Prošla su desetljeća otkako je utvrđeno da žene mogu trčati maratone, a da ne naštete sebi (ni patrijarhatu), ali i dalje svi imaju mišljenje o tome kako bi trkačice trebale izgledati. Ovisno o tome koga slušate, trkačice su premršave, predebele, premuškobanjaste ili premišićave. Lica su im previše ispijena, tijela previše potamnjela od sunca; izgubile su svoje prekrasne obline ili imaju previše kilograma. Skupljene kose i znojnih lica, žene koje trče nisu dovoljno ženstvene. Kao da im nije dovoljno stalo. Grudi im izgledaju čudno, listovi su im premišićavi, a dosad su se već trčanjem trebale riješiti svojih postporođajnih trbuha. Trkačice su previše seksi u oskudnoj opremi (Zašto se ne pokrije?) ili nisu dovoljno seksi, svakako presamosvjesne da se glupavo cerekaju. (Zar ne zna da su snažne žene prijetnja muškarcima?) Čak i ako ne trčite radi muške pažnje – a moja je pretpostavka da većina žena ne trči zato – ove je norme teško izbjeći. Što će ona tamo sama, zar ne zna da je opasno? pitaju moralisti. Što ona sebi radi, zar ne želi imati djecu? brinu se katastrofičari. Kad se ona tako javno izložila, zašto ja ne bih buljio? Uživa u tome, tvrde idioti.
Dok sam trčala, željela sam izgledati nevidljivo. Nisam željela da mi dodijele ulogu ni u jednom od navedenih scenarija. Zato mi je ona sumnjiva teretana prvotno bila toliko utočište. Neki ljudi uživaju u izloženosti – možda to smatraju, grozna riječ, osnažujućim – ali ne i ja. Stvarno sam se željela stopiti s okolinom, odbaciti svijest da me netko promatra. To nije bila isključivo moja neuroza, imaju je i mnoge žene oko mene. „Nikada ne bih mogla trčati kao ti“, rekla mi je prijateljica. „Izgledala bih kao totalni idiot.“ Čujem žene kako se brinu da izgledaju debelo, nespretno, znojno i ružno. Želja da trče neprimijećeno često se spominje u memoarima trkačica, bile one prvakinje ili rekreativke.
Prejednostavno je otpisati takve brige kao da su pitanje blesave ženske taštine ili prevelike svijesti o osobnoj sigurnosti. Iscrpljujuće je kad pounutriš predodžbe o tome kako nas svijet vidi. Ne samo da te to može usporiti kao ženu; može te potpuno zaustaviti. Da bih trčala u javnosti, morala sam se uvjeriti da nitko ne obraća pažnju na moj korak, da se nitko ne došaptava o mojim debelim bedrima, da je moje znojno lice neznancima potpuno nezanimljivo, da je svatko tko je stao i narugao mi se budala, da me nitko ne slijedi. Željela sam trčati dovoljno dugo da sve te brige ostavim iza sebe, da pronađem izlaz iz priče o ranjivosti i opasnosti. Željela sam zaboraviti kako izgledam i osjećati isključivo kretanje vlastitih udova kroz zrak i težinu koju prebacujem s jastučića prednjeg dijela stopala na petu dok se krećem prema naprijed.
Žene ne trče samo zbog zabavnih rekreativnih utrka, polumaratona i brzog stjecanja kondicije. Da žena koja trči sama u rano ujutro nosi štikle i haljinu, otvorilo bi se još više mogućnosti za priču: je li preplašena, pijana, bježi li od ljubavnika? Bili bismo zabrinuti za nju. Da je sumrak, možda bismo pretpostavili da kasni na neku predstavu, neobjašnjivo razdragana, pokušavajući dozvati taksi. Pitali bismo se progoni li je netko ili je u velikoj žurbi. Neka majka možda trči za dvogodišnjakom u parku; ljubavnica bi mogla trčati kući kasno noću, ponižena i razočarana; neka druga mogla bi trčati pločnikom bez kišobrana u kišno poslijepodne. Među izbjeglicama iz svijeta, žena je neproporcionalno mnogo; da biste izašli iz zlostavljačkog odnosa, morate imati kamo pobjeći. Možda biramo trčati maratone, ali nije naš izbor trčati ovako.
Je li opasno brkati rekreativno trčanje s ozbiljnijim situacijama koje uključuju bijeg? Nije isto – očigledno – ali način na koji doživljavamo žene koje trče uvjetovan je time kako su žene koje se kreću predstavljene u širem kontekstu: kao ranjive, nemoćne. Trčanje iz zadovoljstva može biti bezopasna simulacija tih očajničkih bjegova; ona koja uvjetuje fizičku i mentalnu snagu potrebnu u trenucima opasnosti. Trči kao da te netko goni, savjetuju vodiči za motivaciju. Ali što ako te netko stvarno goni? Jezik trčanja izvrće se i iskrivljuje tako da zna biti teško razlučiti.
Da bih trčala u javnosti, morala sam se uvjeriti da nitko ne obraća pažnju na moj korak, da se nitko ne došaptava o mojim debelim bedrima, da je moje znojno lice neznancima potpuno nezanimljivo, da je svatko tko je stao i narugao mi se budala, da me nitko ne slijedi. Željela sam trčati dovoljno dugo da sve te brige ostavim iza sebe, da pronađem izlaz iz priče o ranjivosti i opasnosti
***
I dalje mi je teško nazvati sebe trkačicom, a da se ne požurim dodati još nekoliko odrednica: vrlo sam spora, uopće nisam sportski tip, nimalo nalik na one ostale trkače, ne bi vam ni palo na pamet da vam nisam rekla, zar ne? Mogla bih dodati, ja sam zapravo čitateljica.
„Od televizije truli mozak“, stalno je ponavljao moj otac. Mrzio je jeftine trope televizijskih serija; kao kakav suvremeni Adorno, smatrao je da oni umrtvljuju duh, iako ga revolucionarni duh njegovih kćeri zabrinjavao manje od njihove radne etike. Moja se majka brinula kako će nasilje na nas djelovati. Roditelji su bili uporni, i kao rezultat toga, provodila sam vrlo malo vremena ispred malog ekrana kad sam bila dijete. One kriminalističke emisije s jezivim uvodnim scenama vrebanja? Nijednu epizodu nisam pogledala sve do srednjih tinejdžerskih godina. Knjige su oblikovale moje ideje o svijetu; knjige su oblikovale moje ideje o sebi. („Živiš u knjigama i o stvarnome svijetu ne znaš ništa“, požalio se dečko kojeg nisam prepoznala kao knjiški primjer nitkova.) Čitala sam hodajući do škole, čitala sam nakon nastave, čitala sam pod pokrivačem s pokvarenim svjetlom iz petparačkog dućana pričvršćenim na meke korice.
„Nos ti je doista uvijek bio u knjizi“, rekao je moj djed kad sam se upisala na poslijediplomski studij, kao da je oduvijek znao u kojem smjeru idem. Nastavila sam čitati, i to se pretvorilo u nešto poput posla. Najveći dio desetljeća stajala sam pred studentima i pokušavala ih uvjeriti da ne postoji prepreka koja razdvaja književnost od svijeta, da su jezik i život posrednici, da priče koje pričamo o svijetu stvaraju nove svjetove. Iako bi naši razgovori često odlutali, nikada sa svojim studentima nisam razgovarala o trčanju; a baš sam ih i mogla pitati da prouče kako kriminalističke serije i novinska izvješća o napadima na žene koje trče uokviruju javne prostore i ženska tijela te ih tako definiraju.
Još sam podučavala kad sam počela trčati i, naravno, baš kao što sam primjećivala žene koje trče na televiziji, počela sam obraćati pažnju i na žene koje su pretrčavale stranice koje sam čitala: nimfe koje bježe od straha u Ovidijevim Metamorfozama; Dafne u bijegu od Apolona. Aemyliu u Vilinskoj kraljici zarobio je divlji čovjek kad je pobjegla s ljubavnikom niskoga roda; ona priča svoju priču drugoj zarobljenici, Amoret, i upozorava je da će je taj čovjek silovati. Amoret bježi, „strah joj podstrek da ubrza bijeg“.
Kaotične djevojke trče jer su van kontrole, ustrašene lakovjernice trče jer su napravile neku glupost. Vratili su mi se prizori iz omiljenih romana: ljepotice F. Scotta Fitzgeralda jure unaokolo, izbezumljene i pijane; Robin Vote u Noćnom gaju Djune Barnes nemirna je, ne može stajati na mjestu: te su žene problem, posebno onima s kojima su u vezi, a osim toga su i jasno označene kao nestabilne. Bjegunke možda u prozi dožive avanture, ali obično završe opet kod kuće, domesticirane iznova. (Uključite radio pa poslušajte sve one pop-tužbalice o ženama i curama koje su zbrisale: Zašto-zašto-zašto je otišla? Tko ju je odveo kući? Je li to bio njezin otac ili drugi muškarac?)
Iznimki ima – Atena i božice ratnice antičkog svijeta; Atalanta, koja trči brže od svojih prosaca – ali, u obeshrabrujućem navještaju novinskih izvješća i televizijskih emisija o opasnosti kojoj se izlažu trkačice, većina žena s kojima sam se susrela u književnosti pokušava pobjeći od ratobornih, zlostavljačkih i prijetećih muškaraca. Sportski delegati s literarnom sklonošću mogli su uprijeti prstom u kanon i reći, eto vam, oduvijek je bilo tako.
Dok sam opet iščitavala kanonska djela iz nastavnog plana i programa, posebno ona koja su napisale žene, tražila sam trkačice. Stameni likovi poput Elizabeth Bennet idu hodati – ali možemo li je zamisliti kako iznenada počinje trčati po Pemberleyju? Nesretna preljubnica Emma Bovary bježi iz Charlesove kuće u Tostesu; Tess iz obitelji d’Urberville trči po pustopoljinama. Trčanje određuje sudbinu jogunaste Judy u Sedam malih Australaca Ethel Turner: bijeg od kuće daje naslutiti njezinu smrt; kasnije trči da spasi svog malog brata i zgnječi je srušeno stablo.
Bijeg je ponekad metafora, a uvijek sinonim za nesreću: mlađa sestra Elizabeth Bennet trpi posljedice svog bijega, a Fannynu majku u Ljubavi u hladnom podneblju Nancy Mitford zovu „bjegunkom“ zbog njezine naglosti. U Ljubljenoj Toni Morrison, bijeg Sethe iz ropstva predstavlja traumu. Tragična tijela, tijela zatočenih žena, oskvrnjena tijela žena koje nisu trčale dovoljno brzo, tijela koja potiskuju i nikad nisu upoznala zadovoljstvo, tijela puna straha, tijela koja su bila posjed pa ih je trebalo kontrolirati. Možda upravo svijest o postojanju te mračne povorke od tijela potiče promatrače da u ženama koje trče vide nešto pogrešno.
Posudila sam iz knjižnice antologije književnosti o trčanju, u nadi da postoje neki očiti primjeri koje sam propustila. Antologije su potvrdile da postoji iznenađujuće malo prikaza žena koje trče u povijesti književnosti, a posve sigurno nijedan koji trčanje tretira kao jednostavan iskaz tjelesne energije. Urednici antologija o trčanju ne komentiraju činjenicu da su nevolja i sram zajedničke teme koje povezuju žene koje trče u književnosti. Umjesto toga, posvećuju svoje analize mnogobrojnim vrstama muških trkača koje susrećemo u epskoj poeziji, baladama, romanima i filmovima.
Bjegunke možda u prozi dožive avanture, ali obično završe opet kod kuće, domesticirane iznova
Za muškarce, trčanje može poslužiti u razne pripovjedne svrhe. Muškarci trče kako bi lovili, iz sporta, kako bi gonili žene, da pobjegnu od monotonije, u potrazi za slavom i bogatstvom, čak i zbog užitka u kretanju. Sunce obasjava njihova tijela, vjetar im ubrzava pete. Gdje je slava ženskog tijela u pokretu? Gdje su žene koje trče jer je to dobar osjećaj, ili da stignu negdje kamo žele ići, ili da bi izrazile želju za još većim slobodama? Na svaku kraljicu ratnicu (njih nema bogzna koliko, i većina završi u krvi) dođe mnogo više prestravljenih dama koje su lovina.
Veliki i mali ekrani nude nam neke alternative – ali i one zahtijevaju dodatno objašnjenje. Za svaki Trči Lola trči koji prikazuje borbenu curu koja juri gradom, tu je stotinu vrištećih navijačica koje bježe kroz šumu od animiranog predatora, obično zato što su se ševile ili koketirale s pogrešnim momkom. Čak i kada jaki, beskompromisni ženski likovi poput Clarice Starling i Claire Underwood trče u filmu Kad jaganjci utihnu i seriji Kući od karata, činjenica da trče same potvrđuje njihov autsajderski status; njihove napete crte lica pokazuju nam da su na oprezu. To su putevi koji ne vode nikamo.
U književnim tradicijama u kojima sam ja školovana, kao i u povijesti, žene rijetko kad smiju slobodno lutati. Nisam trebala biti toliko iznenađena kad sam otkrila da žene u književnosti nisu uživale u slobodi kretanja u kojoj ja jesam. Ključni trop luđakinje na tavanu, kako su je razradile feminističke povjesničarke književnosti Sandra Gilbert i Susan Gubar, tematizira zatočenje žene umjetnice u patrijarhatu; zatočenost i ograničenost također su sudbina žena koje traže mobilnost. I to nije sve.
Tragična tijela, tijela zatočenih žena, oskvrnjena tijela žena koje nisu trčale dovoljno brzo, tijela koja potiskuju i nikad nisu upoznala zadovoljstvo, tijela puna straha, tijela koja su bila posjed pa ih je trebalo kontrolirati. Možda upravo svijest o postojanju te mračne povorke od tijela potiče promatrače da u ženama koje trče vide nešto pogrešno
U okrutnom obratu patrijarhalne logike, ako se trčanje predstavlja kao nešto loše za žene, mnoge žene iz književnosti pate jer ne mogu otrčati, bez obzira na to koliko loši bili njihovi brakovi ili okrutne njihove obitelji. Društvena situacija žena – posebno žena srednje klase – drži ih na mjestu. Pljeskali bismo kad bi Dorothea Brooke ostavila iritantnog pastora Casaubona, ali George Eliot u Middlemarchu bolno jasno ističe da ona to ne može. Isto vrijedi i za siročad Laure i Clare, zarobljene u zatvoru ovisnosti kojim upravlja Laurin suprug u romanu The Watchtower Elizabeth Harrower. Zarobljene okolnostima, djevojke jednostavno ne mogu otići. Neposlušne žene bježe i ispaštaju; dobre žene ostanu doma, i ispaštaju i one.
Nisam željela zaglibiti u bračne drame i poučne priče o ženama koje znaju svoje mjesto. Željela sam tijela koja pričaju priče koje nisu o strahu i bijegu. Željela sam potvrdu osjećaja izvan tih zapleta: sunce, raspuštena kosa, ubrzan puls, rumeni obrazi. Ako ovi užici zvuče nedvosmisleno postkoitalno, to je zato što su ženska mobilnost i seksualnost čvrsto povezane – i kontrolirane – u književnosti kao i u stvarnom svijetu. Ne postoji etimološka osnova za suzvučje „gonjenih“ i „čednih“ (na engleskom, chased i chaste), ali u književnosti postoji zamršena i često proturječna veza između trčanja i ženske seksualnosti. Žene trče kada ih gone; žene moraju trčati od predatora da zadrže svoju čednost. Nije prirodno da žene trče osim ako ih ne gone; čedne žene nemaju potrebu trčati.
Za mene trčanje nije bilo ništa tome nalik. Kad sam počela trčati, moje se razumijevanje važnosti vlastitog tijela u svijetu promijenilo. Shvatila sam povezanost očaja i nepokretnosti i na intelektualnoj, i na tjelesnoj razini: godinama sam bila zapela u boli, uvjerena da moje tijelo nije gipko ni u čemu osim u tuzi. Moja je imaginacija otupjela od čari eskapističkih fantazija i topila se u samosažalijevanju, alkoholu i suzama u pratnji duge, monotone melodije. Ali kad sam počela trčati, jesam li svojim stopalima ispisivala neku novu očajničku priču? Je li me tada netko gonio? Teško. Podnijela sam posljedice nekih loših ljubavnih odluka, ali uspjela sam se izvući iz tih situacija. Kad bih obula tenisice nisam bježala od tih bivših ljubavnika, nego sam utrčavala u nešto potpuno drugačije, priču koja nije imala veze s lošom ljubavnom vezom. Otkrila sam koliko preobražavajući mogu biti sati trčanja, a da nema posljedica osim bolnih nogu, boljeg raspoloženja i apetita. Moj osjećaj kamo se i kako mogu kretati promijenio je strukturu; uzbune vezane uz žene koje trče bile su mi apsurdne. Naravno, bilo je mnogo toga što sam željela ostaviti iza sebe, ali trčanje nije bilo znak krize – ono je bilo dio kretanja, ponekad žustrog, ponekad opreznog, prema oporavku.
Željela sam tijela koja pričaju priče koje nisu o strahu i bijegu. Željela sam potvrdu osjećaja izvan tih zapleta: sunce, raspuštena kosa, ubrzan puls, rumeni obrazi. Ako ovi užici zvuče nedvosmisleno postkoitalno, to je zato što su ženska mobilnost i seksualnost čvrsto povezane – i kontrolirane – u književnosti kao i u stvarnom svijetu
***
Dok sam nabacivala svoju tezu da žene u književnosti trče jedino kad su u nevolji, često su me podsjećali na mitološku figuru Atalante, lovkinje koja je prisegla na djevičanstvo pred Artemidom. „A što je s Atalantom?“ prekorio me jedan šekspirolog. „Kako to misliš da moćne, sretne žene ne trče? Eto ti trkačice. Ona bi trebala predvoditi tvoju raspravu.“
I tako: Atalanta. Pojavljuje se mnogo puta u grčkoj mitologiji kao lovkinja, sportašica, pa čak i kao sudionica u pohodu Argonauta. U jednoj verziji njezine priče napuštena je pri rođenju i dojila ju je medvjedica. Prema Robertu Gravesu, u lovu na kalidonskoga vepra, Atalanta, „najbrža živa smrtnica“, prva mu pusti krv „pravovremenom strijelom“. Slavili su je jednako zbog ljepote koliko i zbog brzine. Kroz stoljeća je kombinacija njezine hrabrosti i otpora prema braku fascinirala umjetnike – i bizarno kulminirala kao ukras na haubi automobila Studebaker. Neću ulaziti u osporavane verzije priča koje su Atalantu dovele do ponovnog susreta s ocem ili njegove naredbe – protivno savjetima ni manje ni više nego proročišta u Delfima – da se mora udati. Njezina atletska spretnost nije bila dovoljna da je oslobodi od tog patrijarhalnog očekivanja. Atalanta je uspjela postaviti jedan uvjet: udat će se samo za muškarca koji je može pobijediti u utrci. U priči o zlatnim jabukama mnogi prosci pogibaju pokušavajući prestići Atalantu. Jedan mladić, Hipomen, prezre njihove napore – dok je ne vidi u pokretu. Moli Afroditu za pomoć i boginja ljubavi posreduje, dajući mu tri čarobne zlatne jabuke. Hipomen ih baci na stazu, zbuni Atalantu. Dok djevica skuplja ljubavne jabuke – naravno, ne može im odoljeti, koja bi žena mogla odoljeti želji za takvim rijetkim plodovima? – Hipomen je pretiče. On prvi prelazi ciljnu crtu, pobjeđuje u utrci i, usprkos njezinim prigovorima, osvaja djevojku. Izgleda da svaka žena, bez obzira koliko suzdržana, bez obzira koliko odvažno brza, čeka da je zavedu.
Atalanta jest prvo bila definirana svojim djevičanstvom i izvanrednim lovačkim vještinama, ali njezina priča kulminira u braku, narativnom postupku ključnom za prikaz ženskog iskustva. Usidjelica, stara cura, udovica, mladenka, supruga: kako je teško odreći se tih kategorija. Atalanta možda jest bila iznimna trkačica – ali ipak je i trofejna mladenka ponuđena pobjedniku utrke. Njezine želje o braku malo znače. Na kraju, Atalanta postaje dio priče koja učvršćuje rodni poredak. Koliko god očaravajuća trkačica ona bila, nisam uvjerena da njezina priča ustoličuje narativnu tradiciju oslobođenog ženskog tijela.
Jednom sam vidjela prosidbu koja se dogodila uz stazu za vrijeme utrke. Čovjek je strpljivo čekao da njegova draga protrči. Mahao je reklamnim zastavama visine dva metra s ogromnim prikazom ženinog lica i pitanjem: „Hoćeš li se udati za mene?“ Pomalo kao oglas za uslugu fotokopiranja. Ta jadna žena sigurno je puhala do iznemoglosti negdje iza mene na stazi; trkači oko mene navijali su za njega dok su prolazili. Nastavila sam trčati i razmišljati o njezinoj mogućoj reakciji. Vjerojatno je bila oduševljena kad je došla do njega – nadam se – ali ja bih umrla od neugode da vidim sebe tako prikazanu dok trčim. Vjerojatno je trenirala da završi utrku, kao i ja, i veselila se trčanju kao velikoj prigodi u toj godini.
Sjećam se da je sunce slalo užarene signale, da je bilo iznenađujuće vruće i da je mnoštvo bilo dobro raspoloženo. Umjesto da sve to upija, umjesto da slavi tlo koje joj se miče pod nogama, jedna je žena morala razmišljati o prosidbi, kao da se jedna od Afroditinih jabuka zakotrljala stazom. Zar joj se nije moglo dopustiti da završi utrku, proslavi svoje trčanje, pa tek onda razmisli o budućnosti? Što ako se nije htjela udati za njega? Isto me zanimalo i za Atalantu, iako je njezina priča ispričana mnogo prije nego što su utemeljeni tropi romantične ljubavi.
Nemam pojma je li prosidba koju sam vidjela prihvaćena, iako bih možda mogla prokopati po internetskom forumu pa saznati. Možda je žena u Atalanti vidjela svoj uzor pa rekla: „Da… ali jedino ako možeš nadmašiti moje vrijeme u ovoj utrci.“ Ili je možda pristala – pa morala nagurati zaručnički prsten na natečeni prst prije nego nastavi trčati. Nemam razloga sumnjati da je ta prosidba s panoa bila iskrena i puna ljubavi. Ako je brak uspio, nadam se da su i dalje sretan par. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da je trenutak bio stravično loš. Brak! – i to baš kad je djevojka sva u živopisnom i energičnom iskazu neovisnosti i tjelesne aktivnosti.
Je li brak jedini sretan završetak za ženu koja trči? Jesmo li konačno otpustili te priče o ženama koje bježe od nevolja da se otkotrljaju poput vreće trulih jabuka? Poučne priče o žalosnoj sudbi žena koje trče i dalje opstaju u našem zajedničkom kulturnom prostoru. Kakav zapanjujući jaz postoji između prikaza žena u agoniji i stvarnog iskustva žena koje trče u suvremenom zapadnom svijetu. Preobrazba, bijeg, oporavak – sve su to odredišta do kojih trčanjem možemo stići. Većina trkačica nije u opasnosti. Možda su neke krenule srdite, povrijeđene, očajne – ja jesam – ali trčanje može biti odbijanje te boli, umjesto njezino produljenje.
Spisateljica i maratonka Joyce Carol Oates piše: „Ako postoji neka aktivnost koja je veselija, uzbudljivija, bolja hrana za maštu, ne mogu zamisliti što bi to moglo biti.“ Izrazi žena koje opisuju čistu radost kretanja zamjetno su nov fenomen – i voljela bih da sam ih čula više dok sam oblikovala svoje ideje o vlastitom tijelu i njegovim ograničenjima. Dosta je bilo uznemirenih i ranjivih žena u parkovima, moram to reći. Dosta djevica u bijegu i uznemirenih damica. Moji dnevnici i svesci bilježe kretanje od tjeskobe do osnažene radosti, otkriće da moje tijelo može ispričati neke nenapisane priče. Trčanje me nije dovelo u brak niti me je odvelo iz njega. Ne, za mene je trčanje narativni cilj sam po sebi – i ako naiđete na priče u koje se ne uklapate, preostaje vam da ispišete svoju vlastitu.
Catriona Menzies-Pike australska je spisateljica i književna kritičarka. Bila je glavna urednica neovisnog australskog internetskog portala New Matilda i umjetnička direktorica internetskog magazina The Conversation. Od 2001. predavala je književnost, film, novinarstvo i kulturne studije na raznim obrazovnim institucijama u Sydneyju. U razdoblju između 2015. i 2023. bila je urednica Sydney Review of Books, a za taj je rad 2023. dobila prestižnu australsku Nagradu Pascall. Od 2023. živi u Vancouveru i radi u Istraživačkom centru za pisanje i društvo Sveučilišta Western Sydney.
* Ulomak iz poglavlja Pričanje priča.
Prevela Anda Bukvić Pažin
