Roman Čista boja počinje u trenutku u kojem se Bog odmiče kako bi bolje promotrio prvu verziju svijeta, te potom razumno zaključuje da s njom nešto ne valja. Slično postupa i kanadska spisateljica Sheila Heti, koja mitološki svijet svoje knjige istovremeno stvara poput zanesene umjetnice i secira poput kritičarke. Ovo je njezin drugi roman objavljen u izdanju OceanMore, a osim temom gubitka (članova obitelji, prijatelja, do sada poznatog svijeta…), bavi se i idejom emocionalne zbilje koja utječe na percepciju one izvanjske.
Tri perspektive
Bogu je također jasno da mora voditi računa o percepcijama. Kako bi lakše detektirao pogreške u prvoj verziji svijeta, on stvara tri kritičara koji će izučiti njegovo djelo s tri različite točke gledišta: pticu koja ga promatra s visine, ribu koja ga promatra iz sredine i medvjeda koji cijeli svijet svodi na samo nekoliko bliskih ljudi kako bi ga mogao zagrliti što bliže i čvršće. Svaki čovjek potomak je jedne od ovih životinja, a potomci različitih životinja nikada se ne mogu u potpunosti razumjeti.
Svijet za koji je zadužen Bog nije jedini koji prolazi kroz transformaciju i postupno ogoljenje. Mira, glavna junakinja, također se odvaja od prve verzije svoga svijeta, kao i od ljudi koji su se nalazili u njegovu središtu: prvo nakon očeve smrti, a zatim oproštajem od Annie, djevojke u koju je bila zaljubljena u mladosti. Osim na osobnoj razini, svijet koji je poznavala raspada se i uslijed sve brže modernizacije, digitalizacije i klimatskih promjena. Razočarana, Mira se trudi pronaći idealnu udaljenost s koje će sudjelovati u tom ubrzanom svijetu, ali i idealnu udaljenost od ljudi koje treba ostaviti iza sebe, u prvoj verziji svoga svijeta/života.
S obzirom na to da likovi ovog romana svijet promatraju s različitih gledišta, suđeno im je različito ga vidjeti. Mira se u nekoliko prilika čudi tome kako isti predmet nekome može biti dragocjen, a nekome potpuno neznatan i besmislen. Dok njezin profesor kritizira sliku na izložbi, ona primjećuje nerazmjer između onoga što on govori i osjećaja koje slika u njoj izaziva. Mira je dirnuta jednostavnošću poteza i prigušenim bojama, a profesor pak smatra da duhu slike nedostaje kompas, zbog čega njezina vizija postaje kaotična. Nažalost, moje mišljenje o ovoj knjizi sličnije je profesorovom nego Mirinom.
Razbacane filozofije
Baš kao što su Mira i Bog još uvijek na prvoj, radnoj verziji svojih svjetova, roman i sam ostavlja dojam “pisanja u šporko”. Neuredno pripovijedanje i nasumično uvedena mitologija kao da su preuzeti iz te prve verzije romana, u kojoj je autorica još uvijek na papir bez discipline zapisivala svaku misao koja joj je prošla kroz glavu. To nije slučajno – fragmentarnost i nestrukturiranost ove knjige odraz su jednako necjelovitog svijeta kojim se bavi, a sama Sheila Heti u razgovorima o knjizi ističe da joj se sviđa ideja nedovršene umjetnosti, koja se poput svijeta uvijek dodatno oblikuje.
No, ta razbacanost naracije ne pristaje njezinoj kontemplativnosti, i roman nije dovoljno zanimljiv da bi podnio vlastiti kaos. Pretrpan je velikim mislima, ali originalnost i začudnost (ne uvijek u pozitivnom smislu) uglavnom se postiže metaforama u koje su katkad umotane banalnosti. Ideje koje su nove i zanimljive obrađene su u žurbi – i odmah nakon njih slijedi brzi niz ispraznih rečenica. Jednako brz pogled na podcrtane ulomke i bilješke koje sam pisala pored njih podsjetio me da sam se tijekom čitanja češće osjećala razdraženo i umorno, a rjeđe (no, ipak) bila ganuta ponuđenim viđenjem svijeta ili nadahnuta za nadogradnju vlastitog.
Pretrpan je velikim mislima, ali originalnost i začudnost (ne uvijek u pozitivnom smislu) uglavnom se postiže metaforama u koje su katkad umotane banalnosti
Većinom pisana u obliku filozofskog strujanja svijesti, poglavlja uglavnom sadrže barem jednu sliku ili misao koja je posebna i upečatljiva, ali ritam – postignut kratkim, jednostavnim rečenicama – toliko brzo uvodi na desetke novih slika ili misli da se izgube one najvažnije. Stvara se čitava rijeka ideja koja nastoji zadiviti vlastitom dubinom, no strujanje tih ideja toliko je brzo i kaotično da se one najvažnije izgube u pripovjednoj bujici. Na kraju većina uvedenih tema ostaje na površini, a privid dubine postiže se pomoću negativnosti i cinizma – jer ako je dovoljno tamno, ne vidi se plitko dno.
Spomenuti cinizam osobito dolazi do izražaja u poglavljima koja se bave raspadanjem svijeta u kojem sve „novo” brže nego ikada postaje zastarjelo. Posljedice koje takva masovna proizvodnja i potrošnja ima na okoliš (ali i društvo) zanimljiva su i aktualna tema s kojom se danas sve češće susrećemo u književnosti – među ostalom u novonastalom žanru ekološke proze. U romanu Čista boja o globalnom zatopljenju i izgubljenosti u suvremenom svijetu raspravlja se uglavnom defetističkim tonom, i čini mi se da je pri tome malo previše prostora posvećeno izražavanju beznadnog i gorkog stava prema životu i drugim ljudima.
Ptičja knjiga
Ponuđena kategorizacija prema tri životinje previše je nezgrapna da bi se smisleno primijenila na stvarne osobe (ili likove, zbog čega ih je većina jednodimenzionalna). Ipak, ideja o pticama kao rođenim umjetnicima ima smisla u kontekstu romana, jer narativni glas knjige i sam odgovara opisu ptičjeg identiteta: usmjeren prema sebi i prema apstrakciji, neopterećen kohezijom, šupljih ideja i kostiju. Ako je vaš čitateljski identitet topli medvjed koji traži nešto opipljivo i stvarno ili hladna riba koja traži nešto smisleno i povezano, moguće je da nećete biti kompatibilni s ovom knjigom.
U romanu Čista boja o globalnom zatopljenju i izgubljenosti u suvremenom svijetu raspravlja se uglavnom defetističkim tonom, i čini mi se da je pri tome malo previše prostora posvećeno izražavanju beznadnog i gorkog stava prema životu i drugim ljudima
No baš kao što Mira i njezin profesor s različitih udaljenosti formiraju dojmove o Manetovoj slici, uvjerena sam da postoje i ljudi pticolikog čitateljskog identiteta koji im omogućava drugačije viđenje ovoga romana. Takvi čitatelji knjigu Čista boja promatraju iz nekog kuta koji je dovoljno udaljen da se vidi smisao u onome što je meni predstavljalo nered, te pronađe nadahnuće u onome što je mene čitateljski obeshrabrilo. Ali s moje (možda riblje?) udaljenosti ovaj je roman bio manje nalik na slikarsko platno puno živih boja, a sličniji mutno smeđoj nijansi koju poprimi voda za kistove.
*Tekst je nastao u sklopu radionica “Književna kritika i suvremeni medij: praksa”, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.