Portal za književnost i kritiku

Zbirka zapisa Nicka Cavea

Mistika hotelskih soba

„Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu“ u svom dominantnom dijelu zapravo i nisu pjesme – riječ je o autobiografskim dnevničko-putopisnim proznim fragmentima i sjećanjima koja tek mjestimično dobivaju poetski karakter i/ili formu, tako da naslovnu imenicu pjesme treba shvatiti kao simboličko-aluzivnu, možda i ironijsku oznaku, prije nego preciznu vrstovnu odrednicu
Nick Cave: „The Sick Bag Song. Pjesme zapisane ne vrećicama za mučninu“, s engleskoga preveo Vojo Šindolić, Bodoni, Zagreb, 2022.
Ključni problem nije formalan, kako bi se možda moglo pomisliti, to što su tekstovi hibridni i fragmentarni, više okrajci i komadići tekstova nego tekstovi sami – na to nas je postmodernizam odavno naviknuo, a bome i pokoji književni autor prije oficijelnih postmodernih strujanja. Problem je kvalitativne prirode – što dosta od onoga što je Cave napisao, u strogo književnom smislu, nije osobito blistavo, pa ni zanimljivo širem čitateljskom krugu

Nick Cave, mračni australski roker koji je već odavno stekao status globalne muzičke zvijezde, junak gotičara, romantičara i alternativnih mističara, kod nas ponekad od milja nazivan i majstorom mrkonjom, svojim je djelovanjem odavno ukazao na širinu svojih umjetničkih interesa koje, osim u sferi muzike, iskušava i u području likovnosti, glume i književnosti. Osobito je ozbiljno odjeknuo njegov književni rad, planetarno prevođen, predvođen dvama poprilično ambicioznim romanima I magarica ugleda anđela (1989) i Smrt Bunnya Munroa (2009). Cave je objavljivao i poeziju – King Ink (1988), King Ink II (1997) – a u posljednjih nekoliko godina i žanrovski hibridna ukoričenja utemeljena na autobiografskim putanjama i promišljanjima, kao što su The Sick Bag Song (2015) i Stranger than Kindness (2020). Na ovim je prostorima poezija i proza Nicka Cavea bila dostupna gotovo paralelno s objavljivanjem njegovih prvih licencnih albuma koncem 80-ih – zbirka King Ink tako je prvi put objavljena u izdanju srpskog DOM-a 1990., njegovu je poeziju donosio časopis Quorum, a izdavač koji se nakon hrvatskog državnog osamostaljenja isprofilirao kao najrevniji pratitelj Caveova književnoga rada svakako je Šareni dućan. U toj su izdavačkoj kući objavljene obje spomenute zbirke poezije i oba romana, potonji na isti dan kad se roman pojavio i na anglofonom tržištu. Nedavno pak smo – doduše, ovaj put sedam godina nakon što je objavljen izvornik – dobili novo književno ukoričenje karizmatične popkulturne ikone, u izdanju izdavačke kuće Bodoni i u prijevodu Voje Šindolića.

Okretniji naslov

The Sick Bag Song, naslov koji vjerojatno najbolje – impulzivno, dinamično i aliteracijski podešeno – zvuči upravo na engleskom izvorniku, u hrvatskom je izdanju izveden kao Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu, pri čemu je na koricama, možda upravo iz navedenih razloga sjajne dinamike engleske naslovne sintagme, zadržan i izvorni, kraći i okretniji naslov, što je odluka koju treba pozdraviti. The Sick Bag Song odnosno Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu (zamjetna je promjena iz jednine u množinu u hrvatskom prijevodu), u svom dominantnom dijelu zapravo i nisu pjesme – riječ je o autobiografskim dnevničko-putopisnim proznim fragmentima i sjećanjima koja tek mjestimično dobivaju poetski karakter i/ili formu, tako da naslovnu imenicu pjesme treba shvatiti kao simboličko-aluzivnu, možda i ironijsku oznaku, prije nego preciznu vrstovnu odrednicu. Osim toga, u radikalnoj dimenziji pjesma doista može biti gotovo sve što posjeduje barem tragove svijesti o vlastitoj poetskoj konstitucionalnosti.
Na vrećicama za mučninu Cave je zapisivao tijekom svoje sjevernoameričke turneje 2014. godine, na kojoj je sa svojim sastavom održao koncerte u dvadeset i dva grada SAD-a i Kanade, prevaljujući ogromne razdaljine različitim prijevoznim sredstvima, spavajući po hotelima i uranjajući u fragmente međusobno vrlo različitih odsječaka (uglavnom) gradskih stvarnosti – u velikom kružnom potezu od Nashvillea do Montreala, i u trajanju od gotovo dva mjeseca. Fotografije konkretnih vrećica, s imenima gradova i datumima (pečatima) kada se određena dionica putovanja odvijala – a s njom i Caveovo košmarno vlastoručno zapisivanje onoga što mu je tijekom turneje padalo na pamet, onoga što se oko njega zbivalo, onoga o čemu je mislio, fantazirao, sanjao, čitao, slušao – predočene su na početku svake dnevničko-putopisne dionice i takva izdavačko-urednička odluka (moguće i sama autorova vizija) generira izrazit vizualno-taktilni šarm knjige, potičući nas da male zgužvane vrećice (točnije, fotografije vrećica) dodirnemo, detaljno proučimo, pomirišemo. Tim više jer Cave zapisuje različitim kemijskim olovkama, crnima, plavima, crvenima i zelenima, piše spontano i razbarušeno, granajući tekst u različitim smjerovima po stranici vrećice, radeći usput raznorazne črčkarije, strelice, male crteže, a i sama vrećica nerijetko sadrži otisnute zanimljive poruke ili upute o uporabi. Sve to čini efektan verbalno-vizualni kolaž koji u prvom redu može privući čitatelja i knjigu definitivno čini drugačijom i osobitijom nego što bi bila bez toga, iako se rukopisni tekst koji nalazimo na vrećicama i onaj koji je otisnut nakon fotografije kao temeljni tekst zbirke više ili manje razlikuju – točnije, tekst na vrećicama Caveu je očito poslužio samo kao poligon za kasniju doradu i raspisivanje, tako da su poglavlja/fragmenti koje zapravo čitamo (u ovom slučaju u hrvatskom prijevodu) načelno dosta opširniji i razrađeniji.

Fotografije konkretnih vrećica, s imenima gradova i datumima (pečatima) kada se određena dionica putovanja odvijala predočene su na početku svake dnevničko-putopisne dionice i takva izdavačko-urednička odluka (moguće i sama autorova vizija) generira izrazit vizualno-taktilni šarm knjige, potičući nas da male zgužvane vrećice (točnije, fotografije vrećica) dodirnemo, detaljno proučimo, pomirišemo

Hibridni tekst

No još uvijek je to izrazito hibridan tekst, fragmentarno ustrojen, u kojem se smjenjuju dionice racionalne detekcije (npr. “Uskoro ću iskoračiti na pozornicu festivala Bonnaroo u Manchesteru, Tennessee, i postati objekt velikog oduševljenja gotovo nikome“), s dionicama fantazmagoričnih zamišljanja („Jedan anđeo raširit će krila i šapnut će mi na uho.“), rečenicama u kojima se stapa percepcija ljudi i motiva iz okoline s pjesnički toniranim predikcijama („Djevojka u minisuknji sa zvijezdama i prugama naginje se. / Izaziva simpatije cijeloga svijeta iznenada / Otkrivajući dirljivu izazovnost svojih tangi.“), sjećanjima („Moja je žena jednom čula toliko lijepu izvedbu pjesme ‚The Butcher Boy’ da je zaplakala. Skinula je svoj neprobojni prsluk, zatvorila oči i zamalo umrla.“), s porukama koje pripovjedni subjekt ostavlja svojoj ženi, koju danima ili tjednima ne uspijeva dobiti, na sekretarici, stihovima koje si pjevuši u hotelskim sobama, referencama na rad drugih književnika i glazbenika, sve do samoizranjajućih vlastitih stihova, dionica poetske proze, i zapisanih snova. Sve to – različiti tipovi, slojevi i fonovi teksta – niče jedno ispod drugoga i jedno iz drugoga, vraćajući se ponekad u doslovnim ili varijantnim ponavljanjima, kako na razini ritma i rečenične melodije, tako i na razini sintagmi i svojevrsnih lajtmotiva, poput zmaja, vlaka, dječaka na tračnici, ljubavnog nedostajanja (motiv ženinog nejavljanja na telefon) te, dakako, samih vrećica za mučninu koje osim kao konkretan motiv funkcioniraju i kao metafora vlastitog dna i beznađa, ali i neizostavnog procesa pražnjenja i s njim povezanog obnavljanja. U vrećicama za mučninu može se nastaniti sve, baš kao što iskazni glas za sebe kaže: „Na kraju, svi su se nastanili u meni“, evocirajući ne samo dekadentno stanje pojedinca kao jedinke, nego i svijeta kao takvog, onog koji dijelimo s pripovjednim/lirskim subjektom. Vrećica za mučninu „puna je svega što volim i čega se gadim (…). Toliko je puna da će se raspuknuti!“. Ujedinjujući snagu slobode – koju, uostalom, i samo putovanje nužno donosi – s intenzitetom čovjekove slabosti i prodornošću ružnoće koja se neprestano rađa u nama samima i onima oko nas, Cave motivom i simbolom vrećica uspijeva postići dojmljivu upečatljivost tog efektnog semantičkog nukleusa svojih zapisa. Ipak, daleko od toga da je onako kako stoji u rečenicama na koricama hrvatskoga izdanja, pisanima u uobičajenoj maniri blurbske euforije – da je svaka riječ koju nam knjiga poklanja „malen [je] dijamant nastao pod pritiskom jednog iznimnog postojanja“. Upravo suprotno, mnogo je tu više osrednjosti, viškova i nezanimljivosti nego dijamanata, iako je i sam Cave, nesumnjivo, svjestan temeljne prirode svojih zapisa, ne želeći ih prezentirati drugačije nego kao strugotine, piljevinu, ostatke: „Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu su ostaci. / Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu su strugotine. / Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu su piljevina. / Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu su zadnje mrvice. / Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu su gnjev i glupost.“

Ujedinjujući snagu slobode – koju, uostalom, i samo putovanje nužno donosi – s intenzitetom čovjekove slabosti i prodornošću ružnoće koja se neprestano rađa u nama samima i onima oko nas, Cave motivom i simbolom vrećica uspijeva postići dojmljivu upečatljivost tog efektnog semantičkog nukleusa svojih zapisa

Crno-bijele istine

Ključni problem pritom nije formalan, kako bi se možda moglo pomisliti, to što su tekstovi hibridni i fragmentarni, više okrajci i komadići tekstova nego tekstovi sami – na to nas je postmodernizam odavno naviknuo, a bome i pokoji književni autor prije oficijelnih postmodernih strujanja. Problem je kvalitativne prirode – što dosta od onoga što je Cave napisao, u strogo književnom smislu, nije osobito blistavo, pa ni zanimljivo širem čitateljskom krugu, onom izvan sfere (istina, nimalo uske) obožavatelja njegove glazbe. Na pojedinim mjestima svojih zapisa operira stereotipnim, romantičarski plošnim motivima i crno-bijelim istinama (anđeo kao simbol kreativnosti i poticaja, dječak i muškarac kao uzajamno ogledalo, motiv bliješteće svjetlosti u kojoj nestaju…), dodirujući gotovo izričaj self-help priručnika („Oduprijeti se pomažući drugima. / Oduprijeti se uspoređujući se s drugima. / Oduprijeti se mišljenjima drugih.“). Takav je najčešće kada poseže za „velikim“, grandioznim motivima gotovo ispražnjenima od sadržaja uslijed višestoljetne uporabe, kao što je već spomenut motiv anđela, demona, stvaranja, djevojaka, pitanja duše i mistike. Srećom, postoji i onaj drugi Cave, tiši i manje pompozan, suptilniji, osjetljiviji, vibrantniji, onaj koji će pridobiti manje čitatelja, ali čiji će čitatelji biti osvješteniji i zasigurno dolaziti i iz kruga onih koji nisu nužno u prvim redovima njegovih koncerata. Takav Cave piše o prirodi, o skulpturama od terakote u predvorju hotela, o samobojanju kose u hotelskoj kupaonici i staračkoj pjegi na svojoj lijevoj sljepoočnici. Takav je Cave jednostavan, iskren, stopljen s okolinom, kao u sljedećem ulomku: „Rumeni prsti jutarnjeg sunca šire se nad rijekom i, obgrlivši djevojku, tvore aureolu nesvjetovne svjetlosti oko nje. Penje se na vrh ograde i privija svoje tijelo uz novi dan. Prilazim joj bliže i zajedno gledamo u grad koji se budi.“ Osobno, žao mi je da takvog, tihog Cavea nema više, a onog drugog, pompoznog, manje. No ako je pisanje neki udaljeni odjek onoga što kao pojedinci jesmo, a jest, onda je isto tako moguće zaključiti da su brojne krajnosti i kontradikcije ove umjetničke osobnosti kojima svjedočimo kroz njezinu pojavnost u muzici – a koje je provlače širokim lukom od radikalne nježnosti, preko sfera indiferentnosti i nihilizma, sve do granica mazohizma i sadizma – uvjerljivo prisutne i ovdje.

Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je triju znanstvenih knjiga te pjesničkih zbirki Jutarnji laureat, Lunule, Teleidoskop, Stepenice za Stojanku K., Plava i smeđa knjiga i Zarazna zona (u koautorstvu s Damirom Radićem).

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content