Portal za književnost i kritiku

Jazz i književnost

Mahler jazza

Povodom stogodišnjice rođenja Charlesa Mingusa i hrvatskog izdanja njegove romansirane autobiografije pod naslovom "Gore nego psetu"
Charles Mingus: “Gore nego psetu”, Ex Libris, Zagreb, 2022.
Naslovnica: Gore nego psetu
tst
Kako doznajemo već u prvom pasusu osebujnim slengom (prijevod Saše Dracha) poprskanoga “Pseta”, budući se ranjeni umjetnik i novopečeni pisac Mingus tesao u domu očinske figure vojnika, koji je remenom izvlačio visoke note iz svojeg ljepuškastog tinejdžera

U plejadi glazbenika zlatnog doba muzike za koje vrijedi krilatica „postao besmrtnik, a zatim je umro“, američki kontrabasist, skladatelj, pijanist i vođa malih sastava indijansko-crnačkog porijekla Charles Mingus – čija je bikovska stogodišnjica rođenja protutnjala 24. travnja – svakako zauzima „ono posebno mjesto”. Obljetnicu je popratio i riječki izdavač Ex Libris koji je kao posljednje izdanje u svojoj ediciji Jazz Beat objavio i romansiranu autobiografiju Gore nego psetu, izvorno objavljenu 1971. godine kao Beneath the Underdog.

Roman je to u koji su utkani tragovi prijašnjih čitanja, kako je svojedobno bila naslovljena i rubrika časopisa Quorum; uz otiske Bukowskog, Iceberga Slima i Kerouaca, tu su i pulp-romani čije boje u naše vrijeme brani Harold Robbins. Ponajprije je, dakle, u pitanju roman o životu glazbenika koji je bio jako dobro svjestan da će, ne bude li im se bio kadar othrvati, potonuti među demone droge i u promiskuitet. Ako vas zanima biografski sadržaj, svakako potražite kritičku biografiju iz pera Briana Priestleyja iz 1984. godine. Kao na kakvom oficijelnom DVD-formatu, izdanje je popraćeno komentarima i posebnim dodacima autorskog tima HRT-ove emisije „Vrijeme je za jazz”, čija je redateljica s korektnim esejom „Pornografija kao metafora” možda otišla i malo predaleko.

A otkud jedan glazbenik uopće u ulozi pripovjedača, odnosno, uprošćeno: tko je on i što hoće? Mingus je u šezdesetima slovio za jednog od velikih skladatelja hard-bopa, a kako govore naknadno kolorirane snimke s europske turneje, doživio je procvat upravo skretanjem prema avangardi. No ulog je bio prevelik: prometej je tog seksteta, alt-saksofonist Eric Dolphy skončao u Berlinu nakon što su liječnici njegov dijabetes zamijenili za heroinsku ovisnost, dok mu je američka publika koju je istodobno mobilizirao soul-power Jamesa Browna zapravo okrenula leđa, pohrlivši pod bine rock-festivala. Nešto je od toga na tanjur palo i soul-jazz pjesniku Gil Scott-Heronu kao autoru koji je u svoj stil utkao aranžmane iz obaju tabora, verbalni socijalni angažman preko estetike i političke artikulacije.

Charles Mingus

Oranje jazza

Mingus, koji se u ostatku šezdesetih oporavljao od gubitka vjernog prijatelja i inspirativnog suradnika, a očito ih je proveo i uređujući roman čija je prva verzija imala tisuću stranica, u sedamdesete je ušao kao stipendist zaklade Guggenheim. Kao skladatelj ostao je vjeran pluženju i oranju preko korijenja jazza. Kako zorno svjedoči Lost album from Ronnie Scott’s (koji je krajem travnja o. g. objavio Resonance Records), napajao je pluženu zemlju vehemencijom New Orleansa, a orao nokturnima klupske scene Kansas Cityja, dok je po sredini tucao kamen i protestnim temama („Fables of Faubus”) iz perspektive panatlantske kulturne integracije. „Uvijek protiv struje“, ostao je vjeran akustici, a uslijed pojave električnih klavijatura u jazzu, možemo to shvatiti i doslovno –  poput Marinkovićevog Maestra se s balkona popišao po električnoj žici! – nakon što je izdavač Columbia Recordsa čitavom jazz-katalogu pokazao vrata. U dilemi ere koju je dijagnosticirao kolega Miles Davis, elektrificirati jazz ili mu produljiti minutažu izdavanjem live-albuma, Mingusove kompozicije iz 1973. godine prihvaćaju potonje, trajanjem pokrivajući po cijelu jednu stranu LP-ploče. Što je, očito, značilo da ga srednja klasa najvjerojatnije i neće više susresti baš na radiju i televiziji.

Pandemonij Lost albuma, izgubljenog snimka Charles Mingus Sexteta rasprostrt je preko tri LP-ploče, odnosno CD-a, a otvara ga balada „Orange Was the Colour of Her Dress, Then Blue Silk”. Ona se, polifonizirajući ga, otvoreno obraća crno-bijelom kanonu jazza. Skladba „Pops (When the Saints Go Marchin’ In)” tu je u ime podsjetnika na Mingusov prvi profesionalni angažman u bendu Louisa Armstronga, aranžman slavne paradne teme koju je ovom izvedbom sekstet katapultirao u ostavštinu bezvremenskog. Postav s europske turneje pomladila je u potpunosti ekipa iz Detroita predvođena alt-saksofonistom Charlesom McPhersonom s čijim bendovima Mingus u istom razdoblju uzajamno nastupa. Odlazak Dannyja Richmonda, bubnjara koji je groovao Mingusove kompozicije preko dvadeset godina, otvorio je vrata novoj generaciji: Roy Brooks je vokalnom tehnikom „dah-o-tona“ kroz svirku modulirao i zvuk bubnjeva, dok je gudalom improvizirao na pili presavinutoj preko koljena kao da je lijerica/kemenče, ali – okidajući je! Trostruki album, dakle, pokriva jazz sa svoja dva lica, rootsa i avangarde, kao pisma i glave iz organskog paketa autora čiji su pobočnici svirali iz srca – a i dublje.

Stonesi i Ginsberg

A to „dublje” ključno je za čitanje ovog rukopisa, koji u njegovom višeglasju mjestimice možemo čitati i pod naoblakom toksične muškosti. No tada je još, a radi se o prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete, slušati Afroamerikance s crne liste čije su se race records prodavali ispod pulta, bilo totalno cool! Pitajte samo Rolling Stonese ili Kinkse. A Mingusa slušaju svi, od kantautorice Joni Mitchell do Allena Ginsberga, koji ga je 1966. godine na jednom tulumu vjenčao za novinarku Susan Graham Mingus, udovicu i menadžericu koja do danas upravlja Institutom Charlesa Mingusa, a vodi i Mingus Big Band, Mingus Dynasty i ine projekte.

U devedesetima će Rolling Stonesi, bez Jaggera (!), na tribute-albumu Weird Nightmare: Meditations on Mingus odsvirati „Oh Lord, Don’t Let Them Drop That Atomic Bomb on Me”, što je rijetka prilika čuti kako kolosi soula zvuče na jednoj drukčijoj umjetničkoj razini, koju je uostalom poticao i njihov nedavno preminuli bubnjar Charlie Watts. Aranžmane i većinu bas-dionica s istog tog Weird Nightmare albuma odsvirao je kontrabasist Greg Cohen, šogi Toma Waitsa i Madonne; inače koautor i gost na albumu Morning Cluster pulsko-padovanskog sastava East Rodeo.

No upravo kad je izgledalo kao da mu je sedamdesetih krenulo, Mingusu je sredinom desetljeća dijagnosticirana amiotrofna multipla skleroza. Uzrok? Radi živčanog je sloma završio u bolnici Bellevue na elektrošokovima. Stoga će postepeno morati prestati svirati kontrabas, a i umrijeti u 57-oj godini 1979. u Meksiku, nakon čega mu Sue istresa pepeo u rijeku Ganges. Pisca je Sašu Ilića iz Dušanovca ova alegorijska umjetnička tragedija nadahnula za Pas i kontrabas, roman ludnice iz 2020. godine o životnom padu kontrabasista Filipa Isakovića, izravne posvete Krležinom Povratku i Seobama Crnjanskog. Poput fikcionalnog Isakovića, Mingus je i sam prošao rutu institucionalne torture, ponajviše radi suspektnog imidža bop-muzičara koji su s pozornice šibali akorde i intervale koje kulturne institucije nisu znale kanalizirati. Ni prvi ni zadnji; ta istom su tretmanu bili podvrgnuti i mnogi drugi pripadnici plejade, a nije li psihoanaliza tek raspisana povijest shizofrenije?

Charles Mingus

Pas i kontrabas

Mingus je i tome pristupao sa zrnom soli, možda i gorkim, tako da je naslov slavnog jazz-standarda „All the Things You Are” svojedobno preinačio u „All the Things You Could Be (If Sigmund Freud’s Wife Was Your Mother)”. U ovakvoj intertekstualnoj igri jasno je da naslov Gore nego psetu, objavljen kod Fabrike knjiga još 2003. godine kao Bedniji od šugava psa, Ilić ovime i evocira. Ne samo da je otvorio kartu svojeg živopisnog karaktera u kojem povrh para iks-nogu i uvučenih palčeva liku Chollyja nije nedostajalo incidentnog ponašanja: Ming je bukvalno izbacio bubrege na stol.

Rođen u Arizoni, a odrastao u Wattsu iz kojeg će 1990-ih proklijati West Coast škola gangsta-repera, bio je svijetlije pûti od crnaca, a opet tamnije od bijelaca te se stoga, uslijed adolescentske sjebanosti, formirao crpeći iz psiholoških modela na tri različita floora. Kako nije bio prošao prijemni ispit za kontrabasista losanđeleske Filharmonije, nakon Louisa Armstronga u orkestar ga je uzeo Dizzy Gillespie, dok je prvu studijsku snimku potpisao uz bend vibrafonista Lionela Hamptona. U romanu evocira kako ga je s prijemnog kod Dukea Ellingtona nožem usred nastupa potjerao slavni kubanski trombonist Juan Tizol, aranžer potmulog crescenda epskog standarda „Caravan”. Kako zbog ravnih tabana nije morao ratovati u Europi, 1940-ih je najradije svirao kontrabas u triju s vibrafonistom i gitaristom; što je formacija, u kojoj se do kraja života najradije izražavao i, podsjetimo se, Boško Petrović.

Kako doznajemo već u prvom pasusu osebujnim slengom (prijevod Saše Dracha) poprskanoga Pseta, budući se ranjeni umjetnik i novopečeni pisac Mingus tesao u domu očinske figure vojnika, koji je remenom izvlačio visoke note iz svojeg ljepuškastog tinejdžera. Prema tom „dokumentu“ s protagonistove seanse sa svojim šrinkom, doktorom Pollockom, osjećaj bačenosti u svijet potonji detektira putem frustracije nepripadanja istome. S dotičnim je doktorom bio dovoljno prisan da mu je već otprije povjerio zadatak pisanja popratnog teksta za album baleta The Black Saint & The Sinner Lady iz 1966. godine, koji je proglašen primjerom ponajbolje orkestracije u jazzu.

Simfonijski aranžmani

Protagonist se romana navodno pokušao „poravnati“ radeći i kao svodnik, što je također književna posveta autofikciji Pimp Iceberga Slima iz 1967., kod nas u izdanju Šarenog dućana. Na tom tragu su ga, budući da u romanu tvrdi kako je, u svojevrsnom konkubinatu, živio oženjen istovremeno s dvije žene, prozvali i Mahlerom jazza. Iako je, sudeći prema simfo-jazz albumu Let My Children Hear Music iz 1972. godine, jasno da u Columbijin katalog nije upao tek na lijepe oči.

Mingusu nije bilo strano – perom ni gorkim bluesom – artikulirati protest koji će političke obrasce bezobrazluka dovesti do susramlja. Ta to je podtekst slavne teme „Fables of Faubus” posvećene gradonačelniku grada u Arkansasu, koju je na inauguracijskom otvorenju zagrebačkog Kampusa Borongaj izveo Jazz Orkestar Hrvatske Radio Televizije, kad su im se nenadano pridružili i druzja Boris Kozlov i Andrej Sipiagin iz njujorškog Mingus Big Banda. Te proljetne večeri 2012. godine, a bio je maj, okinuli su „u zdrav mozak“ susramlja, pred tadašnjim gradonačelnikom, koji je tradicionalno suspektno Trnje – zagrebački Watts, maltene, kakvim ga memoarski prikazuju neki političari – za jednog od svojih mandata uzdigao do standarda Kinšase. Gradonačelnik koji, tradicionalno naplaćujući svoj osmijeh, nije ni shvatio što mu se dešava. Pa ti budi na pravom mjestu, uvijek u pogrešno vrijeme.

Vid Jeraj zagrebački je novinar, pisac, slam-pjesnik i muzičar s bečkom adresom. Autor je romana "Krvna slika" (Knjigomat, 2013.)

Danas

Mjesec hrvatske knjige 2024.

U ovogodišnjem izdanju Mjeseca hrvatske knjige kao tema je istaknuta vrijednost pripovijedanja i kazivanja, posebice onih književnih vrsta koje pripadaju usmenoj književnosti, kao što su bajka ili legenda. Polazište Programskog i organizacijskog odbora bila je 150. godišnjica rođenja velike hrvatske spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić, objasnila je koordinatorica manifestacije Sara Džapo ističući da su njezino bogato književno stvaralaštvo i pripovjedna izvrsnost ostavili traga na brojne generacije.

Javni poziv za rezidencijalni program Udruge Kurs u Splitu za 2025. godinu (Rok: 16. 12. 2024.)

Pokretanjem rezidencijalnog programa 'Marko Marulić' i razvijanjem promotivnih aktivnosti vezanih za boravak stranih autora i prevoditelja, istraživača s područja književnosti, vizualnih i audiovizualnih umjetnosti, ostalih izvedbenih umjetnosti u Splitu, Udruga Kurs ima za cilj omogućiti upoznavanje literarnih, kulturoloških i socijalnih prilika u Hrvatskoj, a posebno u Splitu, dok se istodobno domaća publika upoznaje s odabranom europskom književnom i umjetničkom scenom

Raspisan natječaj za Nagradu IGK za najbolju pjesničku zbirku! (Rok: 9. prosinca)

Nagrada Ivan Goran Kovačić dodjeljuje se za najbolju izvornu pjesničku zbirku tiskanu u dvogodišnjem razdoblju čije je prvo izdanje objavljeno u Republici Hrvatskoj i koja nije posredovana prijevodom. Za nagradu mogu konkurirati i pjesničke knjige izvorno napisane i tiskane na hrvatskom jeziku kod registriranih nakladnika, bez obzira na mjesto objavljivanja. Rok je 9. prosinca

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Glavne vijesti
  • Iz radionice
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
Skip to content