Zaspali smo, i probudili se usred noći kao rentijeri. Ne može se to nikako drugačije opisati. Svuda oko sebe vidimo rentijere. Gdje god sjeli, sjedimo s iznajmljivačima stanova, turističkih apartmana i poslovnih prostora. Neki unajmljuju stan na jednom mjestu, a iznajmljuju turistički apartman na drugom. Ima i onih koji u istom gradu unajmljuju i iznajmljuju stan, jedan veći za dva manja ili takve kombinacije. Većina nas za stolom feudalni smo rentijeri zemlje ili prolaza preko mosta i suvremeni rentijeri softvera ili aplikacija za mobitele: samo u jednostavnijoj formi rentijera stanova i vikendica. Ugledni stariji književnik, bez stalnih primanja, pita pisca srednje generacije sa sličnim primanjima od čega živi, a ovaj kaže da je od bake naslijedio stan koji iznajmljuje. Točka.
Od terorizma do turizma
Plan savršenog neuspjeha šesti je po redu roman Emira Imamovića Pirkea i prvi nakon Teroriste iz 2018. Tamo: roman o vehabijskom Bošnjaku iz Gornje Maoče koji je otišao u Siriju ratovati i poginuti kao šehid na strani Islamske države (odnosno „šehiditi“). Ovdje: roman o iznajmljivaču kuće s bazenom u zaleđu jadranske obale. Odlazni peron oba romana je Bosna. Mirza Kasumović otišao je iz Bosne u džihad, ratovati s dugom bradom i kratkim nogavicama za Bagdadijev kalifat jer mu se to činio kao pametan ekonomski, životni i zagrobni odabir. Emir, pravnik koji je radio kao novinar, rastaje se, prodaje stan i odlazi u Hrvatsku razvijati apartmanski turizam u Dalmatinskoj zagori, jer mu se to isto čini pametnim. Građevinsko zemljište i postojeće kuće i zdanja nude se po povoljnoj cijeni uz uvjet da ih investitori pretvore u turističke kapacitete. Emir u investiciji u hrvatsku rentijersku ekonomiju vidi dobar poslovni i životni potez. Dobar ishod „investicije“ mogao bi glasiti ovako: ostavio ženu i djecu, sve rasprod’o i na moru ima mali hotel… Ali već na desetoj stranici Plana savršenog neuspjeha evo stvarnog rezultata Emirovog poslovnog poteza:
„Oni što su trebali doći prvi su otkazali. Vjerovali smo da je to zbog Svjetskog prvenstva u nogometu. Idućeg ljeta, kada su otkazali i drugi, mislili smo da je zbog smirivanja situacije u Egiptu i Turskoj i čekali da se negdje zarati. Treće godine smo se spremali za one što znaju da je na moru najljepše kada djeca krenu u školu, a vrelina popusti, vjerujući da to što je more malo dalje od nas njima neće smetati. Četvrte su rekli da je nekakva recesija. Pete više nije bilo važno zašto smo propali, nego možemo li se nekako izvući.“
Dakle, dogodilo se sve što se moglo dogoditi, svih četiri, pet i šest jahača turističke apokalipse; izuzev pandemije covida. Nakon svega Emir ostaje nasukan u Zagori, u lažnom selu s bazenima i rupama za bazene. Nikog nema u Zadomištu osim njega. Strani nisu došli, domaći su otišli; apartmansko naselje zamrznuto je u trajnoj ne-sezoni, i zimi i ljeti i ponedjeljcima i vikendima. Umjesto da živi od nekoliko mjeseci iznajmljivanja kuće, Emir sada živi od cjelogodišnjeg čuvanja i obilaženja pustih kuća s novim Ikeinim garniturama. Dobar je to početak romana. Još do prije koju godinu oni koji nisu mogli biti iznajmljivači postali bi zaštitari. U međuvremenu se dogodila eksplozija rikša-kapitalizma i Uber-kapitalizma. Emiru se nije jednostavno uključiti u tu ekonomiju, u Zadomištu nema potrebe niti za večernjim dostavama brze hrane, ni za noćnim taksi vožnjama. Tako od rentijera vertikalno reterira natrag u epohu zaštitara. U tuđe bazene piša; iz svog nezavršenog kratera gleda u mikrokozmos vlastite propasti i makrokozmos sveopće propasti.
Umjesto da živi od nekoliko mjeseci iznajmljivanja kuće, Emir sada živi od cjelogodišnjeg čuvanja i obilaženja pustih kuća s novim Ikeinim garniturama. Dobar je to početak romana
Život od tuđih smrti
Iznenađenja slijede. Ne u smislu razvoja radnje koliko tona teksta. Očekivali bismo introspektivne rečenice „Paleta samog u Zagori“, no dobivamo neočekivano gužvu u tobože praznom mjestu i neprekinuti niz ispovjednih anegdota, kavanskih dosjetki i žargonskih poredbi. Dok kroz Zadomišta defiliraju razni HEP-ovci, HP-ovci i jedre ljubavnice, Pirkeove rečenice jure u neumoljivom ritmu mehaničkih pisaćih mašina. Ton je žurnalistički, a glavno gradivo Plana savršenog neuspjeha jest klišej, umnožen i razveden u raznim verzijama jednostavnih formula. Izuzev par odličnih ekskursa o Srebrenici sve je klišej: brak, rastava, odnosi s djecom, odnosi s bivšom ženom, pijanstvo, preljub, popodneva s ljubavnicom…
Ovako Emir o ljubavnici: „Vidjeli smo se još možda tri, četiri puta. Kasnije se udala, rodila troje djece i ne pozdravlja me kada se slučajno sretnemo. Čuo sam da su joj zbog karcinoma odstranili dojku. Ne mogu se sjetiti njezinih sisa. Pamtim da je uvijek presporo odlazila nakon seksa.“
Ovako o bivšoj ženi, pasus dalje: „S Jasnom sam volio ležati nakon orgazma. Mislim da sam je zbog toga i oženio. Nitko se nije potrudio reći mi da je brak institucija u kojoj je uvijek malo novca i malo seksa. Svega ostalog ima i previše.“
Kada se u Teroristu postavi pitanje što jedan tuzlanski Mirza traži u Raki, nesretni džihadist odgovara da se u Siriju odlazilo zbog Nutelle. „Navalile golje“ priča Mirza, „ko četnici; to nosi onu nutelu ko da je iz gladi izašo“. Kada se u Planu savršenog neuspjeha postavi pitanje što će biti dalje s nesretnim investitorom iz Zadomišta, odgovor dolazi u obliku nove nekretnine. Izlaz je u nasljedstvu. Pisci žive od naslijeđenog bakinog stana, Emir će spas iz turističkog resorta pronaći u stanu koji mu oporučno ostavlja prijatelj-samoubojica. Živimo od tuđih smrti, takva je ekonomija. Uspjeh na kraju, možda je najtužniji od svega: „Ja sam“, zaključuje Emir, „zapravo, uspio. Istina, nije sve kao što sam planirao, ali imam kuću, nemam dugove, mogu završiti bazen, dogovorit ću s djecom da dođem u Dansku pa da zajedno otputujemo u London. Kad se vratim, živjet ću na Facebooku…“
Ton je žurnalistički, a glavno gradivo „Plana savršenog neuspjeha“ jest klišej, umnožen i razveden u raznim verzijama jednostavnih formula. Izuzev par odličnih ekskursa o Srebrenici sve je klišej: brak, rastava, odnosi s djecom, odnosi s bivšom ženom, pijanstvo, preljub, popodneva s ljubavnicom…
Osam hiljada i četiristo
Ovo posljednja rečenica dolazi kao pomalo tajanstvena. Čitajući Plan savršenog neuspjeha u više navrata na pamet pada pomisao kako bi idealni medij i forma teksta možda bila serija Facebook postova. Pirkeova ispovjedna duhovitost, rečenična dovitljivost, gorčina pomiješana sa sentimentalnošću, privukla bi desetine tisuće pratitelja i isto toliko lajkova i uzdignutih palčeva. Zapravo, ne bi ni trebalo puno raditi na tekstu. Roman je podijeljen u trideset i dva kratka poglavlja i čini se sve je već tu osim navijačke interaktivne publike. No da ne zađemo preduboko u nepoznati teren (Pirkea nema na Facebooku baš kao ni onog koji upravo sada dijeli pametne savjete). Treba se koncentrirati na ono dobro, ne na ono nepostojeće. Bolje rečeno treba se koncentrirati na ono zastrašujuće. A zastrašujuće u Planu savršenog neuspjeha jest da je sve u životu klišej osim Srebrenice.
Kada jedra Marija krišom napusti turistički apartman Emiru zasvijetli mobitel. „Matko HEP“, Marijin muž. „Prijatelju oprosti“, kaže Matko. „Evo pričam s čovikom i nikako se dogovorit koliko je ljudi poginilo u Srebrenici, a ni on ni ja nemamo interneta…“
„Oko osam hiljada i četiristo…“, odgovara Emir.
