Iako se u književnosti javio tek nedavno, Alen Brlek jedno je od cjenjenijih i osebujnijih imena najsvježije generacije hrvatskih pjesnikinja i pjesnika – one koja je na pjesničku scenu stupila u drugom desetljeću 21. stoljeća i u svega nekoliko godina uspjela priskrbiti značajnu autorsku vidljivost, kako u očima struke, tako i šireg čitateljstva. Riječ je o autoricama i autorima kao što su Martina Vidaić, Goran Čolakhodžić, Monika Herceg, Mateja Jurčević, Marija Dejanović, Denis Ćosić itd., koje je, dakako, nemoguće podvesti pod zajednički poetički nazivnik – jer ih, prije svega, obilježavaju individualni pristupi – ali je moguće uočiti okvirnu i generalnu tendenciju odmaka od tzv. stvarnosne poetike kakva je nerijetko bila prisutna kod autora u ranim dvijetisućitima te okretanje slikovitom, metaforičkom iskaznom polu, nerijetko tematizaciji prirode i ruralnih miljea, a ponekad i ekološkoj osviještenosti te značajnijem feminističkom angažmanu. Čak i u takvim, labavo ocrtanim generacijskim tendencijama Brlek je možda više od drugih navedenih obilježen individualnim poetičkim karakteristikama i nesvodljivošću na zajedničke modelske prosedee. O navedenom svjedoče sve njegove do sada objavljene zbirke – svojevrsna pjesnička trilogija Metakmorfoze (2015), Pratišina (2017) i Sang (2019), baš kao i najnovija zbirka pomalo začudnog, naizgled neprovidnog naslova Halal zumra (2023). Brlekove zbirke sačinjene su od više ili manje zaključanog poetskog jezika u koji se ne ulazi lako i samorazumljivo, realističkom inercijom mimetizma i lako čitljive referencijalnosti, već skrovitije i neprohodnije, meandrima osobnih i kolektivnih simbola, reduciranih jezičnih struktura i leksičkih igri. U tome, treba otvoreno reći, autor nije uvijek jednako uspješan – od četiri do sada objavljene knjige zbirka Sang nesumnjivo predstavlja kvalitativni vrhunac, dok najnovija zbirka, nažalost, ne dostiže razinu svoje prethodnice te u tom smislu evocira čak i svojevrsno razočaranje, osobito među ljubiteljima delikatne i nesvakidašnje brlekovske poetike, među koje se i sama ubrajam.
Radikalne nježnosti
Iako se na prvi pogled ili posluh sintagma Halal zumra doima hermetično, pažljivim leksičkim raščlanjivanjem uočavamo da ipak nije tako. Halal je arapska riječ koja u muslimanskom svijetu označava sve što je čisto i dozvoljeno, prije svega s gledišta islama, ali isto tako i oprost, odnosno blagoslov, što je osobito važno kada se daje na posljednjem ispričaju (dženazi), gdje imam pita prisutne hoće li halaliti (oprostiti) pokojniku dug bilo koje vrste, s obzirom da je za muslimanske vjernike bitno da odlaze pred Alaha izmireni, odriješenih dugova. Riječ zumra pak je osobno arapsko ime, u značenju smaragd, no u svakodnevnom govoru muslimanskih krajeva Bosne i Hercegovine, primjerice u Mostaru, označava i grupu odnosno vrstu/soj ljudi, i to ne uvijek ugodnih svojstava. U tom smislu halal zumra ispada čak i svojevrstan oksimoronski spoj – soj ljudi koji halale, opraštaju, koji su blagi, dobri i milostivi, svakako rijetki, osobito shvatimo li ih u skladu s gotovo manifestnim tekstom zbirke, koji govori o „huliganima radikalne nježnosti“ s kojima se iskazni subjekt poistovjećuje, stajući eksplicitno i opetovano iza snažnog i pomalo patetičnog „mi“: „Mi, huligani radikalne nježnosti / protiv svega smo što nije dobronamjerno // mi, tako naivno s konopcima u rukama / čekamo da stane pjesma i ne ostanemo jedini na nogama. // Mi, probuđeni tokom potresa humanosti / mislimo da smo bolji od onih drugih, // ne stvaramo asimetriju. Mi, huligani radikalne nježnosti / čekamo što će se dogoditi u Afganistanu, // tko će zaustaviti Alzheimera, tko će voditi Ameriku / tko će se dogoditi Assangeu, // hoće li priroda preživjeti u drugom nastavku Avatara. / Mi, probuđeni, dižemo buku samo prvim slovom abecede.//
Halal zumra nevelika je zbirka nenaslovljenih i nenumeriranih pjesama koje se nižu u neprekidnom nizu, bez izdvajanja u parcijalna poglavlja/cikluse. Sve su pjesme ispjevane u distisima nejednakih duljina, često strukturiranih principom opkoračenja, a formalno-grafičku zanimljivost zbirke čine lijeve stranice koje su istočkane sitnim točkicama nalik brajici te uspostavljaju svojevrstan zrcalni odnos s pjesmama koje su otisnute na desnim stranicama knjige. Takvi, lijevi – slikovni i desni – jezični otisci, kao apstraktno-konkretni parnjaci, nisu samo zgodna uredničko-autorska dosjetka, već postupak koji provocira propitivanje same prirode prezentiranih tekstova i njihove čitljivosti u smislu razumijevanja i tumačenja poetskog teksta kao nerijetko nečitljivog znaka u očima čitatelja. U svakom slučaju, sugerira nemoć kao sržno ugođajno-tematsko mjesto zbirke, a upravo je nemoć, nesigurnost, izmicanje čvrstih uporišta – osobito onih koja leže u nama samima i našoj psihofizičkoj konstitutivnosti – temeljni semantički horizont koji raskriljujemo čitanjem Halal zumre. (Ne)moć tijela koja inducira (ne)moć duha, ponori i propadanja, mjesta neizrecivosti, iznenadno otkrivene sličnosti u apstraktnim, gotovo šifriranim označiteljima koje smatramo relevantnim manifestacijama životnih situacija, faza i odnosa – to je ono o čemu govori ova zbirka, ili nam se barem tako čini, stoga odluku o apstrakcijama na lijevim stranicama i pjesmama kao njihovim odrazima (ali i obrnuto) treba pozdraviti kao svježe i lucidno rješenje.
Halal je arapska riječ koja u muslimanskom svijetu označava sve što je čisto i dozvoljeno, prije svega s gledišta islama, ali isto tako i oprost, odnosno blagoslov, što je osobito važno kada se daje na posljednjem ispričaju (dženazi), gdje imam pita prisutne hoće li halaliti (oprostiti) pokojniku dug bilo koje vrste
Stupanj apstrakcije
Ključan problem zbirke, čini mi se, nije njezin semantički obzor, bez obzira na stupanj apstrakcije u kojoj je zahvaćen, a koji bi manje strpljivi čitatelji mogli proglasiti nepreciznom, skicoznom, nedovoljno konkretnom. Zahtjevnijem čitatelju apstraktni korelativi kojima obiluje ova poezija neće smetati, štoviše, na njih smo navikli i u prethodnim autorovim zbirkama. Štoviše, ako ćemo baš precizno, u ovoj knjizi, za razliku od prethodnih, ima čak i nešto više suvremene motivike – iako, s druge strane, nisam sigurna da je nekoliko popkulturnih referenci koliko ih nalazimo u cjelokupnom tekstu (npr. Johnny Cash, Lil Wayne, synth-pop) doista dostatno za zaključak da je riječ o stihovima koji se značajnije okreću pop-kulturi, kako bilježi popratni ulomak na poleđini zbirke – ključni je problem uvjerljivost i snaga izvedbe, koja, nažalost, u mnogim tekstovima zbirke nije na razini koju bismo od pjesnika ovoga kalibra očekivali, ili barem priželjkivali. Da ne bi bilo zabune, Brlek je i dalje talentiran pjesnik, pjesnik odličnih pojedinačnih stihova ili slika, samo što se oni dobri, pa i sjajni stihovi prečesto smjenjuju s onima prosječnima, ponekad i banalnima, tako da pojedini tekstovi nalikuju kaskadnom nizu uspješnih i neuspješnih rješenja koja čitatelja u konačnici ostavljaju u osjećaju da je autor mogao, trebao bolje. Kako inače shvatiti, ili opravdati, stihove poput navedenih: „ponekad sam težak poput budućnosti“, „Medina je rekla samopouzdanje je strah / i postao sam bumbar“ ili „Shvati, nikada nisam prošao obuku za evakuaciju“? Srećom, dobrih stihova i rješenja još uvijek ima više od onih loših, pa će nas, kao svojevrsni protuuteg, pojedini stihovi, pa i cijele pjesme, ponukati da ih pročitamo još jednom, u želji da ih dodirnemo bliže i dublje. Takve su, recimo, sljedeće slike: „čéka usred ega“, „beskonačan poput kipućeg mlijeka“, „sjedim, uslovljen neurologijom“, „Svijet će se uskoro okrenuti sam od sebe / kao krafna u ulju“, „Iskustvo svijeta je ekskomunikacija i brušenje stakla“, i dr. Po mojem sudu, najbolja pjesma nalazi se u drugom dijelu knjige, i glasi: „U središtu lipnja tamna je materija vezivala sve, / mirno smo se proveli u jun i odbacili kalendare. // Unedogled okruženi psima i šumom / lovili smo izlazak i zalazak sunca, selo se // otvorilo kao dlan pred proricanjem sudbine. / Jezik je umirao nježno, psi su pojeli jagode // kava se nije hladila. Naučila si me stisnuti šake / i tada sam ih se odrekao zbog ljubavi // prema vještini. / Naša tijela, ipak, zaboravljaju sve osim odricanja. //“.
Unedogled okruženi psima i šumom / lovili smo izlazak i zalazak sunca, selo se // otvorilo kao dlan pred proricanjem sudbine. / Jezik je umirao nježno, psi su pojeli jagode // kava se nije hladila. Naučila si me stisnuti šake / i tada sam ih se odrekao zbog ljubavi // prema vještini. / Naša tijela, ipak, zaboravljaju sve osim odricanja
Tijelo i um
Njoj uz bok svakako stoji i pjesma pred kraj zbirke, treća od kraja, koja započinje stihovima: „U izdašnoj tišini, bez nektara i trikova / čitao sam nalaze, odvajao se od sebe“. Posve nesumnjivo, upravo je tematika nesinkroniziranosti, raskoljenosti tijela i uma, ona u kojoj se autor najbolje snalazi, polučujući dojmljive i snažne poetske iskaze koje je moguće doživjeti gotovo senzorno i/ili lucidno kao u paradigmatskim stihovima o stranosti (vlastitoga) tijela: „Jednog ću te dana, tijelo, gledati kroz teleskop i vidjeti Mars“. Šteta je da takvih, kompaktnih pjesama ujednačene izvedbe, tona i dojma nema više, tj. da nisu dosljednije provedeni kroz ionako neveliku cjelinu zbirke. U orijentaciji na ja-iskaz Brlek je svakako najbolji, dojmljiviji nego u posezanju za fantomskim mi ili u prilično čestom apostrofiranju neimenovanog sugovornika/sugovornice, odnosno suputnika/suputnice.
Zaključno, Halal zumra nije loša zbirka, no svakako nije ni najbolja autorova. Istinski vjerujem da one najbolje koje ćemo od ovoga autora čitati tek slijede, odnosno, da je ovo samo međukorak između dva snažna pjesnička entiteta.
*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
