Najbolja književna djela u zadnjih stotinjak, ako ne i više godina uglavnom su bila sukladna eksploziji nesigurnosti i nepouzdanosti koju su izazvala znanstvena otkrića. Modernistička, a još više postmodernistička književnost i sama je preokretala tzv. tradicionalna očekivanja, od ukazivanja da „središte više ne drži“ do raskrivanja čovjekova jastva kao fragmentarnog i vrtoglavog, a svijeta kao višeperspektivnog i nalik labirintu, kaotičnog, paradoksalnog i neuhvatljivog. No dok je širila takvo obrnuto evanđelje, na neki način „lošu vijest“, ta je književnost istovremeno bila, u estetsko-vrijednosnom smislu, izvrsna, kompleksna, često čak genijalna. Dok ste možda i zdvajali nad rasapom svijeta, u tim djelima mogli ste se istovremeno diviti bujanju novih književnih postupaka, tj. estetskoj veličini samih djela koja o tom rasapu govore, tako da je ukupan rezultat zapravo bio pozitivan – estetsko iskustvo nadmašivalo je neugodnu „istinu“ prikazanog svijeta.
Boje i otrovi
Ono što je u modernističkim djelima eksplicirano ponajprije formom, roman Kada više ne razumijemo svijet čileanskog pisca Benjamina Labatuta želi eksplicirati na razini teme, a to, na sreću mnogih čitatelja, čini nemodernističkom formom, gotovo didaktički poučno – tako da jednostavno ne možete promašiti vlak koji vam juri ususret. Premda sve u njemu pršti od pojmova kao što su paradoksalnost, proturječnost, nedohvatljivost istine, stilom i formom roman je jasan, proničan, pitak, tek s ponekom lirskom niti – kao da mračni bezdan znanja i postojanja neki pouzdani pripovjedač opisuje iz velike udaljenosti, gotovo iz nekog drugog, stabilnog svemira. Premda od početne gotovo biografsko-publicističke proze roman postaje sve narativniji i ulazi u intimu svojih likova, ni u jednome trenutku ne gubi kormilo u olujnoj struji nepoznanica, subjektivnih i objektivnih demona.
Knjiga je zapravo niz esejističko-narativnih prikaza nekoliko egzemplarnih avantura u znanosti 20. stoljeća. U prvoj četvrtini knjige svjedočimo paljbi fascinantnih informacija koje uglavnom ukazuju na proturječja znanstvenih otkrića ili na njihovu mračnu stranu. Junaci tih izvještaja su kemičari poput Johanna Jacoba Diesbacha koji je otkrio prvi sintetički pigment (slavnu „prusku plavu“), kemikaliju koja je istovremeno bila osnova za izradu jednog od najsnažnijih otrova, cijankalija te ciklona B, otrova kojim su nacisti sijali smrt u koncentracijskim logorima. Uglavnom – od čudesne prusko plave na velikim slikama zapadnog slikarstva do, još i danas vidljive, plavičaste boje „na pojedinim opekama u Auschwitzu“. Johann Dippel, koji je i sam sudjelovao u slučajnom otrkiću pruske plave, kasnije je postao takav izopačen istraživač da je bio ili je mogao biti modelom za priču o Frankensteinu Mary Shelley. Najdramatičnija je ipak priča o Fritzu Haberu. On je izumom izlučivanja dušika iz zraka omogućio stvaranje modernih dušičnih gnojiva, za što je dobio Nobelovu nagradu, ali je, kako ističe Labatut, „ujedno prvi čovjek koji je stvorio oružje za masovno uništenje, bojni otrov u vidu klora [sarin], koji je ubacio u rovove u Prvome svjetskom ratu“. No „njegovo gnojivo, koje je uspio požeti iz dušika prisutnog u samom zraku, spasilo [je] stotine milijuna od gladi i potaknulo našu današnju demografsku eksploziju“. Šećer, tj. cijanid na kraju je to što je Haber, inače židovskih korijena, sudjelovao i u izradi osnove za proizvodnju spomenutog ciklona B. Osim što ovakvim fatalističkim kontrastima Labatut ukazuje na nimalo nevinu, istovremeno svijetlu i tamnu stranu znanosti, također oduševljava iznošenjem informacija o ne baš općepoznatim, naizgled trivijalnim pojavama od povijesne važnosti. Koliko god nam bili poznati razlozi zbog kojih se tijekom povijesti ratovalo, vjerojatno je većini nas promaknula priča o dušiku. Dok ga danas ima u izobilju, „u prijašnjim stoljećima vodili su se veliki ratovi oko prisvajanja izmeta šišmiša i ptica“, intenzivno se radilo na skupljanju milijuna (ljudskih) „kostura, uključujući ostatke stotina tisuća vojnika i konja stradalih u bitkama kod Austerlitza, Leipziga i Waterlooa“, te kostura u faraonskim grobnicama, ponajprije kostura robova, koji su bili pokapani sa svojim gospodarom. A nije nevažan ni podatak da je pred kraj života Habera mučila grižnja savjesti, no ne zbog patnje koju je izazvao bezbrojnim ljudima, nego zbog straha da je njegovo izlučivanje dušika iz zraka poremetilo planetarni ekvilibrij, zbog čega bi se moglo dogoditi da budućnost planeta neće pripadati ljudima, nego biljkama. Iz njegova gledišta, rat je rat, u ratu je sve dopušteno, pojedinci umiru, no sudbina čovječanstva ipak je velika tema. Što je vjerojatno i gledište mnogih drugih znanstvenika njegova kova.
Premda sve u njemu pršti od pojmova kao što su paradoksalnost, proturječnost, nedohvatljivost istine, stilom i formom roman je jasan, proničan, pitak, tek s ponekom lirskom niti – kao da mračni bezdan znanja i postojanja neki pouzdani pripovjedač opisuje iz velike udaljenosti, gotovo iz nekog drugog, stabilnog svemira
Matematička čudovišta i subatomski svijet
Prelazni dio knjige, i dalje pisan publicističkim stilom, no manje frenetično, govori o genijalnim fizičarima i matematičarima, koje su njihove opsesije i otkrića doveli gotovo do ludila i odbacivanja same matematike. Karl Schwarzschild riješio je jednadžbu u sklopu Einsteinove opće teorije relativnosti, no učinio je to dok je, kao dobrovoljac, čamio u rovovima Prvog svjetskog rata, svega 30 dana nakon što je Einstein objavio svoje otkriće. No slijedeći svoje izračune otkrio je ono što danas zovemo crnom rupom, singularitetom u kojem više ne vrijede klasični zakoni fizike i u kojem vrijeme i prostor gube smisao. To matematičko čudovište nasmrt ga je prestrašilo a bio je uvjeren da je moguć i korelat crne rupe u ljudskom umu, kada bi milijuni umova „bili zbijeni u istom psihičkom prostoru“ te da će se takvo umsko čudovište pojaviti u njegovoj Njemačkoj. U jezovitoj pojavi u srcu svemira vidio je nešto što „može zgužvati prostor kao komad papira i ugasiti vrijeme kao svjetlost svijeće“. No nije umro od straha, nego u vojnoj bolnici, od posljedica izloženosti već spomenutom plinu.
Genijalni matematičari Shinichi Mochizuki i Alexander Grothendieck otkrili su slično mračno biće, ali u srcu same matematike, upravo slijedeći njezine zakonitosti do krajnjih granica, što znači toliko daleko da ih nitko drugi nije znao niti mogao slijediti. Zbog toga su obojica odustali od matematike, poručivši da „čak i u matematici neke stvari moraju ostati zauvijek skrivene, ‘za dobro svih nas’“.
U drugoj polovici knjige pretežito publicistički stil prerasta u sporiji te više narativan i često fikcionalan prikaz titanskog sukoba ideja i osobnosti koje su zasnovale kvantnu fiziku, možda vrhunac cjelokupne ljudske imaginacije. Niels Bohr, Louis de Broglie, Paul Dirac, Albert Einstein te poglavito Erwin Schrödinger i Werner Heisenberg sudionici su intelektualne epopeje u kojoj je riječ o tome da se moramo „okaniti zdravog razuma kako bismo dosegnuli najsitniju razinu materije“, jer „subatomski svijet ne nalikuje ničemu što poznajemo“. Neka od tih, početkom 20. stoljeća radikalno zbunjujućih otkrića su, najsažetije rečeno, sljedeća: elementarne čestice mogu postojati i kao valovi i kao čestice, ali nikada istovremeno, nego ovisno o načinu mjerenja; tim česticama možemo znati položaj ili dinamiku kretanja, ali ne istovremeno i jedno i drugo; u mjerenjima ne postoje pouzdanosti, nego samo vjerojatnosti; i, što je možda najfascinantnije i najkontroverznije, „stvarnost… ne postoji kao nešto odjelito od čina promatranja… Elektron nije ni na kojem fiksnom mjestu sve dok ga se ne mjeri; tek se u tom trenutku pojavljuje. Prije mjerenja nema nikakva svojstva; prije promatranja o njemu se ne može čak ni misliti… Poput mjeseca u budizmu, čestica ne postoji; čin mjerenja pretvara ga u stvaran objekt“, sumira Labatut. Zaključak, šokantan ne samo za laike, nego i za znanstvenike, koji su predano vjerovali u moć znanosti da detaljno i egzaktno opiše naš svijet, bio je da „jednostavno rečeno, ne postoji neki ‘stvaran svijet’ tamo vani koji bi znanost mogla proučavati“. Uslijed toga, „fizika se više ne treba baviti stvarnošću, nego onime što možemo reći o stvarnosti. Atomi i njihove čestice nemaju isti bitak kao predmeti svakodnevnog iskustva. Žive u svijetu potencijalnosti“. Taj svojevrsni dualizam makro- i mikro-stvarnosti ostao je do danas nerazjašnjen i izazovom za generacije znanstvenika koji su nastojali pomiriti obilježja tih dvaju svjetova, pritom još više želeći prevladati trenutačnu nespojivost teorije opće relativnosti i kvantne fizike. Priča o kvantnoj fizici, dakle, nije završena, Labatut u svojoj knjizi govori samo o njezinoj prvoj epizodi. Kvantna fizika nije jedinstven, homogen korpus ideja, čak ni među njezinim zastupnicima nema konsenzusa o tome kako treba interpretirati eksperimente i zapažanja kvantne fizike. Qubism, jedna od novijih interpretacijskih struja, tvrdi primjerice da kvantna fizika ne govori o svijetu, nego o našem opažanju svijeta, tj. da, slično Kantovoj „kritici čistog uma“, kvantna fizika otkriva uvjete naše spoznaje, a ne svijet, ili stvar po sebi. Među mnogim stvarima o kojima govori kvantna fizika, samo je jedna od njih to „da ne razumijemo svijet“, no ono što je najmanje dvojbeno je da kvantna fizika govori o nerazumijevanju same kvantne fizike.
U drugoj polovici knjige pretežito publicistički stil prerasta u sporiji te više narativan i često fikcionalan prikaz titanskog sukoba ideja i osobnosti koje su zasnovale kvantnu fiziku, možda vrhunac cjelokupne ljudske imaginacije. Niels Bohr, Louis de Broglie, Paul Dirac, Albert Einstein te poglavito Erwin Schrödinger i Werner Heisenberg sudionici su intelektualne epopeje u kojoj je riječ o tome da se moramo „okaniti zdravog razuma kako bismo dosegnuli najsitniju razinu materije“
Ludilo i demoni
U mjeri u kojoj se u Labatutovoj knjizi može zapaziti dramaturški rast, mogli bismo reći da u njoj kontradikcije znanosti polako prerastaju u matematički horor, da bi se mrak zacementirao otkrićem temeljnog ludila same stvarnosti, dakle – od goreg do još goreg, i na kraju do gotovo nepodnošljivog i bezizlaznog. Osnovna misaona nit koja povezuje različite segmente jest da ludilo i demoni nisu samo subjektivno iskustvo, nego i objektivno obilježje svijeta, tako da zajedno tvore petlju iz koje se ni na koji način ne možemo iskobeljati. Kao u Escherovim petljama, subjektivno ludilo prelazi u objektivno ludilo, ludi znanstvenici otkrivaju lude temelje samog postojanja i pritom stvaraju ludi svijet istovremenog poboljšanja i kvarenja, spasa i neumitne propasti. Tradicionalnom metaforom rečeno, ono što povezuje mikro- i makro-svijet jest to što sve postoji s dvama suprotstavljenim licima: dok je u subatomskom svijetu svaka pojava i val i čestica, u makro-svijetu sve ima svijetlu i mračnu stranu. No Labatut nas ne potiče na tradicionalni zaključak da to vodi nekakvom taoističkom balansu suprotstavljenih načela, nego prema propasti.
Nama poznat svijet vjerojatno će propasti, s kvantnom fizikom ili bez nje, no ideje same kvantne fizike danas su ipak razmjerno pripitomljene, navikli smo se na nju, ona je „normalno“ područje studiranja i istraživanja i, što je najvažnije, usprkos internim kontradikcijama i nejasnoćama, ona u praksi donosi nedvojbene rezultate, pa se često ističe kako, eto, ni pametni telefoni ne bi bili mogući bez kvantne fizike. Kao što nas radikalna nerazumljivost Joyceova romana Finnegans Wake ne sprečava da ga proučavamo i divimo mu se kao vrhunskom umjetničkom dosegu 20. stoljeća, tako nas ni otkrića kvantne fizike ne paraliziraju, nego nas potiču na uvijek nove pokušaje razumijevanja. Usprkos naslovu Labatutova romana, kvantna fizika nije onemogućila nastavak priče o ljudskom razumijevanju, nego je sada više nalik zbunjujućoj opomeni, podsjetniku na dubinu problema, pa smo je kao takvu prihvatili i uključili u „svakodnevicu“. Ako omogućuje proizvodnju pametnih mobitela, onda, kvragu, i nije takvo čudovište kakvim se predstavlja. Nije više šok koji prijeti kaosom i paralizom, nego je poticajna, utoliko i ugodna nejasnoća, nalik, primjerice, nejasnoćama u filmovima Davida Lyncha. U tom je smislu ovaj segment Labatutove knjige zapravo povijesna priča – o ljudima koji su se prestrašili nakon prvog susreta s vlastitim otkrićem. Einstein i Schrödinger nisu nikad zavoljeli ni prihvatili kvantnu fiziku, a mnogi koji je i danas ne vole moraju je poštovati zbog njezinih praktičnih rezultata. No ipak, istovremeno, u zakutku uma možemo čuti i opomenu Nielsa Bohra: „Ako vas kvantna fizika nije šokirala, onda je još ne razumijete.“ A može se reći i radikalnije: ako od nje niste poludjeli, onda samo pričekajte, još je niste razumjeli.
U mjeri u kojoj se u Labatutovoj knjizi može zapaziti dramaturški rast, mogli bismo reći da u njoj kontradikcije znanosti polako prerastaju u matematički horor, da bi se mrak zacementirao otkrićem temeljnog ludila same stvarnosti, dakle – od goreg do još goreg, i na kraju do gotovo nepodnošljivog i bezizlaznog
Tko otkriva istinu?
Labatut je autor još dviju proznih knjiga, no upravo mu je ovaj roman priskrbio svjetski uspjeh, njegov engleski prijevod čak je proglašen jednom od najboljih knjiga 2021. godine. Kako je riječ o izrazito nekonvencionalnom proznom djelu – tek donekle sličnom Sebaldovim knjigama – mogli bismo reći da je iznenađujuće da je uspio privući ikakvu, a kamoli tako veliku pozornost. Labatutov uspjeh, naravno, nije izraz toga da su njegovi čitatelji zaista doživjeli spoznajni šok, nego toga da im je bilo izrazito ugodno čitajući razumjeti kako više ne razumijemo svijet, jer su naišli na autora koji o teškim, jedva razumljivim temama znade pisati pitkim, razumljivim, ponekad i čisto romanesknim rečenicama. I konačno, možda u cijeloj priči o kvantnoj fizici nije riječ o odustajanju od mogućnosti spoznavanja svijeta, nego o odustajanju od tradicionalne pretpostavke da je isključivo čovjek mjerilo istine. Što ako kvantna fizika ukazuje na to da nije čovjek onaj tko može otkriti „istinu“, nego da je to netko ili nešto drugo? Možda je to još „neugodnija“ poruka, ali nesumnjivo, glasine o smrti razumijevanja „jako su preuveličane“.
