PUTOVATI U LAVOV
Roditeljima
Putovati u Lavov. S kojeg kolodvora putovati
u Lavov, ako ne u snu, u svitanje,
kad je rosa na koferima i upravo se rađaju
brzi i ekspresni vlakovi. Otputovati iznenada
u Lavov, usred noći, po danu, u rujnu
ili u ožujku. Ako Lavov još postoji, unutar
granica i ne samo u mom
novom pasošu, ako zastavice stabala
jasenova i topola i dalje dišu glasno
poput Indijanaca, potoci mrmljaju na svom
mračnom esperantu, a bjelouške kao meki
znak u ruskom jeziku nestaju u
travi. Spakirati se i otputovati, bez ikakvog
oproštaja, u podne, nestati
kao gospođice kad padaju u nesvijest. I čičci, zelena
vojska čičaka, a pod njima, pod suncobranima
venecijanskih kavana, puževi razgovaraju
o vječnosti. Ali katedrala se uzdiže,
sjećaš se, tako uspravno, tako uspravno
kao nedjelja i bijele salvete i kanta
puna malina što stoji na podu i moja
želja, koje još nije bilo,
samo vrtovi s korovom i jantar
trešnje i besramni Fredro.
Uvijek je bilo previše Lavova, nitko nije mogao
razumjeti sve četvrti, čuti
šapat svakog kamena koje je spalilo
sunce, crkva je noću šutjela posve
drukčije nego katedrala, Isusovci su krstili
biljke, list po list, i one su rasle,
rasle bez sjećanja, a radost se krila
posvuda, u prolazima i mlinovima za
kavu, koji su se sami vrtjeli, u plavim
čajnicima i štirci, koja je bila prvi
formalist, u kapljicama kiše i u trnju
ruža. Pod prozorom su se žutjele smrznute forzicije.
Zvona su udarala i drhtao je zrak, šiljaste kapuljače
časnih sestara plovile su kao jedrenjaci ispred
kazališta, svijeta je bilo tako puno da je morao
nebrojeno puta izlaziti na bis,
publika je ludovala i nije htjela
napustiti dvoranu. Moje tetke još
nisu znale da ću ih jednom uskrsnuti
i živjele su tako lakovjerno i tako pojedinačno,
služavke su jurile po svježe vrhnje,
čiste i ispeglane, u kućama malo
ljutnje i velika nada. Brzozowski
je došao držati predavanje, jedan od mojih
ujaka pisao je poemu pod naslovom Čemu,
posvećenu stvoritelju i bilo je previše
Lavova, nije mogao stati u zdjelu,
razbijao je čaše, izlijevao se iz
močvara, jezera, dimio se iz svih
dimnjaka, pretvarao se u vatru i u oluju,
smijao se munjama, postojao pokoran,
vraćao se kući, čitao Novi zavjet,
spavao na sofi pod huculskim ćilimom,
bilo je previše Lavova a sad ga nema
uopće, rastao je nezaustavljivo a škare su
rezale, hladni vrtlari kao i uvijek
u svibnju bez milosti bez ljubavi
ah čekajte da dođe topli
lipanj i meka paprat, beskrajna
polja ljeta dakle stvarnosti.
I škare su rezale, duž linija i poprijeko
vlakana, krojači, vrtlari i cenzori
rezali su tijelo i vijence, sjekači su neumorno
radili, kao u dječjoj bojanci
gdje treba izrezati labuda ili srnu.
Škarice, nožići i žiletići su sjeckaliS
rezali i skraćivali napuhane haljine
prelata i trgova i kuća, stabla su
bezglasno padala kao u džungli
i katedrala je drhtala i opraštalo se u zoru
bez maramica i bez suza, suhih
usana, više te nikad neću vidjeti, toliko smrti
te čeka, zašto svaki grad
mora postati Jeruzalem i svaki
čovjek Židov i sad se samo u žurbi
pakirati, uvijek, svakodnevno
i putovati bez daha, putovati u Lavov, jer
on postoji, spokojan i čist kao
breskva. Lavov je posvuda.
S poljskoga prevela Đurđica Ćilić
AUTOPORTRET U SEPIJI
Marko Pogačar
Adam Zagajewski: Nevidljiva ruka, s poljskoga prevela Đurđica Čilić Škeljo, MeandarMedia, Zagreb 2013.
Adam Zagajewski najviđeniji je predstavnik generacije ’68 u poljskom pjesništvu, i jedan od čitanijih svjetskih pjesnika danas. Već i u kontekstu poljske lirike nije to mala stvar – čitav niz vrsnih, ali i globalno prepoznatih pjesnika javio se ondje pogotovo u poslijeratnom periodu, a od sve skupa petnaestak pjesničkih Nobela dva ih, i to u posljednjih trideset i pet godina, drže Szymborska i Czesław Miłosz. I sam Zagajewski koji, nakon dvadesetak godina pariške emigracije, u posljednje vrijeme živi na relaciji Krakov – SAD, dvaput je bio nominiran za to priznanje koje, ako ni o čemu drugom, svjedoči o specifičnom spisateljskom ugledu.
Tim je čudnije – no kada se malo pogleda kakvi nam sve pjesnici iz svjetskih književnosti nedostaju u zasebnim knjigama, zapravo uopće nije čudno – da je ovo prva u hrvatskoj štampana njegova knjiga. Ipak, snažna je jugoslavenska i kasnije srpska polonistika bila agilnija; još 1988., niti tri godine nakon izvornog londonskoga izdanja pojavio se u Beogradu izbor naslovljen prema jednoj od amblematskih poljskih pjesama osamdesetih, Putovati u Lavov, u sjajnom prijevodu Petra Vujičića, a s recentnijim pjesničkim i esejističkim knjigama u prijevodu Biserke Rajčić ta bibliografija broji minimalno pet jedinica. Budući da je Lavov, iako je štampan u sasvim solidnome tiražu, danas u ovome „kod nas“ na koje su nas devedesete mučno svikle prilično teško naći, a i pjesnik je u međuvremenu objavio čitav niz knjiga, pomalo je neobično da se izdavač odlučio za integralnu (i niti približno najbolju) autorovu zbirku, originalno objavljenu 2009. godine. Iako je Zagajewski jedan od onih pjesnika čijem se svakom naslovu vrijedi posvetiti, izbor bi, makar u istom ovom opsegu, bio za domaću publiku svakako adekvatniji.
Ta bi se publika, ukoliko je o Zagajewskom do sada samo slušala, mogla poprilično iznenaditi pjesnikom kojeg će između korica zateći. Iako je zadržao pojedine prepoznatljive elemente i postupke, mjestimice i poslovičnu oštrinu (koja ipak nikada nije bila onako herbertovski ironično-hladna), Zagajewski je u posljednjim knjigama podosta promijenio dominantni ton i registar, pa i prevladavajuće tematsko-motivske jezgre. Generacijski karakterističan šibajući jezik, stil izgrađen između ostalog na preuzimanju, parodiranju i subvertiranju visokokodiranih jezičnih obrazaca, jezika ideologije i dnevne politike, pa i izravan tretman društveno aktualnih tema odmijenio je nostalgičan zaokret k izgubljenom stoljeću i svijetu djetinjstva, introspekcija i autorefleksija, fini pepeo melankolije; jedna u pravom smislu – kako kaže i naslov jedne od pjesama – vita contemplativa.
Iako tvrdi kako otmjene riječi brzo gasnu, / obične zasigurno neće uvjeriti mnoge, upravo će na snazi te običnosti, na svakodnevnim sitnicama koje se čini vidljivim, banalnostima koje se premeću u pronicljiv uvid Zagajewski izgraditi porozan pejzaž svoje novije lirike
U šezdesetak uglavnom narativnih sastavaka odmjerenog i jednostavnoga izraza, prepoznatljive jake poredbe i povremeno aktivirane klasične, transparentne metafore, kroz tri se numerirana ciklusa raspredaju reminiscencije na neki život koji to više nije, ispreda ga se u finu teksturu pamćenja koje postaje njegovim jedinim teritorijem, u osobno crno sjećanje koje leti nad gradom. Upravo prisjećanje, „opipljivo sjećanje“, odnosi pobjedu nad trenutnim zaboravom svakodnevice koja se zaista može dotaknuti; trenutak prizivanja u sjećanje i apoteoze pamćenjem trenutak je prožimljuće radosti. Ta su sjećanja prije svega vezana za Poljsku (uvodna pjesma svakog ciklusa i eksplicitno apostrofira Krakov), ali su u svojoj blagoj bespomoćnosti, prepuštena onome koji ih oblikuje i nosi, rasuta također uzduž i poprijeko globusa, od Berlina i Meksika, preko Chicaga, Pariza i Toskane do dolina francuskih rijeka. Sve su te vedute primarno u funkciji koreliranja protagonista nekad i sad, njegova izvođenja na pozornicu vlastite male povijesti, pozadina za seriju autoportreta u sepiji.
Kao poljski pjesnik rođen 1945., politički emigrant, autor naravno dijeli sasvim specifično shvaćanje osobnog: njegovo je najosobnije – od Holokausta do Jaruzelskog – uvijek u velikoj mjeri političko, pa i utoliko opće. Iako tvrdi kako otmjene riječi brzo gasnu, / obične zasigurno neće uvjeriti mnoge, upravo će na snazi te običnosti, na svakodnevnim sitnicama koje se čini vidljivim, banalnostima koje se premeću u pronicljiv uvid Zagajewski izgraditi porozan pejzaž svoje novije lirike. Krajolik, kako je rečeno, okrenut uglavnom unatrag, svođenju jednog vremena na svoje taloge, polja treseta iz kojih kao rebra u Treblinki izviruju „obične“ riječi, „obični“ ljudi; obična, velika poezija koja ih takvima čini.
