Portal za književnost i kritiku

Portret: Selvedin Avdić
Foto: Lado Tomičić
Dnevnici

Mali smakovi

Ulomak iz knjige Selvedina Avdića koja će uskoro biti objavljena u izdanju Buybooka
Nekoliko puta sam odustajao od pisanja dnevnika. Ne mogu da se sjetim gdje sam čuo ili pročitao ovaj razlog za odustajanje, koji mi je dugo bio prihvatljiv: “Želim da se svega sjećam na svoj način, a ne onako kako se zaista desilo”. Danas mi je jasno da dnevnik ne može ugroziti sjećanje, jer nema sveobuhvatan pogled. Sve što mogu učiniti jeste da otkidam komadiće za koje procijenim da ih, bar donekle, mogu opisati.

Tri kratka: Selvedin Avdić o novom rukopisu

Molim vas da predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige? 

Rukopis je u posljednjoj fazi da postane knjiga. Izdavač kaže da će biti odštampan do ovogodišnjeg izdanja festivala Bookstan. Posljednja informacija kaže da polako putuje u nekom kamionu.

Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad napisanoga? 

Opirao sam se ideji da pišem dnevnik iz istog razloga zbog kojeg sam i ranije odustajao. Negdje sam čuo ili pročitao ovaj razlog za odustajanje, koji mi je dugo bio prihvatljiv: “Želim da se svega sjećam na svoj način, a ne onako kako se zaista desilo”. Ali, Semezdin Mehmedinović je iskusan urednik, zna na koji način treba razgovarati sa autorom. Uskoro mi se taj razlog više nije činio toliko dobar. Shvatio sam da niti jedan dnevnik ne može ugroziti pravo sjećanje, jer on nema sveobuhvatan pogled. Sasvim periferan detalj nekog događaja autoru se iz brojnih razloga može učiniti važnim, a vrijeme pokaže da je on potpuno nebitan. Sve što pisac može učiniti jeste da otkida komadiće za koje procijeni da ih, bar donekle, može opisati. Često se to svodi na grubu skicu ili samo okvir koji tek treba ispunjavati.
Zbog tog pristupa Mali smakovi najbliži su Autobusnim bilješkama. Sa romanima Sedam strahova i Kap veselja povezuje ih potmuli, pozadinski šum koji ometa koncentraciju. Naravno, kontinuitet se najbolje vidi u činjenici da knjige i dalje piše isti autor.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I još, oslanjajući se na metafore? 

Opasno pitanje, može da razotkrije moje najmračnije želje i najpatetičnija nadanja. Bilo bi zaista arogantno da sam pokušam iscrtati taj koordinatni sistem. Nisam dovoljno odvažan za tako nešto. Uvijek su isti uticaji to je taj “talog pročitanog” na koji se sedimentiraju sva druga iskustva. Tokom te dnevničke godine, iz različitih razloga, imao sam smanjenu koncentraciju pa sam tražio kratke bilješke, poeziju, male eseje… Izbjegavao sam dnevnike, jer nisam želio da neki od njih utiče na moj pristup. Izuzetak je knjiga Revolucionarni rat Milovana Đilasa, koju mi je poklonio prijatelj Lado. Nisam se plašio da taj dnevnik može uticati na mene, jer radi se o partizanskom, epskom životu. Moje borbe su drugačije, mnogo skromnije, u poređenju s njegovim vjerovatno i egoističnije.

Slušao sam puno muzike, uglavnom neke stare ploče uz koje sam sazrijevao, prijao mi je poznati soundtrack. Najviše sam gledao kaubojske filmove, na kanalu Youtube pronašao sam zbirku bizarnih špageti vesterna koje nikada nisam vidio. I to je otprilike to, ne znam da li je moguće od toga napraviti ikakav koordinatni sistem.

Naslovnica: Smakovi

 

Selvedin Avdić: Mali smakovi (izbor)

(Kako se zaista desilo?)

POČETAK 
(01. mart 2021.)

Nekoliko puta sam odustajao od pisanja dnevnika. Ne mogu da se sjetim gdje sam čuo ili pročitao ovaj razlog za odustajanje, koji mi je dugo bio prihvatljiv:
“Želim da se svega sjećam na svoj način, a ne onako kako se zaista desilo”.
Danas mi je jasno da dnevnik ne može ugroziti sjećanje, jer nema sveobuhvatan pogled. Sve što mogu učiniti jeste da otkidam komadiće za koje procijenim da ih, bar donekle, mogu opisati.

Danas je Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Moja ambicija je da jednoga dana budem potpuno nezavisan od ovakve nezavisne države. Lijepo bi bilo da moj vlastiti Dan nezavisnosti bude sunčan i da ga slavim uz roštilj i reggae.

*
ČUDNI DETALJI
(4. mart)

Zeničko pozorište priprema adaptaciju romana “Sedam strahova”.
Rediteljica Selma Spahić napisala mi je par neobičnih događaja koji su joj se desili nakon početka rada na tekstu. Kaže da je nekoliko puta sanjala nepoznatu djevojčicu koja joj se unosi u lice, kao u krupnom planu, i koja joj ne dozvoljava da vidi šta se dešava iza nje.
Kada sam završio roman odustao sam od namjere da ga posvetim sinu koji se rodio u to vrijeme. Nisam želio da njegovo ime bude štampano unutar korica. Mislim da sam se plašio da ću ga na taj način izložiti nečemu opasnom. 
Hulio Cortasar je u intervjuu za “Paris Review” 1983. godine uočio da se ono što nazivamo fantastičnim i ono što nazivamo stvarnim sve više bliže jedno drugom.
Sada nam je smiješno kada čitamo o Otrantskom zamku duhovima obučenim u bijelo, kosturima koji se kreću naokolo i zvekeću lancima. A ipak, na taj način se poimalo fantastično u tom periodu. To se u velikoj mjeri promijenilo. Mislim da moj doživljaj fantastičnog sada sve više liči na ono što nazivamo stvarnošću. Možda je to iz razloga što, po mom mišljenju, stvarnost takođe sve više i više liči na fantastično.
(s engleskog prevela Milica Ćetković)

*
SABAHA
(8. mart)

Svakog osmog marta sjetim se Sabahe Čolaković. Bila je jedina članica ilegalnog pokreta otpora u Zenici tokom Drugog svjetskog rata koja je uspjela izbjeći sve progone i izdaje u organizaciji. Ustaški, njemački i četnički agenti nekoliko puta pokušavali su je uhvatiti, organizovali su zasjede, pretresali čitava naselja, pratili i ispitivali njene rođake i prijatelje, ubacivali dvostruke agente, slali lažne poruke, ali bez uspjeha. Pokrivena zarom, Sabaha je po Zenici skupljala lijekove za partizane, raznosila poštu i pokušavala ponovo formirati Zenički partizanski odred koji je na početku rata razbijen četničkim pučem.
Umrla je u partizanima, od trbušnog tifusa, pred sami kraj rata.
Vidio sam tri njene fotografije. Na njima izgleda kao krhka žena, sa velikim očima kakve se lako čude. Bila je prava heroina, ali ništa u Zenici danas ne sjeća na nju.

*
JAZ
(10. mart)

U knjizi “Sjever” Celine opisuje svoj bijeg sa mačkom Beberom kroz prestrašeni Berlin na samom kraju Drugog svjetskog rata. Zabrinut je jedino za vlastitu kožu i zainteresovan samo za kalorični obrok. Kad od njemačke seljanke cvileći iskamči teglu meda, zadovoljno razmišlja:
“Jedini pravi jaz postoji između bogataša i sirotinje, pitanja ideologije i politička razmimoilaženja rješavaju se mirnim ćaskanjem ako su apetiti umireni”.

Pandemija je ponovo pokazala da se svijet najjasnije dijeli na bogate i siromašne. Generalni direktor WHO-a Tedros Adhanom Ghebreyesus zamolio je bogate zemlje da ne gomilaju vakcine, poput Danske koja je naručila četiri puta više cjepiva nego što ima stanovništva.
Tada je upozorio da vakcina može postati novi zid nejednakosti među bogatim i siromašnima:

Moram otvoreno reći, svijet je na rubu katastrofalnog moralnog neuspjeha. Ceh tog neuspjeha će se platiti životima ljudi u najsiromašnijim zemljama svijeta.

*
LADINO
(12. mart)

Preminuo je David Kamhi, jedan od posljednjih govornika ladina u Bosni i Hercegovini. Ladino se do četrdesetih godina prošlog vijeka koristio u svakodnevnoj komunikaciji u Sarajevu.
Više ga u Sarajevu nema, a kada nestane jezik ne možemo ni opisati šta je otišlo s njim.

*
PRAVO NA MELANHOLIJU
(13. mart)

Jedan ugledni pisac nedavno je ismijao postojanje melanholije malih gradova. Nije objasnio zašto, vjerovatno je mislio je da je to sasvim očigledno. Ali, meni zaista nije, pa pokušavam samom sebi objasniti, kad već neće niko drugi.
Možda iza njegovog ismijavanje stoje pravednički porivi, odbrana civilizacijskih načela? Jer, na šta bi ovaj svijet ličio kada bi svaka provincija imala svoju melanholiju? Ona bi se onda potpuno otrcala i pretvorila u najobičniju tugu i plitak dah. Ne bi se više znalo šta je malo, a šta veliko, šta je vrijedno a šta bezvrijedno? Čitav svijet bi bio jedan i jadan. A to se ne smije dozvoliti, makar se svakoj maloj melanholiji ovoga svijeta morao oduzeti njen identitet. Možda je to razlog njegovog ismijavanja?
Jasno mi je da Pariz ima pravo na svoj “spleen”, pošteno ga je stekao, jer to je veliki grad, grad svjetlosti, gigantske kulture, još veće tradicije. Ne može se tek tako udariti na Pariz, svaki napadač suočio bi se sa snagom simbola, sa samom istorijom. Svaki pokušaj ismijavanja vratio bi se njegovom autoru. Kako jednom takvom gradu može parirati ovo što vidim sa balkona, mračno brdo, nadstrešnica pijace i ulica sa malim kućama, punim studentskih sobica sa sitnim prozorima? Ništa od toga nije nastalo da bi mu se neko divio, sve je lako prezreti i ismijati.
To što vidim s prozora teško je braniti, niti ono traži da to činim. Sve što mogu jeste da branim svoje pravo na melanholiju. Ono ne spada u osnovna ljudska prava, a trebalo bi, jer melanholiju ne uzrokujemo, ona nije naš slobodan izbor, sama nas zaskoči. Kakva je to, onda, melanholija koju ponekad osjetim? Ne znam joj ime, nije mi bilo potrebno, jer je ne moram dozivati, sama dođe, kao što rekoh. Ali, svaki put je prepoznam, znam dobro ko je, iako mi se nikada nije predstavila. Sada je glupo, nakon tolikih godina, da je pitam kako se zove. Neka onda ostane takva, bezimena, ako to može usrećiti nekoga. Meni i mojoj melanholiji je svejedno, ostaćemo zajedno, ma šta ljudi pričali o nama.

Svoj dnevnik je Selvedin Avdić pisao godinu dana, od marta do marta. Knjiga doslovno ima početak i kraj. Naime, naslov prve dnevničke zabilješke je Početak, napisana je 1. marta na Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a posljednji zapis zove se Kraj i u njemu je opisana smrt oca. U taj okvir su stali događaji, sjećanja, komentari, skice za priče, brzi portreti ljudi koji su obilježili Avdićevu prošlost. U selekciji dnevnih događaja, pisac često bira one slike u kojima se manifestira neki gubitak, neki mali smak ovog svijeta zaustavljenog u – često ratnoj – prošlosti iz koje ne uspijeva pronaći izlaz. U egzemplarnom fragmentu knjige, Avdić govori o čovjeku koji je iskopao rupu duboku 4,5 metra, u nju doslovno sahranio ostake svoje kuće srušene u ratu, na humci je postavio nadgrobnu ploču, a onu tablicu s brojem kuće ponio sa sobom u Švedsku kao uspomenu. U isto vrijeme, sve što je u dnevniku napisano vodi ka završnom fragmentu, velikom ličnom gubitku. Ova knjiga iznimne ljepote posveta je ocu, elegija o gradu i o našem svijetu u iščezavanju.

– Semezdin Mehmedinović

METAL I BETON
(17. mart)

Žena koja stanuje preko puta bolnice priča da je cijelu noć slušala kako istovaraju i kotrljaju boce s kisikom.
Strašan je taj zvuk, metala i betona.
Kako strašan?
Kao da tenkovi dolaze. Tako strašan.

*
ADAM
(21. mart)

Danas je Svjetski dan poezije i danas je preminuo poljski pjesnik Adam Zagajewski. Napustio osakaćeni svijet.

*
POHLEPA
(24. mart)

“Razlog što imamo uspjeh u vakcinaciji je u kapitalizmu, u pohlepi, moji prijatelji…” izjavio je britanski premijer Boris Johnson na zatvorenom sastanku konzervativaca.
Ove njegove riječi izazvale su oštre reakcije u medijima. Ne zato što su neistinite, nego zato što je Johnson izgovorio ono što mora da se šapuće. Ali, već sutra biće zaboravljene.
Premijer Federacije danas je opet sjedio na sudu zbog optužbe za kriminal pri nabavci respiratora.
Građani potpisuju online peticiju za tužbu protiv odgovornih u vlasti. Ljudi nastavljaju da umiru. Sarajevski fotografi snimaju groblja iz zraka.

*
NEŠTO LIJEPO
(29. mart)

Mama traži da slušalicu telefona dam Adi. Hoće da joj ispriča kako se neki cvijet u saksiji rascvjetao.
– Neka danas čuje i nešto lijepo – govori mi dok predajem slušalicu.

*
ISPOD LEDA
(06. april)

Čudni su ovo dani. Tiho je i nigdje nikoga nema. Kao da se ništa ne dešava.
Ali, nekako znaš da nije tako. Znaš da negdje ispod svog ovog leda, u istoj tišini, pliva prestravljeni čovjek. 

*
PISAC SA DEPONIJE SMEĆA
(10. april)

Prije nekoliko godina gostovao sam u jednoj srednjoj školi, zajedno sa još nekoliko pisaca. Pitali su đake koga prvo žele da čuju – književnicu koja piše o lijepim primorskim gradovima, pisca sa živopisnim iskustvima sa pariških ulica ili mene sa romanom o tajni deponije smeća. Nisam imao nikakvih šansi. Čitao sam posljednji, a razrednica je diskretno pogledavala na sat.

*
PRONAĆI DOBROG ČOVJEKA
(15. april)

Nekada sam ljude dijelio na one koji slušaju istu muziku kao ja i na one sa drugačijim izborom. Prvi su bili dobri, a drugi loši. Svijet mi se tada činio toliko širok i šaren pa sam bio siguran da njegovom blještavilu ne može nauditi tako radikalna i nesuvisla podjela.
U svijetu u kojem sam danas ne usuđujem se napraviti nikakvu podjelu. Jednostavno se radujem kada upoznam dobrog čovjeka. Smijem se i zagledam ga sa svih strana. Da bih ga dobro upamtio prije nego što nestane u sjenama.

*
GOLUBOVI
(24. april)

Dozvolili smo golubovima da prezime na našem balkonu i on je sada užasno prljav. Trebaće mi dani da ga očistim. Dok sam se danas po balkonu okretao s beskorisnom metlom, golubovi su mi kreštali iznad glave. Uznemiravao sam ih u poslijepodnevnom odmoru.
Vraćam se u stan. Dobro je dok negdje još postoji slobodna teritorija.

*
NACIJA
(27. april)

Komadić razgovora dva mladića koji pored rijeke piju kafu iz plastičnih čaša:
“Šta će ti nacija kad si podstanar?”

*
ROMANA
(15. maj)

Danas je preminuo Đorđe Marjanović. U romanu “Sedam strahova” njegova pjesma “Romana” otvara prolaz između svjetova. U knjizi “Kap veselja” tu dužnost preuzela je pjesma Lole Novaković. 
U djetinjstvu sam u šlagerima koje sam slušao na radiju tražio i obavezno pronalazio tajna značenja. Bio sam siguran da se pjesme obraćaju svakom ponaosob.
Bilo je to vrijeme kada je muzika bila važna ljudima.

*
STVARNOST
(18. maj)

Starac koji izlazi iz džamije sa štapom, francuskom kapom i “Hello Kitty” zaštitnom maskom je pretjerana pojava za literaturu.
Ali, u stvarnost se odlično uklapa.

Komadić razgovora dva mladića koji pored rijeke piju kafu iz plastičnih čaša:
“Šta će ti nacija kad si podstanar?”

PREDSTAVA
(31. maj)

S punim povjerenjem predao sam roman “Sedam strahova” rediteljici Selmi Spahić i dramaturginji Emini Omerović da ga adaptiraju za teatar. S njima sam sarađivao na adaptaciji knjige “Moja Fabrika” za teatar i tada su one tekst poboljšale, dale mu perspektive koje sam ja iz različitih razloga previdio. Zbog toga sam mogao biti siguran da će s jednakom pažnjom pristupiti i ovom rukopisu. Također, zanimalo me je i njihovo čitalačko iskustvo, način na koji će odgovoriti na pitanja koja sam otvorio u romanu. Moje prisustvo samo bi im smetalo.
Ponovo su napravile odličan posao. Svijet “Sedam strahova” pun je zamki koje bezuspješno pokušavaju izbjeći njegovi likovi, a ja sam se kroz njih kretao skoro instinktivno. Teško je uočiti šta je stvarnost a šta košmar, granice se ruše i pukotine proždiru zidove sve dok ne shvatimo da više nije ni važno na kojoj smo strani, jer su posljedice iste. Njih dvije su se s lakoćom kretale kroz taj svijet i ono što sam vidio na sceni zaista je svijet “Sedam strahova”, “gdje usamljenost stvarnost dovodi do fermentacije, do gubljenja oblika, granica, figura i boja”, kako je to uočio dobri Bruno Schulz.

Nedžad Fejzić mi je na sjedeljci nakon jedne premijere rekao da je lako zaljubiti se u pozorište: “To je lijep, skoro dječji svijet”. Bio je u pravu.

Selvedin Avdić (1969, Zenica) radi kao urednik online magazina Žurnal. Objavio je zbirku priča Podstanari i drugi fantomi, romane Sedam strahova, Kap veselja i „intimnu monografiju“ Moja fabrika. Roman Sedam strahova objavljen je u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Egiptu, Turskoj, Velikoj Britaniji, Danskoj i Španjolskoj, a u pripremi je slovensko izdanje. Ušao je u širi izbor za IMPAC Dublin Award i u uže izbore za Science Fiction and Fantasy Translation Award u Kaliforniji, nagradu Jutarnjeg lista i Meša Selimović. Britanski Guardian uvrstio je roman među najbolja paperback izdanja objavljena u 2014. Prema motivima Moje fabrike postavljena je nagrađivana kazališna predstava. Roman Kap veselja objavljen je dosada u Hrvatskoj i BiH, a u pripremi su makedonsko i englesko izdanje.

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content