Kroz otvoreni prozor ulaze meki glasovi. Miješaju se s toplim zrakama poslijepodnevnog sunca. Prodavačice stoje uz stražnji ulaz dućana i piju kavu iz plastičnih čašica. Okrenut sam leđima prozoru. Osjećam strujanje zraka na potiljku, osluškujem pomicanje dana preko prigušenih riječi koje dolaze izvana.
Prodavačicama je završila smjena. Ali se ne razdvajaju. Maleni dućan u kojem rade u dugim smjenama i nedjeljom i praznikom njihova je pozornica. Jure čitavom dubinom dućana, između blagajne i pulta s kruhom i salamama. Povlače bučno po podu pakete vode i gajbe piva; a kad dućan ostane prazan pale u miru cigaretu na podestu ulaza.
Nakon radnog vremena ne odlaze kući. To je vrijeme za malo razgovora o osobnim stvarima. Receptima i putovanju roditeljima. I one starije željne su druženja. Svoju široku kamenu stepenicu, okruženu cvjetovima crvenih pivskih čepova, napuštaju tek kad cigarete dogore a čašice se isprazne. Čitam roman o životu radnice krajem dvadesetog stoljeća (Goran Ferčec, O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća); slušam glasove prodavačica. Dok ih slušam ništa mi nije ugodnije od njihovih glasova. I ništa mi se u knjizi koju držim u rukama ne čini važnijim od opisa jednoga ljetnog dana u životu mlade prodavačice: neimenovane radnice u prodavaonici mješovite robe, smještene između kasarne JNA i socijalističke tvornica cipela, negdje u pustoši Podravine, sredinom sedamdesetih.
Čitam roman o životu radnice krajem dvadesetog stoljeća (Goran Ferčec, „O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća“); slušam glasove prodavačica
Godina rođenja, godina smrti
„Radnica u prodavaonici mješovite robe. Popodnevna smjena traje od jedan do osam. Jutarnja od sedam do dva. Sedmosatno radno vrijeme. Punu satnicu od četrdeset sati tjedno nadoknađuje dvjema radnim subotama na mjesec. Radne subote vežu se na tjedan jutarnje smjene. Popodnevni tjedni završavaju slobodnim subotama. Do subote je pet i pol dana. Radna kuta traje šest dana. Pere je nedjeljom, nosi je do subote. Već u četvrtak kuta je siva od prljavštine i masnoća. Ima deset mjeseci radnog staža. Mogla bi jednom ostaviti vruću peglu položenu na radničku kutu i nestati. Spaliti tragove…“
Gotovo je pola stoljeća prošlo između prodavačice o kojoj čitam, i prodavačica čije glasove čujem kroz otvoreni prozor. Govorimo li o istim osobama? Roman pokriva razdoblje između 1973. i 1991. Svaka godina je poglavlje. Kao i godine rođenja i smrti s nadgrobnih spomenika i ovdje brojke govore same za sebe. Godine 1973. Jugoslavija još uvijek živi na kredit, budućnost je otvorena za radnike u tvornici cipela, podoficire JNA, i prodavačice u trgovinama mješovite robe. A 1991. je godina zamračenja i sjedenja u podrumima i skloništima, budućnost je otvorena za pse rata i nacional-revolucionare; naravno, kada govorimo o neprijateljskoj naciji. Da roman ima samo ove dvije godine i od ta dva poglavlja mogao bi nastati roman. Godina rođenja, godina smrti. Knjiga života. Bojimo se što će biti s prodavačicom koja je 1973. napustila roditeljski dom da bi kao djevojka obukla bijelu kutu trgovkinje. Nismo u nacional-historiji HTV-ova tv-kalendara. Pratimo nestajanje jednog svijeta, i jedne klase.
Gotovo je pola stoljeća prošlo između prodavačice o kojoj čitam, i prodavačica čije glasove čujem kroz otvoreni prozor. Govorimo li o istim osobama?
Dva romana
Godine prolaze označene jutrom u dućanu, odlaskom na ples, vjenčanjem, mrtvim djetetom, prvim djetetom koje će preživjeti, kućom, kupovinom škrinje, smrću Tita. Na putu smo prema zadnjem poglavlju, 1991. godini. Roman buja. Postajem kao čitatelj izbirljiv. Vidim zapravo dva romana. Onaj koji držim u rukama. I onaj koji je mogao nastati da je iz njega izbačeno dvije trećine teksta. Onaj prvi roman traži predah od godina, njihove pokretne trake. I evo ga. Mala radnička obitelj staje na odmorištu. Godina je 1981.
„Na osamdeset sedmom kilometru i drugom potrošenom satu putovanja, usred šume podijeljene cestom, dječak kaže da mu se piški, uhvati se za međunožje i počne ga gnječiti. Ona kaže, stani negdje. On kaže, grabe su svuda, nemam gdje stati, i dok govori, iza blage okuke, pojavi se odmorište uz cestu okruženo šumom. On zaustavi automobil, ali oni ne iziđu iz njega. Ostanu sjediti ispunjeni nepovjerenjem prema idili na koju su naišli. Odmorište je uređeno da dočeka umornog putnika namjernika. Tu su klupe, stolovi, koševi za smeće, vrtuljak za djecu, kućica za ptice. Oboje šute ne otkrivajući nelagodu izazvanu uvjerenjem da takvo mjesto ne pripada ovamo i da oni ne pripadaju takvom mjestu. Odluče se praviti da su navikli na situacije ispunjene lijepim i dobrim. On prvi otvori vrata, stupi iz automobila, osvrne se i kaže, tu nema žive duše.“
Čini mi se da je u ovim rečenicama cijeli roman. Cijela radnička klasa na početku osamdesetih, svedena na jednu sličicu. Od početka tražim prodavačicu. Nalazim je na tajanstvenom odmorištu, kojem ne pripada, ni ona ni cijela njena obitelj, kao što ne pripada ni svom životu. Volio bi pročitati taj reducirani roman. Labavo povezan. Fragmentiran. Srezan onako kako je Karakaš srezao Sjećanje šume; sveden na izvanredne slike. Prodavačicu u dućanu. Prodavačicu na ljetovanju. Prodavačicu među štrajkašima koji odlaze pred skupštinu u Beograd. Ali u rukama držim roman viškova. Roman u kojem je svega previše. I godina, i kronike. Uključujući i previše dobrog, britkog, poetskog teksta.
Postajem kao čitatelj izbirljiv. Vidim zapravo dva romana. Onaj koji držim u rukama. I onaj koji je mogao nastati da je iz njega izbačeno dvije trećine teksta
Nosi se prekarijat
U pauzama čitanja odlazim do malog dućana smještenog ispod prozora. Čini mi se kao da špijuniram. Krećem se dućanom poput lopova. Osjećam se prijetvornim, dvoličnim. Krajičkom oka pogledavam prodavačice, pa najednom ubrzam hod, dohvatim dvije tri stvarčice i požurim prema blagajni, praveći se da sam kao i drugi kupci. Vidim prodavačice, ali ne vidim radničku klasu. Ne onu koja ima sindikalna ljetovališta i slobodne nedjelje i praznike. Police su pune, dućani su posvuda. Hipermarketi i megastorovi. Reklame za dućane vide se na svim prilazima gradu, stoje uz autoceste. Čini se da nema ničega osim šoping molova. U njima čitave obitelji, čitava potrošačka sela. Reklo bi se, zlatno doba za prodavačice. Ali umjesto radničke klase uz blještavilo nizova dućana u dvadeset i prvom stoljeću nosi se prekarijat, radna snaga bez stalnog radnog odnosa, bez mirovinskog i zdravstvenog, bez plaćenog godišnjeg odmora.
Godine u romanu i dalje idu kao na pokretnoj traci. S njima i događaji. Stabilizacija, poplava, poljski trgovci, opet svadba, pa svekrva koja je popila galicu. Tako dolazimo do kraja, i romana i epohe. Ali prije 1991., prije nego što neobična slika s početka romana, s tornjem eparhijske crkve otkinutim i naopako zabodenim u zemlju, dobije svoje objašnjenje, progovorit će Pupava Jana, seoska sirota, luda, vidjelica. Jana vidi sve, sve do 1993., i nazad, sve u prošlost.
U dugim rečenicama, bez zareza, s točkama tek na kraju svake godine, vidjelica Jana sažima sve ono što znamo, što smo pročitali, i sve ono što ne znamo, što je ostalo izvan teksta, izvan slike. I sada sve sjeda na svoje mjesto. Najednom nema više viškova. Nema više dva romana. U rečenicama bez zareza O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća postaje jedan roman. Vrijeme sada kreće unatrag. Roman koji je išao naprijed sada ide unazad. Od 1993. prema 1973.
„… muškarci ne izlaze iz vojničkih hlača svi su jednaki samo su ratnici jednakiji žene nose zastave nitko ne poželi dobar dan netko kaže da ne govoriš kao da si odavde voda počne rasti netko ti ukrade bicikl vrata kupaonice zaključaju se i ne mogu se otvoriti nova vojska zove staru vojsku da se preda mravi hodaju unatraške šljive slabo rode nečije dijete vikne srbe na vrbe bacaš stvari iz kuće netko donese nojevo meso netko govori u šoderici se kupaju naša djeca netko vikne srbi bacili otrov u šodericu netko na vrata pravoslavne crkve ureže ušato ‘u’ preko noći prodavaonica postane samoposluga preko noći nestane spomenik partizana…“
U dugim rečenicama, bez zareza, s točkama tek na kraju svake godine, vidjelica Jana sažima sve ono što znamo, što smo pročitali, i sve ono što ne znamo, što je ostalo izvan teksta, izvan slike. I sada sve sjeda na svoje mjesto. Najednom nema više viškova. Nema više dva romana
Ferčec ima jezik
„… vidiš muškarca koji ti se sviđa dobiješ kristalne čaše za okladu jedna Racova ostavi muža i dijete septička jama izbaci govna učini ti se da je sve kako treba biti mašinom za rezanje salame odsiječeš vrh prsta djevojčica na svoj rođendan padne i razbije nos na svadbi on ti pred svima govori da si ovca manjak u prodavaonici preko noći postane višak stara Racova poskrivećke pije pivo treći put pomisliš da su sve odluke u životu krive…“
Monolog Pupave Jane ubrzava ritam romana, odjekuje njime poput tam-tama, dovodi roman do klimaksa, koji se nalazi u njemu samom. Vidim u tom monologu svoje prodavačice iz dućana pod prozorom. To je jezik koji može ispričati njihovu priču: priču bez zareza, montažnu sekvencu postojanja. Ne znam ništa o Ferčecu (dramaturg, kazalištarac, piše na ovitku; autor romana
Ovdje neće biti čuda, knjige eseja Priručnik za jučer, knjige izvedbenih tekstova Prekovremeni rad), ali znam da ima jezik koji priča njihovu priču. O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća težak je roman, čas gluh, čas bučan, roman koji se kreće unaprijed i unatrag, koji guše viškovi, i koji se u njima na kraju zaokružuje. Rekli bi, velik roman, kad to ne bi zvučalo previše ograničavajuće.
