Roman Ljeta s Marijom Olje Savičević Ivančević svakako je jedan od najočekivanijih naslova najavljivanih za ovu jesen. Više je razloga za to, počevši od glasova koji su do nas dolazili o tematici kojom će se roman baviti i ulomaka koje smo čitali, no najvažniji je među njima literarni status koji je autorica stekla svojim prijašnjim, poetskim i proznim knjigama i njihovom recepcijom. U takvim slučajevima, priznajem, krećem čitati novu knjigu s nekom laganom strepnjom i velikim očekivanjima, za koje se uvijek bojim da se ne rasplinu nakon prvih nekoliko stranica i pogode me na isti način kao što pogađa, recimo, nečija izdaja. Oprostit ćete mi tu malu intimizaciju, ali s Oljinim knjigama, još od samih početaka, uspostavila sam baš takav, prijateljski odnos, a vjerujem da u tome nisam baš usamljena.
Ljeta s Marijom pojavljuju se u trenutku kad književnu scenu više nego ikad obilježavaju ženski glasovi; u rasponu od napisa po društvenim mrežama, optuživanja, povremenih ekscesa i nerazumijevanja, pojednostavljivanja teme koja je mnogo ozbiljnija od dnevne doze medijske histerije, pa do objavljivanja doista impresivnog broja knjiga koje potpisuju žene, a neke su od njih, što nikako ne znači i sve, iznimno bitne i kvalitetne. Iskreno, neka vrlo oštra podjela književnosti na mušku i žensku u kojoj nikada do kraja nisam vidjela pravog smisla, ponekad me čak i zna naživcirati, kao što me živcira svaki, a posebice književni trend, jer iz iskustva, a ono i nije baš malo, znam kojim to putem vodi. U književnim poslovima, naime, prije svega do hiperprodukcije u kojoj se na valu ‘poželjnih’ tema u jednom trenutku teško može razlikovati i stići pravilno odvojiti trava od korova, žito od kukolja i kako već dalje idu te uzrečice kojima se slikovito dočarava posao književnog kritičara. Uostalom, ruku na srce, znamo kako je to išlo, s ranijim književnim modama – od jakog novog vala do gomile ponavljača i epigona.
Ženski kružok
Možda nije baš fer tekst o novom Oljinom romanu započeti ovim tonom i izvantekstualnim zbivanjima, no zapravo je to jedna od tema o kojoj sam razmišljala tijekom čitanja Ljeta s Marijom. Prateći strukturu romana, hvatajući fragmente svih tih Marija i inačica njihovih imena – Marijole, Marijete, Maše, Meri i Mare – koje će kao u nekom kaleidoskopu svojim fragmentima ispisivati jednu žensku obiteljsku povijest, postavljala sam si pitanje koje mi se u svim spomenutim razgovorima čini krucijalnim – jesam li na marginama stranica ispisivala dodatne bodove ovome romanu baš zato što nas uvodi u „ženski kružok“ kao „centralni dio obiteljskih okupljanja“ i u jednom mozaičnom, ali impresivnom obiteljskom portretu daje glas i onim ženama koje u službenim rodoslovljima svih tih naših mediteranskih i balkanskih obitelji nisu zabilježene, možda jedino kao majke muških potomaka? Negdje pred kraj čitanja odgovorila sam samoj sebi – jednim dijelom svakako, ali ipak dijelom. Ljeta s Marijom doista kreću u ispisivanje one dionice obiteljske povijesti koja je nepravedno ostala prazna, pa okljaštrenom obiteljskom stablu dodaju nove grane koje mu pripadaju i čine ga potpunim i cjelovitim, ispravljaju neke stare nepravde i tamne povijesne taloge dajući glas nevidljivim ženama koje se nisu uklapale u tipologiju „žena objekata“ ili „žena konstrukcije“ kako su ih tretirali veliki književni bardovi. Zbog toga je ovaj roman važan i aktualan, blago angažiran, ali sve to ipak nisu oni kriteriji prema kojima bih rado odredila kvalitetu nekog književnog teksta. A Ljeta s Marijom, nema potrebe više odugovlačiti, iznimno su kvalitetan književni tekst.
Ispisan iz pozicije, u kontekstu službenih povijesti, tzv. ‘slabih glasova’, napisan kako bi posvjedočio da je ono prešućeno i zatirano zapravo mjesto gdje stanuju one prave, životne priče, roman je to koji tematizacijom ženskog pripovijeda o svima onima kojima je dodijeljena rubna, marginalna pozicija, iz raznoraznih razloga – jer se njihovo prezime odjednom učinilo pogrešnim, jer su im sinovi poginuli na krivoj strani, jer spomenici više nisu po ukusu vladajuće ideologije, jer je čak i u dječji leksikon upisana mržnja prema pripadnicima druge nacije, pa i zato što imaju književni dar, ali su „žensko, pa mora sakrivat ča notaje“. U tome smislu Olja Savičević Ivančević lijepo uklapa svoj novi roman u ono što je pisala ranije i što je u njezinom pisanju prepoznato kao – divlje i t(s)voje.
Sve su one Marija
Roman je strukturiran mozaično i nelinearno; njegov prvi dio naslovljen „Ljetni praznici“ funkcionira gotovo kao zbirka priča u kojoj Marijola, Marijeta, Maša, Meri i Mara, pripadnice raznih generacija jedne obitelji u neimenovanom dalmatinskom gradiću, imaju svoje dionice u kojima se oslikava neki krucijalni događaj za njihov život i jasno i vrlo precizno zrcale njihovi karakteri, u vremenskom rasponu od stotinjak godina i na pozornici raznih okolnosti, društvenih događaja i ‘velike’ povijesti u kojoj su živjele. Koliko god različite bile, uklopljene u sredinu i svjetonazor kojim je obilježeno njihovo vrijeme, sve su one uvjetovane jedna drugom, povezane manje ili više vidljivim nitima i baš kao i na obiteljskom stablu jedna iz druge proizlaze, ponavljajući ili negirajući obrasce svojih pretkinja, što se u tekstu odlično manifestira i izmjenama pripovjedne perspektiva iz 1. u 3. lice. Sve su one, naime, Marija, a njihovi se životi razlikuju kao i inačice njihovih imena. Negdje u pozadini njihovih brakova i trudnoća, snage i krhkosti, patnje i radosti, odvija se ta velika povijest sa svojim ratovima, nacionalizmima, ideologijama koje ruše spomenike, sve do recentne pandemije i potresa jer vremenski je raspon ovog romana od 1921. do 2021. Na taj način, rekonstruirajući živote pretkinja, koje kao da pjevaju u zboru ali svaka svoju dionicu, kako je zapisano na jednom mjestu, autorica ispisuje privatnu, žensku povijest jedne (svoje) obitelji, ali čini to na način da postaje posve nedvojbenim kako su upravo te male povijesti onaj predložak na kojem se najbolje vide i osjećaju tragovi one velike, odnosno kako je ono što se službeno prešutjelo često mnogo uzbudljivije od onoga što je službeno zapisano. Put kojim kreće u svome romanu na neki je način obrnut od uobičajenog; dokumentarno i stvarno je poznato i istraženo, pa osim onih glavnih neuralgičnih točaka jednog stoljeća ovdje čitamo, u podtekstu, primjerice i znakovitu priču o povijesti turizma u nas. No dokumentarno od početka nije mišljeno kao građa romana, već kao izvor i podloga na kojoj se promatraju individualne, privatne sudbine.
Rekonstruirajući živote pretkinja, koje kao da pjevaju u zboru ali svaka svoju dionicu, kako je zapisano na jednom mjestu, autorica ispisuje privatnu, žensku povijest jedne (svoje) obitelji, ali čini to na način da postaje posve nedvojbenim kako su upravo te male povijesti onaj predložak na kojem se najbolje vide i osjećaju tragovi one velike
Od privatnog prema univerzalnom
Kao i u ranijoj prozi Olje Savičević Ivančević i ovdje je ključna točka, središte svega – Mediteran. A on se, dakako, najbolje manifestira u ljetu, kao jednom od ključnih motiva ne samo u naslovu, nego u cjelokupnoj atmosferi romana koju pripovjedačica, kao i uvijek, majstorski dočarava. Sve je u ovom romanu nevjerojatno opipljivo, čujno, mirisno, vidljivo, sve je upisano u jezik koji varira između autentičnog dijalekta i standarda, čak i ako primijetimo da je u usporedbi s ranijim proznim pisanjima on nešto manje lirski. I sve je u Ljetima s Marijom vrelo i sočno, naoko „čarobno, meko i prelijepo“, premda znamo da zapravo nije i da je upravo u tom paradoksu njegov čar, no ljeto je tu da bi se sve vidjelo jasnije i preciznije, životnije.
Pet žena, od kojih Marijola svakako funkcionira kao autoričin alter-ego, u svojim na prvi pogled samostalnim pričama koje se navode bez kronološkog slijeda, pa ih je ispočetka potrebno ‘pohvatati’ u vremenu, suočavaju se s izazovima koji su im nametnuti izvana, ali i onima iznutra koje postavljaju same sebi. Roman je to u kojem lako možemo izdvojiti doista sjajne fragmente, slike, promišljanja i na njima zastati jer je roman i koncipiran tako da ne dominira čvrsta fabula, već upravo ta mala mjesta zastajkivanja koja su ponekad posve očita, a ponekad treba i imati i nekog dara i senzibiliteta da ih se zapazi. Od nacionalne i zavičajne pripadnosti protumačene djetetu pomoću ‘malih govana’, tragike čedomorke koja se razotkriva u pozadini ljetnih instrukcija iz matematike, jabuka u ljetnom odmaralištu za djecu, do jedne od najimpresivnijih scena u romanu, one smrti Marijolina oca koje završava posve pjesničkom slikom jata pliskavica i izrečenom ljubavi prema životu, ma kakav on bio.
Jedan od ključnih odnosa, koji se sam po sebi nameće jer su Marije ovog romana povezane rodbinskim odnosima, onaj je majke i kćeri, kao možda i najkompleksniji od svih postojećih odnosa, kako je to markirano i uvodnim citatom Marguerite Duras. On se možda najtransparentnije, ili iz današnje pozicije najjasnije, ocrtava u odnosu Marijole i njezine kćeri Mare, pripadnice današnje generacije mladih i novih izazova s kojima se ona suočava. Propitivanje jesam li dobra majka?, s njime povezano i jesam li dobra kćer? (ili, jesam li samo i uvijek kćer na obiteljskom stablu, ako nemam muških potomaka?), kao i pitanje razumijevanja i nasljeđivanja obrazaca ponašanja vlastitih pretkinja, svakako je jedna od važnijih tema ovoga romana. Na neki način, kroz svojih je pet junakinja Olja Savičević Ivančević ispisala i jednu ‘veliku’ povijest promjena, povijest žena kroz turbulentno stoljeće u ovim našim krajevima, njihove mijene, otvaranje mogućnosti, emancipaciju i po tome ovaj je roman manje privatna priča za koju se osjeća potreba da bude ispričana, a više univerzalna, ispisana po principu od pojedinačnog, intimnog prema općem. Od prešućivanja i marginalizacije, preko potrebe da se zapiše ono skriveno, dolazimo, naime, do rečenice koju u poruci na mobitelu ispisuje Marina prijateljica i koja glasi: „A family tree? Who still cares about this stuff?“ i tu je zapravo simbolički kraj ovog romana.
Sve je u ovom romanu nevjerojatno opipljivo, čujno, mirisno, vidljivo, sve je upisano u jezik koji varira između autentičnog dijalekta i standarda, čak i ako primijetimo da je u usporedbi s ranijim proznim pisanjima on nešto manje lirski
Bablje ljeto kao ključ
O čemu govorimo kad govorimo o književnosti koju pišu žene, pitanje je na koje često dobivamo vrlo pojednostavljene odgovore, no u ovom slučaju nameće mi se kao jedan od mogućih odgovora – struktura književnog teksta, što je vrlo vidljivo u ovome romanu. Načelno, pišući o obiteljskoj povijesti na tragu smo žanra koji nazivamo obiteljskom sagom; čvrstom, linearno ispripovijedanom, s jasnim društveno-povijesnim kontekstom i jakim figurama koje njome dominiraju. Olja Savičević Ivančević čini upravo suprotno, razbija potencijalnu obiteljsku sagu na fragmente i krhotine, raspara je i ponovo prišiva, odbacujući koncept čvrstog žanra kao nečeg izvanjskog, nametnutog, nečeg što sputava ionako sputane junakinje. No, služeći se tom metodom ne raspršuje svoj roman, nego mu pronalazi unutartekstualnu/e poveznicu/e koju/e prepoznajemo u nekoliko motiva. Prije svega u motivu kuće u kojoj se odvijaju vremenski raslojene sudbine ženskih članica obitelji, ali i ključnom motivu bugenvilije koju sadi Marijolin otac. Ta je bugenvilija, biljka penjačica drvenastih stabljika, efektnog izgleda i cvjetova gorkog okusa, dakako, simbol obiteljskog stabla, a njezina se smrt praćena suzama „od kojih će se svi podaviti“, kao posljedica vandalskog čina lokalnih huligana, melankolično (kao što je i prevladavajući ton čitavog romana) poklapa ne samo s krajem romana, nego možda i novom percepcijom obitelji i povijesti koju u roman donosi najmlađa Marija, Mara. Sličnu ulogu u strukturi romana ima njegov drugi dio, „Bablje ljeto“, koji funkcionira istovremeno i kao predgovor i kao pogovor središnjem dijelu. S naglašenim motivima groblja, berbe maslina (dakle pomaka u (pred)jesen!) i odnosom majke i kćeri, taj je možda u najvećoj mjeri autofikcionalni dio ključ za razumijevanje čitavog romana, izdvojeni tekst koji objedinjuje sve ono što je ranije bilo rečeno glasovima drugih. Bez njega s pravom bismo posumnjali je li u ovome slučaju riječ o zbirci priča, a s njime, koji uz obiteljske odnose dodiruje i pitanje pisanja, umjetnosti, s naglaskom na poziciju žena u umjetnosti što se lijepo ogleda u slučaju pratete pjesnikinje koja nije potpisivala svoje pjesme sve do ljeta prije spomenute berbe, dobili smo fino i suptilno zaokruženu priču. Koja, u kontekstu spomenutog odnosa majke i kćeri, melankolično priznaje slabost ili prokletstvo da „ni na što nismo spremne, osim da budemo djeca“.
Ljeta s Marijom roman je u kojem se prepoznaje jasan koncept – s kojom je namjerom i na koji će način biti pisan, ali opet tako da na kraju prevlada ono najvažnije, dobro pisanje. Roman kojim je postavljen spomenik što će ga teško bilo tko moći pospremiti u ropotarnicu prošlosti jer predstavlja „lude jadne drage opasne divne žene“, a upravo takve su sve njezine Marije. Kao što možemo i pročitati na jednom mjestu, bitne su riječi, a one „moraju biti prirodne i precizne, komunicirati kao muzika“. Baš to uspijevaju one zapisane u Ljeta s Marijom.
