Nakon što joj je izašla kontroverzna knjiga Posudi mi smajl, Noru Verde jedna je novinarka pitala: „Na što trebamo pripaziti kad pišemo o seksu?“ Verde je dovitljivo odgovorila – „Na pravopis!“ I doista, vjerojatno nema ultimativnog, konkretnog odgovora na takav upit. Ipak, čitajući debitantski i višestruko nagrađivani roman Agni cijenjenoga slovenskog prevoditelja Boruta Kraševca, kao da su se razložila neka od rizičnih mjesta na koje bi autori ubuduće mogli pripaziti…
Dvonožna i četveronožna postava
Smještena u izoliranu, nama geografski, pejsažno i svjetonazorski relativno blisku sredinu slovenskoga sela, činom ubojstva otvara se zamršena obiteljska saga ispričana iz dviju perspektiva – ljudske i životinjske. Objema su im zajedničke nemilosrdne rečenice nošene frustracijom, mržnjom, ljubomorom i zlobom. Nerazriješeni bjesovi, slutnje i tipični sukobi eskaliraju iznenadno, intervencijom iskonskog manjka samokontrole.
Ljudsku obitelj čine supružnici Ivan i Katja, koji imaju dvije kćeri: tinejdžericu Mašu (čiji lik omogućava kritiku tipičnih mladenačkih eskapada, istovremenu vlasnicu zečice Agni) i vrtićanku Klaru (neiskvarenu, nedužnu i naivnu svjedokinju življenja). U njihovu monotonu svakodnevicu useljava se Katjina blizanka Brina – femme fatale, glumica poetičnih misli i dubokih proživljaja.
Ona je najkompleksnije donesen lik, naoko površan i uspješan, ali zapravo duboko nesretan, frustriran i neostvaren; lukav, umjetnički nadahnut i, rekla bih, čisto utjelovljenje nagona, možda ponajviše onoga artističkog („Poželjela sam se u sljedećem životu roditi kao takva skladba. Kad bi me god zasvirali, oživjela bih, svaki put malo drugačija, jer isto glazbeno djelo nikad ne odsviraju isto.“). Moralna upitnost njezinih postupaka vidljiva je, kako u liniji radnje koja prati njezin zabranjeni odnos s redateljem, tako i preljubničkom ponašanju sa šogorom, ali i umnažanju ljubavnih trokuta kojima je upravo ona glavni okidač.
Zečevi, s druge strane, u ovoj knjizi imaju funkciju sličnu onoj izbavitelja iz grijeha u romanu Uhvati zeca Lane Bastašić. Te životinje kao da su mali ljudi koncentriranih osjetila, klupka nagona ekspandiranih zbunjenosti; oni nisu Ezopovi junaci više svijesti koji bi nam izrekli životnu mudrost; oni su nevinost kojoj se nagoni toleriraju; koji od nagona žive, i za to ih se ne krivi. Samo su još jedni patuljasti patnici koje je zadesio suživot na imanju, u toj prirodi koju slučajno dijele s dvonošcima. Harmonija idiličnog prostora konstantno se narušava ili prodorima humanoidnih znatiželjnika ili gradacijom, hiperbolom i voajerskim uvidima u njihove porive. Očigledan je sinkronicitet između priče koju proživljavaju ljudi i one izvučene iz misli njihovih zečeva, sjajnih, suptilnih prijelaza iz perspektive u perspektivu, često kinematografskih postupaka i filmske atmosfere prožete pripovjedačevim neometajućim didaskalijama i figurativnostima koje čitatelj može i ne mora prihvatiti.
Zečevi u ovoj knjizi imaju funkciju sličnu onoj izbavitelja iz grijeha u romanu “Uhvati zeca” Lane Bastašić. Te životinje kao da su mali ljudi koncentriranih osjetila, klupka nagona ekspandiranih zbunjenosti; oni nisu Ezopovi junaci više svijesti koji bi nam izrekli životnu mudrost; oni su nevinost kojoj se nagoni toleriraju; koji od nagona žive, i za to ih se ne krivi
Dobro pečena, ali prezačinjena priča
Eros i tanatos noseće su motivske sfere čitave radnje. Eros toliko masivan, da povremeno i uguši vitalizam same priče. Daleko od toga da se radi o pornografskoj prozi, klišeiziranoj, neukusnoj ili nepotrebno vulgarnoj, ali je spolnost (osobito u prvoj polovici knjige) mjestimično prenaglašena, preprisutna, možda i prenetabuizirana. Na stranu svjetonazor i ideologija, čednost i lažni moral – seksualne tenzije i fabulativno je, i stilski, previše. Ako već čitamo nekoliko preljubničkih odnosa, parenje zečeva i na tinejdžerici razapete „Intimissimi čipkaste gađice i Elsinu plavu haljinu“, onda baš nije nužno da se na sceni sata biologije obrađuje upravo spolni sustav, da „raspuklina u međunožju izgleda kao živo blato koje te ne ispušta, onda kad jednom uđeš u njega“, da se baš i patke moraju silovati te da lik iskazuje očiglednu dendrofiliju…
Jasno je da iza ovih i njima sličnih motivskih poveznica stoji autorova velika želja za zaokruženosti same priče, u čemu je itekako uspio. Ustanovljivo je da je Kraševec apsolvirao tezu da se u životu stvari događaju jedna za drugom, a u književnosti jedna zbog druge. Ulazak u roman nalikuje ulasku u vakuum; on obiluje kauzalnošću, uskim rukavcima priče, jasnim paralelizmima i „slučajnim“ lajtmotivima, a čitanje olakšava doista rijetko optimiziran broj likova i njihovih ključno izdvojenih osobina. Intertekstualnost radnji daje dodatnu, treću dimenziju, u kojoj dolazi do preklapanja umjetnosti i života (što je najočitije u Brininu igranju Madame Bovary).
Lako je zaključiti da je riječ o romanu koji zahtijeva angažirano čitanje, pristajanje na izvitoperena gledišta, brze promjene pripovjedačkog glasa (kako u smislu ljudskog i zečjeg fokalizatora, tako i u smislu povremenog proboja sarkazma u sveznajućeg pripovjedača). Autor se s aktivnošću čitateljevih vijuga poigrava tako da – vrlo kratka – poglavlja započinje ne otkrivajući tko je protagonist, tko je u pojedinom trenutku s kime u sceni, tko se od likova referira na koga, no, doista se brzo na posredan način dolazi do razotkrivanja, kako bi čitatelj – neopterećen prevelikim brojem nepoznanica – mogao lako prijeći na sljedeći dio. Osim izvrsnog tempa radnje (osobito u posljednjoj trećini romana), nezaobilazno je spomenuti majstorsko vladanje pričom, koja kao da i sama čitatelja uvodi u jednu od bračnih prevara, ne dajući mu do znanja u kojem se trenutku paralelizam glasova gasi. Dodatan su doprinos svakako liričnost izraza, herbarij i bestijarij, botaničke reminiscencije, sinestezičnost, mnoštvo onomatopeja i igara riječima koje izvrsno podržavaju bizarnu logiku ove punokrvne putene priče.
Eros i tanatos noseće su motivske sfere čitave radnje. Eros toliko masivan, da povremeno i uguši vitalizam same priče. Daleko od toga da se radi o pornografskoj prozi, klišeiziranoj, neukusnoj ili bespotrebno vulgarnoj, ali je spolnost (osobito u prvoj polovici knjige) mjestimično prenaglašena, preprisutna
Nagon se zadnji smije
Ako parafraziramo slavnu rečenicu u „sve zečje obitelji nalik su ljudskima, svaka ljudska obitelj nesretna je na svoj način“, možemo zaključiti da se likovi, u paradoksalnom nedostatku osame, ne uspijevaju samoanalizirati; ući u introspekciju. Samim time, ostaju vođeni nagonima, mijenjajući se tek nakon poraza u onim najtežim izazovima („Nadao se da će sada biti lakše krotiti životinju u sebi, ako je već ne može ubiti.“).
Unatoč tome što obuhvaća elemente kriminalističkog i ljubavnog romana, ni u kojem slučaju ne možemo govoriti o šablonskoj, jednostavnoj žanrovskoj knjizi. Iako je zbog viška erotskih motiva lako zaključiti da ipak pri pisanju o seksu nije dovoljno pripaziti samo na pravopis, poetske misli, različite pripovjedne tehnike i perspektive, kompozicijska zaokruženost, izvrsna ocrtanost i broj likova (kako dvonožnih, tako i četveronožnih), svakako su visoko postavili letvicu svima željnima kvalitetne i kreativne regionalne književnosti.
*Tekst je nastao u sklopu radionica “Književna kritika i suvremeni medij: praksa”, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.
