Iako su Magnitude već jedanaesta zbirka pjesama šibenskog pjesnika i romanopisca Ivana Klarića, glas o njoj, kao i o prethodnim autorovim zbirkama, do većine ljubitelja poezije vjerojatno ne bi ni došao da zbirka ove godine nije ovjenčana nagradom „Tin Ujević“, „najprestižnijom našom pjesničkom nagradom“, kako je mediji ponekad vole paušalno nazivati. Svojim prethodnim knjigama, kako pjesničkim, tako i proznim, Klarić je obitavao uglavnom na rubovima hrvatske književne scene, u njezinim tihim i sjenovitim predjelima, a razloge za takvu poziciju trebalo bi vjerojatno tražiti u sjecištu različitih fenomenoloških silnica – počevši od okrilja manje vidljivih izdavača, preko činjenice autorove odmaknutosti od državne metropole kao ključnog kulturnog centra, pa sve do prirode same njegove poezije koju prije svega odlikuju upravo kontemplativnost i retorička utišanost. Zapravo, u finale spomenute nagrade ušla je, godinu ranije, već i Klarićeva prethodna zbirka, Kasni prostor (2022.), no tek je činjenica osvajanja ovogodišnjeg Ujevića bacila snažnije svjetlo na pjesništvo ovog tihog, a nipošto nezanimljivog autora.
Logičan nastavak
U motivskom i užepoetičkom smislu Magnitude je doista i moguće promatrati kao logički nastavak Kasnog prostora – sve ključne komponente, kao što su kontemplativnost, ritam govornog jezika, filozofičnost i misaonost – prisutne su i ovdje, štoviše, još su izrazitije. Kao i u Kasnom prostoru, autor ispoljava neku vrstu „lirozofične spekulacije“ − da se poslužim zanimljivim terminom Davora Šalata koji je upotrijebio pišući o prethodnoj Klarićevoj knjizi – kojom kroz svojevrsnu lirsko-filozofsku dioptriju zahvaća pojavni svijet sagledavajući ga gotovo redovito iz očišta koje podrazumijeva i njegovu protežnost izvan trenutka sada i ovdje, u nekoj dimenziji trajne besmrtnosti odmaknutoj ne samo od trivijalija sadašnjosti, nego i od ovozemaljske povijesti kao takve, uronjenoj u prostor duhovnog i metafizičkog. Dobar primjer za navedeno već je prva pjesma Magnituda, naslovljena „Metafizička slika“, u kojoj lirski subjekt, kao u kratkom slow motion filmu, podastire isječak metafizičke stvarnosti koja je, prividno, nalik ovozemaljskoj stvarnosti, ali je boravak u njoj „ipak suptilniji i blaži osvijetljen glazbom sfera“. Pjesma se sastoji od niza dojmljivih slika koje dočaravaju tu drugovrsnu, blagu stvarnost: „U vrt ćemo izlaziti bosi, jutarnja rosa palit će svjetiljke / u našoj krvi sve dok ne shvatimo da je naša pojedinačnost / nešto što nam je bilo potrebno u zemaljskom životu“; „Još neko vrijeme raspravljat ćemo o politici i o moći ideologija, / ali iz dana u dan plavetna ironija ulazit će u naše disanje / i nakon svega u nama će se osloboditi smijeh“; „Privid će dugo nestajati u nama kao olupina broda bačena u utrobu oceana. Skromnost će nas sve pokoriti kao mudri učitelj koji raspršuje željezni pokrov oko barbarskog srca“, „Snježni krajolici, vinogradi u rujanskoj izmaglici, ptice, zmajevi od papira, tvoja drvena ukosnica, izronit će iz prošlosti i povratiti svoju besmrtnost, a pompozni orkestar koji je svirao u važnim trenucima povijesti izgubit će svoj dah.“, itd.
Ipak, već u toj prvoj pjesmi zbirke, za Klarićevu poetiku gotovo paradigmatskoj, autor čini onu vrstu poskliznuća koja će se višekratno ponavljati tijekom Magnituda – nakon gotovo besprijekorno „izgovorene“ pjesme, nakon vješto vođene kompozicije i niza dojmljivih stihova, uslijedit će mnogo slabiji, nerijetko predvidljiv završetak, oslonjen na kakav stereotipan motiv ili sintagmu. U ovoj pjesmi, konkretno, taj zadnji stih glasi: „osjećajući da nas nebesna svjetlost čeka“. Zaključivanje pjesme takvim eksplicitnim, frazerski oblikovanim postulatom, sigurno nije najbolje rješenje jer tekst u svom najvećem dijelu donosi vrlo finu i stilski promišljenu pjesničku morfologiju te ovakav, pomalo banalan završetak nužno „snižava“ dojam koji pjesma čitateljski pobuđuje tijekom svog dominantnog dijela i za koji osjećamo da zaslužuje u cjelini. Iako, dakako, nije u svakoj pjesmi tako, ovakva praksa loših ili manje dobrih završnica relativno je česta u zbirci.
U motivskom i užepoetičkom smislu Magnitude je doista i moguće promatrati kao logički nastavak Kasnog prostora – sve ključne komponente, kao što su kontemplativnost, ritam govornog jezika, filozofičnost i misaonost – prisutne su i ovdje, štoviše, još su izrazitije
Komorne forme
Zatječemo je, recimo u pjesmi „U Bazilici sv. Marka u Rimu“ u formi „Bože, mogu zamisliti da nema / ničega, ali ne i da nema Tebe“, u lirskoj prozi „Planinski izvor“ u obliku rečenice „O, planinski izvore, duboki izvore, budi voda u meni, u drugima, u tihim predjelima, budi naša duša“, u pjesmi „Koliba“ u obliku predvidljivog pojmovnog profiliranja: „Klatit ćemo se između ironije i očaja / a ono čega nema donosit će nam samo bol“, i drugdje. Dakako, u zbirci ima i odličnih pjesama, takvih kojima je nemoguće pronaći loše mjesto ili uputiti ozbiljniju zamjerku. Takva je, primjerice, prelijepa pjesma „Trenutak“, posebno dojmljivog početka („Postoji trenutak u kojem počinje snijeg. / Njegov bijeli algoritam širi se kroz / poglede, datume i krajolike, kao da / pokušava postaviti pitanje odakle / dolazi ljepota i kakvo je njezino značenje?“), britka minijatura „Ogrtač“ („Meni je lijepo sve čega nema. / To misle gušterice, skakavci, / sove, to mislim ja. / meni je lijepa praznina u zrcalu. / To su moji predjeli. / Tomu se radujem. / Time se pokrivam kao / starim ogrtačem.“) ili, recimo, kraća pjesnička proza „Komorne forme“ s nekima od najljepših stihova zbirke („Nestati, isto je što i zatvoriti oči u toskanskim voćnjacima, plesti košare u svibnju, gutati kamen mudraca, ali s krivnjom, jer nitko od nas ne zna iz pepela podići svoje vrijeme“). Općenito, za razliku od Kasnog prostora u Magnitudama ima više poetskih proza, iako ih autor formalno ne odjeljuje (cijela je zbirka kompozicijski monolitna, bez parcijalnih cjelina/ciklusa), baš kao što se pjesme u slobodnom stihu i lirske proze zapravo ni suštinski značajno ne razlikuju – motivsko-tematska komponenta vrlo im je slična, ali isto tako i ritam, dominantan stilski aparat, atmosfera i ton. Drugim riječima, razlikuju se tek formalnom komponentom svoga grafičkog oblikovanja, što je vjerojatno i razlog zašto ih autor u knjizi podastire izmiješano, ne sugerirajući među njima bilo kakvu značenjsku ili drugu bitnu razliku.
Tematski prostori u koje prodire Klarićeva lirika mnogobrojni su i različiti, i nemoguće ih je objediniti nekom zajedničkom pojmovnom oznakom – poezija je to o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, o pojavnom svijetu i onome što je iza pojavnosti, o prirodi vremena, Bogu, krajolicima, otocima i godišnjim dobima, jednako kao i o nekim pojedinačnim, naizgled malim trenucima svakodnevice ili konkretnim osobama i tragovima njihova bivanja u svijetu. Pjesma „Boksač“ posvećena je tako Mati Parlovu, „U drugoj zemlji“ putopisna je minijatura zabilježena u Ateni 2022., „U bazilici sv. Marka u Rimu“ mikroesejistička je meditacija s klupe Markove bazilike u Rimu, „Vrt“ je narativni zapis koji oživljuje sjećanje na prijatelja iz klupe, poginulog u ratu, u „Planinskom izvoru“ prepliće se referencija na grčkog povjesničara Herodota i današnji rat u Ukrajini, „Ježinac“ je zamišljeni mikrodijalog lirskog subjekta i ježinca u plitkoj morskoj vodi.
Tematski prostori u koje prodire Klarićeva lirika mnogobrojni su i različiti, i nemoguće ih je objediniti nekom zajedničkom pojmovnom oznakom – poezija je to o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, o pojavnom svijetu i onome što je iza pojavnosti, o prirodi vremena, Bogu, krajolicima, otocima i godišnjim dobima, jednako kao i o nekim pojedinačnim, naizgled malim trenucima svakodnevice ili konkretnim osobama i tragovima njihova bivanja u svijetu
Lajtmotivi
Za Klarića, jasno je, ne postoje bitni i nebitni motivi, mali i veliki – svaki element kozmosa, kako materijalnog, tako i metafizičkog, može pobuditi pažnju i postati predmet za refleksiju i očica filigranskog poetskog pletiva. Kao misaona platforma na kojoj se navedeno događa funkcionira platonistička vizija svijeta u kojoj je pojavni realitet tek jedna, uglavnom manje važna dimenzija stvarnosti, iako nerijetko baš ona znakovito progovara o dimenzijama koje stoje iza ili onkraj nje. Svjetlost i plavet pritom dobivaju ne samo ulogu lajtmotiva nego i medija koji omogućuje oblikovnu, ali i etičku preobrazbu svijeta („neka sve / obgrli sjaj, i poslije svega, ne bojim se, / podižem svoju svjetlost, niklu iz mog mraka“; „Plivao je u daljinu, kao u svemir, / izjednačavao plavet i bjelinu, dubinu i širinu, daljinu / i visinu, vraćajući se pri tom do Baltika, grabeći svjetlost / iznad misli, zaključaka i pokreta“; „hej, dragi moj, dobrodošao u plavet između riječi i tišine“).
Klarićevo pjesništvo je metaforično, ali ujedno i oslonjeno na realitet, nerijetko i na dokumentarnost, ono povezuje vremenske planove, dimenziju individualnog i kolektivnog koje izranjaju iz jednakomjerne upotrebe prvog i trećeg lica, prostore lokalnog i globalnog (hrvatski i strani krajolici, vedute, motivi). Kada bi trebalo izdvojiti jedno stilsko obilježje po kojemu je ono karakteristično, onda bi to svakako bila apostrofa koja se javlja u velikom broju tekstova. Iskazni subjekt izravno se obraća živom i neživom, svemu s čime ima potrebe stupiti u dijalog uslijed neke lirozofične meditacije ili spekulacije: Diegu Maradoni, prijateljima, svome glasu, svjetlosti, nadi, gorgonama, Pelazgu, suncu, maloj knjizi, vodi. Često su takvi stilski zahvati, naglašeni vokativni oblici, uspjeli, ponekad djeluju izvještačeno, pomalo staromodno. No ono što ih sve povezuje, kao i Klarićev pjesnički glas generalno, jest osjećanje da je svijet koji naseljavamo prepun magnituda (odatle i naslov zbirke) koje u tekstu „Odabir“ pojašnjava ovako: „Magnitude nemaju riječi. Ne mrijeste se u prašumama rječnika. Imaju samo magiju. Magiju jednog tona. Ne bi bilo pogrešno govoriti o magnitudama svjetlosti, otoka, mora, neba… Možda čak o magnitudama neprozirnih i mrtvih stvari. Kada želimo dotaknuti najtanašnije listiće istine, kada, ako baš hoćete, želimo odabrati, kažemo, magnitude pustara, magnitude neona, željezničkih kolodvora, ludila, simulakruma, magnitude uragana, prokletstva, svekolikog žamora, ili nasuprot tome, magnitude apsolutnih zvijezda“. I doista, pojedine pjesme u završnim dionicama Magnituda posvećene su konkretnim magnitudama: „Zvjezdane magnitude“, „Magnitude stakla“, „Magnitude glazbe“, „Magnitude tame“, „Magnitude putovanja“, „Magnitude vremena“, „Magnitude ludosti“, „Magnitude srebra“, „Magnitude sjevernog kruga“, „Magnitude riječi“, „Magnitude tamne zvijezde“. Povezuje ih uvid da svaki fenomen ili predmet posjeduju posebnu značenjsku auru koja, poput nekog malog poetskog bljeska, argumentira njihovo postojanje, način i svrhu njihova postojanja u svijetu. Čini mi se da snaga termina ide i mnogo šire od ove konkretne zbirke – njime bismo mogli najtočnije opisati poetički kredo ovoga pjesnika uopće.
Ne znam zaslužuje li ova zbirka veliku nagradu koja joj je dodijeljena – priznajem da su mi spomenuta slaba i banalna mjesta proizvodila značajnu iritaciju – no znam da mi je drago da je skrenuta pažnja na rad ovoga pjesnika čija apartna refleksivna poetika predstavlja zanimljivo razlikovno mjesto unutar dominantnih struja suvremenog hrvatskog i regionalnog pjesništva.