Krenimo od operativnih termina: što je kanon u kontekstu suvremene (povijesti i teorije) književnosti, koliko je funkcionalan, i kako djeluje unutar književnog polja? Postoje li različiti kanoni?
Neka radna definicija kanona i za mene je popis najvažnijih i najkvalitetnijih djela u povijesti svjetske književnosti, ali ipak je kanon o kojem se najviše govori zapadni. Ideja svjetske književnosti počela se mijenjati tek zadnjih nekoliko desetljeća tako da je kanon koji se predaje kod nas u školama i na fakultetima još uvijek velikim dijelom zapadni kanon. A ako bi to trebala biti „univerzalna“ definicija kanona, odmah vidimo koliko je ograničena i partikularna. Može se govoriti i o kanonima nacionalnih književnosti, kanonima različitih žanrova, i ljudi su općenito skloni rangirati stvari i sastavljati top-liste. I meni je to jednim dijelom zabavno; raditi popise i sakupljati stvari koje nam se sviđaju, ali problem nastaje kada taj popis treba biti nešto što je svima najbolje, i nešto što u svim razdobljima i u svim prostorima postaje općevažeće.
Zanimljivo mi je da današnji maturanti kada upisuju faks imaju iste književne vrijednosti kakve sam i ja imala kao brucošica, a koje smo naučili u srednjoj školi. S jedne strane, to mi je začudno jer sam sada skoro na suprotnoj strani, što je posljedica mojih istraživanja i smanjenog interesa za standardni kanon, a njima su glavni pisci isti koji su i meni tada bili najdraži: Dostojevski, Krleža, Marinković, Camus, Kafka… S druge strane, to mi pomaže da evociram svoje tinejdžerske dane i tako se možda bolje povežem s njima. Ali čim se studentima i studenticama pruži malo prostora i slobode da kažu što čitaju u slobodno vrijeme, vidi se da druge stvari ulaze u igru, sve se češće spominju suvremeni popularni romani, recimo, prošle je godine Ahilejeva pjesma Madeline Miller bila hit među brucošima i brucošicama. Ipak je fascinantno koliko je taj srednjoškolski kanon statičan i fiksan; predajem osamnaest godina, i svake se godine ispočetka susrećem s njim.
Elitno, modernističko i popularno
Što možemo reći o kanonu onoga što se naziva svjetskom književnošću (efektivno književnošću europskih jezika) u odnosu na kanon hrvatske i regionalne književnosti? Čini li ti se da treba i vrijedi hrvatsku i regionalnu književnost s pripadajućim kanonom (kanonima?) razmatrati zajedno, s obzirom na dijeljene jezike i povijest s jedne, i razdijeljeno izdavaštvo s druge strane?
O ovom pitanju nemam puno za reći, ali kako jesam završila i kroatistiku, rekla bih, čisto školski, da postoje razdoblja hrvatske književnosti u kojima možemo reći da smo imali književnost ekvivalentnu trendovima u svjetskoj književnosti, kao u renesansi i baroku, ili dijelom u razdoblju moderne. Ali većinom, a posebno se to vidi u 19. i djelomično u 20. stoljeću, hrvatska je književnost bila popularna, namijenjena širokoj publici, koju je trebala educirati i prosvjećivati. Bez obzira na to što hrvatski kanon također više vrednuje modernističke tekstove, takvih tekstova u hrvatskoj književnosti ima vrlo malo. Možda bi imalo više smisla promijeniti perspektivu i vidjeti što je zapravo bilo dominantno u povijesti novije hrvatske književnosti, na primjer, kako u razdoblju moderne figuriraju još uvijek prisutni realizam, popularna književnost, koketiranje s trivijalnim žanrovima… Onda bi se u „kanonu“ moglo naći više mjesta i za spisateljice koje su u to vrijeme pisale realističnu ili popularnu književnost. To mi je zanimljivo.
A vezano za regionalnu književnost, voljela bih naglasiti da mislim da griješimo kad hrvatsku književnost druge polovice 20. stoljeća izdvajamo iz konteksta jugoslavenske književnosti i ne vodimo računa o tome da je ona nastajala u kontekstu književnosti drugih republika. Što se tiče regionalnog književnog polja, danas se treba jako potruditi da bi se saznalo što se piše u BiH, Srbiji i drugim bivšim republikama, tko su vodeći autori i autorice, ima li zajedničkih trendova. Očito je da su to posljedice razdvojenih tržišta i sulude situacije koja ne odgovara ni autorima i autoricama ni čitateljima i čitateljicama, nego jedino izdavačima.
A od onoga što si kod svojih studenata i studentica mogla primijetiti, od književnosti koja je hit mimo lektire; čita li se više domaće ili strano, na hrvatskom ili na engleskom?
Mislim da sve vrijedi. Vidim po seminarskim radovima da se na prvoj godini dosta čitaju domaći autori, uz spomenute kanonske autore, Jergović je recimo tada još uvijek jako popularan… Čitaju i na engleskom, a što se tiče nekih čitateljskih trendova mlađih generacija, uvijek naglašavaju koliko su im važne fizičke knjige; možda imaju Kindle kao pomoć, ali kupuju, čitaju i vole osjećaj fizičkih knjiga. A pored toga što na prvu godinu dolaze s istim kanonom s kojim sam i ja došla na faks, njihov je ukus već tada dosta eklektičan i kod mnogih granice između popularne i visoke književnosti nisu toliko stroge koliko su bile za moju generaciju. Naravno, uvijek ima studenata koji imaju određene predrasude prema popularnoj književnosti i tvrde da se zna što je kvalitetna književnost. U svakom slučaju, može se primijetiti vrlo brz napredak u stavovima, ukusu i pristupu književnom polju kod naših studenata i studentica; između stavova prve i treće godine vidi se golema razlika.
Zanimljivo mi je kada se desi ta neka mladenačka konzervativnost, smiješno mi je sjetiti se sada kako sam sama kad sam upisivala faks bila skeptična prema eksperimentalnoj književnost, a postupci avangarde i postmodernizma su mi se činili malo dubiozni…
Ja sam uvijek bila dobra učenica, čitala sam svu lektiru i većinom samo lektiru; čitala sam i ono što nije trebalo, ali je bilo u Čitanki iz stranih književnosti, i došla sam na faks s jasnim idejama o tome što valja i što ne valja. Možda nisam, kao ti, bila skeptična prema avangardi, ali kod mene je trebalo razmontirati dosta čvrste elitističke stavove. Mislim da to jednim dijelom proizlazi iz toga što većina ljudi u mom razredu nije čitala lektiru niti se zanimala za književnost, pa je u tom kontekstu visoka književnost bila moja kontrakultura. A onda, kad si na faksu, gdje je elitizam norma i gdje vladaju predrasude prema popularnoj kulturi i popularnoj književnosti, ideš se boriti protiv toga. Tu ima malo i tog tinejdžerskog buntovničkog stava, koji ide u oba smjera, ovisno o okruženju.
Mislim da griješimo kad hrvatsku književnost druge polovice 20. stoljeća izdvajamo iz konteksta jugoslavenske književnosti i ne vodimo računa o tome da je ona nastajala u kontekstu književnosti drugih republika
Ideja kanona je u koliziji s feminizmom
A što je ili bi mogao biti feministički kanon, u svjetlu svega dosad rečenog? Je li ideja kanona u koliziji s feminističkim postavkama? Je li svako slaganje silaba za kolegij svojevrsno pregovaranje s kanonom, i kako se nosiš s time?
Pa iz moje perspektive, ideja kanona jest u koliziji s feminističkim postavkama, ali to ne znači da se feministička književna kritika nije bavila poviješću ženske književnosti na vrlo sličan način na koji se opća povijest književnosti bavi zapadnim kanonom: pokušavala kanonizirati autorice, dokazati da žene pišu jednako dobro kao muškarci, pa ih zato treba ozbiljno uzeti u obzir. I isto kao što povijest književnosti nije uvijek bila kritična prema muškim piscima, tako ni feministička književna kritika nije uvijek bila kritična prema autoricama, dok je itekako kritična prema autorima. To je sada već klasična zamjerka koja se upućuje prvim knjigama iz područja feminističke književne kritike, primjerice, Sandri Gilbert i Susan Gubar ili Elaine Showalter.
Sada smo već pola stoljeća udaljene od tih prvih studija, i ideja kanona čini se sve problematičnijom iz političke perspektive. Kada sam na diplomskom studiju uvela kolegij koji se bavi feminističkom književnom kritikom, i na kojem se čitaju i književni tekstovi različitih autorica, prvo sam imala ideju da ga nazovem „Feministički književni kanon“, ali zaključila sam da je to suprotno od onoga što zapravo želim napraviti. Pa sam ga nazvala „Feminizam i književnost“, što je pomalo općenito i neobvezujuće ime za kolegij, ali činilo mi se da mi omogućuje određenu slobodu. Sastavljajući taj kolegij, kao i bilo koji drugi, moraš napraviti izbor, sastaviti popis, i s obzirom na to da sam se vodila tekstovima feminističke književne kritike, oni su nužno utjecali na moj izbor književnih tekstova. Na kraju je vrlo malo književnih tekstova u kolegiju moj osobni izbor; prevladavaju tekstovi o kojima se najviše pisalo kroz povijest feminističke književne kritike. Svaki je silab nužno nesavršen, nedovršen.
Kanon postoji da nam olakša ulazak u određeno područje i snalaženje u njemu, ali nakon što se počnemo snalaziti, treba nam puno širi prostor da istražimo što nas u tom području zapravo zanima, što nam je stvarno privlačno; što volimo i što ne volimo. Jedan od problema u vezi s kolegijima kao što je „Feminizam i književnost“ koji bih izdvojila tiče se prenaglašavanja pitanja roda kad se radi o autoricama ili promatranja književnosti koju pišu pripadnici i pripadnice društvenih manjina samo kroz tu prizmu, dok se zanemaruju drugi aspekti tih književnih tekstova koji bi ih mogli učiniti zanimljivijima širokoj publici. Istina, to je ipak najčešće posljedica patrijarhalnih predrasuda, no i feministička kritika stavljanjem roda u središte može zanemariti druga pitanja poput rase, klase ili seksualnosti, ili pokazati manje interesa za formu nego za sadržaj tekstova. Zato se trudim na predavanjima iskoristiti vrijeme da napravimo formalnu analizu i da smjestimo tekst u kontekst opće povijesti književnosti, pa onda i u kronologiju spisateljica.
Mislim da je još uvijek važno imati jedan takav kolegij, ali u zadnje vrijeme razmišljam o tome da jednostavno uvedem kolegije u kojima se ne problematizira to što autorice ili manjinski autori zauzimaju veći dio silaba, da se to podrazumijeva. Recimo, da na kolegiju koji bi se zvao „Suvremeni roman“ ili „Suvremena autobiografija“ većinom radimo autorice, queer pisce i spisateljice, nebijele autore i autorice. Jer to je danas stanje na terenu i jasno je da ima toliko različitih glasova koje treba uzeti u obzir.
Isto kao što povijest književnosti nije uvijek bila kritična prema muškim piscima, tako ni feministička književna kritika nije uvijek bila kritična prema autoricama, dok je itekako kritična prema autorima
Što znači dovoljno kvalitetna književnost?
Sama nakon niza godina interesa za feminističku kritiku, moram priznati da osjećam određeni zamor u pristupu koji mi je počeo djelovati gotovo formulaično, iako mi je politička investiranost nepromijenjena… Osjećaš li tako nešto?
Nužno dolazi do zamora kada se nečime bavimo godinama, pa nam sve počne nalikovati jedno na drugo. Ali još uvijek osjećam veliku glad, koja me drži od kraja faksa, za nadoknađivanjem propuštenog. Jer dok sam studirala komparativnu krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, na studiju se nisu čitale autorice; sveukupno su na popisima literature bila dva romana koja su napisale žene. Sve što sam pročitala od žena morala sam sama pronaći, i nitko me nije vodio kroz to.
Kanon postoji da nam olakša ulazak u određeno područje i snalaženje u njemu, ali nakon što se počnemo snalaziti, treba nam puno širi prostor da istražimo što nas u tom području zapravo zanima, što nam je stvarno privlačno; što volimo i što ne volimo
Za feminističku književnu kritiku ima još puno posla. Zasad smo utvrdile da ima i da je bilo žena koje su pisale, i koje su pisale dovoljno kvalitetnu književnost da bi ih i muškarci priznali… Ali mislim da je sada glavno pitanje što zapravo znači dovoljno kvalitetna književnost. Sljedeći korak u feminističkoj i široj političkoj borbi u području književnosti i umjetnosti treba biti dekonstruiranje univerzalnih estetskih vrijednosti; što je uopće vrijednost, i tko nam je i zašto rekao koja je književnost – dobra književnost? Još uvijek se najviše vrednuje formalni eksperiment, ironija, emocionalna suzdržanost, a prezire se sentimentalnost, melodrama, što se posebno dobro vidi i u današnjim kritičkim reakcijama na osobne, intimne, naglašeno emotivne tekstove koje pišu žene i manjinski autori. Recimo, nekome tko se drži ideje uvriježenih estetskih vrijednosti teško je objasniti zašto bi tekstovi Annie Ernaux bili dobri – jako su kratki, stilski minimalni, vezani uz jednu, najčešće vrlo osobnu temu, svjesno ne pretendiraju biti „visoka“, buržujska književnost.
A to bi moglo otvoriti i zanimljivije perspektive za načine kako pisati o književnosti, što književna kritika može biti…
Meni je jako zanimljivo pitanje zašto nam se sviđa nešto što nam se sviđa u određenom trenutku, i kako se to mijenja s vremenom. Čini mi se da je često problem, ne samo u kritici, nego i u sastavljanju silaba i odabiru teme znanstvenog istraživanja, to što se pravimo da je to objektivan, univerzalan izbor. Ali smo zapravo, kao i čitatelji i čitateljice na Goodreadsu, vođeni osobnim ukusom u tom nekom trenutku. I ako bismo se možda odrekle ideje da kritika daje neki objektivni vrijednosni sud koji bi trebao vrijediti za sve čitateljice i čitatelje, možda bi, meni barem, bilo lakše ponovno uživati u čitanju književne kritike.
Za feminističku književnu kritiku ima još puno posla. Zasad smo utvrdile da ima i da je bilo žena koje su pisale, i koje su pisale dovoljno kvalitetnu književnost da bi ih i muškarci priznali… Ali mislim da je sada glavno pitanje što zapravo znači dovoljno kvalitetna književnost. Sljedeći korak u feminističkoj i široj političkoj borbi u području književnosti i umjetnosti treba biti dekonstruiranje univerzalnih estetskih vrijednosti; što je uopće vrijednost, i tko nam je i zašto rekao koja je književnost – dobra književnost?
Govoriti o ljubavi prema književnosti, umjetnosti, čitanju
Nisi prva osoba koja se na Odsjeku za komparativnu književnost bavi popularnom kulturom, ali si prva koja zaranja, bez začepljena nosa, u područje ženske pop-kulture u sprezi s feminističkom teorijom kao u primarno područje svoga akademskog interesa… Znamo da je sve to u načelu svoj legitimitet izborilo desetljećima unatrag, ali postoji li još uvijek određena hijerarhija interesa unutar akademske zajednice, i kako unutar nje kotira feministička perspektiva, a kako popkulturna?
S jedne strane, još uvijek postoji hijerarhija vrijednosti unutar akademskog polja, a s druge strane, činjenica je da su kolegiji iz feminističke teorije i teorije popularne kulture među najpopularnijim kolegijima na Odsjeku, ali i na Fakultetu. Tu me i dalje muči partikularizacija tih tema jer ako imamo poseban kolegij o ženskoj popularnoj kulturi, poseban kolegij o feminizmu i književnosti, onda se ne moramo tim stvarima baviti na drugim kolegijima. Ali to više nije sasvim fer prosudba jer vidim da se mnogi moji kolege, posebno mlađi, trude svoje silabe učiniti raznolikijima, pa kolegiji koji su dosad bili bez autorica dobivaju barem jednu ili dvije.
Sada mi je jako važno da kao predavačica govorim o ljubavi prema književnosti, umjetnosti, čitanju… To mi se retrospektivno čini kao jedan od većih minusa moga studija ranih 2000-ih. Svaki put kad bi se iskazala ljubav ili strast prema nekom književnom tekstu ili osobno mišljenje, uvijek smo naišli na ironičan odgovor, studij nije dopuštao emocije zbog kojih smo ga ustvari upisali. A voljela bih da ipak bude jasno da smo svi tamo zato što volimo čitati, volimo književnost, volimo knjige. I da je ta ljubav nešto što bi trebalo njegovati, a ne izbiti iz studenata, jer ona nimalo ne umanjuje naše analitičke, kritičke, teorijske kapacitete, dapače, samo pojačava želju da vidimo kako tekst funkcionira, zašto tako funkcionira, zašto tako djeluje na nas. Kako kaže Rita Felski, tragično je što nemamo teorijski jezik kojim možemo govoriti o ljubavi prema književnosti, filmu, televizijskim serijama, internetu. Ali i o drugim osjećajima – bijesu, mržnji, frustraciji, što je isto bitan dio feminističke kritike, kao što je i privlačnost koju možemo osjećati prema politički problematičnim tekstovima koje možda ne bismo trebale voljeti…
Svaki put kad bi se iskazala ljubav ili strast prema nekom književnom tekstu ili osobno mišljenje, uvijek smo naišli na ironičan odgovor, studij nije dopuštao emocije zbog kojih smo ga ustvari upisali. A voljela bih da ipak bude jasno da smo svi tamo zato što volimo čitati, volimo književnost, volimo knjige
Kultura otkazivanja – termin konzervativaca
S obzirom na tvoju sferu interesa i djelovanja, čini mi se nužno otvoriti temu, iako je vjerojatno gotovo nemoguće o njoj reći nešto svježe, tzv. kulture otkazivanja i političke korektnosti. Kako se nosiš s time kao temom unutar kulture i pop-kulture, osobito s obzirom na rad sa studenti/ca/ma; koji aspekti tih fenomena ti se možda ipak čine važni i produktivni?
Moje je načelno mišljenje da kultura otkazivanja ne postoji, ili da jedva postoji, i da je to jedan od termina koji su nametnuli konzervativci, u rangu rodne ideologije, da bi pokušali utišati kritičke glasove na internetu. Što je stvarno, rekla bih, kukavički potez. Da je kultura otkazivanja iole moćna, već bi se vidjele njezine konkretne materijalne posljedice i možda se onda ne bi nazivala kulturom, nego politikom ili ekonomijom otkazivanja jer čim je nešto kultura, jasno je da nema veliku političku moć ili utjecaj. U vrijeme u kojem se u SAD-u zabranjuje pobačaj, zabranjuju knjige u školama, profesori dobivaju otkaze ako predaju književnost koja ima makar i naznake queer tema, onemogućuje se pristup zdravstvenoj skrbi trans osobama, „kultura otkazivanja“ ni izbliza nema takvu moć i ne postoji na isti način na koji postoji stvarna politička i ekonomska represija moćnih nad nemoćnima.
Ako je nekome važnije da tekst Winnetoua ostane nepromijenjen od činjenice da je Amerika izgrađena na genocidu autohtonih naroda, rasizmu i seksizmu, to je zaista vrlo uska ambicija. Tako da je „kultura otkazivanja“ po mom mišljenju konzervativan termin kojim se pokušava ušutkati kritika seksizma, rasizma, homofobije, transfobije, i općenito reakcija na poziv da ljudi konačno preuzmu odgovornost za ono što govore i rade u javnoj sferi. A s druge strane, mislim da ta kritika nažalost nema dovoljnu moć da promijeni stvari. Može možda utjecati na javni diskurs, može se činiti kao gnjavaža ljudima koji se boje da će ostati bez privilegiranih položaja, ali zapravo nema značajne posljedice. Nitko tko je „otkazan“ nije izgubio ni novac, ni moć, ni položaj u društvu. Moram reći da me uzrujava kada čujem da taj termin koriste oni koji se predstavljaju kao progresivni ili kada koriste termin woke u negativnom smislu, kao nešto nevažno i trivijalno, jer na taj način pokazuju da su nasjeli na konzervativnu upotrebu tih termina.
Što se tiče studenata i studentica, koliko mogu procijeniti, oni isto smatraju da to nije nešto automatski negativno, nego to vide kao oblik legitimne kritike. Mislim da postaje sve jasnije da su profesori koji se žale na osjetljivost mladih generacija zapravo sami ti koji su osjetljivi i koji ne žele prihvatiti često vrlo artikulirane kritike književnih tekstova koje predaju, vlastitih silaba ili zastarjelih stavova. A svi oni koji prigovaraju povišenom emocionalnom tonu u takvim diskusijama obično su u privilegiranoj poziciji iz koje mogu raspravljati o tuđim životima, uz luksuz da budu distancirani i smireni.
Moje je načelno mišljenje da kultura otkazivanja ne postoji, ili da jedva postoji, i da je to jedan od termina koji su nametnuli konzervativci, u rangu rodne ideologije, da bi pokušali utišati kritičke glasove na internetu. Što je stvarno, rekla bih, kukavički potez
Smrt u Veneciji – neprimjereno komentirati problem pedofilije
A kako se nositi s onim što proizlazi iz ovih kulturnih zaokreta u radu sa studentima i studenticama; konkretno, treba li reći na koje su načine određeni autori ili autorice možda problematični_e, treba li ih i kako predavati, kako reagirati ako studenti nešto ne žele čitati, treba li i tome dati prostora, i kako s time dalje raditi?
Mislim da su to stvari koje nas ovdje tek čekaju, ali meni se čini da bi bilo razumno dogovoriti se sa studenticama i studentima i onda, ovisno o slučaju, naći adekvatnu zamjenu za tekst koji im je na bilo koji način problematičan. Sigurno neću prisiljavati nekoga da čita nešto što im je traumatično. S druge strane, ako se na predavanju ipak čita neki roman poput Lolite, onda i profesori trebaju biti spremni čuti kritiku tog romana iz feminističke perspektive. Više ne mogu naprosto reći da je to nevažno jer se zapravo razgovara o meritumu književnog teksta, nego moraju biti spremni ući i u takve rasprave. Mislim da bi profesori trebali poslušati što im studenti govore, pa odvagnuti, i zajednički doći do najboljeg rješenja. Ja sam, recimo, nekoliko puta predavala Smrt u Veneciji i na kraju sam odlučila da neću više raditi taj tekst jer mi je postalo neprimjereno komentirati problem pedofilije, a onda uglavnom govoriti o pripovjednim tehnikama. Dobila sam sjajan seminar od studentice koja je analizirala kako nigdje u sekundarnoj literaturi ne piše jasno da se tu radi o pedofiliji i kako se ta tema sustavno zanemaruje. Kad sam pročitala taj seminar, osjetila sam i olakšanje, pomislila sam – dobro, pa zamijenit ćemo Smrt u Veneciji drugim modernističkim tekstom koji ima slične pripovjedne tehnike. Studentska me reakcija ohrabrila da interveniram u silab; to je proces razmjene informacija i mišljenja, i taj proces traje jer svi stalno učimo i mijenjamo se.
Kako sama nisam obrazovana u sustavu u kojemu su se biografije autora stavljale u prvi plan, i dalje se nedovoljno time bavim, i još uvijek mi se dogodi da pripremajući treći put kolegij saznam da je neka autorica iz devetnaestog stoljeća imala rasističke stavove, ili da su neke od feministkinja iz sedamdesetih bile transfobne. I onda mi bude užasno krivo što se u to nisam ranije uputila, pa kažem sve na satu, mislim da je u tom slučaju najbolje biti iskrena. Teško bi bilo naći osobu s besprijekornom biografijom, ima autora i autorica koji su u tom smislu više ili manje problematični, tako da je to stvarno pitanje odvagivanja, osluškivanja bȉla studenata i studentica i na kraju zajedničkog dogovora. A pogotovo kada se radi o stvarima koje volimo, treba nam vremena da prihvatimo da su na neki način kompromitirane; to su također emotivna pitanja.
Neizostavno; što čini tvoj osobni privatnopolitički kanon?
Više popis nego kanon: Ivan Kušan, Zagorka i Agatha Christie zbog kojih sam zavoljela čitanje; Dostojevski zbog kojeg sam upisala faks; Sylvia Plath i Jean Rhys zbog kojih znam da je kanon fikcija; Elena Ferrante i Sally Rooney zbog kojih nisam mogla ispustiti Kindle; Chris Kraus i Kate Zambreno zbog kojih su isparile moje zadnje predrasude o tome što bi književnost trebala biti.
Maša Grdešić zaposlena je na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a bavi se teorijom pripovijedanja, kulturalnim studijima i feminističkom teorijom. Doktorirala je s temom „Kulturalni studiji i feminizam: reprezentacije ženskosti u hrvatskom izdanju Cosmopolitana“. Bila je urednica na feminističkom portalu Muf.com.hr (2014-2018.). Članica je CEEPUS mreže Women Writers in History i projekta Women Writers Route Vijeća Europe. Objavila je knjige: Zamke pristojnosti. Eseji o feminizmu i popularnoj kulturi (Fraktura, 2020.), Uvod u naratologiju (Leykam International, 2015.) i Cosmopolitika. Kulturalni studiji, feminizam i ženski časopisi (Disput, 2013.).
*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
