Razgovorom s Nenadom Ivićem nastavljamo seriju “Emeritura” u kojoj objavljujemo razgovore s autorima/cama i profesorima/cama koji su trasirali ovdašnju humanistiku i generacije učili kritičkom mišljenju o književnosti, umjetnosti i društvu
Uz koje ste autore otkrivali ljubav, a potom i strast za čitanjem? Na više mjesta u esejima o pojedinim piscima opisujete iskustvo ljetnih čitanja u djetinjstvu…
Moja, kako bi se to reklo, putanja čitanja počela je s onim uobičajenim dječjim čitanjima od Dumasa preko Julesa Vernea i Karla Maya koje sam proždirao u osnovnoj školi. Sjećam se da sam, kao i mnogi moji vršnjaci, za vrijeme nastave u osnovnoj školi koja mi je često bila dosadna pod klupom držao Julesa Vernea ili bilo koji drugi takav roman malog formata i skrivećki čitao. Spomenuli ste ljetna čitanja koja su mi isto uvijek bila važna. Ja sam ljetovao u jednom tada – sada to više uopće nije slučaj – osamljenom mjestu koje se zvalo Maslinica na Šolti gdje nije bilo knjiga pa se znalo dogoditi da me moj otac odvede u Split kako bismo nabavili knjige. Čitao sam stalno i uvijek su me zanimale povijesne knjige. Tako je razvijena u meni neka vrsta možda i nezdrave ili zdrave, ne znam kako bih to nazvao, opsesije za starim svijetom, pogotovo za antikom. Tako da su i moji interesi išli od srednjovjekovlja prema antici, sve dublje i dublje u prošlost. Na kraju sam završio s Grčkom. S historiografijom sam se, naime, bavio prvo srednjovjekovljem, zatim s kasnom antikom i onda na kraju s onim koga se smatra rodonačelnikom historiografije, Tukididom. A što se tiče čitanja već u gimnaziji ono što me fasciniralo tada, to je nešto što ne znam da li sada postoji, a vi se sigurno sjećate onoga što su bili dodatni materijali uz povijesne knjige, to jest izvadci iz tekstova, izvori. To je nešto što sam najviše volio tada čitati. Dobro, čitao sam i enciklopedije alfabetskim slijedom, kao što sva djeca ili autodidakti vole čitati. I onda, učeći jezike otkrio sam čari čitanja na izvornim jezicima. I to mi je ostalo. Sve što čitam nastojim čitati na jeziku koji sam naučio, nastojim imati direktan kontakt s jezikom, vrlo malo prijevoda čitam osim iz jezika koje ne znam.
Čitanje je nešto bez čega ne bih mogao živjeti
To znači da ste rano počeli učiti jezike?
Jesam, vrlo rano. Francuski sam počeo učiti vrlo rano, a engleski i njemački, koji najslabije znam, nešto kasnije. Moje znanje njemačkog je na razini čitanja stručnog teksta, ne bih mogao čitati Thomasa Manna. Sjećam se da sam kada sam služio vojni rok uzeo sam sa sobom Husserla i čitao Ideje za jednu čistu fenomenologiju i fenomenologijsku filozofiju zato što je to jedan apsolutno kristalno jasan tekst na kojem sam mogao svladati neke stvari na njemačkom. Nisam mogao čitati, kažem, pravu literaturu. Međutim, čitanje je kao užitak uvijek ostalo u meni i ja stalno čitam. Zapravo sam zahvalan svijetu da imam posao u kojem me plaćaju da čitam.
Čitanje potiče radoznalost, otkrivanje novih pisaca…
Potiče otkrivanje novih svjetova i imaginacije. Čitanje je nešto bez čega ne bih mogao živjeti. Zato mi je vrlo teško shvatiti ovu današnju ideologiju koja dijeli život na posao i slobodno vrijeme jer ako gledam svoj raspored dana ja niti imam posao niti imam slobodno vrijeme jer jedno uvijek ulazi u drugo. Ne čitam da bih se odmorio od nečega, ja se odmaram ili umaram čitajući. To je ja mislim situacija u kojoj su svi koji vole čitati i koji na sreću imaju takav posao.
Zapravo ste rano počeli otvarati svoje interese?
Jest, neke stvari i autori su ostali tu do danas. Kada sam prvi put pročitao upravo iz spomenutih izvora, priču Amijana Marcelina o dolasku Gota to je ostalo dok nisam trideset ili četrdeset godina kasnije proizveo veliku knjigu o tome. Ili, Toma Arhiđakon, koga sam, naravno, prvo čitao na hrvatskom. Tragovi puno toga su u ovim kratkim tekstovima koje sam objavio u Grču Sirene, koji je vrsta popratnog teksta uz ono što sam izabirao kao poetske tekstove za Gordogan.
Kako je tekao vaš put prema sve upućenijem, kritičkom čitanju? Koju vrstu imaginacije u ponovljena čitanja donosi obrazovanje i kojim se autorima stalno vraćate?
Počeo je zapravo jednom vrstom pobune koju sam prvo shvaćao kao nerazumijevanje. Ja tekst ne razumijem, zašto ga ne razumijem? Učiniti napor da ga se razumije proizvodi katkada posljedicu, shvaćanje da se nema što razumjeti. Tako su me počeli najviše zanimati tekstovi koje ne razumijem i koje pokušavam razumjeti. To su i zbog jezičnih problema bili najprije antički tekstovi, a latinski tekstovi pogotovo. Tako da je latinski uvijek ostao moja velika ljubav. Imao sam ga u školi, ali imam i sreću da jako lako učim jezike, a i što pročitam zapamtim. To mi je išlo i ja to nikad nisam vidio kao teškoću, nego uvijek kao neko otvaranje prema svijetu. Tako da su u meni latinski, uz francuski, a djelomice i u manjoj mjeri i španjolski i talijanski, uvijek prisutni, pogotovo u ovoj knjizi u kojoj je puno Garcíje Márqueza, u Auguriumu. Jezici koje sam naučio sa dvadeset i nešto godina tako da mogu njima vladati odredili su moj svijet. I kritičko mišljenje jer susret onda s autorima kao što su Foucault, Deleuze, kao što je Lyotard, Derrida naravno. Oni su stalni moji suputnici.
Drugim riječima, iskustvo čitanja pojedinih autora se ne zaboravlja?
Ne može se to zaboraviti! To je ono što francuski pisac, o kojem sam dosta pisao, Pascal Quignard zove nekoć ili jadis. On to definira kao sve ono što smo bili i zapravo što čitamo, što nije u vremenskoj sukcesiji nego je paralelno s našim sadašnjim svijetom, natapa taj naš sadašnji svijet.
Čitanje je kao užitak uvijek ostalo u meni i ja stalno čitam. Zapravo sam zahvalan svijetu da imam posao u kojem me plaćaju da čitam
SMS-poruka je najdalekosežniji žanr današnje znanstvene komunikacije
Kada počinje vaša ljubav prema historiografiji? Koji su joj tekstovi i autori pridonijeli?
Kako sam ušao u taj imaginativni svijet, u svijet imaginacije, odmah se postavilo pitanje što je sa stvarnim svijetom i, naravno, kroz tekstove kako se prikazuje stvarni svijet, koja su pravila prikazivanja stvarnog svijeta prema pravilima prikazivanja imaginarnog svijeta. Odredila me je ova apsolutna deesencijalizacija koju je druga polovica 20. stoljeća unijela i u književnu kritiku i uopće u mišljenje tekstova, a i u filozofiju. Prije neki dan sam suprotstavljajući jednoj esencijalističkoj definiciji religije želio više da se govori o pragmatičkoj definiciji religije. Religija jest ono što religija radi. Religija nije ono što možemo odrediti unaprijed nego ono što radi ljudima. Koliko god ne bio uopće religiozan, iako me religija zanima, predajem neke stvari iz toga, zanimaju me ti stari svjetovi, ali sam po sebi religiozan nisam.
Osim što je po mnogočemu srodna književnosti, historiografija je za književne znalce zanimljiva i po tome što omogućava kvalitetniju kontekstualizaciju književnih djela…
Stvar je zapravo u tome da kada sam ja ušao u kritiku kontekst nije bio važan. To je bilo vrijeme u kojem je kod nas vladao narativizam – vlada on još uvijek, to je fino sredstvo za tvornicu znanstvenih radova – tako da me kontekst počeo zanimati jer je on zapravo tada bio zanemaren. Ja tu nisam naravno ništa originalno otkrio nego je to neka vrsta njihala koje se stalno kreće. Kontekst otkriven ponovo i problemi kontekstualizacije su postali jako važni: treba odgovoriti na pitanje tko i zašto govori. I tu me je historiografija uvijek zanimala jer postoji naravno i problem kontekstualizacije historiografije. Ako se historiografija promatra kao tekst, postoji njezin kontekst koji je ovodobna skučena scijentifikacija svega potpuno izbrisala. U konačnici, doksa tvrdi da dobar znanstvenik govori iz nikakve pozicije, odasvud i nema nigdje mjesta, a u stvari ima mjesta. Upravo je ono što čini čar historiografije ta mogućnost neprekidne promjene mjesta i znanosti izgrađene na jasno historiziranoj poziciji.
Opća predodžba o objektivnosti historiografije zapravo navodi na pogrešan trag?
Pa naravno. Historiografija je ideologizirana disciplina, kao i sve druge humanističke discipline. U našoj kulturi, pogotovo zbog nacionalnog sindroma, historiografija je vrlo važno oruđe jer pokazuje ono što treba dokazati o naciji. Mislim da je tu to pitanje posebno važno, da je historiografija isto tako stanovito pisanje priča, ali priča kojima vjerujemo, kojima bismo trebali vjerovati. Kada se to prebaci u politički sistem i postaje dokaz politike, tu počinju golemi problemi.
Tu se onda pojavljuje i problem pragmatičnog shvaćanja historiografskih tekstova…
Ma to možemo svesti na ono grozno opravdanje koje političari uvijek daju, a to je “neka odluči struka”. Struka nema što odlučiti ni o čemu jer bit struke nije politika, osim ako se politikom kao vlastitom strukom ne bavi. Kao da oni koji se fetišiziraju kao struka nisu ljudi koji isto žive u nekom svijetu i stvaraju svoje stavove skupljajući ih iz svega onoga što ih okružuje. To je jedna vrsta tvrdnje potpuno ispražnjene od bilo kakvog značenja, koja opravdava političke odluke, bilo kakve one bile.
Što će reći da su prilozi tom tipu historiografije koje politika zagovara najmanje kvalitetni u kontekstu historiografije same?
Pa naravno. Moraju takvi biti. Zašto bi se netko mučio s nekakvim detaljima nad kojima netko drugi koji to ozbiljno radi provodi cijeli život. “Dajte to skratite, dajte nam nešto što možemo prodati”, a u ovo zadnje vrijeme “dajte nam nešto u veličini SMS-poruke”. SMS-poruka je najdalekosežniji žanr današnje znanstvene diseminacije i komunikacije.
Struka nema što odlučiti ni o čemu jer bit struke nije politika, osim ako se politikom kao vlastitom strukom ne bavi
Svi dolaze, prolaze i govore što hoće
Koji su autori pridonijeli vašoj ljubavi za historiografiju? Je li, kao što ste naznačili u jednom tekstu, Le Goff negdje na početku tog niza?
Zapravo prvi autor kojeg sam čitao iz francuske historiografije je Georges Duby. Jacques Le Goff je, naravno, jedan od njih, ali od autora koje sam najviše volio, koje još uvijek najviše volim i kojima se stalno vraćam je jedan francuski antikist koji se zove Paul Veyne. On je jako utjecao na mene i sve što sam radio do moje zadnje knjige.
Osim toga francuski analisti su i izvrsni pisci…
Čitalački užitak je zapravo neka vrsta katalizatora onoga što se pompozno zove znanstvena spoznaja. Evo jedan primjer i to iz 18. stoljeća, zapravo časa kada je historiografija počela postajati ono što je danas, a to je jedan engleski povjesničar kojeg jako volim, Edward Gibbon. On je uspio spojiti izvanredno pisanje sa znanstvenom akribijom. To je prvi put da je napravljen taj spoj koji me uvijek fascinirao, koliko može imaginacija doprinijeti i koliko ona uvijek doprinosi da se nešto prikaže kao istinito. To uopće ne dovodi u pitanje da li je to istinito ili nije, i jedan od problema s kojima se svi srećemo je taj da se vrlo često takva perspektiva ili smjer proučavanja uzima kao neka vrsta dovođenja u pitanje znanstvene spoznaje, ali znanstvena spoznaja se uvijek mora dovesti u pitanje, inače nije znanstvena. Uvijek se mora testirati. Ono što stalno moramo raditi je – upotrijebit ću jednu riječ koja nije baš u modi, ali koja je zapravo u svom prvom značenju potpuno neutralna – to je revizionizam. Revizija je zapravo neprekidno stanje svega onoga što čovjek radi.
To je uostalom i osnova humanističkih znanosti, osnova za njihov razvoj…
Da. Situacija je malo različita od ovih, recimo, egzaktnih znanosti jer se nitko tko je pri zdravoj pameti ne bi usudio govoriti svoje mišljenje kao relevantno jednom specijalistu za neurokirurgiju ili eksperimentalnom fizičaru, a što se tiče literature i historiografije i svih humanističkih znanosti, svatko je pozvan da da svoje mišljenje. To je kao neka vrsta onoga što Španjolci zovu “španjolske gostionice”: svi dolaze, prolaze i govore što hoće. Međutim, to zapravo govori o jednom dubljem problemu društva koje uopće nije spremno prihvatiti da postoje neke neotuđive stvari, to jest da postoji konsenzus oko nekih stvari koje nisu upitne. To je jako dobro viđeno u ovoj situaciji sa Covidom-19 u kojoj je svatko bio pozvan postaviti pitanje o tome da li to uopće postoji, dok su mu, recimo, rođaci i prijatelji umirali od toga.
Govori li to zapravo o nekom odsustvu redukcionizma?
Da, ali i o općenitom stanju. Ono što je karakteriziralo predinternetski svijet je serija filtera. Da biste došli do toga da kažete nešto javno, morali ste proći kroz niz filtera koji bi vam to omogućili ili ne bi omogućili. To je, dakako, katkada imalo i ima negativne posljedice. Međutim, ova situacija pokazuje da su negativne posljedice bile manje od pozitivnih pozicija jer sad je svaka pozicija legitimna, a to ne može biti.
Ali to je pogrešno shvaćanje demokratizacije…
Upravo to, ali treba voditi računa i o tome da je riječ demokracija, prvi put kad je upotrijebljena, upotrijebljena pejorativno. Upotrijebili su je u Grčkoj protivnici demokracije, oligarsi. Tako da je zapravo ta riječ sada fetiš. Naravno ona je nužna, ne možemo zamisliti svijet bez demokracije, pogledajmo Kinu na primjer, to je stvarno svijet u kojem čovjek zaista ne bi volio živjeti, osim nekih mojih kolega u svijetu koji vole odlaziti tamo i zarađivati novce, pritom ne misleći o tome bi li oni išli 1937. u Njemačku kao Židovi ili pripadnici bilo kojih manjina, Ujguri danas, tamo predavati.
Čak i bez neke današnje naknadne pameti…
Da, u ondašnjoj zdravoj pameti. Tako da legitimiranje svega dovodi do toga da je sve istina i da ništa nije istina. Literatura, baš imaginacija nam govori što istina jest. Kakva god ta literatura bila, ako je kvalitetna ona nam uvijek govori što je istina jer ulazi u neku vrstu dijaloga s onim što je dano, uvriježeno, prihvaćeno, što se ponavlja. Ne mislim da je bit svijeta da pronađe konačnu istinu, ali bit svijeta je da neprekidno raspravlja o tome što mu je najbolje za život, a to najbolje za život se može najbolje promatrati kroz fikciju sadašnjosti, prošlosti ili budućnosti i kroz fikciju koja ima pretenziju da bude istinita, dakle ono što je history ili histoire. I to u oba značenja, i kao priča i kao povijest.
Nitko tko je pri zdravoj pameti ne bi se usudio govoriti svoje mišljenje kao relevantno jednom specijalistu za neurokirurgiju ili eksperimentalnom fizičaru, a što se tiče literature i historiografije i svih humanističkih znanosti, svatko je pozvan da da svoje mišljenje
Filozofski postaje dubinski nedemokratičan
Pamtim da mi je početak studija na komparativnoj donio golemo olakšanje jer je između ostalog označio kraj didaktičnih pristupa književnosti. Što je vama donio studij? Kojih se profesora iz tog vremena rado sjećate?
Moj prijelaz je za razliku od vašeg bio relativno lagan zato što sam u srednjoj školi što se tiče hrvatskog jezika i književnosti imao jednu izuzetnu profesoricu. To je bila Asja Petrović, žena filozofa Gaje Petrovića koja je inzistirala na raznim mogućnostima i izlazila uvijek iz kanona onoga što treba čitati, koji je tada bio mnogo veći nego danas, danas možemo samo sanjati o tome. Fakultet mi je, naravno, otkrio još veću slobodu. Pogotovo sam s jedne strane ovdje na Odsjeku za romanistiku slušao predavanja Predraga Matvejevića, a na Komparativnoj Milivoja Solara i Gaje Peleša. Ta trojica autora i profesora su mi otvorila svjetove. Ali ima jedna još karakteristika koju naknadno vidim, a to je da je tadašnji studij otvarao jako mnogo slobodnog prostora koji je bio naš vlastiti prostor i u kojem smo mogli naći svoje vlastite puteve, naći se na nekoj vrsti neizgrađenih terena. Danas, koliko mi se čini, nema neizgrađenih terena; u perspektivi onoga koji studira sve mora biti izgrađeno i onaj koji studira ima čast da izabere ono što je njemu najvažnije koje mu mora predati profesor, ne misleći pritom da postoje još i drugi svjetovi. Meni je fakultet otvorio druge svjetove, svijet lingvistike na primjer sa Vojmirom Vinjom i to razumijevanje jezika je uvijek ostalo sa mnom.
Što to znači za nastavu na fakultetu danas?
To je isto jedan dugotrajan proces koji je zahvatio i nas, u kojem je prijenos znanja postao važniji od znanja samog, jer više nije važno, barem u ideologiji da tako kažem. Ono što čovjek govori i napor koji treba napraviti da se dođe do onoga što se govori, je sporedan, važno je učiniti stvar laganom. Sve se svodi na to kako prenijeti nešto, a nitko više ne postavlja pitanje što se prenosi. To je kao neupitna danost, to postoji. Sve ove reforme kao važnu komponentu ističu način na koji se može doprijeti do studenta. U jednoj sasvim suludoj ideologiji u kojoj se znanje smatra bolešću, od početka. Još više je suluda ideja – ako je moguć taj komparativ u ideologiji – u kojoj škola i fakultet trebaju biti mjesto odgoja. Zašto bi oni uopće bili mjesto odgoja, oni su mjesto stjecanja znanja. Odgoj je negdje drugdje. To postaje baš apsurdnom usporedbom: ne možete na Strojarstvu reći da je fakultet mjesto odgoja, ali ovdje možete. Ima jako puno ljudi koji rade herojski posao, ali oni se bore protiv nečega što je stanje većine. To nije samo nesreća ovog fakulteta, nego i svaka naša individualna nesreća, jer nisu studenti gluplji nego što su nekad bili. Opća razina inteligencije je uvijek ista. Krajem 19. i u 20. stoljeću mi smo proglasili kulturu i povijest kao ono što najviše formira čovjeka, a sada upravo ono što bi najviše trebalo formirati čovjeka uništavamo.
Da se vratim na vaše pitanje, meni je studiranje bilo vrlo dragocjen trenutak. Naravno, ja sam tada već uspio participirati u tradicionalnom modelu studiranja na filologijama i reformiranom, novom modelu koji je bio na Komparativnoj književnosti. Sretan sam da sam participirao u dva sistema i da sam vidio koje su prednosti jednog i drugog. Studij španjolskog je bio jedan od najtradicionalnijih mogućih, ali je apsolutno uspio u svom cilju. Ja španjolski nisam znao kada sam ga upisao, ali za godinu dana sam ga znao. Imao sam dva predmeta pod “b”, to je isto nešto što sada više nije moguće. Mislim da je to loše jer treba ljudima pustiti da upišu što god hoće, neka se nose s tim kako znaju.
Oni koji uspiju sigurno dobiju nešto u tim kombinacijama. Osim toga sam kao student prisustvovao pokušaju uvođenja onoga što se tad zvalo Solarova reforma. To se zadržalo na Komparativnoj, ali bilo je previše otpora drugih grupa.
Sporadično se govori da je reorganizacija nastave na Odsjeku za komparativnu književnost, koja je provedena početkom 1970-ih uvođenjem izbornih kolegija, na neki način anticipirala Bolonjsku reformu. U kojoj mjeri biste rekli da je ta analogija opravdana?
Komparativni model je podrazumijevao vrlo jaku završnost. Diplomski ispit na komparativnoj je bio ozbiljna stvar. Sad to više uopće ne postoji. Tako je bilo i na francuskom, koliko god to bio tradicionalan studij, sa sistemom klauzure i diplomskih ispita. Sad su diplomski ispiti zapravo potpuno obezvrijeđeni, ostaje samo diplomski rad, a na jezicima to ima groteskne posljedice jer ne možete zaboraviti kondicional ako ste ga učili na prvoj godini, a to se upravo događa na petoj godini.
Kao da je forma uvezena s idejom da će se sadržaj sam po sebi održati na istoj razini?
Upravo je u tome problem, sadržaj nije doveden u pitanje. Sama Bolonjska reforma nije sama po sebi ništa loše. To da se neke stvari slušaju semestralno, a ne godišnje ili kroz više godina, to je formalni kriterij. Ali mi smo krenuli od pozicije “mi smo jako dobri, status znanja je fantastičan, a sad ovi nas nešto gnjave da mi promijenimo običaje pa ćemo mi to malo kozmetički urediti”. Nažalost naš stalni problem dosadašnje – a evo i sad pokušavaju napraviti reformu – je neprekidna opsesija kozmetikom, a da stvari pritom ostaju iste. Pritom se, nažalost, po mom mišljenju razina znanja koje se prenosi i znanstvena razina sveučilišnog kadra jako smanjuje. Događa se to i drugdje, naravno. Katkada je to smanjivanje promjena koja će donijeti nešto novo. Ali jedna stvar je već primjer, meni vrlo važan, kad sam studirao i kad sam došao na fakultet u totalitarnom sistemu, nepotizam i klijentelizam bili su nešto što je bilo smatrano sramotno. Bilo je sramotno reći “ja sam nećak ovoga i zato dolazim”, sad je to preporuka. Pisao sam o tome, to je svođenje onih koji misle na jednu kastu. I ovaj fakultet ide u smjeru perpetuiranja samoga sebe, zapravo postaje mjesto za namještanje vlastite djece i isto tako mjesto na kojem će studirati samo ta vlastita djeca. Filozofski zapravo postaje dubinski nedemokratičan.
Kad sam studirao i kad sam došao na fakultet u totalitarnom sistemu, nepotizam i klijentelizam bili su nešto što je bilo smatrano sramotno. Bilo je sramotno reći “ja sam nećak ovoga i zato dolazim”, sad je to preporuka
Važne su stranputice
Kako danas gledate na zbivanja vezana za Blokadu Filozofskog fakulteta i kasniju krizu upravljanja koja je dovela i do razrješenja dekana Previšića? U kojoj su mjeri politike koje su dovele do otpora studenata i danas prisutne?
Bio je stvarno izuzetan trenutak, bio je događaj, ostvarenje mogućnosti nemogućeg. Tada su se mogućnosti otvarale i u društvu. Sad se, imam osjećaj, mogućnosti uopće ne otvaraju. Ili se barem ne vidi da se mogu otvoriti. Oni koji misle drugačije su manje-više komični, osim ozbiljnih ljudi, ali njih nitko ne sluša. Mislim da je Blokada – iako trenutačno vlada mišljenje na fakultetu kod većine ljudi da to treba zaboraviti, čak u nekim slučajevima da je to jedna vrsta mrlje na fakultetu – da je bila silno dragocjen trenutak. Pokazala je svijest želje za životom. To da kažem apsolutno tako apstraktno, želje za životom koji nije mogao biti ponuđen drugim sredstvima. Protiv jedne, naravno, otvoreno klerikalne, antidemokratske politike koja je poslije nastavljena jer, nažalost, ono što se na kraju dogodilo jest da su se vladajuće elite sporazumjele protiv svake mogućnosti promjene sistema. Situacija koju imamo danas je zapravo sporazum elita ili, da upotrijebim taj termin, izdaje političara i znanstvenika. To će donijeti novi niz posljedica i problema, a, nažalost, generacije prolaze, kao i moja i kao sve druge. I ljudi ostaju formirani jednim tipom mišljenja. Nisam pesimističan, netko će opet postaviti neko pitanje, možda u drugom obliku, ali pitanje će biti postavljeno.
Zahvaljujući stipendijama i pozivima za istraživački rad imate i neposredno iskustvo funkcioniranja i u kontekstu stranih sveučilišta. Što vam je ta perspektiva donijela?
Donijelo mi je ono što sam uvijek mislio da je najvažnije – otići u jedan drugi svijet i participirati u jednom drugom svijetu, vidjeti kako se stvari drugdje rade i kako one mogu ne nužno biti bolje nego drugačije. Naravno, ne treba se zavaravati i razina nastave je bila puno veća na Berkeleyu, ali ona je bila tada veća u odnosu na većinu sveučilišta u svijetu. Kad vam se otvori more, onda vam se otvara i Pacifički ocean. Zapravo ono što je najvažnije je da čovjek otkrije da znatiželja postoji i da je ona znanstvena stalnost među ljudima. To je više nego inspirativno. Savjetujem svim svojim studentima “odite drugdje kad god možete”. Postoji fantastična mogućnost Erasmusa, ali to se jako malo koristi. Mislim zbog neke vrste iluzije da participiranje na internetu nadoknađuje apsolutnu lokalizaciju i zatvorenost. Internet je donio veću dostupnost izvora, ali još uvijek ostaje cijeli taj golemi problem kako ćemo ih pročitati i kako ćemo ih interpretirati. A za to su nam nužni drugi svjetovi.
U tome je ipak važna uloga posrednika…
Ne bih rekao posrednika, nego neke vrste skretničara ili, recimo, kao kod kemijskih spojeva, element koji precipitira, stvara precipitat da se nešto proizvede ni iz čega.
Od 1970-ih do danas teorijska razmišljanja u humanističkim znanostima prilično su se promijenila. Kako se ta neprekidna igra pitanja i odgovora odvijala? Koji momenti i autori su za vas bili posebno važni i utjecali su na vaš znanstveni put? Koliku ulogu u svemu imaju mode, ako je o njima uopće mudro govoriti?
Živimo u kunovskom sistemu paradigme. Ne treba tu biti protiv nečega što je moda. Interes je nešto što se isto uči. Neke stvari u nekim razdobljima postaju interesantnije, istraživanje se iscrpi i nastupi nova vrsta istraživanja. Kao što sam rekao, kad sam došao na studij narativizam je bio neobično važan i on je objašnjavao djelo. On se, naravno, iscrpio poslije nekog vremena, nastupilo je vrijeme kontekstualizacije, dekonstrukcije, pa onda postkolonijalnog čitanja itd. I to sve zapravo kad čovjek promatra stvara jednu vrstu živosti i života. Naravno da je to moda. Ako se bavite tradicionalnom filologijom, koja je silno dragocjena, u vrijeme kad se vaši takmaci bave postkolonijalnim studijima, a postkolonijalni studiji imaju čak i neku političku legitimaciju, naravno da ćete izgubiti i prihvatiti da radite nešto drugo. Studente utoliko treba upućivati u mogućnosti. To su putevi, izvolite izabrati koji vam odgovara, a onda ih kombinirajte i iznalazite nove puteve. To je ono što je Marc Bloch, francuski analist i povjesničar kojeg jako volim govorio – putevi nisu važni, važne su stranputice.
Mislim da je Blokada – iako trenutačno vlada mišljenje na fakultetu kod većine ljudi da to treba zaboraviti, čak u nekim slučajevima da je to jedna vrsta mrlje na fakultetu – da je bila silno dragocjen trenutak. Pokazala je svijest želje za životom
Nepovjerljiv prema bestselerima
Otkrivate li danas knjige s jednakim zadovoljstvom?
S jednakim zadovoljstvom kao i uvijek. Sreća da sam nešto novo pročitao i žalost što je knjiga završila, a ako je ponovljeno onda postaje još ljepše.
Usporedo s procesima o kojima smo govorili književnosti i pisanju dogodili su se i svjetsko tržište i globalizacija i globish. Što je globish kao ultralight verzija engleskog donijela pisanoj kulturi?
To je jedan te isti proces. Prije par mjeseci izišla je u Francuskoj jedna zgodna knjiga koja se zove Lingua Novae Universitatis u kojoj su upravo glavni koncepti globisha složeni u rječnik, što govori da postoji svijest o tome svuda. Ne znam može li se uopće tome othrvati. Možda postoji način, a to je da se proizvede literatura na globishu koja će dovesti sve to u pitanje, i taj globish sam.
Što čitate u zadnje vrijeme? Biste li podijelili s nama neki novi naslov?
Autori koje sam čitao i vraćao im se su moji suputnici, ali zadnje, ljetos novootkriveni rukopis koji se zove Rat Louis-Ferdinanda Célinea, doista me vratio u otvoreno čitanje vrlo velikih tekstova, koje odmah prepoznate da je to veliki tekst.
Ne mislite pritom, naravno, da su noviji autori za baciti?
Nimalo! Čitao sam, na primjer, Edouarda Louisa, međutim on me jako razočarao kao pisac od ovih koji su sad en vogue, modni. Uglavnom, nepovjerljiv sam prema bestselerima. Na primjer, nemam dobro mišljenje ni o ovom aktualnom Nobelu Annie Ernaux, ali to je moj utisak. Osim toga, Nobel uopće nije važan, pola toga su autorice i autori koje nitko nikad više nije čitao. Čitate li vi Bjørnstjernea Bjørnsona ili Selmu Lagerlöf? Bez obzira na gender probleme mislim da Salman Rushdie više zavređuje Nobelovu nagradu u ovom času.
Nenad Ivić (Zagreb, 1956) književni je povjesničar i teoretičar. Studij romanistike i komparativne književnosti završio je 1979. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1988. i doktorirao. Od 1981. zaposlen na Odsjeku za romanistiku, od 2000. redoviti profesor. Bio je glavni urednik časopisa “Gordogan” od 1990. do 1998. Objavljuje znanstvene radove iz područja teorije i povijesti književnosti, osobito medievistike. Uz ostalo, objavio je knjige “Domišljanje prošlosti: kako je trinaestostoljetni splitski arhiđakon Toma napravio svoju salonitansku historiju” (1992), “Textvs: istraživanja o Amijanu Marcelinu” (2001), “Napulj i druga imaginarna mjesta” (2009), “Augurium: Gustav Mahler – pustolovina neodgovornog nosača” (2012), “Građanski rat riječi” (2021).
Iz serije „Emeritura: Kucamo na vrata provjerenih asova“ pročitajte još razgovore s Nadeždom Čačinovič, Darkom Suvinom, Milivojem Solarom, Zvonkom Kovačem i Pavlom Pavličićem.
Tekst je objavljen u okviru programa “Kucamo na vrata provjerenih asova” koji je financiran iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.
