Portal za književnost i kritiku

Sitan život

MIMA JURAČAK: Proza od gline svijeta

S dobitnicom nagrada Prozak i Slavić, kratkopričašicom Mimom Juračak, razgovaramo o dugim i kratkim formama, rodovima i licima književnosti, starosti kao nadilaženju sebe i koječemu drugome
Portret: Mima Juračak
Foto: Mihael Sekulić

Vaša knjiga Sitan život osvojila je nagradu Prozak za najbolji rukopis autora/ica do 35 godina starosti i nagradu Slavić za najbolji prvijenac objavljen 2022. godine. Koliko vam to znači za daljnje stvaranje i bavljenje književnošću? I uopće, koliko mislite da su nagrade važne na hrvatskoj književnoj sceni?

Nagrade su dobre jer te malo istaknu, ipak se oko tebe počne stvarati neka energija koja nakon toga dovede do novih stvari povezanih s književnošću. Upoznaš ljude koji su u tome već dugo, snimiš tko ti je OK i gdje bi volio pripadati, ako bi volio pripadati. Nagrade su mi u početku bile sjajan vjetar u leđa jer su ipak neki ljudi koje sam čitala time rekli da idem u dobrom smjeru, ali moram priznati da mi to više ne djeluje. Nakon što dobiješ nekoliko potvrda, na kraju ipak ostaneš samo ti i tvoje pisanje, pitanja koja ti vise iznad glave: o čemu želim pisati, kako želim pisati, u kojoj formi… Na kraju si uvijek ostavljen sam sa svojim pisanjem ili ne-pisanjem, shvatiš da je za nagrade svejedno i da to nema smisla željeti. Ostane samo želja za pisanjem ili odsustvo iste. Mislim da je dobro što postoje različite književne nagrade u Hrvatskoj, koliko god koncept natjecanja nije nešto što godi umjetnosti, ipak je to način da se autori profiliraju i da se nekako istaknu i nagrade oni za koje se smatra da predstavljaju određenu razinu kvalitete. Voljela bih da je i puno više nagrada, a voljela bih i da je puno više kvalitetnih, iskrenih kritičara. Imamo, u regionalnom smislu, Vladimira Arsenića, sad i Dunju Ilić. Čini mi se da bi takvih nepretencioznih, a direktnih i neopterećenih kritičara trebalo biti puno više.

Nagrađena je zbirka kratkih priča podijeljena u dva ciklusa: „Dlake“ i „Čišćenje“. U prvom je pripovjedni glas pretežito muški, a u drugom u potpunosti ženski. Pristupate li različito pričama s obzirom na to je li u pitanju pripovjedačica ili pripovjedač? Mijenja li rod onoga koji priču pripovijeda i sam način na koji ćete priču predstaviti čitatelju?

Mislim da kod mene ne mijenja način pripovijedanja, ali teško mi je to procijeniti s tolikim odmakom za moje ukoričene priče, slabo se sjećam emocije iz koje su neke proizašle, prve su nastale prije desetak godina. Kad sada pišem, čini mi se da pišem na isti način neovisno o glasu. Vidim ispred sebe neki lik i on progovori, ne razmišljam konceptualno. Najvažnija mi je emocija, iz nje mi uvijek izađu dobre priče, a muški, odnosno ženski glas izađe spontano. U posljednje vrijeme sam više u ženskom glasu, zato su i priče iz drugog ciklusa takve, između ostalog jer su i kasnije nastale. Od roda mi je zanimljivije lice, prilično je teško napisati dobru priču u trećem licu. Sad svakako više razmišljam o tome, voljela bih se više baviti tim „izmaknutim“ pogledom. Direktnost pisanja u prvom licu ima težinu, ali mi se kompleksnijom i slojevitijom uvijek čini priča pisana u trećem licu. To još učim izvesti na dobar način.

Brisanje jasnih granica

Može li se književnost dijeliti na mušku i žensku? Čini mi se da se u posljednje vrijeme takva podjela puno više apostrofira u književnosti, nego recimo na filmu.

Sumnjam da bi ikoji ozbiljan čitatelj, bio muškarac, žena ili bilo koja druga osoba, danas rekao za npr. Alice Munro da je to ženska književnost ili za Raymonda Carvera da je muška. Meni je to potpuno strano. Možda ima nekog smisla ako se radi o književnosti koja cilja na točno određenu ciljnu skupinu pa imamo tipske ljubavne romane, ali mislim da niste ciljali na to ovim pitanjem. Mislim da živimo u svijetu u kojem se jasne granice između rodova brišu i to mi se sviđa, da ostane samo čovjek, vjerujem da će tako biti i u književnosti. Ljude koji to ne mogu prihvatiti pojest će povijest. Mislim da svatko tko nešto proglašava tipično muškim ili ženskim funkcionira kroz specifičnu ideologiju čije je vrijeme prošlo. Pisanje bi trebalo nadići sve stereotipove da bi bilo kvalitetno i predstavljalo umjetničku vrijednost, ali mislim da time nisam rekla ništa novo, samo još treba proći kritična količina vremena da svi sustignemo ideje koje se rađaju.

Naslovnica: Sitan životRazlike između ciklusa nisu samo u rodu lika koji iznosi priču, razlike postoje i u stilu i tematici. Priče iz prvoga ciklusa pretežito imaju fantastične ili bizarne elemente, dok su u drugom teme više realistične, usmjerene na socijalne probleme i marginalizirane likove. Kako ste došli do toga da zbirku strukturirate upravo na ovakav način? Jeste li ovakvu strukturu imali u vidu cijelo vrijeme dok ste pisali svoje priče ili se ona pojavila na kraju, pri uređivanju knjige kao nekakvo „prirodno“ rješenje njihova ulančavanja u cjelinu?

Nisam imala tu strukturu u glavi, tako sam ih odlučila podijeliti kad je došlo do ukoričenja. Iako se čini da su ciljano podijeljene na muški i ženski glas, zapravo su više kronološki poredane po nastajanju, kad sam počela pisati bila sam puno u muškom glasu pa se tako dogodilo. Isto tako, bila sam u fantastičnim elementima, začudnim, ćaknutim. Ne znam kako to objasniti, ali moguće je da je vezano uz stvari koje sam tad čitala, čitala sam Haruka Murakamija, Césara Airu, Ognjena Spahića, Kristiana Novaka i tako, pa mi je valjda ostao taj glas, nešto sam tu svakako pokušala simulirati, to i danas ponekad činim, i tako pokušavam učiti. Sad me više privlače realistične sudbine, čini mi se da u njima ima i više začudnosti od fantastike, a stil je taj koji iz svakodnevice u tekst izvlači neku magiju.

Osim već navedenih, priče su vam dobile i nagrade: „Vranac“, „Ulaznica“, „Metafora“ i “Stjepko Težak”. Kao višestruko potvrđena autorica kratkih priča, zanima me kako doživljavate kratku priču kao književnu vrstu? Što vas u njoj privlači?

Puno vremena provedem nad jednom pričom, tako da mi je još teško zamisliti koje bi to vrijeme bilo potrebno za pisanje romana. Malo i previše razmišljam o sitnicama, pa mi se čini da bi pisanje romana trajalo jako dugo. I sad počnem s namjerom da napišem roman i završim u kratkoj priči, moguće je da sam nestrpljiva, ali mi je i vrijeme dragocjeno, pa mi se ne da često sjediti i dugo pisati, nemam tu staminu. Ista bi se mogla trenirati, ali još nisam našla snažnu volju, iako mi je želja napisati roman. Kratka priča kao književna vrsta je sjajna, ima toliko mogućnosti i ima snagu da te zabljesne nekim bitnim uvidom. Uvijek će me privlačiti inovativni načini na koje pisci u kratkim pričama stvaraju atmosferu, postavljaju male plot-twistove i iznenađuju.

 

Puno vremena provedem nad jednom pričom, tako da mi je još teško zamisliti koje bi to vrijeme bilo potrebno za pisanje romana. Malo i previše razmišljam o sitnicama, pa mi se čini da bi pisanje romana trajalo jako dugo. I sad počnem s namjerom da napišem roman i završim u kratkoj priči, moguće je da sam nestrpljiva

 

Mjesto za umjetnost

U književnoteoretskoj hijerarhiji kratka se priča prije često doživljavala kao nekakav „satelit“ koji kruži oko romana kao kompleksnije forme. Slažete li se s tim viđenjem ili smatrate kako kratka priča, pojedinačno ili u zbirci, ima svoju specifičnu dinamiku i kompleksnost koja je razdvaja od romana?

Mislim da je kratka priča sasvim svoja stvar i sama sebi dovoljna. Ne čini mi se samo nekom predigrom za pisanje romana, dobre kratke priče su suviše kompleksne da bi predstavljale samo to. One su kao kondenzirani shooteri koji te izmaknu iz sjedišta, dok je roman nešto što te uljuljka i uvuče u svoj svemir, duže traje taj boravak u nekom drugom svijetu. Fascinantna je i jedna i druga forma, na svoj način. Kad imam više vremena, čitam roman, kad nemam, čitam kratke priče. Ljepota i snaga iskustva mi je jednaka ako je u pitanju kvalitetna književnost.

Postoji li razlika između procesa pisanja pojedinačne priče i stvaranja zbirke? Jeste li ikada morali drastično promijeniti priču koja je zasebno dobro funkcionirala kako biste je uklopili u veću cjelinu?

Nisam. Ova zbirka nastala je od kroz godina prikupljenih priča, tako da je nisam strukturirano gradila, dogodilo se da je te priče uistinu moguće ulančati i ispostavilo se da zbog mojih tematskih preokupacija jednostavno funkcioniraju. Sigurno je puno veći i zahtjevniji posao zbirci pristupiti konceptualno i sagraditi je promišljenije, to se naposljetku osjeti i u kvaliteti. Iako, ima zbirki koje su stvarane tematski pa su mi ipak promašene, možda kad se autori previše trude planirati, opet ne valja. Privlači me promišljeno „slaganje“ zbirke, ali mislim da to nije nužno da zbirka bude dobra. Ako se dogodi određena atmosfera, već to mi se čini uspjehom. Ne volim kad se nešto vidno forsira.

U pričama su, posebno u ciklusu „Čišćenje“, prisutni motivi iseljeništva, izbjeglištva te prikazi raznih materijalnih situacija koje dovode do dislokacije i osjećaja destabilizacije u životima likova. Postepena gradacija tih motiva možda je najjasnija u trima pričama koje slijede jedna drugu, „Očenaš“ (ekonomsko iseljavanje stanovništva zbog gubitka posla u kontrastu s krijumčarenjem izbjeglica preko granice), „Hrđa“ (prikaz iskustva ratnog izbjeglištva u prvom licu) i „Uloviti dabra“ (prikaz kontejnerskog naselja u kojemu žive stanovnici čije su kuće uništene u potresu). Što vas privlači umjetničkom razrađivanju tih ideja i motiva? Ima li unutar tih stegnutih materijalnih okvira mjesta za umjetnost, a ako ima, koja bi bila njezina uloga?

Mislim da ima mjesta za umjetnost u takvim temama, možda čak pogotovo u takvim temama, ali je najteže da u takvim situacijama ne posežemo za čistom angažiranošću koja je očita i koja onda pojede književnost. Postići da se o tome progovori, a da se ne osuđuje, već razumije, možda je najteži zadatak, ali mislim da iz toga proizlazi najbolja književnost. Ne mogu reći da sam u tome uspjela, ali trudim se. Uloga umjetnosti u tom slučaju je po meni važna, ako nešto dotakne pravu emociju, možda pokrene i djelovanje, nikad ne znaš. Tim motivima me privlačila tuga koju sam osjećala prema protagonistima. Morala sam nekako razraditi stvari koje su me opterećivale. Čini mi se da pišem o malim ljudskim tugama, ali voljela bih ubuduće postići da se kroz njih probija neko svjetlo, a da ne bude patetično.

 

Kratka priča kao književna vrsta je sjajna, ima toliko mogućnosti i ima snagu da te zabljesne nekim bitnim uvidom. Uvijek će me privlačiti inovativni načini na koje pisci u kratkim pričama stvaraju atmosferu, postavljaju male plot-twistove i iznenađuju

 

Htio bih se još malo nadovezati na te stvari koje vas opterećuju. Naime, dosta je priča smješteno u Sisak i okolicu, a te priče zajednički tvore jedno vrijeme i mjesto ispunjeno likovima koji su stalno u nekoj fazi odlaženja ili razmišljanja o odlasku iz svog prostora. U priči „Future“ protagonistica je osnovnoškolka koja odluči nastaviti obrazovanje u rodnom mjestu umjesto da se odseli u Zagreb, a njezina joj tetka iz Zagreba govori kako čini istu pogrešku kao i njena majka. Zašto ste vi odlučili ostati u Sisku?  I što mislite, utječe li taj ostanak ikako na vaše književne teme i izričaj?

Osobno stalno razmišljam o nekom odlasku, ali ostanem, ne znam je li to zbog osjećaja sigurnosti koji pruža poznato, ili nedostatka hrabrosti. Muči me dosada i predvidivost, rutina, stare ideje, mislim da to posredno muči i moje likove. U rutini ima nešto utješno, ali i grozno. Sisak i okolica su specifično okružje. Napaćeno. Vidim da je ljudima teško održati optimizam, strah ih je optimizma. Mislim da to svakako utječe na moje pisanje jer bilježim stvari koje vidim i osjetim. U priči „Future“ je to što ste naveli jedina autobiografska točka priče, naime kad je trebalo upisati srednju školu, nisam imala dovoljno hrabrosti da odem u Zagreb, nego sam ostala u Sisku. Život mi je ovdje lijep, siguran, opušten, ali mislim da je to zato jer sam naučila biti skromna i zahvalna. Zahvalna sam na različitim udobnostima koje mi život u Sisku pruža, ali neprestano se pitam je li to to, ima li za mene još što, negdje drugdje? Potres nas je drastično unazadio, rušimo i gradimo, rađaju se nove stvari, ali potrajat će dok ljudima bude moguće u njima uživati. Voljela bih, bar na kratko, iskusiti uređeno društvo, Nizozemsku, Švedsku, Norvešku, Japan… vidjeti idealiziram li ih izdaleka ili su stvari uistinu bolje.

 

Ova zbirka nastala je od kroz godina prikupljenih priča, tako da je nisam strukturirano gradila, dogodilo se da je te priče uistinu moguće ulančati i ispostavilo se da zbog mojih tematskih preokupacija jednostavno funkcioniraju

 

Nepatetično, nedramatično

U posljednjoj, naslovnoj, priči zbirke citirate Davida Albaharija. Koje još knjige trenutno čitate i imate li kakve književne uzore?

Naslovnica: Priča o jednom braku
Geir Gulliksen, “Priča o jednom braku”, u prijevodu Anje Majnarić. Fraktura, 2020.

Stalno pronalazim nove uzore i autore za koje mi se čini da su u potpunosti ovladali tajnim spisateljskim moćima i sad od gline svijeta mogu napraviti što god žele. Obožavam knjige koje o teškim temama progovaraju na nekakav stilski nepatetičan, nedramatičan, „light“ način, to jako dobro rade Japanci. Najsvježiju sam inspiraciju pronašla u knjigama Dvoslojno staklo Halldóre Thoroddsen, Dovoljno hladno za snijeg Jessice Au, Zahvalnosti Delphine de Vigan, Majčinstvo Sheile Heti i Priča o jednom braku Geira Gulliksena.

Postoji li kakva knjiga ili opus koji su vam izravno pomogli pri strukturiranju i pisanju Sitnog života?

Puno njih, ali Sitan život je nastajao kroz toliko godina i u svakoj priči se može pronaći neki od mojih tad omiljenih autora, samo se ni ja više ne sjećam točno imena. Konkretno, „fizički“, Želimir Periš je pomogao na samom kraju, jer je nonšalantno rekao da ako ne znam kako to posložiti, najbolje da napravim dva ciklusa, što sam naposljetku i učinila.

Uz pisanje bavite se i ilustracijom. Održali ste nekoliko izložbi, od zajedničke s Barbarom Tomečak pod nazivom „Djetinjstvo u pulpi“ do samostalne „965 minuta djevojke“ u sklopu sisačkog filmskog festivala Star Film Fest, a ujedno ste i ilustrirali naslovnicu vlastite knjige. Jeste li dosad ilustrirali naslovnice knjiga? Zašto ste se na naslovnici odlučili prikazati baš motiv iz priče „U bazenu“?

Do sad nisam ilustrirala naslovnice knjiga, ali voljela bih, to je jako zgodno iskustvo. U bazenu je na naslovnici završila po naputku urednika Krune Lokotara, njemu se ta priča jako svidjela pa je htio nešto povezano s njom. Nakon što sam nacrtala prvu verziju, on je u liku koji skače u vodu prepoznao još jednog koji se uzdiže balonom, što ja nisam primijetila. Na kraju sam to još malo doradila i ispalo je dobro. Mislim da dobro održava i mene i zbirku – želju za uranjanjem u sebe, a naposljetku i uzdizanjem iznad sebe, boli, fizičkih ograničenja.

Predmetna priča naglašava drugu tematsku preokupaciju knjige: zainteresiranost za starost i starenje. Pri pokušaju skakanja s visoke skakaonice u more, pripovjedačica uočava da se nekadašnja odvažnost iz mladosti pretvorila u bojažljivost: „Ohrabrim se na sekundu, skačem na noge, pa što bude. Znam da neće biti ništa, no tijelo se nemilosrdno opire. Razmišljam o tome što je u međuvremenu doživjelo, da se toliko opire?“ Doživljavate li starenje kao nešto tragično, pozitivno ili neutralno, kao jednostavnu biološku činjenicu?

Naslovnica: Zahvalnosti
Delphine de Vigan, “Zahvalnosti”, u prijevodu Vlatke Valentić, Naklada Oceanmore, 2021.

Starenje mi je vrlo zanimljivo, volim knjige o starenju, baš zato su me oduševile Dvoslojno staklo i Zahvalnosti. Mislim da je starenje jednostavno nakupina iskustava, naravno da postoje fizičke reperkusije, ali mislim da dobrim odnosom prema sebi starost može biti divan period. Na starost gledam kao na nešto meditativno, kao na transformaciju, nadilaženje sebe. Sjajno bi bilo kad se kao starci ne bismo podvrgnuli kolektivnom stereotipu starca već se trudili zadržati maksimalnu fizičku mobilnost i optimizam. Mislim da je turobnost starosti precijenjena, gledam na starost kao povratak sebi. Bilo bi divno kad bi sustav bolje podržavao starenje, čini mi se da mnogi ljudi nakon odlaska u mirovinu nestanu. Sve smo stariji i bit će nas sve više starijih, sustav bi trebao podržavati takvu populaciju budućnosti. Starački domovi i palijativna skrb čine mi se kao tema o kojoj treba više pričati. Voljela bih još pisati o starosti, kad sam razmišljala o tematski usmjerenoj zbirci, starost mi se nametnula kao jedna ideja, ali voljela bih o njoj pisati optimistično.

Postoji li još načina na koji se dvije umjetnosti, pisanje i ona likovna, prožimaju u vašem životu?

Često kad nacrtam neku ilustraciju dodam nekoliko riječi koje „pašu“ uz nju, to je način na koji se miksa moje verbalno sa slikovnim. Želja mi je izraditi i sama svoju slikovnicu, napisati tekst i oslikati je, tu će možda najviše do izražaja doći dva moja svijeta. Inače obožavam slikovnice, to je tako bogat književnoumjetnički svijet, kao i strip.

Nakon nagrađivanog prvijenca, kakvi su vaši daljnji spisateljski planovi?

Razmišljam o dosta toga, ali više kuham u glavi, nego što radim. Odmaram se od književnosti, bavim se drugim stvarima, jedan dio mozga još uvijek vrti što bih još mogla, ali nekako pozadinski. Voljela bih napisati kratki roman, kao i roman za mlade, ali to su želje, a drugo je rad kojem treba pristupiti da bi se to ostvarilo. Vidjet ćemo. Trenutno mi se putuje i željna sam novih iskustava. Nakon toga uvijek dođu i nove ideje, pa se nadam da ću ipak još nešto napisati.

Portret: Mima Juračak

Goran Glamuzina je prevoditelj i povremeni urednik. Diplomirao je anglistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše i objavljuje kratke priče i poeziju.

Danas

Natječaj za pjesničku rezidenciju “Vesna Parun” na otoku Zlarinu

Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Obuhvaća boravak na otoku, posjet zanimljivim lokalitetima u Šibensko-kninskoj županiji i minimalno jedno javno događanje u Šibeniku i/ili na Zlarinu.

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“ održat će se u Pazinu od 24. do 27. travnja u prostorima Kaštela. Ovogodišnji KaLibar je jedanaesti po redu, osim poznatih pisaca, okupit će kvizaše, likovnjake, filmaše i glazbenike. Festival počinje u srijedu, 24. travnja

ZAGREB BOOK FESTIVAL 2024.

Program Zagreb Book Festivala 2024. (od 13. do 17. svibnja) sastoji se od 20 književnih događanja na kojima će sudjelovati preko 40 domaćih i stranih književnika, znanstvenika, novinara, prevoditelja i publicista poput Lene Andersson, Boštjana Videmšeka, Johanne Frid, Nataše Govedić, Gorana Šimića, Mladenke Tkalčić, Drage Hedla, Dorte Jagić, Miljenka Jergovića, Nives Madunić Barišić, Ande Bukvić Pažin, Borisa Dežulovića, Tvrtka Jakovine, Ozrena Bitija, Luke Ostojića, Andrije Škare, Mladena Blaževića i mnogih drugih

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Kritika
  • Poezija
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
Skip to content