Pripremajući se krajem prošlog mjeseca za ovaj razgovor, čitala sam izvještaje o novim valovima nasilja koji su taman bili zahvatili Cabo Delgado, regiju na sjeveru Mozambika. Militantni islamisti razglednički lijepe pješčane plaže zatrpali su obezglavljenim tijelima, a oni koji su im uspjeli pobjeći sad umiru od gladi i dehidracije oslanjajući se na pomoć koja nedovoljno i teško stiže. Mnogo je žena i djevojaka oteto.
Kad je 2008. istaknuti mozambički autor Mia Couto svojim drugim poslom, onim ekologa, stigao u Cabo Delgado, situacija nije bila ovako akutna, ali nije bila ni sjajna. Uz to što stalno trpe političku nestabilnost, stanovnike te regije počeli su napadati i lavovi. Iz glavnoga grada, Maputa, dvojica prekaljenih lovaca žurno su poslana na lice mjesta, u Palmu, gradić na sjeveroistočnoj obali. Ali ondje nisu morali izaći na kraj samo s lavovima, već i s lokalnim predodžbama o njima, napominje Couto u uvodnoj riječi svome romanu utemeljenom na događajima koji su uslijedili, a koji je pod naslovom Lavičina ispovijed, u odličnom prijevodu Deana Trdaka, prošle godine objavila Fraktura.
Roman započinje opisom sahrane iskasapljena tijela djevojke koju su ubili lavovi i alternira između dva pripovjedna glasa, njezine sestre Mariamar i lovca, koji vodi dnevnik i čiji se identitet konačno isprepleće i preklapa s piščevim, iako kreću iz oprečnih pozicija. Prožet afričkom predajom i mitološkim, ujedno duboko političan i feministički (autor u razgovorima često ističe da su mu zbog svoje kompleksnosti i enigmatičnosti draži ženski likovi), oštro konkurira i za najbolju uvodnu rečenicu – „Bog je nekoć bio žena“.
S ovim zanimljivim i svestranim autorom, koji se kao tinejdžer iz europske emigrantske obitelji pridružio gerilskom pokretu FRELIMO da bi izvještavao o mozambičkoj borbi protiv portugalske kolonijalne vlasti, a potom nastavio biti društveno-politički i prije svega umjetnički angažiran sve do danas, jedno sam jutro početkom ovog mjeseca razgovarala putem Zooma.
Ničija zemlja na udaru islamista
Možete li nam malo pojasniti kontekst recentnih događaja u Cabo Delgadu?
Ni mi sasvim ne razumijemo, situacija je veoma složena. Mnogo je tu razloga i faktora. Jedan je od njih, recimo, povijesni. Ondje žive različite etničke grupe, a i po vašem iskustvu znate kako se različite etničke skupine može lako manipulirati. Jedan dan žive u skladu, a već drugi ih se može zavaditi po političkoj ili religijskoj osnovi. Mogli bismo reći da se tu različitost nije dobro tretiralo u posljednjih sto godina. Razdvaja ih i povijest ropstva, što nikako ne pomaže. Do vrlo nedavno, do početka ovoga stoljeća, to područje nije pripadalo Mozambiku. U praktičnom, formalnom smislu, da, ono je dio Mozambika, unutar naših granica, ali osjećaj pripadnosti samih stanovnika gravitira prema nekadašnjem Carstvu Svahilija. Dakle, oni su povijesno, kulturno i politički okrenuti ka sjeveru, a ne Mozambiku. Slušaju radio i gledaju televizijske programe s druge strane granice.
Za svoga sam boravka u Cabo Delgadu primijetio da ondje nema državnih aparata. Bio je to otvoren, prazan prostor u smislu autoriteta, odnosno više ih se borilo za prevlast, a prema moći se odnose onako kako su se odnosili i prije dvjesto godina. Bila je to ničija zemlja preko koje se krijumčarilo drogu, ljude i minerale, bez policije i bez administracije, ali čim je na tom teritoriju pronađen vlažni plin, stigla je i država, a kao što znate, država je uvijek nasilan proces. Zatim je došlo do reakcije. Prije tri ili četiri godine mala grupa muškaraca prozvala se ekstremistima i džihadistima, narasla i počela uzrokovati probleme. Sad je ondje oko milijun protjeranih, raseljenih ljudi. Radikali su bili preuzeli jedan grad, neki dan smo ga uspjeli ponovno zauzeti. To je kao virus, a po iskustvima drugih zemalja znamo da je jako teško dobiti ovakav rat.
Lovac i lovina
U Cabo Delgado otišli ste kao ekolog, ali, naravno, i kao pisac. Pomagali ste unajmljenom lovcu da uhvati lavove koji su napadali tamošnje ljude. U romanu pisca uspoređujete s pticom grabljivicom, predatorom, ali i lešinarom. Kao i lovac, pisac proganja svoju lovinu, konačno se s njom sjedinjujući. Zanimljiv je taj izraz „lovina“. Kad smo kod onih spisateljskih, kako se odnosite prema subjektima vlastitih istraživanja, prema ljudima po čijem uzoru stvarate književne likove? Na koji način balansirate proces koji je uvijek u nekoj mjeri eksploatatorski? Kako se postaje taj Drugi, i može li se tom preobrazbom sasvim dokinuti odnos predator-lovina?
U tom sam iskustvu u Cabo Delgadu pronašao poveznicu između pisanja i lova: lovac radi nešto vrlo blisko naporima pisca. Postaje Drugi. Ako je zaista dobar, lovac postaje lovina. Granica između onog što zovemo realnošću s jedne, i fikcijom s druge strane, u Mozambiku nikada nije bila vrlo jasna. Čak i ako ne uzmete u obzir tekovine moderniteta u sukobu s tradicijom, ili drevnijom stvarnošću, ako ćemo tako, ovdje živi dvadeset pet različitih etničkih skupina. Kad kažem etničke skupine, mislim na različite kulture, različita viđenja svijeta. Mozambik je projekt u tijeku, nacija u nastajanju. Pokušavamo je izgraditi od različitih senzibiliteta. Ako na teren izađem kao biolog, nemoguće je da stablo promatram samo kao botanički fenomen, jer ne postoji nešto što bi bilo stablo na način na koji to vide znanstvenici. Stablo je ujedno i duh stabla, istkano je od mnogih priče. Stabla postoje zbog priča od kojih se sastoje, koje se oko njih ispredaju, pa je za pisca gotovo nemoguće krajolik doživljavati kao nešto neživo. Pejzaž je lik u našim pričama, tako i treba biti. Ali ne zato što se koristimo magijskim realizmom ili tako nešto.
Da, vašem pisanju često pridaju tu oznaku.
Možda i stoga što se pokušavam izmaknuti stalnoj potrazi za identitetom kao nečim esencijalnim, jer on to nije. U najboljem je slučaju stalna konstrukcija i rekonstrukcija.
Lovac radi nešto vrlo blisko naporima pisca. Postaje Drugi. Ako je zaista dobar, lovac postaje lovina
“Budi na raspologanju”
Spisateljske postupke Bena Okrija, koji je također jednom prilikom gostovao u Hrvatskoj, nazivaju magijskim realizmom postkolonijalnog afričkog varijeteta. Kako biste vi označili svoje pisanje, kad biste baš trebali?
Ne bih ga volio označiti, ali kad su jednog pisca iz Angole, mog prijatelja Pepetela, pitali da odredi neki naziv, rekao je da bi „animistički realizam“ bio najbliži tomu što radimo. Magijski realizam kakav je nastao u Južnoj Americi, onaj Márquezov recimo, dosta crpi iz katoličanstva. Ono što je zajedničko kulturama diljem Afrike, osim samoga sjevera, dakle narodima Bantu, jest da ljudi ne umiru. I ne samo da i dalje žive, nego zajedno s nama utječu na svijet. A mi nastojimo postići sklad s tim duhovima. Kad u zapadnom svijetu za nekim stolom zavlada tišina, ljudima postane neugodno. Svi čekaju da netko opet progovori, netko nešto mora reći da bi odagnali taj osjećaj praznine. Ovdje znamo da je s nama uvijek neki glas, čak i ako ga ne čujemo. Tišinu ne prevodimo kao odsustvo, ona je samo druga vrsta prisustva.
Prije dvadeset pet godina, posjetio me jedan fakultetski profesor, iz Konga, tad još nije bilo pametnih telefona. Rekao mi je da me na svojim satovima uvijek navodi kao primjer afričkog pisca koji crpi iz vlastite tradicije, a ja sam pomislio, bože, ovaj me uopće ne poznaje. Mislio je da sam i porijeklom Afrikanac. Htio me pohvaliti kao afričkog pisca koji daje prostor i glas vlastitom porijeklu. Kad smo se napokon našli, bio je iznenađen, ali je odmah dodao kako mora da imam neke pretke koji dolaze iz Afrike. Rekao sam, naravno, svi imamo. Shvatio sam to kao kompliment, jer potječem iz obitelji koja je za sebe ovdje pokušala pronaći novi identitet, druge priče s kojima bi se mogli povezati. Na kraju su i pronašli način da postanemo netko drugi, da prihvatimo, da budemo na raspolaganju onom što se može dogoditi. Moj otac mi je uvijek govorio: Budi na raspolaganju. To je glavna lekcija koju mi je ostavio. To znači slušati druge, biti otvoren ne samo afirmiranju onog što već jesi, nego postajanju nekim drugim.
Član sam znanstvenog odbora koji trenutno vladi pomaže s pandemijom. Jednog je dana grupa vračeva da tako kažemo, tradicionalnih ljekara, posjetila ministra zdravstva. Rekli su mu da ne poznaju ovu bolest, naši preci nikada se nisu susreli s koronavirusom, ali s obzirom da ste znanstvenik, možemo surađivati. Čim otkrijete jezik kojim taj virus govori, molim vas, recite nam, jer želimo s njime razgovarati. Možda je izgubljen i osamljen. Nije to isključivo pitanje folklora, to je fundamentalno drugačiji svjetonazor.
Kako onda kod vas protječe cijepljenje protiv koronavirusa?
Cijepljenje je ustvari blisko ovdašnjem svjetonazoru. Ovdje postoji običaj zarezivanja kože kad se pojavi neka bolest. Kad utvrdimo o kojoj je bolesti riječ, a bolest ovdje nikada nije samo fizička, uvijek postoji i duhovna komponenta, zarezujemo kožu da bi u organizam unijeli kakav biljni sok ili ekstrakt. On često posjeduje i medicinsku vrijednost, ti sastojci doista pomažu i znanost ih sada proučava, ali osnovna je zamisao uspostaviti neku vrsta razlikovanja, identifikacije, jer se smatra da je duh zadužen za zaštitu određene osobe malo izgubljen. Zarezivanjem se na koži iscrtava specifičan dizajn, oznaka prepoznavanja, da bi se taj odnos mogao nanovo uspostaviti. Zato je stupanj prihvaćanja cjepiva ovdje veoma visok. Mislim da bismo trebali biti ponosni na to, jer u nekim razvijenijim zemljama cjepivu se protive mnogo obrazovaniji i upućeniji. Ovdje svi žele biti cijepljeni.
Čini mi se da je ovakav ritual poput zarezivanja kože ujedno probijanje i neka vrsta markiranja granice.
Ovdje nemamo riječ za „prirodu“, ili „klimu“, pa ljudi ne doživljavaju granicu između unutarnjeg i vanjskog. Između nas i okoline postoji znak jednakosti, ali ako iz nekog razloga moramo uspostaviti granicu, jer i ona zapravo postoji, ritualima označavamo liniju odvajanja.
Pisac, glasnik, krijumčar
Kad smo kod granica, protagonistica i naratorica svoje verzije događaja u ovom romanu je Mariamar, djevojka koja se kreće među sjenama, razgovara s mrtvima, obitava u oba svijeta, a u nekoliko navrata smatraju je i poludjelom, što je ustvari samo još jedno prekoračenje. Protagonisti i naratori nekih drugih vaših djela također zauzimaju ovakvu liminalnu poziciju, pripovijedaju s praga. Što vam omogućava ova narativna perspektiva?
Možda je koristim jer i sam polazim iz konfuzije, iz mjesta koje je između. Bijelac sam, majka i otac su mi porijeklom iz Europe, iz Portugala, ali rođen sam ovdje. Također sam pisac u zemlji u kojoj velik broj stanovništva nije pismen, gdje je važna oralna tradicija, dakle, na granici sam između pisane riječi i usmene predaje. Također sam lažni ateist, na razmeđu tradicije i moderniteta, u zemlji u kojoj nije postojala institucionalizirana religija, ali su ljudi svejedno veoma religiozni. U početku sam toj situaciji pridavao dramatično značenje, ali sada sam zadovoljan svojim položajem, mislim da je to najbolja moguća ostavština mojih roditelja. Osjećam se kao prevoditelj. U svakoj od mojih knjiga postoji taj lik pisca ili prevoditelja, nekog tko razmjenjuje vrijednosti i tajne. Glasnik, krijumčar. Ali nisam to samo ja, svi smo prevoditelji, uzimamo iz različitih izvora. Ne moramo boraviti u utvrdi identiteta, iza zidova koji predstavljaju sigurnost, kakvi god oni bili. Književnost će uvijek dovoditi u pitanje stroge granice.
Rekli ste da u Mozambiku postoji dvadeset pet etničkih skupina, znači li to i jednaki broj jezika ili dijalekata?
Više-manje. Ustvari, još uvijek ne znamo, još uvijek stalno pronalazimo nove komadiće vlastite realnosti. Otkrivamo Mozambik. Često govorimo o dvadeset pet jezika, ali neki stručnjaci kažu da ih je i više. A ti jezici su živi. Većina ljudi ovdje govori tim materinjim jezicima, a portugalski koriste kao drugi jezik.
Što je s književnim tržištem za sve te jezike? Piše li se i na nekima od njih, ili većinom ipak na portugalskom?
Prilično sam siguran da su sve knjige koje sada ovdje nastaju na portugalskom. Šteta. Dva ili tri autora probala su pisati na materinjim jezicima, ali nisu se uspjeli prodati jer ljudi ne uče vlastite jezike. Pokušali smo ih uvesti u škole, ali ni to nije uspjelo. Piscima koje znam, posebice mladim autorima, portugalski je materinji. Svi oni pripadaju malim grupama u urbanim sredinama kojima je prirodno pisati na portugalskom. Čak i da žele, morali bi se posebno potruditi pisati na tim drugim jezicima.
Pisac sam u zemlji u kojoj velik broj stanovništva nije pismen, gdje je važna oralna tradicija, dakle, na granici sam između pisane riječi i usmene predaje
Kolonijalno naslijeđe
Koliko su ti drugi jezici prodrli u portugalski? Kako se portugalski u Mozambiku razlikuje od onog u Portugalu ili Brazilu? Jesu li ga značajno preoblikovali sintaksa i vokabular drugih afričkih jezika?
U osnovi je to isti jezik, iako imamo specifične riječi za izricanje nekih pojmova. Naglasak je drugačiji, to se odmah čuje. Uvijek možete razaznati radi li se o govorniku iz Mozambika, Angole, Portugala ili Brazila. Naglasci se razlikuju i unutar samog Mozambika, što je razlika u odnosu na druge afričke kolonije. Dosta smo slobodni s jezikom, s portugalskim, to je naš jezik. Kad god odem na neke književne konferencije u Africi, a sad je to rjeđe, uvijek govore o toj lingvističkoj drami pisanja na jeziku Drugog, ali mi tako ne razmišljamo. Nema Drugog. Prisvojili smo taj jezik, on je sada naš, nema potrebe za psihološkim dramama.
Slično je i s engleskim u Indiji. Mnogi ga sada smatraju samo još jednim od indijskih jezika, ne misle da je nužno stalno se vraćati na činjenicu da se radi o kolonijalnoj ostavštini, iako su suočeni s problemom očuvanja i javnog korištenja drugih jezika, posebno u književnosti. To je sad usporedan proces i svojevrsni paradoks. Ali Indija ima drugačiji kontekst kad su u pitanju bivše portugalske kolonije, Goa te Daman i Diu. Mnogi su ondje indijsku operaciju oslobođenja 1961. doživjeli kao invaziju, jer se osjećaju kulturno bitno drugačijima od ostatka Indije. Neki su prihvatili ponudu da tad odsele u Portugal, a mnogi od onih koji su ostali ljuti su i nostalgični. Postoji li kod vas, unatoč drugačijem tijeku događaja, značajniji broj nostalgičara za portugalskim Mozambikom?
Ne, ništa slično. No Portugal jest imao kolonijalnu politiku koja je bila malo drugačija od britanske. Stvorili su elitnu grupu starosjedioca koju su prozvali asimilantima nakon što bi se ovi prilagodili na portugalske vrijednosti i način života. Tretirali su ih kao punopravne portugalske građane, a na kraju su baš oni postali nacionalisti i borili se za nezavisnost Mozambika. To je ironija povijesti. Portugal je stvorio tu grupu da perpetuira kolonijalni poredak, a dogodilo se upravo suprotno. Asimilanti su shvatili da je to lažni izlaz, rasizam je i dalje postojao, bili su diskriminirani na druge načine.
U romanu kažete da, koliko god da su se trudili, Portugalci nisu uspjeli osvojiti Afriku. Ona je na kraju osvojila njih. No, u kojoj je mjeri njihov kolonijalni režim omogućio građanski rat, okončan tek 1992., a izbio već dvije godine nakon što je 1975. izborena nezavisnost? Već ste nešto rekli o tome, ali koliko su nestabilnost i strah koje opisujete u fikcionalnom selu Kulumaniju – čiji se stanovnici boje i vlastitih prijatelja, a žene su u stravičnom položaju – postkolonijalan, a koliko pretkolonijalan fenomen? Što su sve ti lavovi koji ih opsjedaju?
Uvijek se dogodi da se prvo utvrdi zajednički neprijatelj, zajednički strah. Tako se stvara jedinstvo. I Indija je dobar primjer toga. Kad su Portugalci još bili ovdje, svi su se borili protiv njih, protiv istog neprijatelja. Shvatili su da su međusobno sličniji nego što su ranije mislili, da ne dijele samo isti prostor, nego i istu dušu. Zatim je podjela postala glavni pokretač, buknuo je građanski rat. A ono što sam otkrio u tom selu u Cabo Delgadu jest da prošlost nije razriješena, još je ondje i uključuje podčinjavanje žena. Prema njima se okrutno odnose. To je i pretkolonijalno i kolonijalno i postkolonijalno. Svi su se čudili što su ti lavovi većinom napadali žene. Među dvadeset i šest žrtava, samo jedan muškarac.
Bilo je to zato što žene rade vani, rano ujutro, kad lavovi obično napadaju. U ranjivoj su poziciji jer na putu do rijeke prolaze i kroz džunglu, idu po vodu i drva za potpalu. Jedan dan lovac mi je rekao: Dobro promotri ovu grupu ljudi. Radilo se o četiri žene i jednom muškarcu. Da si lav, koga bi napao i ubio? Muškarci se uokolo kreću arogantno, sa štapovima i noževima, a lavovi su stručnjaci u utvrđivanju najslabijeg u grupi. Žene se drže pognuto, pokorno, doimaju se slabima. Grozno je to reći, ali prema logici lavova, ima smisla napadati žene.
Shvatio sam i da ti ljudi nisu o lavovima govorili na isti način kao lovac i ja. Ti njihovi lavovi nisu bili ono što smo mi mislili da jesu. Njihovi su lavovi nešto sasvim drugo. Tu se opet nalazimo na razmeđu. Čak i ako govorimo o neživim stvarima, u Mozambiku je rašireno vjerovanje da imaju dušu, da se njima možete moliti, kao što se možete moliti bogovima majmuna, bogovima hijena i bogovima lavova. Ponekad se lav noću može preobraziti u čovjeka, i obrnuto. Na jednom mjestu u knjizi – a tako se sve zaista odvilo, bio sam tamo – lovac je na prvom sastanku seljanima postavio pitanje o lavovima, a jedan mu je muškarac odgovorio da ga ne razumiju: Koji točno lavovi? Imamo četiri kategorije lavova, i svi su stvarni. Pojasnite.
Kad god odem na neke književne konferencije u Africi, uvijek govore o lingvističkoj drami pisanja na jeziku Drugog, ali mi tako ne razmišljamo. Nema Drugog. Prisvojili smo taj jezik, on je sada naš
Strah i identitet
Uslijed diskusija s lovcem u romanu pisac kaže da je za pisanje potrebna mnogo veća hrabrost nego za lov, jer podrazumijeva vrstu otvorenosti koja se sasvim odriče oružja i obrane. Osjećate li se izloženo čak i kad uglavnom pišete o drugima?
Uvijek sam to ja. A lovac i ja smo se u početku sukobili, a potom sprijateljili. Ja sam protiv lova, iako je to glupo reći. Ali lova u smislu sporta i užitka. Mnogi love jer moraju preživjeti. Lovca sam jednom prilikom optužio da ubija životinje, a on je rekao da se tu ne radi o ubijanju, nego o lovu. Zapravo sam na kraju otkrio lovca u sebi, možda je to nešto u svima nama jer smo tisućama godina bili lovci, zato smo i preživjeli. To je najstarija kultura koju posjedujemo, i još uvijek je tu iako je pokušavamo poreći ili izbrisati. Ona znatiželja oko toga što će se sljedeće dogoditi u nekoj knjizi ili filmu dolazi s istog mjesta. Ta potreba da se nađe ono što je skriveno. Isti užitak doživljavam i u pisanju: ono što mi je ispočetka strano, s vremenom postane dio mene. Tako je bilo i sa ženskim likovima u mojim pričama, pitao sam se kako mogu doprijeti do istine njihova iskustva, jer ipak nisam žena. Obrazovanje moje generaciji bilo je po tom pitanju veoma jasno: ako si muškarac, ne smiješ plakati, ne smiješ pokazivati posebnu osjetljivost. Bilo me sram pokazati dijelove sebe koji bi mogli biti protumačeni kao nemuški, kao ženstveni. U početku sam mislio da će mi trebati neka tehnika da prenesem žensko iskustvo, mislio sam da bih možda trebao razgovarati s mnogo žena, ali to ne funkcionira. Najbolje je proći kroz taj strah, jer je muški identitet izgrađen na strahu. Bojao sam se svog ženskog dijela, ali kad mu se sada približim, izgubim osjećaj što je feminilno, a što maskulino.
U romanu ste izjednačili lov i ljubav – u oba se slučaja radi o prelasku (identitetskih) granica.
Pripovijedanje je za mene i način stvaranja novih metafora. Bio sam prisutan kad je taj lovac napokon ubio lava, a onda i lavicu. Zamolio me za nekoliko trenutka tišine, a potom zagrlio lavicu i plakao, molio je za oprost. Rekao je: I ja sam sad umro. Neobičan je to osjećaj, ta kontradikcija, ali tu se zaista radilo o konfliktu ljubavi. Rekao je da mu je to bio jedan od najtužnijih trenutaka u životu jer da bi obranio ljude, morao je ubiti životinju. Jedna ljubav za drugu. A ljubav je pokušaj brisanja granica između nas i drugih. Kad nekog voliš, postaješ ta osoba.
