neke destinacije. Svaka priča ima taj „uvrnuti“ moment u kome se neorealistička, stvarnosna turistička proza izvrće i tematizira u svom pogonu, u pojednostavljivanju, odnosno komodifikaciji lokalne stvarnosti za potrebe globalnog turističkog tržišta. No, ističem pri tome da je naslovna priča u knjizi svojevrstan hibrid eseja i pripovijetke, struktura koja je nastala u napetosti opiranja samorazumljivosti neorealističkog pripovijedanja. Inače, sve više osjećam potrebu za esejističkom analitičnošću, ide to s godinama.
Zlatna opeklina iz priče u priču bavi se proizvodnjom realnosti, odnosno onim gustim sjenama koje ostaju izvan i gomilaju se oko turističke prezentacije neke destinacije
Moje granice, moji snovi
Radiš u knjižnici, u Umagu, živiš u Kopru; skoro svaki dan prelaziš granicu. Kako se zloglasno „novo normalno“ odrazilo na tebe osobno, i na tebe kao pisca i kulturnog radnika? Kako danas izgleda nada?
Tomizza ima tu savršenu formulu našeg života u ovoj pograničnoj zoni, ona glasi: „identificiram se s granicom“. Nikad to nisam tako osjetio kao ove godine, premrežen sam granicama, to je moj živčani sustav. Koprčani trenutno bez posebnih papira ne mogu ni u Ankaran ili Izolu, dakle u susjedne općine, a hrvatska Istra, koju, pripomnimo, Slovenci toliko vole, sada im je nedostižna utopija. Od 21 sata, pak, na snazi je policijski sat, pa bez dobrog razloga ne mogu izaći ni iz vlastitih domova. Moja pokretljivost, dakle, ovdje je potpuno neuobičajena pojava i ono što inače, sklopom okolnosti, ali i vlastitim životnim usmjerenjem predstavljam, odudara itekako od slovenske svakodnevice.
U malom mjestu, pak, kao što je Umag, knjižnica je neka vrst kulturnog centra, pa se može reći da mi, umaški knjižničari i knjižničarke, naslućujemo posljedice epidemijske krize po kulturu „općenito“. Odnosno, tu krizu osjećamo još intenzivnije kao djelatnici i djelatnice knjižnice u pograničnom, turističkom mjestu, budući da smo kao institucija naš identitet i izgradili/e na pograničnoj suradnji i otvorenosti. Naše međunarodne aktivnosti – a to su bili 15. Međunarodni književni natječaj za kratku priču Lapis Histriae s temom Domovina d.d. i 21. Forum Tomizza – u potpunosti smo preusmjerili na elektronsku komunikaciju i medije, tako da smo već za Noć knjige uspjeli montirati dugometražnu dokumentarnu kompilaciju s originalnim video prilozima sudionika manifestacije (od Beograda, preko Zagreba, Ljubljane do Buja i Bologne) i emitirati je na našem YouTube kanalu… Na kraju, Forum Tomizza je ipak održan, ali samo u Umagu (a ne i u Kopru i Trstu, što je osnovni smisao ovih susreta), i to 9. listopada, u izvanrednoj atmosferi (jer sve je izvanredno ovih mjeseci), u društvu o kojem smo mogli samo sanjati. S nama su bili Fuad Hrustić (dobitnik nagrade Lapis 2020, inače iz BiH), Mark Thompson (legendarni britanski biograf Danila Kiša!), istarski bard Milan Rakovac, pa da ne objašnjavam dalje, neka imena (ili Google) sama govore: Rosanna Bubola, Đorđe Matić, Maja Klarić, Laura Marchig, Tea Tulić, Irena Urbič, Mladen Blažević, Šura Dumanić, Darko Jurković Charlie…
Što se tiče nade: svaka čast novim tehnološkim mogućnostima koje je većina nas tek sada iskusila, ali takvi sterilni uvjeti ponajviše pogoduju političkim moćnicima i tehnokratima za upravljanje uvijek nepredvidivim i rezistentnim društvenim životom.
Ono što je, ipak, mene kao knjižničara potreslo, novi je interes i novo razumijevanje uloge knjižnice u životu lokalne zajednice. Gradska knjižnica Umag za tako mali grad ima neuobičajeno raznovrstan fond i po starini (od zavičajnih knjiga iz sredine 19. stoljeća do najnovijih „interliber-hitova“) i po broju uključenih jezika u fond (nova hrvatska, talijanska, engleska, bosanska, srpska izdanja, pa i novija slovenska i njemačka), a ujedno je tehnički odlično opremljena pa članovima i zalutalim nemoćnicima pomažemo oko svih informatičkih nevolja i potreba. Upravo to iskustvo solidarnosti pruža nadu, činjenica da moramo ostati povezani kakav god oblik ta povezanost poprimila. I pomagati jedni drugima.
