jebem ti tvog omiljenog pjesnika
(njega naročito)
i jebem ti poeziju
u cjelini!
Od ranih razreda srednje škole izbjegavam slem poeziju, koju sam dotada vjerno pratila na Youtube kanalu Button Poetry. Kao svadljivoj i nesuradljivoj pubertetliji, posebno mi je odgovarala zbog naglašenog dojma iskrenosti, prohodnosti i te snažne želje da što neposrednije prenese određenu priču ili poruku. Radi se o svim razlozima iz kojih me danas ne privlači. Za mene je pjesma postala sve suprotno od toga: stezanje i grč, neprohodno raslinje, prepreka za preprekom. Slem poezija mi je, u tom kontekstu, zanimljiva jer ju je izazovno uhvatiti za glavu i rep, strogo, jednoznačno odrediti. Teret koji iznova teglim, savijam se pod njime i cvilim uvijek je isti. Što je pjesma i kako joj prići? Što je dobra pjesma i kako joj najbolje prići? Što je uspjela pjesma i kako joj pametno prići? Izgleda da je baš svaki susret s poezijom nova cipela koja žulja. U slučaju Antologije hrvatske i srpske slem poezije, ona koja k tome i smrdi.
Slem nije mrtav, samo tako smrdi!
Općenito, radi se o popularnom žanru poezije koji je nastao 1980-ih u Chicagu i označuje poetski performans koji stane u vremenski okvir od tri minute. Pri pokušaju mapiranja prostora slem poezije vrlo brzo se suočavamo s poteškoćom samog pojma, spotičemo na implicitnu drugost njegove kategorije koja je uvijek definirana u odnosu na druge konceptualne kategorije – opće cijenjenu visoku kulturu i njezinu književnost s velikim K. Njezin su nastanak i razvoj vezani uz Marca Kellyja Smitha, pjesnika iz radničke klase koji je organizirao prvi pjesnički slem (događaj ili natjecanje na kojem se izvode pjesme). Slem se postavlja kao opreka povlaštenom, elitnom arealu; onaj koji pod svaku cijenu želi dekonstruirati univerzalne estetske vrijednosti, budući da na planu tretmana forme i teme preotima sredstva karakteristična za popularne žanrove i odbacuje estetsko vrednovanje kao krajnji cilj ili mjerilo uspjeha. Inzistiranjem na demokratičnosti izričaja i oslanjanjem na upotrebu figuralnog minimalizma, narativne koherentnosti i mimetičke transparentnosti te kolokvijalnog jezika i naglašavanjem socijalne pozicije izvođača, slem poezija ne hini sakriti želju da se uvuče pod kožu šire publike, brišući granice između klasnih i identitetskih razlika.
Glavni urednik antologije je Luka Antić, a kao suurednici navedeni su i Mario Kovač, Milan Mijatović i Hrvoje Mimica. Odlučiti ukoričiti pjesme šezdeset četiri slem pjesnik(inj)a, moglo bi se reći, predstavlja tip obuzdavanja ili utišavanja poezije koja je inače vrlo tijesno pritisnuta uz glas, tijelo, pokret. Antić u uvodnoj riječi napominje da mu je i samome pothvat okupljanja slem pjesama u knjiškom obliku isprva djelovao čudnovato, s obzirom da se radi o žanru koji, Redžićinim riječima, označava „neraskidivo jedinstvo teksta pesme i njenog poetskog izvođenja.“ Ova je knjiga prvenstveno arhiv koji služi kao uvid u regionalno polje koje se oblikovalo u zadnjih dvadesetak godina. Vodeći računa o navedenome, potrebno je ograditi se i napomenuti da će ova raščlamba biti isključivo predana zadatku čeprkanja po prostranstvu ovog pozamašnog sveska, te tako, skupa s pjesmama, osuđena na manjkavost.
Slem se postavlja kao opreka povlaštenom, elitnom arealu; onaj koji pod svaku cijenu želi dekonstruirati univerzalne estetske vrijednosti, budući da na planu tretmana forme i teme preotima sredstva karakteristična za popularne žanrove i odbacuje estetsko vrednovanje kao krajnji cilj ili mjerilo uspjeha
Povijest regionalne scene
Struktura antologije organizirana je na način da su, uz Antićevu uvodnu uredničku riječ, uklopljeni i drugi tekstovi većinski drske i ofenzivne retorike, koji pripremaju tlo za čitanje. Redom, tu je skraćena verzija diplomskog rada Dijane Redžić („Šamaranje poezijom (Šta je slem?)“), oda Močvari, čudacima i slemu Marija Kovača („Močvara – prirodno stanište slem pjesnik(inj)a i mnogih drugih čudaka“), novinarski izvještaj s prvog službenog prvenstva u slem poeziji 2015. Ivora Kruljca („Zanimljivo, dinamično, nepredvidivo“), esej koji daje širi uvid u značaj srpske slem scene i djelatnost organizacije „Poezin“ Milana Mijatovića („Nastanak i razvoj pesničke slem scene u Srbiji“), zatim chat između dvojice slemera, Dina More i Marija Kovača, u kojem čavrljaju u o stanju, sličnostima i razlikama srpske i hrvatske slem scene, kao i tome u kakvom su one odnosu prema scenama izvan regije („Pogled iz susjedstva“), te slemerska iskustva, sjećanja i nadanja iz olovke bivše slemerke Marije Dejanović („Slem je stanje iskrenosti i slobode“). Ti tekstovi, prije svega, služe kao orijentiri za pristup tekstu, ali i upisuju sjećanja, uspomene i privrženost zajednice: raskalašenu atmosferu, apsolutnu stvaralačku slobodu, živost, strastvenost i bunt pjesnik(inj)a i publike. Također je važno spomenuti da oni bilježe kronologiju događaja, tvore mali mozaik povijesti regionalne slem scene: upućuju na to gdje se mogu pronaći dosad prikupljeni materijali, daju podatke o djelatnosti, održanim prvenstvima, ali i profesionalizaciji slema u obliku osnivanja udruga kao što su srpski „Poezin“ ili hrvatski „DADAnti“. Na kraju se mogu pronaći strip i plakati slem događaja.
U idućem se koraku niže izrazito raznolik skup slemerskih imena. Antić napominje da se logika okupljanja pjesama zasniva na ideji da svako od autorskih imena odabere po dvije pjesme, i to po vlastitom izboru. Stoga je rezultat ove antologije velika raznovrsnost, raspršenost i neuhvatljivost poetika. Gotovo sve pjesme opsegom su velike (što nije čudno, s obzirom da bi trebale otprilike stati u okvir trominutne izvedbe). U esejističkom okviru zbornika spominje se važnost naslijeđa povijesnih avangardi, što se na planu uvrštenih poetika ponegdje vidi u ritmičkim razigravanjima strukture pjesme i odnosu prema tradiciji. Međutim, tu nema radikalnih pristupa; ne dolazi do disperzije značenja ili nagrizanja kategorija smisla postavljanjem zvučne dimenzije u prvi plan, već su eufonijska rješenja sredstvo naglašavanja, alat za postizanje humora, ironije, parodije ili društvene kritike. Naracija i stupnjevanje apelativnih ili dijaloških uzoraka pomoću glasovnih figura ili refrena najfrekventnije su strategije strukturiranja pjesama i tvorenja njihovih ritmičkih matrica, kojima je krajnji cilj isticanje poruke. Iako prevladavaju pjesme u slobodnom stihu, dobar se dio iskušava u uvezivanju rimom, što se najčešće svodi na predvidljive jezične igre i doskočice u maniri brojalice („I što tvoj mi pas kokoši dira / Živote im destruira / Peradarstvo mi opstruira / I sad nemam kućnog mira / Jer me žena skroz nervira / Da tu mora da se intervenira“ (Dejan Inđić, „Vjera u Boga i seljačka sloga“) ili „a vožnja je kratka / ta vožnja je slatka / vožnja maslačka / samo vožnja i pička / al bez muzike ništa“ (Zdenko Franjić, „Vožnja“)).
U esejističkom okviru zbornika spominje se važnost naslijeđa povijesnih avangardi, što se na planu uvrštenih poetika ponegdje vidi u ritmičkim razigravanjima strukture pjesme i odnosu prema tradiciji. Međutim, tu nema radikalnih pristupa; ne dolazi do disperzije značenja ili nagrizanja kategorija smisla postavljanjem zvučne dimenzije u prvi plan, već su eufonijska rješenja sredstvo naglašavanja, alat za postizanje humora, ironije, parodije ili društvene kritike
Društvo i intima
U tematskom ćušpajzu prevladavaju goruća društvena pitanja i raznorazna seciranja vlastite intime. Pjesme koje zalaze u aktivistički tip obrade materije često imaju obilježja campa, zahvaćaju iskustva kolektivnih identiteta i obračunavaju se s dominantnom kulturom. U uspjelije takve pjesme svakako su ubrajaju „Dok sam je svlačio ona je gledala ostatke moje jučerašnje pizze“ i „Dada je protiv socijalizma“ Franka Bušića, u kojima se upečatljivo poigrava s avangardističkim nasljeđem negacije i parodiranja postojećih vrijednosti. Žarko Jovanovski pak ispisuje sjajno proturječnu „O zelenim kvačicama za suženje rublja i smrdljivim čarapama Jordana Peteresona“, u kojoj stihovima poput „jebem ti svetinju koju ste napravili od poezije / jebem ti poeziju koja je zaglavila u tračnicama / jebem ti poeziju pretvorenu u reklamni slogan“ pretresa dijalektiku kulturne borbe oko značenja. Odličan je i odrješit Hrvoje Bubić sa svojom obradom „Ti koja imaš nevinije ruke“ Vesne Parun, koju koristi za rasplitanje spona klase i identiteta; „Ti šta imaš muževnije ruke od mojih / ti voziš tatin BMW / ja kolica u Intersparu / ti imaš karijeru u tatinoj firmi / ja karijeru savijača kiflića u Babića / (…) Ti šta imaš muževnije ruke od mojih / ti se nikad nisi upregao u životu / (izuzev na WC školjci)“. U tom su ključu vrijedne spomena i pjesme „O plaču i plakanju“ Andrije Crnkovića, „Moje hipotetsko dijete“ Dijane Ćurković i „Šalimo se“ Petre Zelenike.
Pjesme koje se hvataju ukoštac s adresiranjem patrijarhata većinom tapkaju u okviru očekivanog i općeg, bez uloženog napora da galame, raskrinkaju ili nadiđu patrijarhalne imperative, pa time sabotiraju same sebe u tome da se ostvare, kako Redžić kaže, „kao simboličko oružje u pobuni protiv različitih društveno-političkih pojava, ali i kao sredstvo koje omogućava iznošenje kritike usmjerene na određeni oblik ponašanja ili način života.“ Iznimka su Anja Mihajlović („Bunt lokalnih vještica“) i Zrinka Mikolić („Dis(l)ociranje“). U manje uspjelim seciranjima intime, pjesme imaju obilježja instapoezije ili kakvog self-help priručnika s formulacijama poput: „budi tko želiš biti / otvori se / ljubav ne hrani strah / ljubav je toplina“ (Vanda Borelli, „Lipanj 22.“), „stabla liječe… / … zato ih uvijek grlim“ (Aleksandra Mandić, „Monolog“), „Ne hodam ulicom / da bih trošio / cipele, nego / sjećanja. / (…) Ja nemam mana, / ja mana jesam i / tako sam različit.“ (Ivan Prebeg: „Različit“). Pohvalno je, međutim, što pjesma „Hristove godine“ Dijane Redžić uspijeva izmaknuti toj dominantnoj liniji tretmana jezika iako izravno progovara o psihoterapeutskom procesu, i u konačnici zavesti čitateljicu.
Loše pošalice
Dlake su mi se posebno dizale od onog čega sam se najviše bojala: boema-pijanaca i njihovih okoštalih uradaka u ljigavo-krkanskoj maniri. Proizvodnja erotike i užitka u pjesmi Milana Fošnera „Na +30 su dovoljna tri piva (da razmisliš o svemu)“ (Bukowski na aparatima!) ostvaruje se dobrom starom skopofilijom, pri čemu su žene (pa čak i djevojke i djevojčice) isjeckane na žarišta njihove seksualnosti, svedene na objekte u svakom mogućem smislu: „dobro je kad sjediš negdje, / kad piješ pivo, i kad promatraš / sve djevojčice i sve djevojke / i sve žene koje ti dolaze u susret. / gledaš ih. gledaš njihova lica i njihove noge, gledaš sve te lijepe i čvrste grudi / i zaljubljen si / u njihove guze koje ti mašu – dok odlaze od tebe. / voliš to što znaju probuditi muškarca u tebi / i okrećeš se baš za svakom od njih, / jer: to ti daje pravo da misliš kako znaš / baš sve o tome.“ Nije na odmet spomenuti „Vjerovanje“ Siniše Matasovića, pjesmu koja svoju provokativnost i duhovitost pokušava provesti na planu dinamike generacijskog jaza, uz trojac s mamom i kćeri: „potrebno je vjerovati da sam ja vjerovao da / ona ima šesnaest. / pristajali smo si kao striček bebi i / njezina me mama optužila da / sam joj ubacio nešto u colu.“ Cijela je pjesma, ukratko, jedna jako loše izvedena pošalica. Pozicije iz kojih se obje pjesme ispisuju i obraćaju recipijentima duboko su ukorijenjene u obrasce hegemonijske maskulinosti i konvencionalne femininosti, pri čemu se patrijarhalne strukture ne podrivaju, nego perpetuiraju. Osim što su, u najmanju ruku, osrednje estetske vrijednosti, ne uspijevaju izvesti ono što je sama bit slema: mijenjati ustaljene oblike mišljenja i pristupa. Čitanje neinventivnih, zadrto heteronormativnih i banalnih stihova već je odavno postalo dozlaboga naporno, a ne provokativno i kontroverzno. Erotika i eksplicitni sadržaji u bilo kojem tipu umjetnosti trebaju oslobađati, a sloboda i užitak složena su područja za čije je istraživanje neophodno postojanje stvaralačke svijesti o presijecanju seksualnog sa silnicama estetskog i političkog. Tamara Naumović također piše erotsku poeziju, i iako zapljusne pokoji spretni proplamsaj stiha („Želja za našim slaganjem / Ko u vitrini složena kašika na kašiku“ ili „Pitaš me šta želim da budem kad porastem / Mogla bih da budem ulični perfomer / Mogla bih da plačem za novac / Ili da se jebem / Oba mi dobro idu“), ipak presudi neosjetljivost za tretman pjesme, njezinu izričajnu dinamiku i ekonomiju („Pitaš me / Zašto o ljubavi govorim kao o ratu?“ ili „Moje telo je spomenik / Čije se obline zlate / Ako ih potrljaš dok zamišljaš želju / Dok ja zamišljam zemlju / Koja me guta“). Najspretniji je na tom području zasigurno Luka Antić, što dokazuje njegova monostrofa „moanin’“, kojoj se nema što prigovoriti.
Dlake su mi se posebno dizale od onog čega sam se najviše bojala: boema-pijanaca i njihovih okoštalih uradaka u ljigavo-krkanskoj maniri. Proizvodnja erotike i užitka u pjesmi Milana Fošnera „Na +30 su dovoljna tri piva (da razmisliš o svemu)“ (Bukowski na aparatima!) ostvaruje se dobrom starom skopofilijom, pri čemu su žene (pa čak i djevojke i djevojčice) isjeckane na žarišta njihove seksualnosti, svedene na objekte u svakom mogućem smislu
Demokratizacija poezije?
Na kraju čini mi se važnim osvrnuti se na provodni ton početnih tekstova-orijentira, posebno Redžićinog i Kovačevog. Mistifikacija i patetizacija poezije, općenito, čini mi se suvišnom, iritantnom i infantilnom – neke od Redžićinih formulacija poput one da se bunt slema ogleda „i na unutrašnjem, instrospektivnom planu u vidu simboličke borbe s vlastitim demonima“ ili da slem označava „progovaranje podsvjesnog i dodirivanje onog što predstavlja samo jezgro ljudskog bića“ nisu ništa drugo nego mistifikacija umjetničkog stvaralaštva kao ogledala duše i figure pjesnika kao genija. Antić se na tom terenu puno bolje snalazi kada jednostavno govori da „poezija nije ukrućena goropadnica (…) već obična raspuštenica koja pomalo besramno pred strance prosipa svoje neuroze, psihoze, ideje i osjećaje kao dobar dan i zbog toga nimalo ne žali.“ Nezaobilazne su Kovačeve dramatične teze o tome da slemeri „pokušavaju održati na životu živu riječ u ovo nezahvalna doba dominacije društvenih mreža i socijalne alijenacije koju one neminovno donose sa sobom“, kao i da je „arhaični užitak doći na jednu slem večer gdje se njeguje jedna već pomalo izumiruća forma poput poezije i pokušava joj se udahnuti neki novi život“. Time samom sebi skače u usta s obzirom da je poanta slema da se spusti u publiku, i doslovno i metaforički, a u tom je smislu i taj strašni internet valjda najveći saveznik u demokratizaciji poezije. Kovač, također, na pitanje zašto nema više „ženskih slem pjesnikinja“ odgovara kako je njegov dojam da „pjesnikinjama uglavnom ne odgovara naglašeno dionizijska atmosfera domaćih slem večeri već su sklonije ozbiljnijem i intimnijem pristupu poeziji.“ Osim što je ovo bolno za čitati, upućujem na tekst Natalije Ive Stepanović, nakon kojeg će biti jasno zašto je Kovačevo objašnjenje čista nebuloza.
Zaključno, antologija okuplja pjesme koje će zasigurno imati svoju publiku; onu koja u poeziji traži jednostavniji izraz, komunikativnost i vitalizam koji nesmetano šiklja iz pjesama. Čitatelji koji u pjesništvu traže nešto više stava i tema ili užitak pronalaze u otporu mehanizama pjesme, hrvatskim i srpskim slemom, barem u ovom knjiškom obliku, neće biti toliko privučeni. U svakome slučaju, mišljenja sam da bi cjelokupni rezultat bio uspješniji da je selekcija materijala bila stroža, s obzirom da presjek uzbudljivih pjesnik(inj)a ne izostaje. Većina se brčka u osrednjosti i ne poništava konvencionalne modele tretmana tematike. Slem mi se čini zanimljivim baš zbog toga što želi dokinuti autonomiju i apolitičnost umjetnosti, a ova balkanska inačica ne iskorištava potencijale subverzije. Isto tako mislim da se čitateljskoj publici ne bi trebalo podilaziti; mit je da je poezija distancirana, pretenciozna i docirajuća ako zapetljava svoga recipijenta. Pjesma ne zrcali svijet, nego ga modelira.
