Na početku starog Pothodnika stajala je knjižara, uvijek jarko osvijetljena. Stari zagrebački Pothodnik vodio je, kao i danas, od Glavnog kolodvora pa ispod željezničkih pruga do autobusnih stanica s kojih su produženi busevi, s harmonika-zglobovima, vozili prema novozagrebačkim naseljima. Stepenice i, između njih, pokretne stepenice, spuštale su se ravno na knjižaru koja je stajala kao prva u nizu dućana s lijeve strane. Dvosmjerne rijeke pješaka čitavog su se dana kretale između staklenih stijena kafića i pekara, dućana s cipelama i dućana s namirnicama; gradski prometni ciklusi tramvaja, pješaka i autobusa kao vrvenje života.
Mnogo mi je tu stvari bilo važno. Na južnoj strani Pothodnika, brojevi autobusa. Među kojima je bila i Johnnyjeva sto osmica iz „Krvave Meri“ s prve ploče Azre. Na sjevernoj strani svakako knjižara. Tu, u osvijetljenom izlogu, naslovi su bili blještave šifre. Nije se pored njih moglo proći bez brzinskog pregleda izloženih knjiga. U kasnu zimu prije četrdeset i dvije godine dominirali su naslovi hitova Johannesa Marija Simmela: Hura, još živimo, Može i bez kavijara, Pustite cvijeće cvjetati. Iz nekog razloga pamtim i njemačke originale: Hurra, wir leben noch, Bitte, lasst die Blumen leben, koji su zvučali još i blesavije od prijevodnih (mada nisam siguran je li se ovaj drugi pojavio možda tek koju godinu kasnije).
Između Simmelovih romana, gotovo svih otisnutih u dva zasebna luksuzna toma, nalazila se i Kogonova Država SS-a, s upečatljivom naslovnicom na kojoj se čovjekoliki primat evolucijskom progresijom ispravlja u homo erectusa i na svom posljednjem razvojnom stadiju pretvara u SS Reichsführera Heinricha Himmlera. Drugih naslova trenutačno se ne mogu sjetiti. Mogao bih improvizirati, umetnuti u blještavi izlog knjige izdane u to vrijeme, ali nema potrebe: te kasne zime kao najjača šifra bio je naslov Ive Andrića Jelena, žena koje nema. Vraćao bih se iz grada, najčešće subotom ujutro kada bih iz Novog Zagreba odlazio do Bogovićeve provjeriti u Jugotonu nova izdanja gramofonskih ploča, provrtjeti u rukama ona već postojeća i na povratku, spuštajući se pokretnim stepenicama u Pothodnik, u izlogu s lijeve strane pogledom bih potražio crnu naslovnicu.
Nastavljajući kroz gužvu prema stanici autobusa broj 108, zaobilazio bih sporije pješake, izbjegavao one dolazeće i zabavljao se mišlju kako bi se od tog naslova, Jelena, žena koje nema, moglo poludjeti; zapravo, „poluditi“.
Čekajući Jelenu
Sada, na trideset i trećoj stranici Nesanice, u izdanju Naklade Ljevak, opet pronalazim Jelenu. Andrićevu Jelenu.
„POSLE DUGO VREMENA, iznenada, neočekivana pomisao na Jelenu. Neobični zvuci oko mene (lepet ptičjih krila i ubrzan dah uzbuđene devojke) kao da nagoveštavaju njen dolazak. Ali, to je nevina varka naših čula. Ubrzo se ukazuje pustoš stvarnosti…“
Andrić piše u množini. „Varka naših čula“. Svi čekamo Jelenu. Ne samo on. Andrićevu Jelenu; našu Jelenu. Osjećamo uzbuđenje šiparice, leptiriće u trbuhu, rumene nam se obrazi.
Ne zna se je li Andrić mislio na neku konkretnu osobu kada je pisao o sjećanju na onu koje nema. Nagađa se da bi to mogla biti njegova supruga Milica Babić, udana Jovanović, na koju je, kako se na više mjesta ponavlja, „čekao trideset godina da postane slobodna“. Možda i Jelene Iržikovska koju je upoznao u Poljskoj 1914. uoči Prvog svjetskog rata, 16-godišnja djevojka koja mu, kako se opet ponavlja, „nije uzvratila ljubav“. Možda je riječ i o obje pomalo. Ili o nekoj trećoj. Dvadesetih je izbačen iz masonske lože Preporođaj zbog ljubavne veze s Persidom Kekšenijević, suprugom Gustava Krkleca kojemu je Andrić bio vjenčani kum i blizak prijatelj, baš kao što je bio blizak prijatelj i Nenadu Jovanoviću, Miličinom suprugu.
Tko je Jelena? Svaka pomalo? Ili možda tek neka izmaštana, idealizirana, fantazmagorična Jelena?
I zašto Andrić piše u množini? Koga pritom ima na umu? Još nekog muškarca? Ili sve muškarce, muškarce općenito; i njihove žene: bilo zakonite, bilo fantomske. Bilo kako bilo, s njime smo u množini. Meni odmah pada na pamet zagrebački Pothodnik, izlog knjižare, početak puberteta. Ali onda Andrić naglo završava kratki pasus.
„A Jelene nema. Nigde i ni u kom vidu. Ona postoji samo u nesmelom letu mojih želja, ali kao nešto što nit je bilo niti može biti. A to je isto kao da ne postoji, samo teže i gore od toga. Izgubljeno. Zaboravljeno. Brisano iz sveta mogućnosti.“
Tu završava fantazma. Nema Jelene. Kao da ničeg nije bilo. Nit bilo, niti može biti. Samo maštarija. Ali i gore od toga. Jer je tek fantazija ono što je ostalo od onog što je izgubljeno, i što više ne postoji: ne u „svijetu mogućnosti“.
Andrić piše u množini. „Varka naših čula“. Svi čekamo Jelenu. Ne samo on. Andrićevu Jelenu; našu Jelenu. Osjećamo uzbuđenje šiparice, leptiriće u trbuhu, rumene nam se obrazi.
Sakupljanje znakova
Dvije stranice kasnije, na trideset i petoj stranici, još kraći zapis, još jedna fantazma.
„NE DOLAZI I NEĆE DOĆI. Ne znam zašto pogledavam na sat. Nemogućno je da dođe. Od te nemogućnosti sačinjen je sav moj današnji život i svet. Tu je samo još u prošlosti. Bio bih zaista potpun i pravi mrtvac da prošlost ne postoji.
Tako živim na ivici nepostojanja, to jest u prošlosti, i u pustinji mog punog saznanja da ona ne dolazi, da ne može, da neće nikada doći.
To bi trebalo kazati kao pesmu koja bi ostala posle svega i umesto svega. Jedino, a ništa.“
Koga Andrić čeka? Mladu Jelenu ili ostarjelu Milicu? Nekog, ili nešto, treće? Živ je samo zato što čeka. Tamo u nekoj svojoj sivoj prošlosti. I sam tamo stoji; niti tamo mu nitko ne dolazi. Onu koju u prošlosti čeka da se pojavi može se još jedino u pjesmi oblikovati.
Posljednja rečenica ravna je bilo čemu što je Raymond Carver ikada napisao.
Slama nadvoje.
Preskačemo opet dvije stranice. Na trideset i sedmoj stranici, zapis o dubokom snu, bez snova, bez pamćenja. Ali s prvim svjetlom, s prvom zrakom svijesti: gubitak daha.
„Od stola za kojim doručkujem postoji, čini mi se, samo polovina, ova na kojoj je prostrto za mene. S druge strane, gde bi vi trebalo da sedite, počinje ponor i mrak života bez vas. Pored toga ponora valja mi sada živeti i sa njime sve deliti.“
Sada smo u jednini. Andrić je sam u krevetu, sam za stolom. Nitko drugi ne sjedi s njim, nema drugih muškaraca, nema množine. One koju voli više nema. Tu je uz ponor ničega, s druge strane stola. Onoj koje nema, Andrić se s poštovanjem obraća sa „vi“. Tko je „vi“? Milica Babić udana Jovanović? Da, to je ona, gotovo sigurno. Ali u „vi“ može se ponegdje sakriti i još nešto – množina za nas, muškarce općenito, muškarce s kojima Andrić dijeli romantične fantazme. Nema Jelene, nema one koju se čeka u prošlosti, nema one s kojom se sjedi za stolom: samo nas koji čeznemo za fantazmama; uvijek, i još uvijek.
Nije mi prije četrdeset godina bio zanimljiv Andrić. Barem ne više od austrijskog hit machera Simmela koji je pisao o specijalnoj seksualnoj tehnici zvanoj „kinesko sanjkanje“. I ne više od Kogona koji je pisao kako su u Buchenwaldu ubijali zatočenike sa zanimljivim tetovažama kako bi od njihove kože radili abažure za svjetiljke.
Ono što me uistinu privlačilo bio je taj naslov, povezan s mojom tinejdžerskom romantičnom inklinacijom. Da se u izlogu nalazila knjiga s naslovom Kinesko sanjkanje možda bi me ona zaokupila. Ovako, sve je bio Andrić. Knjiga koja kao da se nije slučajno našla u izlogu pored kojeg sam s vremena na vrijeme povremeno prolazio. Sve je bila Jelena.
Što je naslov govorio, šaputao u uho? Jelena, žena koje nema? I kako bih to mogao zamisliti? Jelene nema? Tinejdžerske ljubavi nema, ne može biti? I koje bih zaključke iz toga mogao izvući. Ne može se vjerovati u tinejdžersku ljubav? Knjiga nije slučajno ovdje? Ne prolazim slučajno pored izloga iz kojeg me gleda… Ali kako protumačiti te ne-slučajnosti. Postoji li konkretan odgovor, onakav kakav dolazi na kraju kriminalističkih serija. Ili je odgovor u nečemu širem, neobjašnjivijem?
Danas znam, odgovor je u sakupljanju znakova. Sve je bilo u vezi sa svime. Uvijek jest.
„Od stola za kojim doručkujem postoji, čini mi se, samo polovina, ova na kojoj je prostrto za mene. S druge strane, gde bi vi trebalo da sedite, počinje ponor i mrak života bez vas. Pored toga ponora valja mi sada živeti i sa njime sve deliti.“
Biografija jednog lista
Nesanica su Andrićeve bilješke, kratki zapisi o neprospavanim noćima, snovima, ljudima, pisanju, životu, fantazmagorijama, noćnim mislima, i mislima o noći i prošlosti. Zapisi su pronađeni 1975., nakon Andrićeve smrti, a kao posthumno izdanje dodani su Znakovima pored puta, izboru iz Andrićevih bilješki vođenih između 1915. i 1974.
Niti za Znakove pored puta, niti za Nesanicu ne postoji autorizirana verzija. Ne zna se što je Andrić namjeravao sa zapisima o nesanici koje je bilježio gotovo šest desetljeća. U pogovoru knjige Andrićev njemački biograf Michael Martens upozorava da se Andrić vrlo vjerojatno ne bi složio s objavljivanjem Nesanice „jer su ovi tekstovi za njegove pojmove krajnje intimni, a Andrić se gnušao iznošenja vlastitih, neprikrivenih osjećaja u javnost“. Malo dalje i dodaje: zapisi iz Nesanice dio su Andrićeva opusa „najbliži autobiografiji“.
Uz zapise u pravilu nema datuma i naznake mjesta gdje su zapisani. Tu i tamo neki morski toponim, Herceg Novi ili Opatija, i uz njih neki, najčešće ljetni datum. Kao da pisac svjesno prikriva tragove. Ali među ovlašno razbacanim datumima jedan iskače, jedan datum je važan: 27. rujna 1939.; mjesec napada Hitlera na Poljsku i dan uoči pada Varšave. Mjesto nije navedeno. Ali znamo gdje se Andrić nalazi, ambasador je Jugoslavije u Hitlerovom Berlinu. Razdire ga razlika između dana i noći. Onoga što jest, što predstavlja i gdje se nalazi danju, i savjesti koja se javlja noću. Zamišlja jedan drugi život, „isti kao moj po datumima, imenima i događajima, ali prav, svetao, čist…“ Je li to mjesto na kojem nestaju datumi? Jedan olovni na kraju zapisa; i onda tek sporadični, jednostavno greškom razbacani datumi.
Hrvatsko-srpsko natezanje oko nobelovca gadljiva je predstava kavkaskog kruga kredom dvaju provincijskih nacionalizama.
Andrićeve hrvatsko-srpske dubioze nezanimljiv, buržujski motiviran oportunizam.
Ali što ćemo sa datumima i mjestima? Što ćemo s autobiografizmom?
Str: 135. „PISAC TREBA DA PIŠE I PRIČA, ali ne da od svog života stvara priču. Oni koji to čine greše i prema sebi i prema čitaocima, a ponajviše prema istini.“
Jasno je da nacionalizmi prisvajaju Andrića. Jasno je da Andrić štiti svoju biografiju. U naravi je nacionalizama da otimaju i obilježavaju, u prirodi je pojedinca da se ne razotkriva, da se ne izlaže. Biografizam je mutna voda, ponekad i smiješno površna. Fikcija još i mutnija voda, ali često i duboka. No je li biografija uistinu ta koja najviše iznevjerava istinu? Tražimo li u knjizi tekst, ili možda tražimo kartu? Lik ili čovjeka?
Andrić govori o strahu dječaka od noći i sna. „Strah od senke koju petroleumska lampa ostavlja na plafonu…“
Da bi izbjegao odlazak u krevet i skliznuće u san dječak od svojih sedam godina izlazio je na doksat i umornim očima gledao u tamu u kojoj se vide samo dvije slabe svjetlosti fenjera na mostu; a odnekud dopire i isprekidan lavež pasa…
O kakvom to strahu Andrić piše? Pretpubertetskoj depresiji? Napadima panike? Nečemu s medicinskom dijagnozom ili tek općenitoj hipersenzibilnosti? Ne znam. Bilo bi zanimljivo saznati, odmah na početku knjige znati, jer taj se strah razvija, proteže kroz čitav život. Ali Andrić ne daje odgovore. Samo niže prizore dihotomije svjetla i tame. Gotovo do redundantnosti. A onda na 190. stranici piše:
„GLEDAM S PROZORA na praznu ulicu. Na uglačanom, sivom asfaltu plovi i poigrava senka lista koji je opao sa visokog platana, i sad pada. Gledam je kako, najpre malena kao točka, biva sve veća onda u moje vidno polje ulazi i list sam, i brzo poklapa svoju senku, leže u nju kao u svoj grob.“
Sad je sve jasno. Biografija jednog lista, s olovnom bilješkom njegovog kraja. Datum ovdje nije potreban. Lišće živi u vlastitim ciklusima i u biografskom smislu neki jesenji datum neke ljudske civilizacije za list platane ne bi ništa predstavljao.
Nesanica su Andrićeve bilješke, kratki zapisi o neprospavanim noćima, snovima, ljudima, pisanju, životu, fantazmagorijama, noćnim mislima, i mislima o noći i prošlosti. Zapisi su pronađeni 1975., nakon Andrićeve smrti, a kao posthumno izdanje dodani su Znakovima pored puta, izboru iz Andrićevih bilješki vođenih između 1915. i 1974.
Samo šifra
Ne znam o kakvim strahovima Andrić piše, ali poznat mi je taj strah.
No nisam više siguran smijem li privatizirati Andrićev rukopis kad on sam izbjegava biografizaciju teksta. Umjesto o sebi piše o jednom listu. Piše nepotpunu biografiju jednog lista. I u tome se, u padu u crnilo jednog lista, nalazi viša istina Andrićeva cjeloživotnog straha od pada u vlastitu crnu rupu.
Ipak, malo privatiziranja. Nekoliko mjeseci spopadala me neobična treskavica. Minutu nakon što bih legao u krevet tijelo bi se počelo tresti. Bez obzira ležao li na lijevom ili na desnom boku, ili na leđima, s rukama prekriženima na trbuhu, tijelo se treslo, kao u zimici. Od podrhtavanja ne bih mogao zaspati. Glava je bila mirna, misli u svom koritu, ali treskavica je radila svoje. Trudio sam se izmoriti prije odlaska u krevet. Oči bi mi se pred televizorom sklapale od umora, nekoliko puta bih nakratko usnuo, ali kada bih otišao u krevet počelo bi drhtanje. Treskavica od koje nisam mogao zaspati.
Počeo sam prije spavanja uzimati lexaurin. Ali blaga tableta djelovala je tek koji sat. U jedan ili dva iza ponoći budilo bi me drhtanje. Očito, trebalo mi je nešto jače pa sam otišao liječnici. Ne pojavljujem se tamo često. U pravilu zbog sportskih ozljeda. Sada sam došao zbog treskavice. Liječnica je podigla pogled i u čudu se zagledala u mene kada sam to izgovorio. Možda koristim krivu riječ? Opisao sam simptome. Licem joj je sada prošao smiješak, shvatila je o čemu se radi. Rekla je da je to posljedica dvaju potresa, dala mi je misar, tablete od kojih bi prospavao cijelu noć i pola jutra.
Nikakvog straha od potresa nisam imao. Tablete su djelovale, ali dijagnoza nije govorila ništa. Ne znamo otkuda dolazi strah i nesanica; ne možemo to u potpunosti znati.
Prva ploča Azre bila je moj rasadnik šifri, znakova. Autobus 108, park u kojem ostaju naši tragovi, majica „u tri boje bojena“, stigla iz Amerike, „iz njujorške države“, a na kojoj piše (!): Iggy Pop!
Nisam čitao Jelenu, žene koje nema. Od knjige imam samo naslov. Ništa drugo. Od naslova samo jedan od znakova među tinejdžerskim znakovima. Johnny je pjevao: „ja imadem tetkicu“, „ona živi u Brooklynu“, „tamo igra košarku“. Tetkica koja igra košarku? Skače dok sunce pada poput narančaste lopte? Negdje sedamdesetih, u Brooklynu, s crncima u uskim hlačicama? Uz te slike još i rastrzani ritam, glas koji zabija svoje stihove u eter, a onda na kraju i upozorenje da ovdje nešto piše. „A na njoj piše“: Iggy Pop… Što bi tek to bilo? Zašto ta neobična ponavljanja? Zašto refren koji nema melodičnost refrena? Zašto knjižara, osvjetljeni izlog, Jelena, žena koje nema?
Što bi to trebalo značiti?
Sada s, Nesanicom, novo pitanje. Što radi jedna šifra u Andrićevoj knjizi šifri. Ima li to svoje značenje? Pitanje je retoričko. Nemoguće je da tinejdžerska šifra zaluta u Andrićevu knjigu i proizvede u njoj svoje suvislo i smisleno značenje. Ako je unutra, onda tamo ništa ne radi. Tek je unutra. Tek je slučaj, asocijacija. Samo šifra.
Da želim nešto od nje napraviti rekao bih ovako: šifra iz djetinjstva pojavljuje se u knjizi, zbirci zapisa, koja šifriranje postavlja kao višu istinu postojanja u svijetu.
Ima li to sada sve nekog smisla?
