1.
Turska vojska sultana Sulejmana II. Veličanstvenog 12. rujna 1532. nakon poraza kod Beča, povlačila se preko Štajerske. Nakon neuspjele opsade Maribora, pod vodstvom velikog vezira Ibrahim-paše, prelazila je rijeku Dravu i utaborila se na Dravskome polju. Pa zaseocima i seoskim imanjima tražili su hranu i vodu za piće. Potom su stanovnike opljačkali i pobili, a kuće spalili.
(www.vecer.com)
Posljednje jutarnje maglice koje su već mirisale na jesen polako su se dizale i igrale s prvim zrakama sunca. Velike kapi jutarnje rose na zrelim, žutim bundevama malenog vrta ograđenog osušenim granama svjetlucale su kao stakleni biseri. Na dvorištu između kućerka, drvene štale i bunara carevalo je blato. Okrugao, slamom pokriven kućerak od ispletenog šiblja i ilovače imao je samo jedan krpom zastrt prozor, okrenut prema dvorištu.
“Netko je vani kod bunara!” Dušu je iz dubokog sna pokušavao probuditi sestrin uplašen glas.
Šesnaestogodišnja Duša nakon majčine je smrti uz onemoćalog oca preuzela ulogu obiteljske domaćice, a mlađoj sestri i ulogu majke. Zasule su je brige i odgovornosti, koje su je svakoga dana posve iscrpljivale. Za grob, najjeftiniji crkveni pogreb i misu zadušnicu prodala je jedinu kravu. U staji im je ostao praščić, koji je ponekad jeo više i bolje od njih, nekoliko kokoši i ništa više. I otac je obolio, pa se Duša bojala budućnosti. Ako otac umre prije zime, bit će prisiljena prodati i praščića, što bi značilo da bi ona i sestre bile osuđene na glad i milostinju susjedā. Do smrti umorna i do kosti iscrpljena, svake bi večeri pala u postelju i odmah čvrsto zaspala.
“Netko je vani kod bunara!” još je jednom prestrašeno prošaptala Cvetka i povukla Dušu za kosu.
Duša je naglo ustala i još ošamućena od dubokog sna sjela na slamnatu postelju koju je dijelila s mlađim sestrama, Jasnom i Cvetkom. Najprije je pogledala na drugu stranu ognjišta prema bolesnom ocu kojeg je sušica prikovala uz postelju, potom Jasni stavila ruku na usta i dala joj znak da bude tiho.
Preko pokidane i umrljane lanene tunike zamotala se u staru vunenu deku pa se bosa oprezno približila prozoru da je onaj vani ne primijeti.
“Turčin je. Upravo je iz bunara izvadio vodu za konja. Očito misli da je kuća prazna. Probudi Jasnu i naredi joj da pazi na oca, da ne kašlje i ne psuje kad se probudi. Možda Turčin brzo ode”, prošaptala je Duša, sve radoznalije vireći kroz prozor.
Turski konjanik svukao se dogola te se polako i temeljito umivao. Duša je prvi put u životu vidjela golo muško tijelo. Zastao joj je dah i osušila su joj se usta, a pogled joj je zastao na Turčinovu obrezanom penisu. Taj pogled i divljenje njegovom opuštenom umivanju, potisnuli su strah pred strancem. U misli su joj se prikrale nedjeljne propovijedi dominikanskih redovnika iz Ptuja, u kojima su vikali o bezbožnosti, urođenoj zloći, krvožednosti i nesmiljenoj grubosti turskih vojnika, što je ponovo probudilo strah u Dušinim prsima. Ali neka čudna, topla radoznalost da izbliza razgleda stranca i njegovu tamnu kožu, kakvu do toga trenutka još nije poznavala, posve ju je obuzela.
Sa stola je uzela komad zobenoga kruha, šmugnula na dvorište i, prije no što su je sestre mogle zadržati, već je stajala pred Turčinom. Niska, duge smeđe kose, u iznošenoj i pokidanoj odjeći, bosa, crnih očiju i crvena lica, prekriženim rukama skrivala je svoja djevojačka prsa koja su se kroz lanenu tkaninu tek počela nuditi pogledima.
Turčin, zadubljen u misli i umivanje, najprije ju uopće nije vidio, iako je gledao prema njoj. Potom se zagledao, naglo okrenuo prema konju i pogledom nabrzinu provjerio gdje je na sedlu objesio svoj mač, a zatim jednostavno ostao gol stajati pred Dušom i u neprilici se samo nasmiješio.
“Su”, rekao je i pokazao vjedro s vodom.
“Ekmek”, promrmljao je i rukom se pomilovao po trbuhu.
Duša je razumjela da je bio žedan i da je sad usto još i gladan, pa mu je ispruženom rukom ponudila komad zobenoga kruha.
“Sagol!” zahvalio je, uzeo kruh, prelomio ga na pola i polovicu dao svome konju. Dok je pohlepno jeo, sa zanimanjem je gledao kako ga Duša promatra.
Duša je još jednom na miru razgledala njegov penis, prebrojila rane na njegovim prsima i čudila se njegovim bijelim zubima i njegovoj crnoj kosi, prvoj doista crnoj koju je vidjela u svom životu. Turčin je imao dječački stas i skoro nimalo dlaka po tijelu. Ispod njegova lijevog pazuha, na unutarnjoj strani, bio je maleni natpis, četiri slova koja nije znala pročitati. Znala je slova A i O, treće i četvrto bili su isti, podsjetili su je na zmije, a svaka je gledala na svoju stranu. Posebno ju je iznenadilo što je imao tako njegovane nokte, njegovanije nego bilo koja žena koju je poznavala, i dlanove bez ijednog žulja.
Ponovo joj je zahvalio na kruhu, šmugnuo u crvene hlače s crnim točkama, nataknuo kožnate sandale i obukao crnu košulju s malim bijelim mjesecima. Dugu crnu kosu namazao je jasminovom mašću i opet je zavezao u rep da može nataknuti svoju ratničku kacigu.
Duši je mirisao na biblijske likove naslikane na stropu crkve Majke Božje u Ptujskoj Gori, kamo je s mamom i sestrama hodočastila po Božju pomoć. Sličio je junacima iz orijentalnih priča koji su jahali čudne krave s dvije grbe i ogromn prasc s dugim nosovima i velikim ušima, s kućicama na leđima. Glave su im bile umotane u tkaninu, a bili su naslikani u šarenoj odjeći, kako donose darove, zlato, svilu i drago kamenje, u društvu posve crnih, golih ljudi, okovanih u lance, čiji su bijeli, zdravi zubi doslovno bliještali s crkvenog stropa. Zato što su razapeli Isusa, bjelobradi Bog ognjem i vihorom potjerao ih je u ponor, na čijem je dnu gorjela vatra pakla. Njihovi nijemi krikovi često su je progonili u snovima. Turčin je bio jedan od onih za koje je bila uvjerena da postoje samo u pričama, ne u stvarnosti.
A sada je stajao pred njom na dvorištu.
Opet su je preplavili osjećaji koje nikada nije iskusila. U svom kratkom, teškom životu poznavala je samo rad, molitvu, nesreću i odricanje. Crkva se pobrinula da svaka vragolasta misao postane grešna, ljubavne fantazije vražje djelo, da se srami svoga tijela, željnog dodira i ljubavi. Rumenih obraza oklijevala je pred njim, jer jednostavno nije znala što napraviti. Onda se strah istopio i umjesto opasnosti osjetila je nelagodu jer je njezina koža, za razliku od njegove baršunaste i smeđe, tako sjajno bijela, a vjerojatno mu i smrdi, jer je cijelo tijelo sapunom oprala još prije nekoliko mjeseci, onomad za misu na Veliku Gospu.
Ali sad više nije marila za takve misli i da je to neobično druženje dvaju svjetova ispred bunara potrajalo još neko vrijeme, i sama bi se skinula gola te se pred Turčinom umila hladnom izvorskom vodom.
Turčin se u međuvremenu odjenuo u kožnati oklop, na leđa stavio luk, za pojas zadjenuo mač, stavio ruku na prsa i rekao:
“Bilal.”
Duša ga je razočarano pogledala, jer bi se rado s njim i dalje družila.
Ponovio je: “Bilal.”
“Duša”, promrmljala je bosa djevojka koja je posve zaboravila da stoji pred turskim vojnikom. Tko zna kad će ponovo imati prigodu susresti se s bićem iz drugog svijeta, jednim od onih naslikanih na crkvenom stropu?
Bilal je prišao konju i iz torbe na sedlu nešto stisnuo u šaku. Onda je drugom rukom podigao Dušinu desnicu i na kažiprst joj nataknuo zlatni prsten s velikim tamnozelenim smaragdom. Duša je stajala bez riječi jer još nikada nije vidjela takvu dragocjenost kakva joj je sada blistala na kažiprstu.
U zamjenu za malo hladne vode i komad zobenoga kruha.
“Sagol, Duša!” tiho je rekao Bilal, nježno je pogledao u oči, a onda hitro skočio na konja i više se nije osvrtao dok je jahao u sunčano jutro. Zora ga je donijela a dan ga je uzeo.
“Sagol, Bilal”, uzdahnula je Duša, koja nije primijetila da njezine sestre već neko vrijeme stoje iza nje.
Jasna s vilama u rukama i Cvetka sa sjekirom na ramenu.
Dva sata poslije skupina turskih konjanika nabola je Jasnu na vile, Cvetki sjekirom rascijepila glavu, a oca živog zapalila zatvorenog u slamnatu kuću.
Dušu su skupno silovali i odveli u svoj tabor.
U ruci je stiskala Bilalov prsten.
Zoran Predin slovenski je novovalni kantautor rođen u Mariboru 1958., kojemu, zbog njegove provokativnosti i crnohumornih tekstova, i najveći neprijatelji priznaju duhovitu autorsku izvornost i iskričavu nekonvencionalnost. U svojoj bogatoj umjetničkoj karijeri objavio je 41 autorski album, četiri zbirke uglazbljenih tekstova (Praslovan, Sonček je, Brez kravate in vezalk i Poljub, ki riše ustnice), zbirku anegdota Druga žena u haremu te zbirku kratkih priča Glavom kroz zid. Skladao je glazbu za filmove i kazalište, iskušao se u raznim glazbenim stilovima, od rocka do gypsy swinga, i nastupao po cijelom svijetu.
Još uvijek voli crni humor, fileke i dunju.
