Nepunu godinu nakon svog posljednjeg romana Meho, a samo tri godine nakon prvoga romana Trganje, Almin Kaplan, književnoj publici sada već (pre)poznat(ljiv) bosanskohercegovački pisac, ponovno se javlja na bosanskoj (i inoj) književnoj sceni. Nakon četiriju pjesničkih zbirki, jednoga romana u stihovima te dvaju romana, (sa)zreo i osebujan kaplanovski autorski glas progovara napokon i zbirkom kratkih priča. Riječ je o knjizi Dubravske priče izašloj u nakladi V.B.Z-a u kolovozu ove godine. S obzirom na tematsku osnovicu i glavnu autorovu preokupaciju te pripovjedni karakter zbirke, Dubravske priče predstavljaju zanimljiv amalgam romanesknog nasljedstva Kaplanovih prethodnih dvaju romana. Autor radnju ponovno smješta u poznati hercegovački lokalitet, malo mjesto Dubrave, koncentrirajući priče oko pojedinog mikrodogađaja kao povoda zbivanjima, dijalozima i odnosima među likovima, zadržavajući poznatu pripovjednu optiku.
Poetika jednostavnosti
Pod jednostavnim je naslovom okupljeno trinaest kratkih priča. No, (prividna) jednostavnost ujedno tu i prestaje jer zavaran će biti čitatelj koji, uslijed autorskog nepretencioznog minimalizma, previdi njihov interpretacijski i značenjski potencijal. Dom je tamo gdje je šporet kaže uvodna i vodeća misao zbirke. Iako bi tko pomislio da slijede opisi doma kao toplog mjesta, stvorenog i okupljenog oko jela i zajedništva, onome tko je čitao i poznaje Kaplana, jasno je da su priče koje slijede lišene takve romantičnomelankolične note, toplina i zajedništvo zamijenjeni ironijom trenutka i gorkom potmulošću. Početna nostalgičnost samo je varka razotkrivena već na sljedećoj stranici jer prvih je šest priča znakovito podnaslovljeno riječju Čama. Semantički, dakle, okvir doma nije mjesto obiteljskog okupljališta obilježeno pozitivnom emotivnom slikom svijeta, već predstavlja prostor nagrizen suptilnim (ne)namjernim podbadanjima, prostor u kojemu su likovi ulovljeni u klopku istosti i ponavljajuće svakidašnjice.
Dom je tamo gdje je šporet kaže uvodna i vodeća misao zbirke
Kuhanje i ispijanje kafe za šporetom, slušanje vremenske prognoze te komentiranje vremenskih (ne)prilika, namještanje jastuka na kauču, razgovori o susjedima provodni su motivi koje autor koristi kako bi mikroskopski približio ozračje koje je kao da se čitav život preselio u oblak, istovremeno zgusnuto i zag(l)ušujuće. U pričama prvoga dijela autor izabire pojedini događaj kojim razbija tromost i gotovo apatičnost sredine pa neočekivanost situacije koristi da bi tu istu situaciju ironizirao. Ironija, pak, nije oštra ili osuđujuća, ali je dovoljno snažna da čitatelj postane svjestan pozadinskih motiva djelovanja i govora likova. Poput kratkog i brzog odbljeska, događaj, iako samo nakratko, prekida prazno raspoloženje, stanje bez akcije, prevladavajuću čamotinju. No, on je ne zaustavlja niti je dokida, već utvrđuje njezinu (is)praznost. Čitatelju je vrlo jasno da obično(st) ipak ostaje obično(st) te da likovi nastavljaju s onim gdje su stali kao da se ništa nije dogodilo.
U drugome dijelu Kaplan mijenja pripovjednu perspektivu uvodeći dječaka kao narativno očište iz prvog lica, strategiju poznatu već u Trganju. Pripovjedni je glas djeteta bezazlen, bez naknadne pameti, samorefleksije ili distance. Infantilnome pripovjedaču nije cilj pokazati iluzorna uvjerenja odraslog svijeta ili sraz generacija. On je po vokaciji možda sličan Karakaševu pripovjedaču iz Sjećanja šume, djetinje zaključivanje također proizvodi ironijski odmak, demistificirajući pojedine momente važne u svijetu odraslih poput pogreba, molitve ili svadbe. Podnaslov Živi štit nudi ključ ovakvog čitanja, a nagoviješten je u posljednjoj priči prvoga dijela. ,,Šta se njemu u glavi desilo pa da pomisli da je i živi štit mjesto…”, govori Zela za mladoga Mehu koji se dobrovoljno u vojsci javio da ide u živi štit, misleći kako je to neko selo. Naivnost i dobronamjernost u djeteta pripovjedača pripotomljuje surovost svijeta odraslih, kontrirajući političnosti postratnog vremena: ,,Kad su oni, poslije, ponovo pognuti, ja se opet uspravljam. Prizor bez odraslih me očarava. Osjećam se kao da sam sam na svijetu i najradije bih da sedža traje vječno. Da se sve zamrzne.” U drugome dijelu prevladavaju opisi, a ne dijalozi, no i ovdje pripovjedač kao pod povećalom izoštrava prepoznatljive, gotovo kulturnofosilizirane momente: ubijanje muha muholovkom, kupnju automobila u Njemačkoj, gledanje nevnika ili čuvanje čokoladice Djeda Mraza za poslije.
Iako Kaplan pripovijeda o poznatoj i opetovanoj dubravskoj svakodnevici, izabrani događaj oko kojega kroji priču zapravo je narativni nukleus te povod izokretanju običnoga u neobično, svakodnevnoga u nesvakodnevno, uvijek u granicama dopuštenog realiteta. Dijegetička različitost dvaju dijelova čini zbirku dinamičnom i interpretacijski zanimljivom. Osim promjene pripovjedne perspektive, autor često i unutar iste priče koristi tehniku kadriranja teksta. Telefonski razgovor, gledanje kroz prozor ili odlazak u drugu prostoriju služi mu kao promjena fokusa iste situacije pa se doima kao da se pred očima čitatelja odvijaju kratki dramski isječci. Uopće, Kaplanov je narativ vrlo filmičan pa ne čudi da je Namik Kabil prema priči ,,Mraz” napisao istoimenu dramu.
Kaplanovi se romani, kao i posljednja zbirka, odlikuju lakoćom čitanja i protočnošću teksta. Njegova poetika jednostavnosti prisutna je na svim razinama teksta: formalnoj, jezičnoj, sadržajnoj, od odabira teme do karakterizacije likova. Njegov je diskurs sveden na ono bitno i nužno, bez uljepšavanja i viškova. Svaka je riječ na svome mjestu s razlogom i sve nosi značenje, iako možda na prvi pogled izgleda kao da se ništa ne događa. Reduciranost, kondenziranost i neartificijelnost dokaz su majstorstva pripovjednog izraza i uvjerljivosti. Seciranost situacija do detalja, preciznost opisa i dijaloga među likovima, slikovitost vrlo jezgrovitog kolokvijalnog jezičnog izričaja pokazuju da je tekst zbirke izbrušen i minuciozno dorađen. Kaže se da se od jednostavnosti ne polazi, nego se do nje mora doći. Kaplanov bi tekst i čistoća rečenica u tome smislu mogli poslužiti kao ogledalo.
Kaplanova poetika jednostavnosti prisutna je na svim razinama teksta: formalnoj, jezičnoj, sadržajnoj, od odabira teme do karakterizacije likova. Njegov je diskurs sveden na ono bitno i nužno, bez uljepšavanja i viškova
Šutnja (ni)je zlato
Kaplan je dakle svaku instancu teksta obremenio nekim značenjem pa tako i šutnju među likovima. Njihova je šutnja toliko opipljiva i sugestivna kako bismo mogli reći da postoji zaseban govor tišine u tekstu. Na pojedinim se mjestima i u određenim trenucima likovi sporazumijevaju šutnjom možda i više nego riječima, oni su se saživjeli s njome, šutnja je postala njihov formativni čimbenik. Razina međuljudskog kontakta svedena je na minimum, odsutstvo je pogleda u komunikaciji, a dijalozi su ustvari često kao fragmenti monologa koji prekidaju tišinu pa se i slučajno podudare. U tekstu šutnju nalazimo u različitim oblicima, ali gotovo uvijek subverzivno prisutnu: ,,nakon što su malo odšutjeli”, ,,Ibro malo pošuti”, ,,pošto je ton bio ugašen, u kući je vladala tišina”, ,,da preduhitri neugodnu tišinu”. Pripovijedajući o nezgodi s motornom pilom, mrazu, kiši, invalidnini ili predizbornom plakatu, Kaplan vrsno pronalazi pukotine koje otkrivaju emocionalne ožiljke likova o kojima oni najčešće šute: ,,Dok je Esma po ladicama prebirala i tražila svijeće, Arman je stajao pored i svijetlio joj mobitelom. Ni jedno ni drugo ništa nisu govorili. Kroz prostoriju se čuo samo zvuk kiše dok dobuje po plastenicima na obližnjim njivama. A onda po krovu. Kao da nešto nevidljivo guta kuću.” Osim toga, umjesto govora likova autor često opisuje ono što se čuje, što razbija ili prekida tišinu, a likovi često čuju pokrete, zvukove i glasove radnji iz susjednih prostorija u kojima nisu. Znakoviti su npr. i isprekidani telefonski razgovori u kojima čitatelj sam zaključuje o dijelovima koji nisu preneseni u tekstu, ali je dovoljno jasno o čemu likovi razgovaraju. Ono što je (ne)čujno, tj. tišina pa čak i uzdasi, govore sami za sebe.
Zgusnute, ali ne prenabijene, ponegdje (auto)ironične i egzistencijalne, narativne su minijature Almina Kaplana u ovoj zbirci zorna etnografija specifičnog prostora, vremena, pojedinca i jezičnog izraza, autentična dramaturgija bosanskohercegovačke, ponajprije dubravske, svakodnevice
Istančana i osjetljiva na ono neprimjetno, Kaplanova retorika prispodobljuje autorski svijet u obama smislovima. I kao svijet kojemu on kao autor pripada, ali i kao svijet koji on kao autor istovremeno stvara, čija empatija ni u jednom trenutku ne prelazi u patetiku. Zgusnute, ali ne prenabijene, ponegdje (auto)ironične i egzistencijalne, narativne su minijature Almina Kaplana u ovoj zbirci zorna etnografija specifičnog prostora, vremena, pojedinca i jezičnog izraza, autentična dramaturgija bosanskohercegovačke, ponajprije dubravske, svakodnevice.
