Jedan od važnijih talijanskih pisaca ovog stoljeća, a i prethodnog, relativno recentno uzmanjkali Andrea Camilleri je u intervjuima, upitan za potentnu usmenu dimenziju vlastite proze, običavao pripovijedati odakle mu ta pisana spontanost u kojoj je miješao talijanski standard sa sicilijanskim dijalektom, u kojem se raslojavaju poput tupine arapske, španjolske i ine divne nečistoće. Pljujući puristima i preskriptivcima u oko, ono bolje, praksa koju zdrava kulturna profilaksa i danas preporuča nakon čaše mlake vode s limunom, tako da im uz oblak lužnatih kaplji u oku završi i pokoja borbeno kisela sjemenka, možebitno se ondje i ukotvi, proklija – sicilijanski pisac bi pričao o tome kako je u djetinjstvu znao slušati razna narodna pričala. Camilleri, rođen 1928., rastao je pod žestokim fašizmom, među mnoštvom zdepastih muževa u crnoj košulji i s mnogo briljantina na vlasištu i nerijetko je jedina dnevna novost bila upravo ona koju je ispripovijedao kakav pjesnik-skitnik koji bi uz pomoć oslikanog panoa kazivao kakvu crnokroničnu facendu, naravno na „jeziku“ koji je publika razumjela.
Žanrovski zamah
Ovaj mi je detalj pao na pamet kad sam svojedobno čitao Mladenku kostonogu (2020.) Želimira Periša u kojoj se Periš pojavljuje kao „priprosti guslar“ i u tom svojstvu priča priču o Gili koja je „protagonistica guslarskog epa koja se u ovoj knjizi pojavljuje pod mnogim imenima i u raznim godištima“ i gdje kroz jezičnu mišancu gonja naprijed Gilinu priču premjeravajući Austro-Ugarski imperijalni sag, i izvlači iz njega niti. Taj je roman, jasno, vradžbina koja nas štiti od Budalića, Blesanovića, Glupića, Tupkovića i Pizdeka, i inih svatova lišenih kulturne inteligencije. U rekreaciji devetnaestostoljetne govorne slike Periš nikada nije arhaičan – „retrogradnim“ ga je bio nazvao Igor Mandić svojedobno u Jutarnjem, ali zna se kad je Mandić griješio, griješio je kako spada. Perišev jezik nikada nije težak, ne zamara i odličan je konzervans za autorovu ironiju te iznimno moderan alat za velike priče sabijene u malo riječi. Periš piše kako bi govorio netko bistrouman, a suptilnost njegove ironije širi se dinamikom vala kroz tekst i nakon što je ironični pasus ostao za nama. To je danas u hrvatskoj književnosti rijetka pojava. Uz prizivanje Camillerija, autora i autoriteta mediteranskog noira, valja napomenuti nešto o prva dva Periševa romana, Mima i kvadratura duga koji je u rujnu 2014. izišao u seriji Balkan Noir, te Mima i vaše kćeri koji je u istoj seriji, ali ovaj put za 24 sata izišao u srpnju godinu kasnije. Periševe poezije nisam imao prilike čitati, ali sam mu se približio kroz ta dva mediteranska noira (ili dalmatinoira, kako su u to vrijeme navodila Moderna vremena). U Hrvatskoj, zna se, žanrovska proza ima status kakav je drugdje imala prije stotinu godina, i nerijetko se piše kao prije stotinu godina, ispunjava poput književne birokracije, kroz obrasce i formulare. Dakle, 2014. izlazi prvi od dva Periševa uzastopna noira, Tribusonov solidni Propali kongres, također u biblioteci Balkan Noir, a 2015. drugi Perišev noir i Pavičićeva Žena s drugog kata koja predstavlja svojevrsni prag u piščevoj produkciji i vodit će do Crvene vode (2017.), Prometejevog sina (2020.), Mater Dolorose (2022.), prijevoda i međunarodnih priznanja. Periševi su noiri važan dio tog žanrovskog zamaha koji hrvatsku književnost bilježe na europske mape. Romani su to brzi, zreli i nastanjeni uobičajeno uvjerljivim likovima koji se kreću stranputicama deep weba i digitalnim budoarima u kontekstu u kojem crnilo proizlazi iz sljepoće uslijed piljenja u sunce. Kako je Simenon imao Maigreta i tzv. romans durs, „prave romane“, Camilleri Montalbana i povijesne romane, tako je Periš pet godina nakon drugog noira objavio Mladenku kostonogu, ambicioznu, zabavnu i duboku knjigu koja se pojavila u pravi trenutak.
Pravi trenutak bi ovdje bio onaj u kojem izlaze Asja Bakić, Sladostrašće (svibanj 2020., ali pamtimo joj i Mars iz 2015.), sama Mladenka (srpanj 2020.), Dinko Šeparović, Pristanište (studeni 2020.), Marija Andrijašević, Zemlja bez sutona (rujan, 2021.), Sebastian Antonio Kukavica, Uganda (2021.).
Periševi su noiri važan dio tog žanrovskog zamaha koji hrvatsku književnost bilježe na europske mape. Romani su to brzi, zreli i nastanjeni uobičajeno uvjerljivim likovima koji se kreću stranputicama deep weba i digitalnim budoarima u kontekstu u kojem crnilo proizlazi iz sljepoće uslijed piljenja u sunce.
Endemske kreacije
No hrvatska književnost je iznimno tvrdoglava, i unatoč činjenici da su neke od ponajboljih knjiga posljednjih godina posve atipični, gotovo apartni uradci, ona slijedi zadane uzorke. E sad, hrvatsku je književnu scenu u posljednje trogodište preplavilo nekakvo svesrdno htijenje i moranje da se piše, zbirno i zborno, muško i žensko, autofikcijski ili skoro; da se piše o sebi i o tome kako je svima teško svugdje, u urbanim konglomeratima i prokletim avlijama, a da ne govorimo o otocima i škojima, i svagda, od akni do meno- i andropauze. To samo po sebi i nije greda jer je književnost uvijek nekakav knjižni put za koji vas negdje zbog nečega žele pribiti perom za križ od nečega, ne pada mi na pamet sad od čega. Naricati napismeno je legitimno, ali i iznimno teško jer gotovo uvijek ulaganja književnih žalbi uzmu danak u pripovijedanju, pa autori i autorice ne dosegnu univerzalni domet i zagube se u nekakvom neutralnom jeziku zatomljenom mucicama vlastitog pupka. Bilo da su htjeli sažeti kratku povijest svega minimalnom prozom na malo stranica kroz prispodobu i četiri generacije kalafata ili odljepljivačica zgnječenih smokava s obalnih šetnica; bilo da su se zalaufali ususret uobičajenim balkanskim višeknjižjima gdje pratimo obitelj koju djed ili otac, vazda nadutih trbuha zbog loše prehrane i glava zbog pritrujenosti ideologijom, vode kroz ratove i režime koji se u nas vode i mijenjaju da bi se o njima pisalo jer druge svrhe, budimo realni, nemaju. Ukratko, betonski blok izrađen od drobljenog kamena i cementa tehnikom vibracija i prešanja; karakteriziraju ga visoka čvrstoća i stabilnost, postojanost te brza ugradnja, u kanon.
No hrvatska književnost je iznimno tvrdoglava, i unatoč činjenici da su neke od ponajboljih knjiga posljednjih godina posve atipični, gotovo apartni uradci, ona slijedi zadane uzorke.
Unatoč svemu, ima knjiga koje su, neovisno o temi, pripovijedane dobro. U te se knjige odnedavno ubraja i Periševa Gracija od Čempresa (2022.). To mu je druga zbirka pripovijedaka nakon Mučenica (2013.) čiji uzorak na neki način ažurira jer obuhvaća srednjovjekovni perfekt i grabi do postapokaliptičnog futura preskačući inflatorni prezent. Gracija od čempresa je prije svega u žanru antologije majstorski uradak. Tekstovi nastali u rasponu od dva desetljeća ovdje spontano pripadaju jedan uz drugoga i nižu se sve do šeste priče koja je po mnogočemu metaforički ključ zbirke i izvedbene dimenzije književnosti guslara Periša. Njegovi „zvjerovi“ oboružani „kurčinama“ i njegova Ida kraljica tratinčica su endemske kreacije kao i hijerarhija profesija u vrijeme „Velikog sranja“. Gracija ujedno dokazuje da je Gilina geneza bila duga i pomna, transverzalna, svojevrsna mikropoetika u nastajanju, te da njen daljnji razvoj i advent ne mogu biti nego izvor radosti i veselja. Ako vam se sviđa strip, naći ćete u Graciji od čempresa detalje najboljeg Hermanna, i to ne samo Jeremiaha nego i Tornjeva Bois-Mauryja te pripovjedačku lakoću Trondheima (ali ne toliko Zekana koliko možda Otoka Bourbona 1730), a ako ste ljubitelji Umberta Eca, natruhe njegovog Imena ruže. Pasionirani videoigrači bi mogli iznaći atmosfere iz The Last of Us. Nadalje, cifra ironije, opet ću o njoj, koju koristi Periš i njegovo dijalektiziranje pokazuju da se može tako pisati bez da se smandrljate prema književnom provincijalizmu glavom bubajući o ekstreme patetike i komike. Štoviše, tako se mogu tražiti univerzalne vrijednosti.
