Vjerojatno najpoznatija svjetska balkanologinja Marija Todorova bila je glavna gošća ovogodišnjeg književnog festivala Bookstan u Sarajevu, i tom je prigodom ljubazno pristala na intervju za naš portal. Todorova je otvorena i susretljiva u komunikaciji, a tijekom razgovora često će iznenaditi duhovitošću i britkom (čak i ironičnom) primjedbom nad kojom bi se bilo pametno zamisliti. Bookstanov je slogan ,,No East. No West.“ i više nego prigodan želimo li se suočiti s (kulturnom) geografijom i postaviti pitanje što i kako s Balkanom i to ne samo kao pojmom, nego i kao povijesnom, geografskom i političkom regijom. Todorova je na festivalu sudjelovala u razgovoru o svojoj knjizi Imaginarni Balkan te na okruglom stolu pod nazivom „Aktualni izazovi balkanskog identiteta“. Knjigu Imaginarni Balkan prvi je put na ovim prostorima objavio Ivan Čolović u kultnoj Biblioteci XX. vek još 1999. godine (drugo izdanje iz 2006.), a u Hrvatskoj ju je objavila nakladnička kuća Ljevak 2015. u prijevodu Karmele Cindrić. Novoobjavljeno bosansko izdanje, u prijevodu Dragane Starčević i Aleksandre Bajazetov, posvećeno je, posve zasluženo i opravdano, Dubravki Ugrešić.
Balkanologija – mitsko ili minsko polje?
Kako govoriti o Balkanu u današnje vrijeme i što bi cilj govora o Balkanu trebao/mogao biti pitanje je koje Todorova, poigravajući se Derridaovim rječnikom, u svojoj knjizi formulira kao ,,qu’est-ce qu’il y a de hors-texte?“ Drugim riječima, iako prvi put objavljena prije 26 godina, knjiga Imaginarni Balkan još uvijek daje aktualne odgovore unoseći i razotkrivajući ne)ravnotežu (ne)znanja i (ne)moći u balkanistički diskurs. Možda je upravo stalno ukazivanje Todorove na ono izvan teksta uzrokovalo da njezina knjiga posluži kao temeljni kamen (spoticanja?) preispitivanja mita o Balkanu i narativa koje je taj mit potaknuo, kao i uočavanja utjecaja koje balkanistički (uglavnom zapadnjački) diskursi imaju podjednako izvana, ali i unutar granica Balkana na njegove stanovnike. Iako je svaki pokušaj sažetog objašnjavanja ove knjige unaprijed osuđen na propast, ipak ću reći da je njezina bit ispravno razumijevanje ontologije Balkana, možda i njegovo uprisutnjenje u (znanstvenom, povijesnom, akademskom) drukčijem svjetlu, lišenom prevladavajućih stereotipa i demistificiranih njihovih uzroka. Inzistiranjem na konkretnome kao i na zasebnom pristupu svakoj (povijesno, geografsko, geostrateško uvjetovanoj) situaciji, knjiga Marije Todorove unosi jasnoću u odnose na ovim prostorima, a izazivajući zapadnjačku retoriku o Balkanu, ona je početak balkanologije kakva bi trebala biti.
Naravno da ni Imaginarni Balkan, kao uostalom ni bilo koja znanstvena knjiga, nije prošao bez zamjerki, ali riječima Katarine Luketić, on je ,,odlično teorijsko, metodološko i pojmovno polazište za analizu situacije i balkanističkih imaginacija na području bivše Jugoslavije“. Postmodernistička gesta Todorove kao povjesničarke podjednako pokazuje stupanj političnosti historiografije oliko i mogućnost da se geografska oznaka promatra u svojoj prostorno-vremenskoj kompleksnosti. Danas kada je Zapadni Balkan postao samo politički pojam pa se dovodi u pitanje koliko je to strategija uključenja, a koliko isključenja, Todorova ističe da je najvažnije poticati različite vrste susreta na svim razinama – osobne susrete pojedinaca, književne susrete posebno u prijevodima, povijesne susrete u analiziranju različitih naslijeđa pojedine regije što je, uostalom, cilj i doprinos Todorove, kako sama kaže, ,,deprovincijalizaciji discipline“.
Ra(z)središtenost pojma ili tko te ima, taj te nema
U knjizi detaljnim istraživanjem i iščitavanjem brojnih primarnih i sekundarnih povijesnih, književnih, političkih i mnogih drugih (znanstvenih i neznanstvenih) tekstova pokušavate ući u trag nastanka (uglavnom) negativnog balkanskog imaginarija, ali i opisati mehanizme proizvodnje (dominantno zapadnjačkog) balkanističkog diskursa. Što Vama danas znači riječ Balkan i koji Vam značenjski sklop priziva?
Iako je knjiga stara sad već više od četvrt stoljeća, i dalje o Balkanu razmišljam unutar semantičkog okvira koji sam u njoj predložila i kasnije razradila. Pojam Balkan pojavljuje se u mnogim značenjima, a njih možemo grupirati u tri značenjska polja: Balkan kao ime, kao metafora i kao znanstvena kategorija. Prvo i osnovno, to je ime: ime planine koje postoji od 15. stoljeća, zatim zemljopisni naziv regije od ranoga 19. stoljeća, naposljetku to su i politički entiteti unutar regije koji su se postepeno odcjepljivali od Osmanskog Carstva. Osim toga, pojam se koristi i kao osobno ime. Drugo, Balkan je metafora, ponajviše, ali ne isključivo, negativna; zapravo, za Bugare pojam Balkan može biti sinonim za hrabrost i slobodoljubivost. Ipak, tijekom kasnog 19. stoljeća Balkan postepeno zadobiva negativnu konotaciju izazvanu popratnim događajima za vrijeme raspada Osmanskog Carstva i stvaranjem malih, slabih, ekonomski zaostalih i ovisnih nacionalnih država u pokušaju modernizacije. No tek s Balkanskim ratovima Balkan konačno zadobiva svoju temeljnu negativnu vrijednost. U prevladavajućem europskom ozračju i uvjerenju u stabilnost belle époque, okrutnosti ovih ratova potaknule su stereotipne slike o osobito gruboj i surovoj regiji, a te su slike periodično oživljavane i kasnije, posljednji put tijekom raspada Jugoslavije 1990-ih godina. Treće, tvrdila sam da je najbolji način istraživanja Balkana (ali i drugih povijesnih regija) sa stanovišta povijesnog naslijeđa jer je ono, po meni, najbolji način prikazivanja kompleksnosti, višestrukosti, bogatstva i neprestanih povijesnih promjena.
Nije li stvoreni mentalni arhiv znanja o Balkanu ustvari interpretacija interpretacije (i tako ukrug) u kojoj je važno tko ima pravo na priču? Promišljam o tome je li se prvo dogodila eurocentrična pripovjedna kolonizacija diskursa o Balkanu, a onda i njegova stvarna geografska i politička marginalizacija i moralna stigmatizacija? Kako Vi na to gledate?
Zapravo ne mislim da se radi samo o mentalnom sklopu – interpretaciji interpretacije, iako je pitanje tko ima pravo na priču, pitanje moći znanja vrlo točno. Postoje stvarni događaji i karakteristike koji prizivaju stvaranje „drugosti“ općenito, ne samo na Balkanu. U slučaju Balkana, bilo je potrebno dugo vremena prije nego su se ovi različiti elementi objedinili u snažne stereotipove. No ne zaboravimo da stereotipovi nisu nužno izmišljeni. Temeljeni su na promatranim stvarnim karakteristikama. Problem nastaje kada te karakteristike generaliziramo i postvarujemo te ih počinjemo shvaćati nepromjenjivim strukturnim značajkama. Balkan je bio (i još je uvijek) politički i ekonomski marginalan u geopolitičkoj igri posjedovanja sve veće moći. Regija je uistinu bila nasilna tijekom Balkanskih ratova i europskoj je eliti, koja je vjerovala u opstanak miroljubive Europe u vremenu belle époque, bilo vrlo odbojna. Nije problem u tome da Balkanski ratovi nisu bili nasilni; bili su. Problem je u tome što su i sljedeća dva svjetska rata, koja su pokrenule upravo ove „mirne“ i „civilizirane“ europske elite, bila nemjerljivo nasilnija od Balkanskih. Ipak, slika je nasilnosti već bila pripisana Balkanu pa se čak i danas može povremeno čuti da je Sarajevo uzrokovalo 1914. godinu.
Jednom ustanovljen, diskurs je uistinu postao „mentalni arhiv“ koji bi se periodično izvlačio iz prašnjavog mentalnog ormara i koristio za legitimizaciju različitih političkih akcija: poput, na primjer, getoizacije Balkana 1990-ih, ali i danas kada postoji neprestana odbojnost prema prihvaćanju Zapadnog Balkana što je, u usporedbi s tretiranjem nekih drugih problematičnijih regija, vrlo licemjerno.
Tijekom proučavanja povijesti naziva „Balkan“ upustili ste se u „odiseju uzastopnih spajanja i prespajanja označitelja“. Što se pokazalo simptomatičnim za vrijeme procesa semantizacije Balkana i postoje li prepoznatljivi ponavljajući obrasci unutar uspostavljanja balkanističke retorike? Koje su ključne točke priče o stigmatizaciji?
„Nedužna“ pripajanja označitelja bile su njegove promjene od imena planine (u 15. stoljeću) preko imena regije (u 19. st.) do imena za političke entitete te regije (u 19. i 20. st.) i osobnih imena. „Stigmatizirajuća“ pripajanja pojavila su se u 19. stoljeću kada je Balkan, tada pod Osmanskim Carstvom, bio podijeljen na nekoliko nezavisnih i odvojenih država. Te su države bile male, slabe, ekonomski nerazvijene te u pokušajima modernizacije i političke emancipacije od velikih sila. Bilo je to vrijeme u kojemu je prevladavajući razvoj bila unifikacija (poput Njemačke ili Italije), stvaranje ekonomski jakih teritorija, i, naravno, Kleinstaaterei (naglo pojavljivanje malih država) postalo je predmet poruge. Ipak, akumulacija negativnosti bila je postepen proces – od jednostavnog ruganja i ismijavanja, preko nepoštovanja i podcjenjivanja, prijezira i ocrnjivanja, naposljetku i do mržnje, gnušanja i krajnje averzije. Tek je s okrutnostima Balkanskih ratova Balkan zadobio svoju konačnu negativnu vrijednost, a ono što sam u knjizi opisala kao balkanizam kristaliziralo se kao diskurz odmah nakon toga, uzevši zamaha tijekom međuratnog razdoblja. Zanimljivo, pojam „balkanizacija“, koji se najčešće koristi za opisivanje procesa nacionale fragmentacije prijašnjih geografskih i političkih jedinica u nove države problematične održivosti, nije skovan tijekom stoljeća dok su se balkanske države postupno odcjepljivale od Osmanskog Carstva. Raspadanje Austro-Ugarske i Ruskog Carstva bilo je nalik prethodnom raspadanju Osmanskog Carstva pa je pojam „balkanizacija“, više kao usporedba, ušao u politički rječnik tek 1920-ih zbog uzastopnih sporazuma nakon Prvog svjetskog rata koji su odredili nove podjele Europe stvorivši mnogobrojne nove države. Za vrijeme trajanja Hladnog rata, oznaka Balkan, da i ne spominjemo negativne stereotipove, nestali su svi do jednoga, utopivši se u bipolarnoj hladnoratovskoj retorici. Njihovo je ponovno pojavljivanje uzrokovano dvama podudarajućim procesima poslije 1989. Prvi je bio širenje Europske unije na istok kada je ideologija Srednje Europe 1980-ih proglasila Balkan svojim konstituirajućim drugim. Drugi je istovremeni proces bio krvav raspad Jugoslavije. Iako nijedna druga balkanska država nije sudjelovala u tom ratu, svijet ipak inzistira na tome da ga proglasi „Trećim Balkanskim ratom“, nastavljajući se referirati na Jugoslavenske ratove kao na Balkanske ratove 1990-ih. U obama slučajevima, ideja je bila ne petljati se i ograničiti probleme na europski jugoistočni kut, pretvarajući ga u geto.
Nije problem u tome da Balkanski ratovi nisu bili nasilni; bili su. Problem je u tome što su i sljedeća dva svjetska rata, koja su pokrenule upravo ove „mirne“ i „civilizirane“ europske elite, bila nemjerljivo nasilnija od Balkanskih. Ipak, slika je nasilnosti već bila pripisana Balkanu
Stvaranje negativnog balkanskog imaginarija ili tko je kome drugi?
U knjizi uvodite dotada još znanstveno neopisan, ali ironično, u povijesnom i medijskom zapadnjačkom diskursu pomodno eksploatiran, pojam balkanizam. Iako ste opisali njihove sličnosti ili barem dio „intelektualnog nasljeđa“, balkanizam ste jasno distancirali od pojma orijentalizma. Također, obrazložili ste i razloge zašto pojam balkanizam ne promatrate ni unutar konteksta postkolonijalne teorije. Kako biste opisali teorijski i znanstveni okvir unutar kojega, ili iz kojega, pristupate proučavanju balkanizma i je li taj okvir nastao prije ili usporedno s istraživanjem Balkana?
Ustvari, pojam balkanizam (u množini balkanizmi) koristio se u lingvistici od ranog 20. stoljeća za opisivanje zajedničkih jezičnih karakteristika nesrodnih jezika: tzv. balkanski Sprachbund, no nikada nije postao dijelom znanstvene rasprave u povijesti, sociologiji, antropologiji itd. Za mene je on tada bio relativno (značenjski) nenaseljen (što je u humanističkim znanostima prava rijetkost) i povrh svega, rimovao se s orijentalizmom. Ovakva mi je situacija dopustila da se, s jedne strane, odužim Edwardu Saidu u vrijeme kada je tijekom 1990-ih doživljavao žestoku kritiku (Bernarda Lewisa i drugih) i naglasim inspiraciju Saidovim djelom, ali i da istovremeno istaknem razlike između ovih dvaju koncepata.
Pojedini čitatelji Imaginarnog Balkana interpretiraju balkanizam kao podskup ili podvrstu orijentalizma, no smatram da je to krivo. Naravno da postoje sličnosti, obje su diskurzivne tvorevine nametnute izvana, ali ih u tome slučaju možemo smatrati podvrstama ili ograncima stigmatizacije, stereotipizacije itd, zapravo bilo kojeg općenitog koncepta bez stvarne veze s konkretnošću i specifičnošću. Saidov je orijentalizam nadahnut njegovom sumnjom kao Palestincem, no kao književna je znanost artikuliran vrlo generalnim i generalizirajućim pretpostavkama da je i sam lako postao predmet generalizacija. Naposljetku, svatko ima svoj Istok i ideja je orijentalizma ustvari primijenjena i na Balkan, točnije na Jugoslaviju, u radu srpske povjesničarke Milice Bakić-Hayden. Opisujući način na koji je svaka etnička skupina prikazivala svog susjeda kao izvanzemaljca – orijentaliziranog, Bakić-Hayden je za Balkan skovala pojam „reprodukcije orijentalizma“. Ja sam povjesničarka te, iako poštujem i koristim (a ponekad i stvaram) teoriju, moj je instinkt poticati specifičnost i konkretnost, buneći se i odbacujući površne generalizacije.
Ključna je suprotnost ovih dvaju koncepata u tome što orijentalizam pronalazi i opisuje razlike među različitim tipovima, a balkanizam unutar istog tipa. Prema Saidu, postoji temeljna razlika, točnije nepremostivi jaz, između Istoka i Zapada, između Ja i Drugi (što također pronalazimo kod Rudyarda Kiplinga, Ive Andrića, Orhana Pamuka i mnogih drugih pisaca). Premisa je zasnovana ponajviše na vrlo staroj opreci između kršćanstva i islama. Balkan je, naprotiv, oduvijek prizivao sliku mosta ili raskrižja, a to je naglašavalo njegov prijelazni karakter i složenost. Ovo stanje između Balkana i njegov mijenjajući karakter mogao ga je jednostavno učiniti nepotpunim drugim; umjesto toga Balkan je konstruiran ne kao drugi, već kao nepotpuno ja. Percipira ga se kao marginalnog i rubnog, neželjenog, najdonjeg dijela ja, a za to postoje dva razloga: religija i rasa. Unatoč njezinoj vjerskoj raznolikosti, regiju se oduvijek matralo predziđem kršćanstva i retorika Antemuralis Christianitatis još je uvijek živa na Balkanu, u Srednjoj i Istočnoj Europi. Što se tiče koncepta rase, premda je nešto složeniji jer se Balkan smatralo kompliciranom (čak i zagađenom) mješavinom različitih etničkih grupacija, on je ipak oduvijek pripadao ovoj strani podjele: bijeli nasuprot obojanih, Indoeuropljani nasuprot ostalih. Postojala je i klasna komponenta: Orijent se prikazivao kao egzotičan uz izraženu fascinaciju njegovim bogatstvom, uglađenošću i raskoši što je potpuno izostalo u slučaju Balkana. Njega se doživljavalo siromašnim i neobrazovnim, a to vrijedi i danas čak i u odsutnosti balkanističke retorike.
Okvir se, naravno, pojavljivao usporedno s mojim istraživanjem. Tražila sam ponavljajuće i prepoznatljive obrasce u dokumentima koje sam iščitavala (putopisi, znanstveni opisi, korespondencija, novinarski isječci, diplomatski izvori i drugi) i premda sam analizirala razlike među njima temeljene isključivo na njihovoj provenijenciji, ipak sam uočila brojne zajedničke karakteristike.
Ja sam povjesničarka te, iako poštujem i koristim (a ponekad i stvaram) teoriju, moj je instinkt poticati specifičnost i konkretnost, buneći se i odbacujući površne generalizacije
Raspad Jugoslavije kao krajnja točka europejizacije regije
Čini mi se da je polazište, ali i okosnica problematike, činjenica da Balkan nije jednostavno konstruiran kao drugi, nego kao nepotpuno „ja“ unutar složenijeg koncepta liminalnosti i da je u tom smislu on „trauma“ Europe i iskušenje uredne klasifikacije i homogenosti?
Točno, i hvala Vam što ste me tako dobro iščitali, o tome sanja svaki autor. Doista, ironično sam ustvrdila da ono čemu svjedočimo raspadom Jugoslavije nije nešto neeuropsko, već upravo krajnja točka „europeizacije“ regije; tj. stvaranje homogenih entiteta kao jamstva stabilnosti. I sama je Zapadna Europa prolila mnogo krvi i postigla isto mnogim prisilama, samo što se to događalo prije nekoliko stoljeća čak i desetljeća.
Otvoreno (čak i ironijski) kritizirate prevladavajući zapadnjački balkanistički diskurs pritom ne upadajući u zamku ponavljanja istih ili sličnih binarnih opozicija ili pojednostavljivanja na kojima on počiva i koje ga omogućuju (ono što Said naziva zamkom okcidentalizma). Koje su diskurzivne strategije i novi reprezentacijski obrasci kojima bi (balkanska) balkanologija trebala odgovoriti na zapadnjačku retoriku?
Ovdje postoje dva pitanja. Jedno je opasnost okcidentalizma, obrnut proces stereotipizacije i opredmećivanja Zapada, kao zrcalne slike orijentalizma ili balkanizma. Mislim da ga uspijevam izbjeći naglašavajući klasni čimbenik. Nije „Zapad“ taj koji stvara sliku Balkana (i ostalih); to je zapadnjačka politička i intelektualna elita na što sam eksplicitno ukazala. Posebice se u odnosu prema britanskome stavu i načinu na koji oni opisuju niže klase istočnog kraja Londona može povući zamišljena paralela s istočnim krajem Europe. To se primjećuje u trenutnoj kriminalizaciji siromaštva, ne samo unutar granica civiliziranih država, već i u stavovima prema siromašnijim članicama Europske unije. Naravno, vrlo često ove hegemonističke diskurse elite prihvaćaju i upijaju isti ti niži slojevi (sjetimo se samo radničke aristokracije u 19. i 20. st.).
Drugo pitanje pripada balkanologiji (ili balkanskim studijima) i načinu na koji bi ona trebala preispitivati balkanističku retoriku. Balkanologija, definirana kao znanstveno polje unutar šireg proučavanja balkanskih društava kao entiteta u povijesnoj perspektivi, počela se postepeno oblikovati krajem 19. stoljeća. Tada su neki od široko obrazovanih znanstvenika prepoznali potencijal za svebalkanskim pristupom, prkoseći jezičnim granicama. Pristup se proširio na komparativne studije u etnografiji i folkloru, književnosti i kasnije povijesti, demografiji i drugim društvenim znanostima, rezultirajući poimanjem zajedničkog kulturnog prostora. Komparativna analiza koja izlazi iz okvira nacionalnih granica dovodeći ih u pitanje, već se pokazala produktivnom. Ono što bi se, prema mome mišljenju, trebalo dogoditi, jest daljnje otvaranje komparativnih studija u kojem se balkanska društva ne uspoređuje isključivo jedne s drugima, već ih se smješta u širi europski i globalni kontekst. Lomljenje ne samo nacionalnih, nego i regionalnih granica urodit će plodonosnim usporedbama, otkrivanjem isprepletenosti umjesto dosadašnjeg isključivo jednosmjerna protoka ideja i dobara. Zadaća i nije lagana, no doprinijet će deprovincijalizaciji discipline.
Nažalost, i Balkan je, svjesno ili nesvjesno, preuzeo dominantnu balkansku imagologiju internalizirajući je i projicirajući, ali i (re)producirajući je unutar sebe o čemu detaljno pišete u knjizi kao o samostigmatizaciji. Je li moguća i koliko je potrebna destereotipizacija, obrnut proces, svojevrsna deimaginacija prostora?
Mislim da nam za ovo ne treba psihoanaliza. Čini mi se da bi u današnjem vremenu učestalih prelazaka granica, posebno uspoređivanje, prošireno obrazovanje i kritički stav prema centrima moći trebali biti dovoljni za postizanje ove mentalne emancipacije. Ali pročitajte i moj odgovor na zadnje pitanje.
Ironično sam ustvrdila da ono čemu svjedočimo raspadom Jugoslavije nije nešto neeuropsko, već upravo krajnja točka „europeizacije“ regije; tj. stvaranje homogenih entiteta kao jamstva stabilnosti. I sama je Zapadna Europa prolila mnogo krvi i postigla isto mnogim prisilama, samo što se to događalo prije nekoliko stoljeća čak i desetljeća
Iteracije, fluidnost i ontologija Balkana
U drugom dijelu knjige, posebno u njezinim završnim poglavljima, nudite metodološki okvir za proučavanje Balkana uvodeći pojam povijesno naslijeđe i smještajući ga unutar šireg povijesnog pristupa proučavanja povijesnih regija. Čini mi se da povijesna regija kao geografski prostor drugačije unutarnje i vanjske dinamike i dopuštanja heterogenosti od nacionalnih granica bolje odgovara ontologiji Balkana?
Ovo smatram svojim znanstvenim doprinosom; razvijanje koncepta povijesnog naslijeđa. Ideja je intimno isprepletena s karakterom Balkana kao konkretne povijesne, a ne samo geografske regije, što znači da je vremensko-prostorni entitet. Iako se cjelokupna teoretska argumentacija ne može zadovoljavajuće prikazati u samo jednome intervjuu, neka za ovu prigodu bude dovoljno spomenuti da razmišljanje u okvirima povijesnog naslijeđa, obilježeno istovremenim, preklapajućim i postepeno opadajućim utjecajima, dopušta naglašavanje kompleksnosti i plastičnosti povijesnog procesa. U tome se slučaju bilo koja regija, velika ili mala (Balkan, Skandinavija, Europa, Latinska Amerika, Kina, itd.) ne smatra više statičnim teritorijalnim entitetom, već slojevitim palimpsestom različito oblikovanih entiteta i različitih kulturnih prostora. Ne samo da ovo pokazuje poroznost unutarnjih granica, nego propituje i apsolutnost stabilnosti vanjskih. Tako gledano, Balkan se prikazuje kao kompleksan palimpsest uzastopnih naslijeđa, koja su ga teritorijalno uključivala u različite megaregije, od prapovijesti sve do danas, ali je i dio različitih društvenih i kulturnih prostora koji se nisu uvijek preklapali s oznakama pojedinih regija. Kompleksno, raznoliko i bogato naslijeđe ne samo da se uspješno suprotstavlja stereotipima, nego i stvara pozitivnu sliku o sebi, dopuštajući da se s dnevnim neprilikama suočava dostojanstveno.
Nije li izjednačavanje civilizacije i nacije u dijelu zapadnih diskursa dovelo balkanske zemlje u shizofren položaj postizanja nacionalne homogenosti, koncepta duboko neiherentnog ovim prostorima, da bi(smo) opravdali vlastitu pripadnost civiliziranome vijetu?
Nacionalna homogenost nije svuda inherentna. Ona je povijesni produkt razvoja modernih nacionalnih država od 18. i 19. stoljeća te je povezana s državnom centralizacijom, posebno obrazovanjem, vojskom i razvojem kapitalizma. Zapravo, nekoliko je stoljeća bilo potrebno za stvaranje centraliziranih stabilnih država. Uzmemo li Francusku kao školski primjer moderne nacionalne države, njezina je relativna homogenost postignuta tek na samom kraju 19. stoljeća. I naglašavam „relativna“ jer homogenost nije završen, već neprestan ponavljajući proces postignut mehanizmima države. Ali je isto tako i vrlo krhka. Pogledajmo samo Zapadnu Europu i Španjolsku s problemom Katalonije, Belgiju između Flamanaca i Valonaca, rascjepe u Italiji, Njemačkoj itd, da i ne spominjemo Britaniju koja nikada nije uspjela nametnuti objedinjujući britanski identitet Englezima, Škotima, Ircima i Velšanima; sve je ovo vrlo slično jugoslavensko nadidentitetu. I ne, nacionalnost nije nužno bila izjednačena s civilizacijom, ono što su Balkanci pokušali oponašati.
Ono što svuda postoji pokreti su i aktivnosti grupa, nazovimo to grupnošću, koji zahtijevaju prava, povlastice, emancipaciju od stvarnih ili zamišljenih ugnjetavanja. Najčešće se te grupe temeljene na jeziku ili vjeri ili nekoj povijesnoj tradiciji. Nisu sve grupe etničke ili vjerske, ali većina ih jest. Ne zalažu se sve za državnu nezavisnost, ali jednom kada to započnu ili je postignu, događa se proces nacionalne homogenizacije. Balkanski nacionalizam 19. stoljeća nije bio zakašnjeli, ustvari bio je suvremen i u mnogim pogledima prethodio talijanskom ili njemačkom nacionalizmu. Nije sve ovo nužno eurocentrično, toga ima i drugdje.
„Balkan“ je fluidan pojam, međutim to je i pojam „Europa“. I njeno se značenje mijenja s obzirom na (ponajviše) političke (ne)pogodnosti. Ostavimo po strani politiku, ali to ima posljedice velikih razmjera na znanost kojih bi znanstvenici trebali biti svjesni?
Naravno, opće je poznato da su povijesne kategorije dugoročno gledano promjenjive i fleksibilne. „Balkan“ je naime fluidan najviše na svojim granicama; nema sumnje gdje se nalaze planine Balkan po kojima je dobio ime. Europa je kao naziv puno fluidnija. Ime „Europa“ pripadalo je prvo družici vrhovnog boga Zeusa, na leđima mu je (u njegovoj inkarnaciji bika) letjela od Male Azije do Krete; to je bio prelijep prizor, bila je velikih očiju i široka lica. Mjesto su prvo pronašli otočki Grci koji su imenom Europa nazvali kopno sjeverno od Peloponeza, ustvari područje koje danas nazivamo Balkan, ili ono što arheolozi na svom specijaliziranome jeziku definiraju kao Stara Europa. Tijekom narednih stoljeća područje se širilo prema zapadu, s vremenom obuhvaćajući cijeli zapadni euroazijski poluotok, a onda se počelo prostorno smanjivati i naposljetku konačno odbacilo svoj najzapadniji dio. Danas je Europa sinonim za Europsku uniju koja se ponovno širi prema Istoku i postupno počinje obuhvaćati i Balkan.
Zamislimo da jednog dana Turska, koja na to čeka već 50 godina, postane članicom Europske Unije. Ovo nije potpuno nemoguće. U dalekoj budućnosti, bude li EU još živo tijelo, mogla bi razmotriti hoće li se proširiti i obuhvatiti cijeli Rusiju. Također prilično logičan slijed. Slučajnosti li, daleka geološka globalna prognoza kaže da će se za 50 milijuna godina Afrika pomaknuti sjeverno prema Europi, Mediteransko će more nestati i biti zamijenjeno Mediteranskim planinama. Gotovo je s Crvenim morem. Pedeset milijuna godina, prema riječima geologa zvuči kao sigurna prognoza. Ako je jedna godina Zemljina prošlost, onda je 50 milijuna godina isto kao četiri dana. Novi će se kontinent, kažu, zvati Afrazija. Geolozi uopće ne spominju Europu. Ako se, s druge strane, Europa nastavi širiti, cijela bi se nova kopnena masa mogla zvati Europska Unija.
Izlazak iz labirinta: povratak Balkana i povratak Balkanu
Što dakle, balkanizam znači danas, a što bi, po Vašem mišljenju, on zapravo trebao značiti? Gdje leži jezgra početka semantičkog ponovnog rađanja pojma i čija je odgovornost započeti taj proces ili nastaviti ga, ako je već započeo?
Balkanizam je i dalje snažan stigmatizirajući diskurs koji proizlazi iz povijesnog konteksta i povremeno se ponovno pojavljuje, no ipak mislim da njegova snaga polako popušta jer prestaje biti politički koristan. Ovo ne znači da će ponižavajući stav prema ljudima i državama regije, ali i drugdje na periferiji Europe, podjednako i na Istoku i na Zapadu, ubrzo nestati, ali će se ponavljati na drugačije načine. Na primjer, glasni su i često zlobni komentari oko pristupanja Turske Europskoj uniji usmjereni na islam, kulturu Srednjeg Istoka, ženska ili ljudska prava, no oni nisu zaodjeveni balkanskom retorikom. Jednako tako, općenito govoreći, nije bila ni tužna ekonomska situacija u Grčkoj nakon krize 2015. godine. U današnje vrijeme, Balkan nije ocrnjen jer je divlji i nasilan, nego zato što ga se smatra korumpiranim i siromašnim. Materijalno se siromaštvo može točno izmjeriti, ali ono ne mora nužno značiti i moralni nedostatak; korupcija je, s druge strane, teže mjerljiva. Naposljetku, kako ju je James Scott prikladno definirao, korupcija je neinstitucionaliziran utjecaj bogatstva u političkom sustavu. Dakle, što razlikuje lobiranje od mita?
U skladu s time, treba li se autodestigmatizacija dogoditi najprije u jeziku, najaktivnijem području borbe značenjima ili kako da balkanski diskurs dođe doma?
Je li zasta jezik na prvome mjestu? Iako je zbog političke korektnosti riječ na n zabranjena, rasizam odolijeva. Destigmatizacija jest spor proces koji uključuje ponajprije strukturalne promjene, ali to ne znači da treba podcijeniti i jezičnu jednakopravnost.
Hoćemo li dočekati antibalkanizam i koji su preduvjeti za njegov nastanak?
Uvela sam antibalkanizam u analogiji prema tome kako je svijet uspio postići suprotno od fašizma, mizoginije, rasizma ili antisemitizma, barem u razumijevanju, ako ne potpuno u praksi. Ali za ovo nije dovoljna samo nada. Svi bismo trebali zdušno raditi na tome i boriti se da to postignemo. Naposljetku, antifašisti su prolijevali krv, ali fašizam nije potpuno nestao; feministice su bile na ulicama u nekoliko navrata i nastavljaju borbu za jednakost; rasizam ili antisemitizam još preživljavaju unatoč zakonskim zabranama. Trebali bismo neprestano biti na oprezu, reagirajući i opirući se stereotipovima onime što nam je dostupno: izjašnjavanjem, pisanjem, uspoređivanjem, razotkrivanjem licemjerja i tome slično.
