Početkom veljače ove godine održana je promocija prvog kola izabranih djela Miroslava Krleže koje sadrži roman Zastave u pet svezaka, pjesničku zbirku Balade Petrice Kerempuha te zbirku političkih eseja Deset krvavih godina. Prema najavi izdavačā, a riječ je o projektu HAZU-a i Školske knjige, plan je u „četiri kola obuhvatiti 28 svezaka proze, poezije, dramskih tekstova, eseja, feljtona i zapisa velikoga književnika“, pri čemu će svaki naslov popratiti „iscrpna znanstvena studija akademika Krešimira Nemeca“. Na službenim stranicama izdavača Školske knjige, na čast pronicljivog urednika iste, ekstenzivni prilog o promociji naslovljen je „Novo čitanje Krležinih djela – bez ideoloških predrasuda“. Već i po pučkoškolskoj logici ovo hoće reći da su stara čitanja ogrezla u ideološkim predrasudama i tome je konačno došao kraj.
I zaista, sudeći po prigodnim besjedama, ali još više, po iscrpnim znanstvenim studijama akademika Nemeca, stječe se vrlo konkretan dojam kako je odmak od ideologije glavni zamašnjak ovog gigantskog izdavačkog projekta. Prema riječima priređivača izdanja „edicija je zamišljena kao izbor onoga najboljega iz djela Miroslava Krleže (‚the best of’), a taj izbor ujedno pokazuje zašto je Krleža stup hrvatskoga književnog kanona“. Uzimajući u obzir „da suvremeni čitatelji više nisu opterećeni pseudoliterarnim, najčešće ideološkim predrasudama“, domeće akademik, „otvara se i put u novo, postideološko čitanje djela velikoga majstora“. Računamo da je ovo the best of namigivanje mlađim generacijama, koje, sklone anglizmima a neopterećene ideološkim balastom, sada po prvi put imaju priliku zaći u čarobni, a dekontaminirani svijet tog stupa kanona.
Prema skromnim riječima urednice edicije u istoj prigodi, HAZU i Školska knjiga „trenutačno [su] jedine institucije u Hrvatskoj koje, zahvaljujući svojim stručnim timovima, mogu uspješno ostvariti taj ambiciozni projekt od nacionalne važnosti“. Dalo bi se raspravljati o elementarnom bontonu ovakvog iskaza ili pak utemeljenosti diskvalifikacije raznih institucija koje se Krležom bave itekako meritorno, pritom uspijevajući zaobići građevinsko-potporne metafore. I površnijim pratiteljima krležološke dinamike zacijelo nije promakao zbornik Povratak Miroslava Krleže iz 2016. (ur. Tomislav Brlek) u izdanju Leksikografskog zavoda, koji sadrži 15 priloga eminentnih stručnjaka za razne dijelove Krležina opusa i, začudo, nitko od njih nije član HAZU-a ni trudbenik Školske knjige. Povodeći se, vjerojatno, za miesvanderroheovskim načelom manje-je-više, suizdavači ovog best of-a odabiru samo jednog stručnjaka koji će svojom ekspertizom u svim poljima biti dorastao projektu od nacionalne važnosti. Budući da su primarni materijali samo pretisnuti iz Krležinih sabranih djela iz 1971., uz primjerene tipografske i pravopisne ispravke, vrijedi se osvrnuti na kritičko-strukovni paratekst.
Paušalni koncept, nejasne kategorije
Srećom po svoj akademski kredibilitet, Nemec nije bio dorastao svojim programskim dezideologizirajućim odrednicama barem u jednom dijelu pa je kritički pogovor zbirci Deset krvavih godina ipak obilato prožet barem referencama na razne ideologije. Čitatelj-picajzla mogao bi gunđati kako su studiji ideologije već barem 30 godina zasebno polje humanistike, kako je refleksija o neodvojivosti ideološkog registra od književne fakture nulto metodološko polazište svakog iole ozbiljnog pristupa opusu tolike političke snage kao što je Krležin, međutim, ovo novo postideološko čitanje ne zamara se takvim tricama. Skrupulozno sastavljen popis literature na kraju predgovora ne sadrži niti jedan naslov iz područja kritike ili teorije ideologije, niti iz kritičke analize diskursa, odavna neizostavnih alatki u tretmanu odnosa ideologije i književnosti. Od tridesetak jedinica literature tek četiri su iz ovog milenija što kategorizaciji ovog čitanja kao „novog“ daje posebnu značenjsku nijansu. Na slično nailazimo i u pogovoru Baladama gdje se avangardni aspekti čitaju analitikom starom pola stoljeća, što samo po sebi nije problematično, ali donekle narušava naznačenu ambiciju novog čitanja.
U samu analizu Krležine političke esejistike Nemec ulazi tezom da kao „važan aspekt Krležine poetike treba istaknuti dvosmjeran proces: beletrizaciju politike i politizaciju beletristike“ pri čemu u potonji kompleks spadaju Banket u Blitvi, Aretej i Zastave. Prema kojim kriterijima su iz te domene izbačene drame poput Vučjaka ili Golgote ili roman Na rubu pameti nije pojašnjeno. I upravo taj naoko sitni detalj funkcionira kao svojevrsni programski credo: umjesto dorečene i svježe analitičke vizure, dobivamo paušalni konceptualni okvir, nejasnih kategorija, nekonzistentnih izvoda. Pogovor za Deset krvavih godina zaista predstavlja savjesnu parafrazu sekundarnih izvora, obilato osnaženu citatima samog Krleže, no ni o kakvoj kritičkoj posturi ovdje ne može biti riječi. Iz njega ne saznajemo ništa što već decenijama ne cirkulira i površno upućenim književno-teorijskim ili književno-povijesnim krugovima. Studiji jugoslavenske problematike već su barem dva desetljeća vruća roba humanističke refleksije. Na koji način Krležina misao anticipira neke od sada aktualnih kategorija, kako se obnovljeni interes za marksističku političku teoriju prelama preko Krležinih lenjinističkih inspiracija, što suvremena historiografska istraživanja imaju reći o hrvatsko-srpskim odnosima; ništa od navedenog ovo „novo“ čitanje ne nudi.
Pogovor za Deset krvavih godina zaista predstavlja savjesnu parafrazu sekundarnih izvora, obilato osnaženu citatima samog Krleže, no ni o kakvoj kritičkoj posturi ovdje ne može biti riječi. Iz njega ne saznajemo ništa što već decenijama ne cirkulira i površno upućenim književno-teorijskim ili književno-povijesnim krugovima
Stupna književnost
Iako nisu navedene kao ogledan primjer politizirane beletristike, pogovor Baladama naslovljen je „plebejska kajkavska kronika“. Ovdje je Nemecova filološka ekspertiza na puno poznatijem terenu i prolaženje kroz ključna mjesta odvija se u maniri pouzdane kritičke evaluacije, mahom osovljene na klasična krležološka mjesta. No i ovdje je vidljiva nerazvijenost kritičko-ideološkog aparata: politička se čvorišta čak i korektno navode, međutim bez kontekstualizacije svi ti motivi ispadaju tek kataloške figure, nanizane stihijski. Nemecu su u istom rangu i Bosch i Bruegel, Goya i Grosz – ni stoljeća ni politički bezdani između njih nisu dovoljan razlog za iole iscrpniju analizu. Bourdieuovski rečeno, sva ta lica kao da sudjeluju na simultanom simpoziju velikana gdje svaki svojom malom niti doprinosi završnom goblenu, ne proizvodeći trvenja, ne zavlačeći našeg klasika ni trunku s puta u kanonsku vječnost. I u ovom osvrtu Nemec poseže za pseudofilozofskim fraziranjem hegelovskom terminologijom. Doduše, tu je vrhunce već odavna bezecirao Lasić, ali i ovdje imamo „dijalektičku negaciju“, a da pritom nikakvo djelovanje dijalektike nije ocrtano, nije naznačeno što bi bila teza, a što antiteza, niti se Hegel ozbiljno uvodi u refleksiju. Filološki pogovor, dakako, nije filozofski traktat, ali ako se poseže za vrlo preciznom frazeologijom kao oblikom filozofske popudbine, za očekivati je barem savjesno preuzimanje aparata.
Takva loša praksa nastavlja se i u pogovoru Zastavama koji je naslovljen „Krležina velika sinteza“. Suspensa, dakako, nema, sinteza je ovdje tek fraza, a ne hegelovska etapa razvoja, iako bi za takvo čitanje, recimo za jedno „novo“ čitanje, roman pružao itekako dobru podlogu. Negacija je ovdje karakterizacija Kamilova odnosa prema ocu. U samom romanu taj je odnos puno nijansiraniji, naratološki posložen puno razvedenije od negacije; no koji veliki majstor driblinga nije zarad dobre finte žrtvovao taktiku?! Sličnih primjera ima obilje. Za Nemeca je Kamilo Emerički „Hamlet hrvatske politike“. U kojem je to točno smislu Kamilo Hamlet? Radi li se o strukturnoj analogiji dvaju djela ili pak istovjetnoj naratološkoj/dramatološkoj funkciji naznačenih likova? Ovdje je očito riječ ipak o karakteru jer Kamilo je „sumnjičav i kritičan prema svemu, permanentni disident, skrupulozan i senzibilan, pritisnut teškom zadaćom da mijenja svijet“. Međutim, Hamlet nije gotovo ništa od toga – nije sumnjičav prema svemu (kao što znamo, riječima duha svog oca bespogovorno vjeruje), svakako nije disident, nije posebno senzibilan (svoje posrnule prijatelje i Ofeliju rado šalje na onaj svijet), a nije ni posvećen mijenjanju svijeta. Čemu onda ta poredba? Odgovor znamo, a podsjetila nas je i urednica izdanja: valja pokazati da je Krleža stup književnog kanona, ako među ovim mlađim neideološkim generacijama eventualno ima sumnjičavaca u stupno razumijevanje književnosti. U kakvu bismo samo ideološku kaljužu zapali da krenemo pretresati Krležine prijepore s Kočom Popovićem, Radovanom Zogovićem, Đurom Tiljkom koji su sigurno puno više doprinijeli profiliranju Kamila, nego nesretni danski kraljević. Sličnih primjera ima gotovo na svakoj stranici, savjesno prepričavanje krležoloških izvora prati uglavnom teorijski i povijesno nemarno stilizirano fraziranje s ciljem snaženja grandioznosti našeg barda koje onda logično završava i transhistorijskom, ali bogami i transfilološkom dijagnozom na samom kraju. Nakon 40 stranica elaboracije tekst završava rečenicom: „Zastave su, najkraće rečeno, sveobuhvatan, apsolutan i totalan roman.“ Čitatelj gotovo da čezne u ovom trenutku za novih 40 stranica gdje bi nam se bar donekle pojasnili koncepti apsolutnog i totalnog romana.
Nemecu su u istom rangu i Bosch i Bruegel, Goya i Grosz – ni stoljeća ni politički bezdani između njih nisu dovoljan razlog za iole iscrpniju analizu. Bourdieuovski rečeno, sva ta lica kao da sudjeluju na simultanom simpoziju velikana gdje svaki svojom malom niti doprinosi završnom goblenu, ne proizvodeći trvenja, ne zavlačeći našeg klasika ni trunku s puta u kanonsku vječnost
One-man brand
Da vlastiti dojam o ekskluzivnom kapacitetu suizdavačā za izvedbu ovakvog projekta ne drži previše vodu, možemo vidjeti i u poprilično površnoj korekturi materijala. Potkrada se tu i tamo pokoji tipfeler ili iskliznuće iz sloga, a ponegdje je očit i posve nemaran urednički pregled materijala. U kronologiji Krležina života i rada (koja je dobrim dijelom parafraza Lasićeve istoimene studije) nalazimo tako podatak da je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenca nastalo 29. listopada 1918. Jedan od začinjavaca hrvatske sociologije Rudolf Bićanić prekršten je u Bičanića. A nalazimo i podatak da je Krleža planirao napisati dramu o Goyi, ali nije uspio. I priređivaču kronologije i urednici promakla je „sitnica“ da je Goyinu dramu pronašao mladi krležolog Pavle Bonča, štoviše, ista je i praizvedena na festivalu Miroslava Krleže u ljeto 2023. pa nije ekscesno očekivanje da stručni gremij naših priređivača to i napomene u izdanju s početka 2024.
Pogovor Baladama počinje tvrdnjom da su „Balade Petrice Kerempuha nesumnjivo Krležin magnum opus, zaštitni znak, simbol, brend“. Nisam siguran da su termini iz klasičnog propagandnog, da ne kažem mladenačkije, PR-ovskog vokabulara najsretnije rješenje za ulazak u filološku studiju, no svakako korespondiraju s očitim ambicijama uredništva da se na tržištu stupova i brendova profiliraju kao najjača firma. Kakav će to učinak imati na senzibilitete novih generacija neopterećenih ideologijom, vrijedi vidjeti. Srećom, Krležom se filološki i filozofski vrlo ozbiljno bavi podosta, pa i mladih, istraživačica i istraživača, do čega se lako može doprijeti pregledom kritičke literature u zadnjih desetak godina. No, nažalost, odabirom ovog kritičkog one-man showa urednici su odabrali lakši i ljenji put, put petrificiranja i cizeliranja spomenika, umjesto hvatanja ukoštac s i dalje najprovokativnijim materijalom koji je ovaj narod ikad iznjedrio.
