U petom razredu osnovne škole, razrednik mi je bio profesor engleskog Manojlo Mandić koji nas je, osim tog jezika naučio i mnoge vrijedne stvari. Recimo koliko je kultura važna, kako nam čitanje može pomoći da budemo bolji ljudi, zašto je važno znati tko je Miroslav Krleža, kako je bilo u partizanskim zbjegovima kad čovjek hoda i spava. Jednom prilikom spomenuo je i svog mlađeg brata. Tada su ga neke učenice upitale je li taj mlađi brat Igor Mandić. Ne sjećam se što je tom prilikom odgovorio, po svoj prilici da nije, jer i nije. Ali za nas klince iz osnovne škole Ivan Goran Kovačić sredinom sedamdesetih bilo je nešto veliko biti brat Igora Mandića.
Nekako smo znali da će naša generacija trajno biti obilježena intelektom, snagom i pameću Igora Mandića. Na tu našu generaciju, a bome i one koje su došle iza nas, Igor Mandić je temeljito uticao. Uticao je čak i na one koji nisu čitali njegove novinske tekstove ili knjige. Mandić je postavljao nove standarde umjetničke kritike, mijenjao je literarnu scenu, brusio kriterije i tako stalno podizao standarde. Kao kritičar bio je dragocjen za ovu malu i incestuoznu književnost. Jer, ako se kao kritičar malo duže nalaziš na sceni, svi pisci postaju ti dobri poznanici, neki čak i prijatelji i ako imaš malo slabiji želudac, pisanje kritike postaje zaista mučno. Mandić je mogao svakome napisati negativnu kritiku, pa i prijateljima, svjestan da je književnost puno važnija od nas i da su kriteriji ljepote i dobroga pisanja nešto toliko veliko i vrijedno da nije fer uvlačiti u to naše sitne interese i simpatije. Mandić se vrlo rano izborio za svoju kritičarsku neovisnost. I plaćao je za nju cijenu kakvu plaćaju svi neovisni. Doživio je i blaćenje, zaobilaženje, ignoranciju, kao što je doživljavao i ono najbolje što nam književnost može dati, naklonost čitatelja. U ovih šezdeset godina novinarskog, kritičarskog i književnog posla stekao je one koji ga vole, kao što je čitavoga života stjecao i one koji ga izrazito ne vole. Međutim, sada je jasno, obilježio je čitavu jednu književnu epohu.
Bio je jedan od naših najbritkijih polemičara, pokazivao je svim onima koji su se upuštali s njim u polemiku snagu argumenata i snagu riječi. Prije svega bio je pisac, sjajan pisac, jedan od onih koje riječi vole i koji nekako uvijek intelektom ili intuicijom odabiru onu pravu.
Bio renesansni čovjek na prijelazu iz dvadesetog u dvadeset i prvo stoljeće, jedan od rijetkih kod nas. Naši najveći pisci, Matoš i Krleža bili su eruditi i briljantni polemičari, Igor Mandić bio je na tragu te stvaralačke svadljivosti; jer bez kritike ove močvare koja je još uvijek oko nas kao što je bila i šezdesetih i sedamdesetih, bez grube kritike vječne gluposti život bi ovdje bio neizdrživ. Zato je rad Igora Mandića u ovoj kulturi ljekovit. Ne znam koliko je bio ljekovit njemu samome, ali za nas on je ljekovit. Pa čak i kad je politički bio na ledu tokom osamdesetih, objavljivao je fenomenološke eseje o sisama i guzicama u Erotici, a sve je zapravo bila vrlo jasna kritika ideološke močvare koju smo osjećali oko sebe. Stanovnik bijele knjige nije slučajno pisao o sisama i guzicama, kao što nije slučajno pisao ni o kuhanju i jelima. Hrabrost i erudicija sljubile su se s nečim što im je, mislim, sastavni dio: hedonizmom. I nije Mandić bio renesansni čovjek jer zna svašta, od književnosti i filozofije do glazbe, filma i televizije, ili fenomenologije svakodnevice, nego je on renesansni čovjek i zato što je hedonist. A hedonisti vole život.
Bio je prvi hrvatski pisac koji je poslije rata otišao u Beograd. Prvi je počeo graditi mostove između ove dvije tako bliske, a u tom trenutku potpuno odvojene kulture. Njegov je put u Beograd simbolički i, kao i uvijek, nakon mnogih napada i kritika, nakon zgražanja i zamjeranja, slijedili su ga i mnogi drugi, pisci, glazbenici, glumci. Sjećam se njegovog nastupa na FAK-u u Beogradu i ovacija koje je pokupio nakon čitanja. To je bio trenutak potpune katarze, ono što je silom bilo razdvojeno odjednom se te večeri počelo spajati na tako dobar način. Upravo je tako djelovao Igor Mandić, gradio je mostove, ali je mnoge i rušio, svađao se i mirio, dok na kraju nije postao pisac čija su se osobna savjest i hrabrost polako pretvarale u savjest društva. Mandić nam, recimo, poručuje da su glupost i arogancija vlasti i ideoloških komesara u kulturi vječno živa zvijer, konstanta protiv koje se treba stalno boriti. I on se borio, čitavog života.
Svoj je bogat opus na kraju obogatio s tri izuzetno pametne i bolne knjige, Sebi pod kožu i Predsmrtni dnevnik u kojima je osim erudicije i duhovitih konstrukcija riječima pokazao i elementarnu ljudsku bol, ne štedeći sebe ni trenutka. Bavio se smrću, svojom i bliske osobe onako kako bi se svaki živ čovjek smrću trebao baviti: hrabro, pametno i bez iluzija.
Zbogom gospodine Mandiću, tvojih šezdeset godina u pisanju utrošeno je na najbolji mogući način.
