Osamotne okolnosti su zbirka kratkih stripova, ilustracija i kratkih priča Envera Krivca, izdanju inventivnog formata koje je sam autor nazvao grafičko-literarnim magazinom dok se urednik knjige, Kruno Lokotar, pišući o njemu koristi terminom art-book. Kako god ga nazvali, sa sigurnošću možemo utvrditi da je riječ o izdanju koje je sjajno zaokruženo i pažljivo posloženo u oblik u kojem savršeno komunicira na relaciji autor-čitatelj/ica.
Miš koji je humanizirao likove
Da bi se razumjelo o čemu točno govorimo kada govorimo o stripovima Envera Krivca, potrebno je pojasniti nekoliko činjenica vezanih uz strip kao medij. Široka publika strip najčešće doživljava kroz najtiražnije junake čija je profilacija dvodimenzionalna pa zato djeluju nezrelo i neuvjerljivo – svi su neuništivi, lišeni mana a time i svoje ljudskosti, pa stroga podjela na pozitivce i negativce često izaziva podsmijeh. No oni koji o stripu znaju više upućeni su u činjenicu da se strip s desetljećima svog postojanja riješio dječjih bolesti – već 1960-ih u američkom i europskom autorskom stripu pojavljuju se sadržaji koji računaju na čitatelje prijemčive za kompleksnije likove i priče, što svoj vrhunac doživljava osamdesetih u remek-djelu Maus (Miš) Arta Spiegelmana. U Mausu Spiegelman pripovijedajući o svom ocu koji je preživio holokaust portretira osobu koja ujedinjuje niz oprečnih osobitosti – snagu da prebrodi najteže trenutke života ali i škrtost, sitničavost i rasizam koji pokazuje spram crnaca.
Spremnost autora da prikaže složenost i nesavršenost svog junaka lansirala je strip uz bok svim ostalim umjetnostima u kojima od ranije poznajemo kompleksnost ljudske prirode, pa je silni uspjeh Mausa na scenu stripa donio zrelost koju su objeručke prihvatili i publika i drugi autori. Od ovog stripa nadalje čak su i Marvelovi superjunaci postali slojeviti, no najvažnija ostvarenja u tom su se pogledu ipak događala na polju autorskog stripa, naročito u autobiografskom stripu kakav je primjerice Arapin budućnosti francuskog autora Riada Sattoufa.
Enver Krivac je kao pasionirani čitatelj stripa itekako svjestan da strip nije zapeo na Mirku i Slavku i jednako je pun povjerenja u inteligenciju čitatelja/ice, pa iako u svom radu ne govori iz autobiografske pozicije niti kroz jedan stripovski lik, uspijeva pronaći način da strip učini prokrvljenim. Ono što njegov opus prikazan u Osamotne okolnostima čini da se s njim možemo povezati i identificirati jest njegova iskričava osobnost koja diskretno probija između svih rečenica i linija njegova crteža. „Imaš misli koje se čuju“, kaže jedan od likova stripa i to bismo isto mogli reći i za njegovog autora.
„Imaš misli koje se čuju“, kaže jedan od likova stripa i to bismo isto mogli reći i za njegovog autora
Predenje slame u zlato
Unutar korica Osamotnih okolnosti nalaze se četiri cjeline, svaka od njih sastoji se od stripova, ilustracija i priča koje povezuje isti stvaralački impuls što se s lakoćom pretače iz medija stripa u medij kratke priče, a kojeg karakteriziraju maštovitost, zaigranost i inventivnost. Svaka od cjelina bogata je detaljima zbog kojih se nakon čitanja imamo potrebu vraćati čitanju i pronalaziti ih naknadno i u crtežu i u tekstu i u dizajnu knjige. Broj tekstova manji je u odnosu na broj stripova, no kako tekstove čitamo sporije od slika, stječe se dojam da su strip i kratke priče dozirani podjednako, jer nam podjednako vremenski plijene pažnju.
Igre likovnošću i igre s riječima konzistentno ispunjavaju Enverovo djelo, pa kao što i u samom naslovu izdanja u kojem se uobičajene olakotne okolnosti maštovito i znakovito preinačuju u osamotne okolnosti posvuda pronalazimo niz jezičnih dosjetki, ali i dosjetki koje preobražavaju učmalu stvarnost. „Čujem da su avionski tragovi ustvari tek linije kokaina za Isusa“, ili „…dok razgovaramo, prigodno zamišljen oblak konfeta kiši iznad nas i sve čini glamuroznim praznikom“ samo su neki primjeri specifičnosti Enverova rakursa koji je u stanju, poput Grimmove Gisele, slamu ispresti u zlato. Ovakve bravure prisutne su čak i u najsitnijim detaljima izdanja, poput maštovitih podnaslova svake od četiri cjeline koje je autor svaki put nazvao drugačije – jednom kao grafičko-literarni magazin „…za osobno antologiziranje i bockanje svemira“, drugi put „…za sekvencijalnu naraciju i spektralni barok“, treći put „…za propitivanje pseudoperiodike i svakodnevni egzistencijalni užas“ i na kraju kao „magazin za atmosfersku optiku i plitkost proizvodnje lijepih slika“.
Likovi koji se pojavljuju u Enverovim stripovima jednako su maštoviti – primjerice Gospodin Zanimljivis, Divovski Matuš, Monolitni Frizuroid i moji osobni favoriti, Nemojić i Moramić čije su epizode raspoređene na predlist, zalist i u sam centar knjige, čime se knjiga uokviruje i fizički i konceptualno, navodeći nas da je listamo kao playlistu –nizvodno, uzvodno i nasumično.
Sve to čini čitanje Enverove knjige spektakularnim iskustvom, no Enver nije tek dovitljivi pajac koji nas zabavlja šarenilom svoje predivne mašte. Njegove priče dotiču se i mučnih situacija, nemoći i razočaranja, on je i romantičan i sarkastičan, zbog čega njegova osobnost, ona koja probija između svih redova, nije nimalo dvodimenzionalna.
Posvuda pronalazimo niz jezičnih dosjetki, ali i dosjetki koje preobražavaju učmalu stvarnost. „Čujem da su avionski tragovi ustvari tek linije kokaina za Isusa“
Stripovi su nadograđeni kreativnim letteringom, tekstom koji je pažljivo nacrtan i u naslovu i u brojnim oblačićima stripa dok je likovnost samih crteža često nalik linijama teksta – u njemu je dominantno nizanje koje je tipično za riječi složene u niz rečenica pa onda i u niz rečeničnih redaka, ritmično ponavljanje kakvo vidimo dok pogledamo u bilo koji tekst. Stripovi su izvedeni različitim likovnim tehnikama, od crteža perom preko kolažiranja fotokopija pa do digitalnog kolažiranja likova crtanih rukom.
Klokan u svijetu mačaka i pasa
Enverova likovnost mogla bi se usporediti s estetikom underground stripa (npr. s crnobijelim opusom Victora Moscosoa) ali to bi bilo prebanalno, njegova likovnost je autentična i djeluje kao da proizlazi i njegovog čitalačkog iskustva, iz načina na koji vidi sve slojeve teksta. Tekst je glavni lik ovog djela, bilo da se nalazi u kratkoj priči, dijalogu oblačića, dizajnu naslova stripa ili u dizajnu samih likova stripa – ljudski i životinjski likovi, biljke i krajolici bliski su slikovnom pismu, simbolu obogaćenom za brojna stripovska iskustva kao što su govor tijela, mimika, omeđenost prizora ili okvir kadra.
Ljubav prema riječima i želja da se riječi učine vidljivijima naročito je podcrtana u ciklusu nazvanom „Trčanje sa škarama“ 
koji se sastoji od dijelova rečenica izrezanih iz novinskih naslova koji djeluju kao otmičarsko pismo i od kojih Enver kolažira nove, dadaističke rečenice koje same po sebi ne bi djelovale tako zanimljivo da se napišu u običnom fontu, da u sebi nisu zadržale dizajn tiskovine iz koje su izdvojeni. Ljubav prema riječima vidi se i u bogatom leksiku njegovih priča u kojima možete pronaći termine kao što su tungsten ili dodekaedarski, ljubav koja je logična utoliko što je Enver nagrađivani književnik koji je do sada objavio nekoliko romana pa je poznatiji u književnim nego u stripovskim krugovima. „U svijetu mačaka i pasa pokušavam biti klokan“, kaže nam Enver kroz prizmu jednog od svojih likova i upravo to nepripadanje jest mjesto osame najavljeno u naslovu izdanja koje ga na sceni domaćeg stripa čini autentičnim.
Stripovi i priče objavljene u Osamotnim okolnostima nastale su u duljem periodu, neovisno jedne o drugima, ali način na koji su objedinjene u ovom jedinstvenom izdanju govore o pažljivo isplaniranoj cjelini čijem je ukupnom dojmu kumovao i dizajner ovog izdanja, Damir Bralić.
Djeca Varietea Radikale
Enver Krivac i Damir Bralić su devedesetih pripadali grupi strip-crtača okupljenih oko strip-fanzina Variete Radikale pa njihovo dubinsko poznavanje medija stripa dolazi iz okruženja iz kojeg su proizašli sjajni umjetnici poput Matije Pisačića, Draška Ivezića i Damira Steinfla. U ono doba bilo je nemoguće predvidjeti dalekosežnost utjecaja koje će okupljanje ovih autora imati na njihove daljnje karijere u kojima su svi na specifičan, nekonvencionalan način interpretirali stripovsko naslijeđe. Damir Bralić od tih je mladenačkih do današnjih dana izgradio fascinantnu karijeru u području grafičkog dizajna, no upravo u dizajnu Enverovog djela pokazao je koliko je njegovo umjetničko ishodište vezano za strip.
Povijest strip-izdavaštva pokazala je kako je odabir formata, papira, uveza i kvalitete tiska silno sugestivan i kako bitno utječe na naš doživljaj čitanja stripa, na to hoćemo li ga doživjeti jeftinim ili luksuznim proizvodom. U Hrvatskoj je sjajan primjer za tu tezu stvaralaštvo Meline Mikulić koja stoji iza svih Fibrinih izdanja a kroz koja je svojim autorskim dizajnom postavila visok standard za izdanja albuma što ih, manje ili više uspješno, kopira niz drugih izdavačkih kuća u regiji.
Enver Krivac i Damir Bralić su devedesetih pripadali grupi strip-crtača okupljenih oko strip-fanzina Variete Radikale pa njihovo dubinsko poznavanje medija stripa dolazi iz okruženja iz kojeg su proizašli sjajni umjetnici poput Matije Pisačića, Draška Ivezića i Damira Steinfla
Dizajn Osamotnih okolnosti Damira Bralića može se usporediti s Melininim radom utoliko što su oboje kreirali novi format za stripovska izdanja koji je toliko zavodljiv da ga je nemoguće ne slijediti. Koliko god da se Bralić u dizajnu nadovezao na ideje magazina Raw Arta Spiegelmana ili Fantagraphicsov integral Eightball autora Daniela Clowesa, usudila bih se reći da ih je nadmašio, jer je pronašao idealno grafičko rješenje za Enverov umjetnički senzibilitet i koncept koji sjajno povezuje kratki strip i kratku priču u organsku cjelinu.
Gozba i za prste
Damir Bralić za knjižni blok izabrao je različite vrste papira, čime je svaku od četiri cjeline razdvojio i učinio suptilnom gozbom za naše prste. Svaka od cjelina ima vlastitu naslovnicu, paginaciju, impresum i kazalo, a naročito fascinira paus-papir postavljen kao razdjelnica tih četiriju cjelina. Jedan od stripova otisnut je na maleni, zasebni format od osam stranica koji se nalazi u sredini knjige i koji je uvezan s ostatkom knjižnog bloka, što je toliko rijetka praksa da je dizajner osobno morao podučavati radnike tiskare kako da tehnički izvedu taj zahvat.
Damir Bralić tekstove priča učinio je likovno atraktivnijim utoliko što je za svaku od njih upotrijebio drugačiji font i tako učinio da ono što čitamo zaista djeluje kao almanah sastavljen od zasebnih cjelina. Razumijevanje stripa i Enverove umjetničke vizije vidljivo je i pri prijelomu teksta priča u kojima je Damir početno slovo (inicijal) više puta učinio silno slikovitim – primjerice u priči „Strašno uho“ koje počinje riječju „Čujem“, a čiji „Č“ izgleda kao veliko uho – baš kao i u besprijekornom dizajnu svih detalja, od paginacije do veličine bjeline koja okružuje svaku tablu stripa. Stripolikost je na sasvim novi način naglasio i u odabiru fonta za naslovnicu za koju je upotrijebio slova koja su oblikovana tako omeđuju prostor unutar sebe u maniri okvira stripovskog kadra. 
Sretna je okolnost da se oko Osamotnih okolnosti uz Envera Krivca okupio sjajan izdavački tim – osim Damira Bralića, u uredništvu su se našli Kruno Lokotar koji je poznavateljima stripa važan zato jer je devedesetih stajao iza objavljivanja Pustolovina Glorije Scott koje je Ivana Armanini nacrtala prije nego što je osnovala sad već kultne Komikaze, te Drago Glamuzina koji je domaći strip zadužio kao urednik prvog hrvatskog izdanja Grendel Talesa ( E. Biuković i D. Macan) te Kandaula Andrije Maurovića za koji je napisao i sjajno odmjeren uvodnik. Obojici urednika treba čestitati što su prepoznali kvalitetu autorskog rukopisa Envera Krivca koji je na domaćoj strip-sceni do sada bio gotovo nepoznat te što su imali hrabrosti da se u okvirima velike izdavačke kuće usude objaviti premijerni strip, po čemu se razlikuju od većine strip-izdavača koji koncept izdanja i autorska prava čak i za domaće autore radije preuzimaju od stranih izdavačkih kuća.
