Oba sveska Anđela Gospodnjeg unutar istih korica objavljena su 2013. godine, pet godina prije smrti jednog od njegovih autora, velikog francuskog scenarista stripa Franka Girouda. U rujnu 2022. Fibra objavljuje oba dijela Giroudova i Homsova stripa na hrvatskom jeziku. Osim sveska kojim se ovdje bavimo, Fibra je objavila još dva Giroudova stripa: Azrayen i Zaboravljeni iz Anama. Od Joséa Homsa, zaduženog za crtež i boje Anđela Gospodnjeg, u Fibri je objavljen još jedan strip, Shi.
Psihoalkemija u muzeju
Anđeo Gospodnji je realistična priča slojevite psihološke profiliranosti, ispričana linearno uz pomoć flashbackova i fokusirana na protagonista Clovisa Chaumera. Clovis je naizgled najobičniji Francuz, koji živi sa svojom suprugom i dva sina. On se ne zna koristiti računalom, ne ide u kazalište ni na izložbe, ne čita baš ni knjige, a sasvim sigurno ne ide u muzeje – sve do trenutka kada naizgled ničim izazvan kupi ulaznicu za obližnji muzej. Iako se u unutarnjem monologu šali na svoj račun – „Što te odjednom spopalo? Želiš kontemplirati o besmrtnosti?“ – Clovisov životni zaokret počinje upravo u muzeju, kada ugleda poznatu izloženu sliku devetnaestostoljetnog francuskog slikara Jean-Françoisa Milleta. To je slika „Anđeo Gospodnji“ koja prikazuje dvoje ratara u polju, dok zbog molitve prekidaju rad.
Naslov slike dijeli naslov s našim stripom, dakako potpuno opravdano i bitnije od života samog. Od trenutka u kojem ugleda „Anđela Gospodnjeg“, Clovis više nije samo obiteljski čovjek – Clovisova, i njemu samom zagonetna, fascinacija Milletovom slikom „Anđeo Gospodnji“ gradacijski mu preuzima život. Clovis se vraća kući i, kao da polako zaboravlja na svoj dosadašnji dosadni život jednog trgovačkog putnika, počinje istraživati Milletovu sliku. Clovis Chaumer, kao i mi koji čitamo, pokušava saznati zašto ga je toliko opčinio „Anđeo Gospodnji“.
Saznaje da nije jedini u tome – i veliki Salvador Dali je godinama bio opčinjen Milletovom slikom te je napravio desetke reprodukcija „Anđela“. Ta činjenica daje Clovisu potvrdu i vjetar u leđa, shvaća da ako je čak i Dali bio fasciniran tom slikom, onda je možda u redu da i trgovački putnik Clovis bude fasciniran njome. Kako bi mogao nastaviti istraživanje, Clovis nastavlja raditi za sebe netipične stvari – prvi put u životu odlazi do lokalnog knjižničara Ferranda kako bi posudio knjigu koja se bavi Milletom, i priručnik za korištenje računalom – nauči se koristiti računalom – pa uzme još knjiga.
Jedna od stvari koje je Clovis počeo činiti jest pohađati roditeljske sastanke, kako bi se zbližio sa sinom, vječno ljutitim tinejdžerom. Drugi veliki preokret u Clovisovom životu događa se upravo u učionici, gdje za vrijeme roditeljskog sastanka upoznaje mladu i slobodnu nastavnicu likovnog Evelyne Arnaud. Gospođica Arnaud predstavlja sve što Clovisov život nije, osim navede mladosti i slobode, vidi se to i po nekonzervativnom, možda i neprimjerenom za školu, načinu Evelynina odijevanja, a razvidno je i iz činjenice da Arnaud ima informacije o „Anđelu Gospodnjem“ koje Clovisu ovisnički-bolno nedostaju. Nakon njegova susreta s Evelyne, prvi put u stripu vidimo Clovisa kako se smiješi.
Clovis se još nekoliko puta sastane s Evelyne, prvo isključivo radi istraživanja ali polako postaje jasno da Clovis i Evelyne ulaze u flert, doduše relativno bezopasan. Između ostalog, Clovis joj priznaje da boluje od raka kostiju i da je jedini lijek za to transplantacija koštane srži.
Tako u malom mjestu krenu glasine da Clovis vara suprugu s mladom nastavnicom likovnog. Kada ga oko toga pritisne njegova supruga, Clovis ne želi raspravljati, nego ode od kuće u hotel. Time završava prvi dio stripa, koji dramaturški služi kao svojevrsni set-up, odnosno postavlja temelj i dramaturške silnice čije ćemo plodove ubrati – i zagristi – u drugom dijelu stripa.
Clovis je naizgled najobičniji Francuz, koji živi sa svojom suprugom i dva sina. On se ne zna koristiti računalom, ne ide u kazalište ni na izložbe, ne čita baš ni knjige, a sasvim sigurno ne ide u muzeje – sve do trenutka kada naizgled ničim izazvan kupi ulaznicu za obližnji muzej.
Ulazak boje u sivi život
U drugom dijelu stripa dolazi do pay offa odnosno ubiremo plodove i saznajemo da su itekako sočni. Radnja počinje tjedan dana nakon prvog dijela stripa, netipičnim prikazom Clovisa kao trgovačkog putnika. Clovis je neobrijan, ima nove, žute, naočale za vid, više ne nosi odijelo, i najzačudnije – završava „farbanje“ kamperskog kamiona u kojem sada živi. Odselio se od kuće u kampersko mjestašce i čini se da živi daleko slobodnijim životom nego u prvom dijelu stripa.
Dobivamo, u isto vrijeme kao i Clovis, razrješenja misterija Milletova „Anđela Gospodnjeg“ koja vode prema novim misterijima, a i otkrićima. Samo ovaj put otkrića nisu toliko vezana uz Milletovo djelo, ni uz Dalijevu inspiraciju istim. Sada smo duboko u Clovisovoj potrazi za osobnim identitetom. Sva se prisjećanja, odnosno flashbackovi iz prvog dijela – i osobna Clovisova potraga za svojim podrijetlom u drugom dijelu – kao jednadžba ili glazbena gradacija – sublimiraju u ogromna otkrića drugog dijela stripa, koja sva vode prema tragičnom završetku. Ipak, „Anđeo Gospodnji“ priča je o nevjerojatnoj izdržljivosti ljudskog tijela i još nevjerojatnijoj izdržljivosti ljudske psihe – i vas, čitatelje, pozivam da je, zajedno s protagonistom Clovisom, otkrijete kroz čitanje. Jer nepošteno je opisati Giroudovu lakoću pričanja užasno teške priče bez detalja, a detalji su rezervirani za pomno čitanje stripa i suproživljavanje Clovisova života.
„Anđeo Gospodnji“ priča je o nevjerojatnoj izdržljivosti ljudskog tijela i još nevjerojatnijoj izdržljivosti ljudske psihe – na što pozivam vas, čitatelja, da otkrijete, s protagonistom Clovisom, kroz čitanje stripa
Put u srži na pogon umjetnosti
Crtež i boje Joséa Homsa savršeno nalaze svoje mjesto u realističnoj Giroudovoj priči. Sam crtež, uvijek u ključu realizma, seže od prekrasnih ali jednostavnih crteža Clovisove svakodnevice do asocijativnih pasica u kojima Homs niže kadrove koji prethode Clovisovim flashbackovima. Crtež poseže za apstrakcijom tek u citatnim dijelovima stripa u kojima Homs precrtava Dalijeve reprodukcije „Anđela,“ a ta činjenica učvršćuje realističnost crteža – odnosno, apstrakcija i bilo kakvo drugo preslagivanje realistične forme koristi se isključivo kontrastno zbog realističnog prikaza Dalijevih reprodukcija koje su u različitoj mjeri nadrealne u odnosu na Milletov original.
Takav realistični crtež u potpunosti je u službi naracije, što ne znači da tekst preuzima najvažniju ulogu u stripu. Naprotiv, dolazi do apsolutne harmonije slike i teksta, i ni u jednom se trenutku taj balans ne narušava. Ono što crtež bolje dočarava od dijaloga i unutarnjih monologa tiče se transformacije glavnog lika. Iako se Clovis u drugom dijelu stripa, dijaloški, počinje generalno srdačnije odnositi prema ljudima u svojoj okolini, u crtežu i bojama se zapravo vidi najveći dio Clovisova preobražaja. Izrazita senzualnost nastavnice likovnog u prvom dijelu stripa vrlo je jasno likovno obrađena kao suprotnost Clovisovom srednjeklasno uređenom sivom eksterijeru, a scene u kojima su njih dvoje obasjane su toplijim svjetlom od svih drugih Homsovih žutoobojenih atmosfera. U drugom dijelu i sam Clovis unosi boju u svoj život crtajući grafitno-hipijevske murale, prvo na svom kamperu, a zatim i na drugim dijelovima grada. Dakle, kada Clovis daje otkaz kao trgovački putnik i ostvari svojevrsno oslobođenje od sivila – i njegova zajednica prepoznaje moć boje te Clovis počinje dobivati sve više angažmana – za oslikavanje različitih objekata u gradiću. Također, Homs, usred tragične napetosti koja prožima cijeli strip, briljira u crtanju nasmiješenih lica, alkemijski prenoseći emocije na čitatelja – s punom sviješću da je osmijeh u Giroudovoj priči itekako nešto posebno, nešto na čemu se valja zadržati.
Giroud i Homs su nam u „Anđelu Gospodnjem“ prikazali otprilike dva tjedna života dosadnog Clovisa Chaucera, dva tjedna u kojima mu se život zaokrene, padne naglavačke, i, unatoč ozlijedi, ponovno stane na noge i počne skakati, s očima mladića. Radi se o obiteljskim tajnama, o njihovoj srži, i o koštanoj srži protagonista, o emocionalnoj srži međuljudskih odnosa, slučajnim susretima kako s umjetničkim djelom, tako i s osobama za koje mislimo da se u naš život inače nikako ne bi uklopile – radi se o samoostvarenju putem umjetnosti. Dakle, radi se o proslavi umjetničkog djela kao medija, i umjetnosti kao medija koji služi kao neslućeni pokretač unutarnjih emocionalnih motora, na čiji pogon, na kraju, dolazimo do inače nedostižne samospoznaje. Ne preporučujem zaobilaženje ovog naslova, niti pokušaj zatomljivanja individualne opsesije pojedinim umjetničkim djelom, koja možda za čitatelja izroni iz tame čitajući upravo Giroudov i Homsov strip.
