Nova knjiga Borisa Perića i Tomislava Pletenca jedna je od onih koje bez srama možemo suditi po koricama. Ilustrirana rola WC papira, garnirana naslovom Ne možeš ti to, upućuje na svoj šašavi humor, ali i upozorava da nas neće baš maziti. Naslov pritom ne parodira samo imperativ pozitivnog mišljenja, nego i tržišno-književni princip da je „čitatelj uvijek u pravu”. Poručuju li nam to autori da, ako nećemo moći pratiti furiozni tok ove knjige, problem možda leži u nama? Ili nas samo zajebavaju? Perić i Pletenac će nam s neskrivenim guštom uskratiti jasne odgovore na ta i slična pitanja.
South Park, puč u Čileu, Štulić, Heidegger
Podnaslov nešto jasnije ukazuje na njezinu temu: self-help, točnije sve ono što ga okružuje i omogućuje. Perić i Pletenac vide procvat self-helpa kao simptom širih društvenih prilika i psiholoških pritisaka, a u tom okviru tumače opće kategorije i tehnike kojima self-helperi barataju (uspjeh, smisao, sreća, iskrenost…). Po takvom iščitavanju popularne kulture ova je knjiga slična prethodnima koje su P&P dosad zajedno napisali: u Fantastičnim bićima Istre i Kvarnera nastojali su pronaći smisao u fantastičnim predajama i to povezati sa suvremenim svijetom, a u Zemlji iza šume pratili su genezu mita o vampirima i ustvrdili da je vampir uspješna metafora za ono što će se kasnije zazorno nazivati Drugi. Autorima ovakve teme dobro leže, ne samo zbog širokog teorijskog i književnog znanja (Perić je pisac i prevoditelj, a Pletenac sveučilišni profesor antropologije), nego i zato što pristupaju popularnoj kulturi bez začepljenog nosa, čak i s otvorenom naklonošću (pogotovo rock’n’rollu). No dok se u prethodnim djelima bave sebi dragim temama, u ovom su se slučaju odlučili obračunati s fenomenom koji smatraju negativnim, odnosno s industrijom koja kapitalizira na ljudskim problemima i koja pritom potiče egoizam i opresivnu pozitivnost. Podnaslov Koliko self-helpa čovjek može podnijeti? stoga nije otvoreno pitanje, nego vapaj čovječuljka koji visi s toaletnog listića.
Podozrivost spram self-helpa, dakako, nije naročito originalna ni poticajna pozicija, no srećom autori ne shvaćaju svoju temu (ni same sebe) smrtno ozbiljno i stoga pišu knjigu koja svjesno podgrijava čitateljska očekivanja da bi ih potom potpuno iznevjerila. Knjiga je podijeljena u kratka poglavlja posvećena popularnim suvremenim pojmovima, od funkcionalne obitelji do seksualne disfunkcije, od radnog burn-outa do produktivne dokolice, od horoskopa do popularne znanosti. Time bi knjiga mogla privući sirote čitatelje koji će pomisliti da se ipak radi o nekakvom self-helpu prikrivenom iza njegove kritike (i takva su djela iznimno popularna, kako nam pokazuje slučaj Marka Ronsona). S druge strane čitatelji koji si imponiraju da su pametniji i zreliji mogli bi očekivati da se radi o predvidljivo razornoj kritici self-helpa u kojoj će autori naprosto sistematično potvrditi pretpostavke samih čitatelja, podebljavši ih referencama na filozofske klasike, akademska istraživanja i vampire.
Ne bu moglo! I stilom i idejama ova bi se knjiga mogla predstaviti kao no-help literatura. Autori se bave spomenutim temama, ali prije bi se reklo da manično plešu oko njih. Umjesto jasne i iscrpne argumentacije nam sugestivno otvaraju razne pravce razmišljanja, ali ne odaju gdje da krenemo. Tako autori stvaraju dojam da postoje svakojake veze između ekonomije, estetike, seksualnosti, epistemologije i medicine, ali pritom samo otvaraju kanale za one koji žele (i mogu) sami kopati dalje. Izlaganje je krajnje asocijativno, odnosno čini se da svaka etimološka poveznica ili filozofska/pop-kulturna referenca pruža jednako vrijedan povod za momentalno skretanje toka misli. Recimo, u poglavlju o burn-outu autori se na malom prostoru referiraju redom na South Park, državni puč u Čileu, rani kapitalizam, King Crimson, Idole, Davida Byrnea, Martina Heideggera, Džonija Štulića i energetsko piće Burn. Kakve to veze ima s burn-outom i self-helpom? U ovom slučaju to se pitanje više nameće čitateljstvu nego autorima.
I stilom i idejama ova bi se knjiga mogla predstaviti kao no-help literatura. Autori se bave spomenutim temama, ali prije bi se reklo da manično plešu oko njih
Radost dekonstrukcije
Takvo djelo ima neobičan i svjež učinak. Zbog frenetičnog ritma, brda referenci i svjesnog odbijanja da se zauzme fiksna pozicija ova se knjiga prije doima kao otvoreni web browser sa stotinjak otvorenih tabova, a to zahtijeva i drugačiji, veći i kreativniji angažman čitatelja. Svojim nemirnim i ironičnim pristupom autori uspijevaju sve dovesti u pitanje – od samog self-helpa preko filozofskih autoriteta do zdravorazumskih i neupitnih kategorija – i doći do neočekivanih i vrlo zanimljivih uvida. Perić i Pletenac stoga mogu ustvrditi da je antička filozofija sve do Aristotela bila self-help (Heraklit im je posebno na tapeti), da u životu treba težiti cinizmu (jer je mir zlovolje ugodniji od boli užitka) ili da bi nas od nelagode u kulturi mogao spasio self-help nadahnut teorijama sadizma i mazohizma. Da bi pomogli rastrganom čitatelju, autori ipak na polovici knjige i na njenom kraju posvećuju dva poglavlja (naslova „FAQ”) sumiranju svojih stavova: zaključuju tako da nema smisla u smislu, uspjeha u uspjehu, seksa u seksu, vremena u vremenu, ljubavi u ljubavi, sreće u sreći…
Moglo bi se stoga zaključiti da Perić i Pletenac dekonstruiraju sve kategorije kojima inače pristupamo vrednovanju svojih života. No to bi značilo da nakon destrukcije slijedi i nekakva konstrukcija, a Perić i Pletenac ipak ne odmiču mnogo dalje od razaralačke radosti. Takav princip im omogućuje izuzetnu slobodu i zaigranost što zna biti začudno i poticajno, ali na momente i zamorno i besmisleno. Na užem planu tekst bi bio fokusiraniji kad bi autori malo prigušili svoju beskrajnu fasciniranost igrom riječi („A cilj, kako reče Macchiavelli, neprikosnoveni life-coach moćnih i suverenih, opravdava sredstva. No, je li baš sve što nam makija veli nužno točno, premda nitko neće poreći mogućnost gatanja iz mediteranskog raslinja?”).
Zbog frenetičnog ritma, brda referenci i svjesnog odbijanja da se zauzme fiksna pozicija ova se knjiga prije doima kao otvoreni web browser sa stotinjak otvorenih tabova, a to zahtijeva i drugačiji, veći i kreativniji angažman čitatelja
Može li bolje?
Na srednjem planu pomalo ostaje žal kad autori okrznu zanimljive teme o kojima bi mogli pisati šire i dublje, što pak nije moguće izvesti na asocijativnom autoputu ovakve forme (recimo, ovdje bi se autori referirali na Autobahn Kraftwerka, potom bi brzo prešli na srednjovjekovne zanate, a zaključili kratkim komentarom o trendu craft piva). Na najširem planu ostaje otvoreno pitanje je li ovo namjeravano „kultivirano odustajanje od imperativa uspjeha po svaku cijenu” filozofska gesta otpora ili linija manjeg otpora. Je li razigrani cinizam doista sredstvo koje će nas izbaciti iz okoštalih načina razmišljanja ili način oslobađanja od bremena svake odgovornosti, što bi onda ovu knjigu ipak činilo vrijednim dodatkom postojećoj self-help literaturi (naposljetku, knjigu je izdala Naklada Ljevak koja također objavljuje popularni anti-self-help spomenutog Ronsona i Sarah Knight)? Drugim riječima, mogu li autori bolje? I možemo li od njih tražiti bolje? Činjenica što se i na kraju knjige nameću ova pitanja pokazuje da su autori osuđeni na neuspjeh čak i pri napuštanju imperativa uspjeha. Ili je problem ipak u nama, odnosno da se ne skrivamo iza konvencija kritike, u meni? Nema odgovora u knjizi, kao što, da parafraziram Perića i Pletenca, nema problema u problemu. Ako naposljetku ipak naučimo prestati brinuti i zavolimo bombu, moći ćemo zadovoljno ustvrditi da je poetika odustajanja urodila inteligentno neozbiljnom i rijetko otvorenom publicističkom knjigom.
