Projekt Salon susreće Agoru: Literarno mapiranje Mediterana povezuju autore/ice koji žive u različitim krajevima Mediterana i dijele sličan mediteranski habitus. S obzirom da su se i Saloni i Agore posljednjih godinu dana uglavnom ispraznili, ovi susreti se odvijaju virtualno, i to na način da pozvani autori/ice iz više mediteranskih zemalja jedni drugima šalju „virtualne razglednice“. Tekst i fotografija s tih razglednica ocrtavaju njihovo viđenje prostora u kojem žive i njegovih stvarnih, a ne stereotipnih identiteta. Te su razglednice tragovi jednog mikrokozma koji onda reflektira sliku čitavog, jedinstvenog i kompleksnog prostora Mediterana.
U projektu sudjeluju: Renato Baretić, Tonka Alujević, Jurica Pavičić, Boba Đuderija, Zlatko Gall, Ivica Matošević, Dragan Markovina (Split), Davor Mandić (Rijeka), Senka Marić (BiH), Francesca Borri (Bari), Nayrouz Qarmout (Gaza), Marija Dejanović (Larissa), Ines Abassi (Bizerta), Virginia Monteforte (Malta), Arian Leka (Drač), Núria Añó (Katalonija), Khaled Khalifa (Sirija), Ramo (Maroko), Alida Bremer, Uwe Rada i Walburg Hülk-Althof (Njemačka), studenti glume Umjetničke akademije u Splitu i dr. Projekt vodi udruga Splitera (koordinator Edi Matić), a realiziran je u suradnji s Allianz Kulturstiftung, Ministarstvom kulture i medija RH i drugim partnerima. Sve aktivnosti dostupne su na www.splitera.eu Kritika-hdp donosi premijerno neke tekstove nastale u sklopu projekta.
Rodio sam se u Mostaru, na granici Mediterana, savršeno nesvjestan te činjenice i uopće ideje mediteranskog prostora, provodeći istovremeno svako ljeto na obližnjoj didinoj Korčuli. Ta magistrala do ušća Neretve pa preko Neuma i Pelješca do Korčule predstavljala je jedini poznati, k tome samorazumljivi svijet. A onda se dogodio rat, država i grad su se rasuli, Mostar je prošao temeljito razaranje, mnogi ljudi su poginuli, još više njih je protjerano ili su svojevoljno otišli, a sav taj rasap sam nakon prvih par mjeseci rata pratio na Korčuli. Ukratko, odrastanje su mi obilježili razaranje samorazumljivog svijeta, egzil i nacionalizam te, naravno Mediteran, što su sve teme koje su me nastavile opsesivno pratiti od tada, do danas. Odatle i studij povijesti, rad na fakultetu, mediji, knjige i putopisi. Pokušavao sam razumjeti svijet koji me okruživao i razloge zbog kojih se taj užas dogodio.
Ljudi s granice nekog svijeta obično puno bolje razumiju svijet na čijoj periferiji žive, iz prostog razloga što intenzivno misle o njemu. I osjećaju čežnju prema tom svijetu, u ovom slučaju ponajprije prema moru. Nije uostalom slučajno što je Mediteranski brevijar, jednu od najvećih knjiga o sredozemnom svijetu i svakako najprevođeniju knjigu s ovih prostora napisao Mostarac Predrag Matvejević. Uočavajući kako je Neretva točno do sjevernog izlaza iz Mostara dovukla mediteranski svijet, njegovu klimu, biljke i galebove, s tom razlikom što borovi i smilje u Mostaru ne mirišu toliko intenzivno, jer im fali soli. O tome gdje završava mediteranski svijet pisao je i Vladimir Pištalo, a mostarski umjetnik Vladimir Mićković je snimio konceptualni album Riva degli Schiavoni, nazvan po glavnoj mletačkoj rivi i inspiriran Matvejevićevom knjigom.
Mediteran jeste jedan “lipi, litnji sunčani dan”, kako je Miljenko Smoje svojevremeno rekao za Dalmaciju. Dodao bih toj slici i zvuk cvrčaka bez kojih su ti dani nezamislivi. Međutim, Mediteran je i puno više. Svijet je to “dugog trajanja”, što je formula koju nam je veliki francuski povjesničar Braudel ostavio zauvijek. Mediteran su i Venecija i Osmansko Carstvo i sjevernoafrički gusari i Cipar i antika. To su i podijeljeni gradovi. Jeruzalem, Bejrut, Nikozija, Mostar. Cipar, Libanon i Bosna i Hercegovina. To je svijet trgovine, plovidbe, karavanskih puteva i prožimanja, ali i ratova, mržnje i razaranja. Mediteran je zapravo svijet granice i plavetnila. Čitava Dalmacija uostalom i nije bila ništa drugo, nego granica stoljećima. Iz čega se razvila fragmentiranost tog uskog prostora, kampanilizam, ali i ideja o tome da su granice propusne.
Mediteran su i fašizam, antifašizam, građanski ratovi i etnička čišćenja. Užasna ideja tzv. humane razmjene stanovništva zauvijek je psihički oštetila mnoge ljude i gradove. Solun, Izmir, Istanbul. Na Mediteranu se ratovalo za jednu ideju u Španjolskoj, u kojoj su stvoreni preduvjeti za pohod fašista na Europu, ali i interbrigade. Jugoslavenski i albanski partizani su jedini sami oslobodili svoje zemlje od fašizma, s tom razlikom što je jugoslavenska historiografija u ime budućnosti prešućivala da je bila riječ i o građanskom ratu, koji se vratio devedesetih, ovaj put bez partizana. Tada su ratovali ljudi koji su zajedno došli u zaleđe Dalmacije.
Mediteran je, međutim uz sve navedeno i prostor kontemplacije, eskapizma i mira. Nikad nisam razumio, a često sam o tome mislio, kako je moguće da u jednom tako čarobnom pojasu ljudi imaju poriv za ičim drugim, osim za uživanjem i druženjem. A kamoli za mržnjom i protjerivanjem susjeda iz grada. I svaki put kad o tome razmišljam, tražim osamljenike u prošlosti koji su izbjegli progonu jer su zaljubljeno gledali ljetni let lastavica po starim krovovima, npr. u Zadru te ostali sami pred praznom kućom, nakon što je sve prošlo.
Eksperiment socijalističkog modernizma koji smo imali, a najvidljiviji je u Splitu i svemu onome što je nastalo u sklopu projekta Splita 3, no i diljem obale, od Trogira, do Dubrovnika pa preko Neuma koji je dijete tog perioda, nećemo više dosegnuti nikada. Zvuči tužno, ali je tako. Teško mi je i zamisliti više mogućnost da država sama gradi stanove za društvo, domove kulture po svim pa i najmanjim mjestima i sportska igrališta koja će se koristiti besplatno, a sve to s ozbiljnom idejom i radom vrhunskih arhitekata.
Mediteran je i taj veseli dizajn koji nam je nakon svega ostao i prilagodio se. I San Remo i Splitski festival, Dubrovačke ljetne igre i Festival klapa u Omišu. I berluskonijevsko-kerumovski populistički spektakl i autodestrukcija i industrija koja je krahirala. I zajebantska, a ubojita pobuna muzike TBF-a i eskapistička tuga Zostera. Mediteran su i egzistencijalistički pisci i tužni pjesnici. I Zimsko ljetovanje Vladana Desnice, kao i avangardni otpor splitskog Feral Tribunea. Prostor je to i kolektivnih stadionskih delirija, nažalost i logora, svijeta koji se odbija pogledati u zrcalo i osvrnuti unazad. Zemlja patrijarhata i konzervativizma religijskih zajednica, zemlja poraza modernizma i monokulture turizma koji je izjeda, a bez kojega nema života nakon svega. Zemlja srušenih partizanskih spomenika, ali neobično vitalna. Zemlja sunca u koju se vratilo najviše izbjeglica, na potezu od Mostara, preko Čapljine do Stoca.
Mediteran je jutarnja muslimanska molitva koja dopire kroz sparnu ljetnu zoru, zvonik katoličke crkve koji imitira minaret i pravoslavna crkva koja se obnovljena iznova uzdiže iznad Mostara, dok Neretva hirovita i zelena teče prema ušću da se tamo sudari s Pelješcom, nanoseći hrpu pijeska za dječje radosti. Zemlja je ovo oblutaka i zaluđenosti nogometom.
Stoga, kad me mimo svega ovoga upitaju što je Mediteran zapravo, ja kažem da je to jedan potez Bake Sliškovića, njegov gol iz kornera, dječački osmijeh kroz gustu bradu i lagani trk ispred punih tribina. Trk prema suncu koje nestaje u moru, kao na prvom filmu Lordana Zafranovića, Nedjelja, o tome kako ubiti vrijeme u dosadi nedjeljnoga Splita.
Dragan Markovina ( Mostar, 1981.) doktor je povijesnih znanosti, esejist i kolumnist. Deset godina radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu i pisao za brojne regionalne časopise i medije. Redovni je kolumnist portala telegram.hr, sarajevskog Oslobođenja i beogradskog Peščanika te urednik i voditelj televizijske emisije U kontru s Draganom Markovinom. Autor je knjiga: Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja (dobitnik Nagrade Mirko Kovač), Tišina poraženog grada, Povijest poraženih, Jugoslavenstvo poslije svega, Doba kontrarevolucije, Usamljena djeca juga i Neum Casablanca. Osnivač je Nove ljevice, utemeljitelj Korčula After Partyja, član PEN centra BiH, Fudbalskoga kluba Velež i Radničkog nogometnog kluba Split.
