Portal za književnost i kritiku

Čitanje i svakodnevica

LOVRO ŠKOPLJANAC: Devedeset devet posto svih čitatelja književnosti su neprofesionalni čitatelji

Tko su neprofesionalni čitatelji i što pamte iz pročitanoga? Kako čitaju žene, kako muškarci? Na koji je način digitalizacija utjecala na dubinsko čitanje? Zašto književna znanost nerado govori o identifikaciji i „očaranosti“ u čitanju? O tim i sličnim pitanjima razgovarali smo sa znanstvenikom koji empirijski, na terenu istražuje fenomene čitanja
Portret Lovro Škopljanac
Po prvi put nakon 18. stoljeća dolazi do erozije na osnovnoj, biološkoj razini čitanja, jer nam je pozornost – a to studije dobro pokazuju – sve kraća. Jednostavno, mislimo u drukčijim medijima

U znanosti se ponekad događa da ono što nam je blizu ostaje daleko. Tako je s temom čitanja koja je dugo bila zapostavljena u zapadnoj književnoakademskoj sferi, o čemu svjedoče i riječi Tzvetana Todorova: „Ono što je sveprisutno je neprimjetno. Ništa nije uobičajenije od iskustva čitanja, a ipak nam ništa nije nepoznato više od toga“. Baviti se danas temom čitanja, posebno čitanja neprofesionalaca, znači tako kopati na neistraženom terenu: odlaziti tamo gdje drugi prije vas nisu bili, uspostavljati metode i otkrivati tek segmente bogatog nalazišta. Upravo time se bavi Lovro Škopljanac, profesor na zagrebačkoj komparativistici, uz to i anglist, japanolog i konferencijski prevoditelj. On istražuje odnos između čitanja i pamćenja kod neprofesionalnih čitatelja, a dosada je boravio na hrvatskom i američkom terenu te napisao knjigu Književnost kao prisjećanje: što pamte čitatelji. Prošle godine je pokrenuo na Filozofskom fakultetu i petogodišnji znanstveni projekt „Pamćenje (o) književnosti u svakodnevici“, u sklopu kojeg će sa suradnicima intervjuirati oko tisuću neprofesionalnih čitatelja kako bi utvrdili što, kako i koliko oni pamte od pročitanoga i na koji način njihove lektire utječu na njihov stvarni život. Razgovor sa Škopljancem vodila sam uživo, što je u vrijeme rijetkih susreta i u vrijeme u kojem je medijski standard da se razgovora dopisivanjem mailovima, svojevrsni kuriozitet. A taj mali kuriozitet, vjerujem, pridaje temama o kojima smo razgovarali još neka dodatna značenja.

Počnimo od osnovnoga: književna komunikacija se uvijek ostvaruje unutar trokuta autor-djelo-čitatelj. U znanosti u književnosti naglasak je dugo godina na autoru i djelu, dok je čitatelj isključen iz igre ili pak stavljen na marginu interesa. Kakav je utjecaj to imalo na znanost o književnosti i naše poimanje same književnosti? Možemo li cjelovito sagledati književnost neke epohe ako nam nedostaje uvid u jedan od ključnih elemenata književnog života?

Najprije bih malo kvalificirao ovo što ste rekli: naime, književna teorija i povijest su se bavile čitateljem, ali u ograničenom smislu, samo onime što ja i drugi autori nazivamo profesionalnim čitateljem. Čitatelj je bio prisutan, ali kao pisac. Profesionalni čitatelj se najjednostavnije može definirati kao čitatelj/ica koji/a se profesionalno bavi čitanjem književnih tekstova. Književna teorija i povijest nisu zanemarile taj birani tip čitatelja; njegova mišljenja i autoritet oblikovali su velikim dijelom razmišljanja o književnosti, teoriju i osobito povijest književnosti. Do kasnog 18. stoljeća u Europi, a u Hrvatskoj do duboko u 19., pa i do 20. stoljeća, profesionalni čitatelji su bili jedini čitatelji. Njih često nazivam literatima – onima koji su se ne samo bavili profesionalno čitanjem, nego i presudno utjecali na to što i kako će se čitati i pisati. Literat bi bio netko poput uglednika na dvoru, npr. mecene na sicilijanskom dvoru koji je poticao nastanak soneta, dakle netko čija je važnost za književnost mnogo veća nego njegov – a najčešće je u povijesti to bio on – udio u čitateljskoj populaciji. Kako idemo dalje u povijest, omjer literata i čitatelja se sve više izjednačuje – praktički svi koji nešto čitaju i pišu bili su uključeni u književno polje i distribuciju tekstova. Od 18. stoljeća u Europi, s rastom pismenosti i dostupnošću obrazovanja i samih tekstova, imamo eksploziju broja čitatelja koji nisu ni literati niti profesionalci. I od 18. stoljeća počinje ta lakuna, praznina, zbog koje ne možemo mnogo toga reći o književnosti ako ne uzmemo u obzir svakodnevno čitanje. Sociologija književnosti i kulturalni studiji napravili su dosta posla u zadnjih 40-50 godina, posebno u nekim segmentima, npr. istražujući radničku klasu u Britaniji, čitateljice u Americi ili Australiji. Danas imamo etnografske i sociološke studije koje o tome govore, ali sve to nije dovoljno. Dakako, nikada nećemo moći obuhvatiti puninu neprofesionalnih čitateljskih iskustava, jer je njih toliko mnogo. U svome radu na tome inzistiram: iskustva i sjećanja koja neprofesionalni čitatelji imaju na književne tekstove su – premda ne toliko razrađena kao profesionalna – jednako nepredvidiva i bogata.

Naslovnica knjige "Književnost kao prisjećanje"

Profesionalci i neprofesionalci

Kad se danas govori o čitateljima, npr. u dokumentima kulturne politike Europske unije, uobičajeno se govori generalno o publici. Publika je sveta riječ birokratizirana, projektnog jezika, i rijetko se ukazuje na njezinu segmentiranost i raznolikost. I mi sami kada govorimo o čitateljima podrazumijevamo cjelinu ili nekog idealtipskog, uzornog čitatelja. Koja je razlika između profesionalnih i neprofesionalnih čitatelja u načinu čitanja i pristupu tekstu? Ispadamo li vi ili ja u nekom trenutku iz šina profesionalnosti kada ne čitamo za potrebe posla: za fakultet, književnu kritiku i sl., i postajemo neprofesionalnim čitateljima?

Nedavno sam napisao članak u kojem sam nabrojao desetak glavnih strategija čitanja koje dijele i profesionalni i neprofesionalni čitatelji. Moja omiljena metafora je sportska: nema neke razlike u strategijama između profesionalna nogometaša i amatera, samo je razlika u tome da profesionalci to rade brže, bolje, više, pa imaju rezultate koji su nedostižni nekome tko to ne čini profesionalno. Kognitivni pristupi proučavanju književnosti to dobro pokazuju: svi mi čitamo generalno, strategije su na osnovnoj razni identične pa se dalje razlikuju po uspješnosti. Na primjer, čitatelji obično bolje pamte ono što mogu dobro povezati s drugim dijelovima teksta. Ako se netko nikada nije susreo s antičkom dramom i čita je po prvi put pa se susretne s konceptom kora, to će mu biti neobično i teško će kor povezati s ostatkom teksta. No, ako ste čitali antičke drame, očekivat ćete kor i moći se usredotočiti na ono što on čini u drami. Strategije čitanja imaju i različit kontekst. Dvije su stvari pri tome važne: prvo, tekst se u profesionalnom smislu čita teleološki: s nekim ciljem. Čak i ako imate profesionalnog čitatelja koji čita za razbibrigu, nemoguće je isključiti taj mehanizam koji automatski prikuplja podatke koji bi se mogli u nekom području iskoristiti. Učitelj čita tekst da bi ga predočio djeci, urednik da bi ga uredio, prevoditelj da bi ga preveo. Svi će se oni usredotočiti na cilj i taj će cilj jako odrediti način na koji se tekst percipira i pamti. 

Znači, vi kad čitate nešto za studente to činite na drugi način nego kad čitate za sebe?

Apsolutno. Jednom kad se te strategije usvoje, teško se mogu reducirati. Možete ih potisnuti, ali one su prisutne. Profesionalni čitatelji tekst čitaju i razumijevaju kao da ga uče napamet. Usput, u povijesti književnosti to je najčešće bio način na koji se razlikovao profesionalac od neprofesionalca. Profesionalac je onaj koji zna tekst napamet. Islamska kultura dandanas traži kad netko želi profesionalno eksplicirati Kuran da ga zna napamet. Svaki profesionalni čitatelj postupa slično, on tekstu pristupa u njegovoj punini. Uostalom, tekst etimološki dolazi od tkanina: textum, a glagol koji označava objašnjavanje, eksplikaciju teksta znači i razvlačenje, glađenje: explicatio, explicare. Znači ne smije biti nabora, tekst mora biti savršeno prisutan, premda kognitivna teorija upućuje da se mi tehnički nikad ne bavimo samim tekstom, nego njegovom mentalnom reprezentacijom. Profesionalno čitanje je neka vrsta napora da se prijeđe granicu koja dijeli mentalnu reprezentaciju od samog teksta, i pri tome se mora uložiti velik napor. Profesionalni čitatelj i profesionalna čitateljska strategija teže tome da je tekst stalno, stopostotno prisutan u radnoj memoriji.

Neprofesionalni čitatelj ima najrazličitije, ne nužno teleološke, motivacije. Znači, motivacija je ono što prethodi, a aplikacija ono što dolazi nakon toga. Sve empirijske studije ukazuju na to da su se književni tekstovi oduvijek primarno čitali za zabavu. Neki autori – istina oni su rijetki ali vrlo važni – u svojim djelima ne bježe od toga: npr. Ovidije, njegove Metamorfoze su izvrstan primjer teksta koji je svjesno pisan za zabavu, a postao je kanonski tekst. Motivacije neprofesionalnih čitanja su različite: zabava, razonoda, aplikacija i učenje. Istraživanja koja danas postoje žele ustanoviti kako se književni tekstovi povezuju sa življenom svakodnevicom. U tome je i posebnost neprofesionalnog čitanja, jer u načelu profesionalno čitanje zabranjuje identifikacije i povezivanja sa svakodnevicom. Profesionalni čitatelj se čitajući tekst uvijek obraća drugim profesionalnim čitateljima, a neprofesionalni se obraća samome sebi.

Iskustva i sjećanja koja neprofesionalni čitatelji imaju na književne tekstove su – premda ne toliko razrađena kao profesionalna – jednako nepredvidiva i bogata

Identifikacija: realnost ili slabost?

Način na koji se neprofesionalni čitatelj prisjeća pročitanoga je, kako pišete u knjizi, ludički, slobodniji, i vezan snažno uz osobni identitet pojedinca koji čita.

Identifikacija je zanimljiv, ali dosta neistražen mehanizam, koji je po nekim istraživačima ključan za čitanje. Rita Felski bi rekla da identifikacija postoji i kod profesionalnih i neprofesionalnih čitatelja, samo se profesionalni vežu uz metodu s kojom se identificiraju pa tako čitaju, dok neprofesionalni čitaju općenito.

Ali, identifikacija je iz teorije književnosti često „prognana“: prepoznavanje, očaranost i drugo o čemu piše Rita Felski se često smatraju slabostima u čitanju.

Niz tekstova nastalih zadnjih deset-petnaest godina s Ritom Felski kao najpoznatijom predvodnicom upozorava na to što se krije, kako je Merve Emre rekla, iza „lošeg čitatelja“. To su, navodno, čitatelji koji se identificiraju, čitaju da bi iščitali zaplet, predaju se afektivnom naboju teksta, podliježu drugoj vrsti zablude koja identificira smisao teksta u predviđenoj namjeri autora ili pak apliciraju tekst na neku životnu svakodnevicu.

Kako vi gledate na takvo elitističko odbacivanje nekih bitnih elemenata u čitanju?

Da, to je zasigurno elitistički i proizlazi iz znanstvene težnje da se iskustvo čitanja objektivizira. Problem je tu, kao i u svakoj umjetnosti, da ono što je objektivno i što se da objektivizirati govori zapravo najmanje o onome što je po meni najvažnije – a to je mentalna reprezentacija, dakle, čitanje kao takvo. Čitanje ovisi o tekstu i ono je uvijek subjektivno. Ali to i jest ono što nam u konačnici jedino ostaje. Ako nećemo govoriti o objektivnim pokazateljima koji se tiču više knjige same, a manje teksta, nama jedino ostaje: očaranost, identifikacija, aplikacija, ili kako već želimo to nazvati. Znanost o književnosti se relativno malo time bavila, iako mislim manje zbog elitizma, a više zbog želje da se prikaže kao ozbiljna znanost. Razlozi su i metodološki, jer bi se trebale posuđivati metode iz drugih disciplina: etnografije, sociologije i dr., pa bi se izašlo iz onoga što je povijesno u srži znanosti o književnosti, a to je tekst. Dodao bih, tekst to i treba biti, ali imajući na umu da je njegova reprezentacija ono čime se kao profesionalni čitatelji bavimo. Ako ostavimo po strani kvalitativne interpretacije koje po meni ne zaostaju nužno za najkvalitetnijim profesionalnim interpretacijama, opet imamo taj kvantitativni imperativ. Jer, danas za razliku od prošlih stoljeća, 99 i više posto svih čitatelja književnosti su neprofesionalni čitatelji. To da mi imamo tako malo reći o njima je propust koji treba ispraviti.

Bogatstvo ekstra-tekstualnih dodataka

Spomenuli ste različitost svakog čitanja. Čitanje oblikuje naš psiho profil; Borges govori da je svatko od nas produkt neke knjižnice, a Italo Calvino piše: „Tko je svatko od nas, ako ne kombinacija iskustava, informacija, knjiga koje smo pročitali“. Na koji način čitanje usmjerava nečiju osobnost? U kojoj su vezi način na koji se netko sjeća pročitanoga, njegove lektire i osobna psiho-dinamika?

Ovaj Calvinov citat je tipičan za profesionalnog čitatelja koji mnogo čita. Ako pogledate podatke za Hrvatsku, većina, preko 55% stanovnika u protekloj godini nije pročitala niti jednu knjigu. Taj postotak je stalan, pa možemo govoriti o većini stanovnika koji od srednje škole nisu pročitali nijedan književni naslov. Calvinov citat pretpostavlja da je pročitanih knjiga mnogo. Velik broj čitatelja zapravo nije presudno oblikovalo pročitano. Ono što ostaje nakon čitanja – a radio sam istraživanja s čitateljima koji su u životu pročitali minimalno tri knjige – mogu podijeliti na dva dijela: prvo je tekstualna jezgra koja se svodi najviše na likove, epizode, zaplet i sl. Na tu jezgru se nadovezuje, oko nje raste neko meso, plod, nešto ekstra-tekstualno. Riječ je o okolnostima čitanja, preporukama, kontekstu. Manji broj čitatelja s kojima sam bio u interakciji mogao bi iskazati uvjerenje da im je neka knjiga promijenila život ili da je neki književni naslov jako utjecao na njihovu percepciju svijeta. Inače, u razgovorima koje vodim najzanimljiviji dio mi je završni u kojem se često pokazuje da način na koji su čitatelji govorili o pročitanim knjigama ima snažnu provodnu nit, nešto zajedničko čega oni možda nisu svjesni, ali se dobro povezuje s nekim aspektom njihova života i identiteta. Jedan primjer: dosada sam vodio istraživanja u Hrvatskoj i SAD-u, i u obje zemlje sam se susreo sa sličnim primjerom čitateljica koje su rekle da puno čitaju i navele tri recentna romana. Iz njih su izdvajale likove koji su bili ranjivi ili krhki: napuštena djeca, prostitutke, dakle likove s ruba društva i protagoniste u krhkom socijalnom statusu. Kad sam im postavio pitanje je li to nešto što je zajedničko njihovim prisjećanjima na pročitano, odgovorile su da jest, i zatim su obje spomenule da rade kao socijalne radnice i da to vjerojatno ima veze s njihovom profesijom. Znači, bez obzira hoće li to biti nešto profesionalno ili privatno, pozitivno ili negativno, ali svako neprofesionalno čitanje će imati neku osobnu, vantekstualnu poveznicu koja je ono što toliko obogaćuje tekst. Uostalom, slično čini i profesionalna interpretacija. Ona učitava, dodaje nešto tekstu na temelju čega se pokušava pokazati da to u tekstu već postoji. Znači dodaje kontekst, samo je on tu objektivan, u smislu da postoji drugdje u književnosti ili u brojnim disciplinama s kojima se ona susreće.

Ono što je objektivno i što se da objektivizirati govori zapravo najmanje o onome što je po meni najvažnije – a to je mentalna reprezentacija, dakle, čitanje kao takvo. Čitanje ovisi o tekstu i ono je uvijek subjektivno

Muškarci koji ne čitaju žene

Vaša istraživanja potvrđuju ono što su ustanovila i druga istraživanja: žene puno više čitaju. Odnos je uobičajeno 60-65 naprema 40-35 posto u korist žena. Istovremeno, žene su puno manje prisutne u književnom životu i na svim razinama manje participiraju na književnom polju. Čak se i lik uzornog, implicitnog čitatelja zamišlja redovito kao muškarac (iako kod Calvina u Ako jedne zimske noći imamo primjer idealne čitateljice za čiju se naklonost bore dva pisca). U kakvom su odnosu rod/spol s čitanjem i načinom prisjećanja na književnost?

U povijesnom smislu, to je opravdano. Ali, od 19. stoljeća u većini Europe, najkasnije od 20. stoljeća u Hrvatskoj, a od 21. stoljeća svugdje u svijetu, velika većina čitatelja književnosti su čitateljice, otprilike dvije trećine u zemljama s visokom pismenošću. Postoje istraživanja u Europi, Americi i Kanadi koja to potvrđuju unatrag sto godina. Kad govorimo o brojkama, usporedio bih to s drugim podatkom: američki znanstvenik Ted Underwood je metodama udaljenog čitanja, dakle računalnim iščitavanjem velikog korpusa engleskih romana pisanih od 1800. do 2000. godine istražio koliko narativnog prostora autori posvećuju muškim, a koliko ženskim likovima. Omjer je 3 naprema 1 u korist muških. To se odnosi i na autorice; kod njih je omjer tek nešto manji. Zanimljivi su i podaci s kojima sam se susreo u svom istraživanju (najviše onom rađenom u Americi): autori kojih su se čitatelji prisjećali većinom su bili muškarci. To je očekivano, jer većinom su naslovi bili kanonski, a velika većina kanonskih autora su muškarci. Međutim, kod žena je omjer 3 naprema 2: znači na 3 sjećanja iz knjige nekog autora dolazila su 2 sjećanja iz knjige neke autorice. Pri tome, neke ispitanice su spominjale isključivo autorice i naglašavale da su im u čitanju važna upravo ženska iskustva. U slučaju muškaraca omjer je bio 89% naprema 11%: znači na 9 muških autora koje su pamtili dolazila je 1 autorica. Uz to, ta je autorica često dolazila iz žanrovske književnosti: književnosti za djecu, znanstvene fantastike i sl. Vrlo je malo bilo autorica koje su pisale neku vrstu opće književnosti i one u kojima se posredno iskazivalo ženske iskustvo, dok baš nitko od ispitanika nije istaknuo kao posebno zanimljivo samo žensko iskustvo u književnosti.

To potvrđuje ono što danas mnoge autorice tvrde: muški čitatelji, i kolege pisci, ne čitaju uopće knjige koje su napisale žene. No, postoji li neka razlika u prisjećanjima vaših ispitanika koja bi se mogla povezati sa spolom?

Načelno ne, osim ovih odnosa prema autorima/cama. Isto je i kod dobi: malo slabije se stariji čitatelji prisjećaju konkretnih podataka iz teksta. Međutim, naišao sam mnogo puta na iskustvo u kojem se neki 20-godišnjak i neki 70-godišnjak prisjećaju teksta koji su pročitali s otprilike 18 godina – znači jedan se prisjeća teksta koji je nedavno pročitao, a jedan teksta koji je čitao prije pola stoljeća – i njihovi su rezultati bili vrlo usporedivi. Znači nema bitne razlike u sadržaju prisjećanja, a osobna povezanost s tekstom je uvijek nepredvidljiva.

Od 19. stoljeća u većini Europe, najkasnije od 20. stoljeća u Hrvatskoj, a od 21. stoljeća svugdje u svijetu, velika većina čitatelja književnosti su čitateljice, otprilike dvije trećine u zemljama s visokom pismenošću

Što pamtimo, što zaboravljamo?

Utvrdili ste da postoje dijelovi teksta koji se češće pamte i u kojima postoji „semantička akumulacija“. Koji se to dijelovi teksta bolje pamte, a koji lakše zaboravljaju?

Postoji tu i žanrovska diskrepancija: u svim mojim istraživanjima i istraživanjima tržišta dolazite do toga da je barem 4/5 onoga što se danas čita narativno: prvenstveno romani i kratke priče. Najbolje se pamte elementi koji su u neskladu s osobnim iskustvom: ono što je „egzotično“, što odudara od horizonta očekivanja, ali ne toliko teksta, koliko vlastitog, osobnog iskustva. Takva sjećanja su koncentrirana na početke i krajeve teksta, na „mjesta semantičke akumulacije“ ili jaka mjesta. Inače, pamćenje teksta iskazuje efekt serijalnosti: lakše se pamti ono što je na početku i na kraju, što je fenomen prepoznat u psihologiji pamćenja u svemu što pamtimo, a što ima određen niz. Dobro ćete pamtiti prvi i zadnji put kad ste jeli neko jelo, ali ne i iskustva između toga. Najbrže se zaboravlja ono što se u teoriji teksta naziva površinski oblik, baza teksta, znači doslovni način na koji je nešto napisano. Zapravo, tome profesionalni čitatelji posvećuju najviše pozornosti. Ostaje dakle situacijski model, osnovne relacije unutar teksta. Zanimljivo je da je to uvijek koherentno: rijetko se pamte nepovezani detalji. Znači, ako je netko zapamtio posebno jednu epizodu iz nekog romana, sve što je povezano s tom epizodom je koherentno. Na primjer, jedan mlađi čitatelj u istraživanju je iz Krležinih Zastava upamtio jedan dio u drugoj knjizi romana u kojem protagonist i njegov prijatelj razgovaraju u čamcu. Tvrdio je da nije upamtio mnogo više od tog voluminoznog romana, iako ga je čitao nedavno. Ta epizoda mu je pomogla da zapamti kako je to roman u kojem ima mnogo razgovora. Za tog čitatelja, roman je sav sažet u jednoj epizodi. Zapravo, pamćenje je tu vrlo funkcionalno: ono sažima pa i iskrivljuje tekst, ali je zato funkcionalno.

 

Podaci o čitanosti

 

Ima li onda smisla način na koji se danas podučava mlade književnosti? Ako nije moguće upamtiti sve po redu i ako se pamti samo jedna epizoda preko koje se otkriva svijet romana, koliko smisla ima inzistirati na detaljima na kojima se inzistira u lektiri i maturalnim esejima? U drugi plan se tu stavljaju doživljaj čitanja, prepoznavanje, dubinsko razumijevanje i inzistira se na detaljima, na onom što se, evo dokazano, najbrže zaboravlja.

Što se tiče pamćenja, lektirno obrazovanje od 19. stoljeća nadalje ima dvije funkcije koje su aktivne podjednako: jedno je kolektivno pamćenje, znači da se neki tekst čita s obzirom na kolektivno pamćenje nacije, identiteta. Drugo je razvijanje individualnog smisla za književnu umjetnost. Ali, ostavljajući kolektivno po strani, mislim da ta strategija usmjerenosti na detalje – koliko god bila nepopularna – jest korisna, jer pokazuje ovo o čemu sam govorio: pamti se detaljno neki dio teksta. Učitelji i profesori bi tu trebali upozoriti učenike da to što će oni sada izdvojiti jest rezultat profesionalnog čitanja koje smatra da je upravo taj dio ono što je najvažnije, dok u njihovoj interpretaciji to može biti nešto drugo. Ako imate 30 učenika u razredu, sasvim je logično da ćete dobiti 30 različitih upamćenih detalja. Za mene je to jedna od najpouzdanijih strategija koju koristim kao ispitivač – ako želim provjeriti u razgovoru sa studentom, koliko je pažljivo pročitao književni tekst, upitat ću ga za neki upamćeni detalj. Ako se taj detalj poklapa s nečim što je već izdvojeno u stručnoj literaturi, na predavanju i sl., onda je moje povjerenje u kvalitetu čitanja tog teksta puno niže nego ako je izdvojeno nešto što npr. ja osobno nisam upamtio. Svako pomno čitanje mora proizvesti takve posebne upamćene detalje. Ipak, slažem se s takvim pristupom tekstu, treba pokazati da je tekst ono čemu težimo i od čega polazimo i da treba biti pažljiv s dijelovima teksta. Ali, treba naglasiti da izdvojeni dio ne mora biti ono što je pisac ili komentator htio reći, nego da to može biti prepušteno vama kao čitateljima. U pitanju nije prepoznavanje jakih mjesta u tekstu, nego identifikacija sebe u tekstu.

Postoje još dva važna elementa: motivacija koja je uvijek ekstrinzična, dolazi izvana. Čitate ovaj tekst da biste na temelju toga dobili neku ocjenu. Intrinzičnu motivaciju je nemoguće tražiti kad je nešto zadano. Tu treba upotrijebiti drugi aspekt koji je u pamćenju neprofesionalnih čitatelja važan, a to je aplikacija, da se nešto iz pročitanog teksta može primijeniti na vlastiti život. I tu dolazimo do paradoksa u profesionalnom pristupu u kojem se često identifikacija zabranjuje ili protjeruje. Od djece u školi ne možemo očekivati silno razvedenu interpretaciju, ali na njoj treba inzistirati. Inače, moj je stav: bolje da se čita bilo kakva književnost, nego da se ne čita književnost uopće.

Demokratizacija i carstvo amatera

Govorimo cijelo vrijeme o zanemarivanju iskustava neprofesionalnih čitatelja. No, postoji druga strana priče koja dolazi do izražaja zadnjih godina s demokratizacijom i digitalizacijom, a to je velika vidljivost mišljenja neprofesionalaca/amatera. Društvene mreže su prepune primjera. I u Hrvatskoj postoje književni influenseri, npr. Alice Marić, koji imaju velik utjecaj i kreiraju književne vrijednosti više nego književni stručnjaci. Dubravka Ugrešić u eseju Karaoke kulture piše o tom naglasku na recipijentu i prostoru koji dobivaju danas amateri (o „carstvu amatera“), smatrajući da to snažno utječe na shvaćanje književnih vrijednosti. Kakav je vaš stav?     

Mislim da divergencija između profesionalaca i neprofesionalaca/amatera postoji, da se ubrzava i da će se sve više ubrzavati do trenutka u kojem predviđam da će čitanje književnih tekstova postati još više minorna preokupacija nego što to danas jest i dobiti još više elitistički predznak. Pokušavat će se očuvati kanon, ali sve to o čemu smo govorili nezaustavljivo prodire. Ali, riječ je zapravo o različitoj primjeni istih strategija. Danas na internetu postoji više čitatelja za razne tekstove koje pišu amateri, tzv. fan fiction, nego za suvremene književne naslove. Demokratizacija čitanja u kojoj više nema tzv. „čuvara vrata“: profesora, urednika, kritičara i dr. koji bi usmjeravali to što se čita, sve će se više povećavati i utjecat će na samu književnost. Ali to je konstanta književnosti kao takve i ona se u skladu s time mijenjala. Spomenuli ste Ugrešić, ona je veliki dio svoje spisateljske karijere ostvarila u najpopularnijem obliku: romanu koji je i nastao kao odgovor na popularne zahtjeve čitatelja i autora i dandanas najviše odgovara na te svakodnevne zahtjeve. Nastavak procesa demokratizacije, „ekstenzivizacije“ u kojem se čita manje pomno veći broj tekstova, samo se ubrzava s digitalnim medijima.

Promjene percepcije i dubinskog čitanja

Što je s učincima digitalizacije na samo čitanje? Maryanne Wolf u knjizi Čitatelju, vrati se kući ukazuje da je dubinsko čitanje ugroženo, da je uslijed velike količine informacija, stimulansa, gigabajta koje moramo procesuirati, naša percepcija ozbiljno narušena. Sve to utječe na način čitanja i interpretiranja, ali i pisanja.

Naslovnica Čitatelju vrati s ekući

Sva istraživanja na čelu s Wolf uzimaju čitanje u širokom smislu u kojem je književno čitanje samo jedan segment, ali je u njemu dubinsko, pomno čitanje najvažnije. Najveća posebnost književnog čitanja je: a) mogućnost uspostavljanja obrazaca unutar književnog teksta, i b) uspostavljanje intertekstualnih veza unutar samog teksta i s drugim tekstovima. To je ono što stvara najveći užitak i posebnost književnog teksta, što mu daje tvrdoću. Gotovo na razini fizikalnog, što je više veza i što su one čvršće, tekst je tvrđi, on više toga „tvrdi“, kako kaže kolega Brlek. Nedostatak strategija dubinskog čitanja onemogućuje uspostavljanje takvih veza. Ako ne možete zadržati pozornost na nekom dijelu teksta dovoljno dugo, nećete shvatiti, tj. izolirati taj intertekstualni element i nećete ga povezati s nečim drugim. Po prvi put nakon 18. stoljeća dolazi tako do erozije na osnovnoj, biološkoj razini čitanja, jer nam je pozornost – a to studije dobro pokazuju – sve kraća. Jednostavno, mislimo u drukčijim medijima. Mogu to povezati s onim čime se također bavim i što je mali simptom toga – a to je rast popularnosti haikua, dakle vrlo kratke forme koja je tradicionalna, pa time pokazuje da čitatelj cijeni tradiciju, ali je u vrlo kratkom obliku.

Jeste li kod svojih studenata primijetili promjene u dubinskom čitanju unatrag desetak godina?

Apsolutno. To će, vjerujem, reći svatko tko predaje književnost dulje od deset godina u nekoj instituciji. Primjetna je poteškoća s kojom se studenti nose s književnim tekstovima, ne samo u jezičnom i žanrovskom smislu, nego poteškoća s održavanjem pozornosti, s dugim pomnim čitanjem u kojem će se koncentrirati na tekst bez nekog cilja. Danas se čita daleko više nego ikada prije, samo što je to vrlo često usmjereno. Različite poruke, informacije vrlo su usmjerene. Svako profesionalno i neprofesionalno čitanje nekog književnog teksta, koliko god može imati krajnji cilj, sastoji se od stalnog održavanja otvorene mogućnosti teksta da izreče ono što nastoji izreći, a to se ne može predvidjeti. Ako dobijete neku obavijest na mobitelu, vi znate kad čujete zvuk poruke o čemu bi moglo biti riječi. Koliko god tekst bio predvidljiv, nikada ne možete znati što će on točno izreći. Besciljno čitanje je danas potkopano stalnim ciljanim informacijama. To se vrlo dobro vidi u obrascima čitanja, Wolf o tome također piše, znači čitanjima u obliku slova F ili E, kad se ono na početku, u sredini i na kraju detaljno čita, a ono između preskače. Književni tekst pak po definiciji traži da svaki njegov dio bude jednako pozorno čitan (bez obzira na jaka mjesta) i da se iz toga izvedu detalji koji će biti jezgra samog čitanja.

Veza empatije i čitanja

Nedostatak dubinskog čitanja ima reperkusije na ukupni društveni život i kulturno pamćenje. Wolf navodi jedno istraživanje sa Stanforda rađeno tijekom 10 godina na cca 14 000 studenata koje utvrđuje veliki pad empatije tijekom godina. Zaključeno je da je to rezultat veće socijalne izolacije današnjih mladih kao i manje čitanja, tj. smanjene sposobnosti dubinskog čitanja. Kako vi vidite tu vezu? Čitanjem imamo priliku doživjeti iskustvo nekog drugoga, a preko toga bolje spoznati svijet i sami sebe, zapravo, kako pišete u knjizi, „učvrstiti se“.

Spomenut ću iznova kognitivne teorije čitanja koje posljednjih godina daju empirijske podatke o tome da čitanje književnih tekstova razvija empatiju. Ne samo zato što nas navodi da se stavimo u kožu, u cipele drugoga, nego nam daje simulaciju života iz drukčije perspektive. Empatija automatski potiče mnoge društveno poželjne karakteristike poput tolerancije, razumijevanja, slušanja različitih perspektiva i sl., sve to što je u demokraciji poželjno i što bi trebalo biti poželjno u svakom društvu, jer ono što nas čini uspješnima kao vrstu i jest mogućnost suradnje. Da bismo mogli surađivati, moramo razumjeti drugu osobu. U istraživanjima se jasno pokazuje da su čitači književnih tekstova i bolji čitači uma. Ipak, smanjenje empatije je povezano i s općenitim društvenim tendencijama koje nisu nužno vezane uz smanjenje čitanja. Smanjeno čitanje književnih tekstova je prije simptom nego uzrok smanjenja empatije kod pojedinaca i u društvu.

Znanost o književnosti se malo bavi tim promjenama. I dalje postoji stalna tendencija da se važni elementi u čitanju koje smo spominjali: empatija, prepoznavanje, emotivnost ili identifikacija isključuju, posebno iz hardcore teorije. Čini se kao da je književna znanost dijelom udaljena od književne stvarnosti. 

Apsolutno, postoje takva nastojanja, ali čini mi se da se društvene realnosti toliko mijenjaju da ćemo se morati prilagođavati. To se već i događa. Projekt koji sam pokrenuo na fakultetu je dio takvih tendencija i razmišljanja, pokušaja da se poveže akademsko, profesionalno čitanje sa svakodnevnim čitanjem, i to ne samo da bi se ono objasnilo, nego da bi se ponudilo općenitije shvaćanje što se događa ako i kada masovno odbacimo pomno čitanje koje je prisutno u našoj tradiciji.

Nisu samo digitalni mediji ono što mijenja čitanje kao takvo, nego i samo digitalno čitanje mijenja percepciju. Najnovije studije pokazuju da u svim vrstama čitanja koje nije ludičko i nepredvidivo, računala postižu bolje rezultate od ljudi. I to će se povećavati. Na primjer, jedna studija pokazuje da računala imaju bolje rezultate u iščitavanju pravničkih tekstova. Konkretno, istraživanje se sastojalo u tome da je profesionalnim pravnicima u SAD-u dan skup zakona koji se ticao nekog slučaja i tražilo se da primijene te zakone na zadani slučaj, a isto se tražilo i od računala. Riječ je zapravo o dubinskom čitanju: imamo tvrdi, zahtjevni tekst koji podrazumijeva intertekstualno znanje i koji je teško proničan (treba poznavati žanr, leksik i sl.) i traži se apliciranje, utvrđivanje koji članak, paragraf se na što odnosi i kako to primijeniti. To je vrlo blisko inicijalnoj razini čitanja i tumačenja književnog teksta, jer se traži doslovno razumijevanja onoga što u tekstu stoji. Ljudski rezultat je bio oko 85% točnosti, a računala 94%. Računala tako doista mogu imati bolje rezultate u svim vrstama čitanja koje nije ludičko. U tom smislu, ona će nadomještati poslove i to se već događa u raznim branšama, npr. pravničkoj u kojoj se već sada paralegalni poslovi kao iščitavanje zakona i pronalaženje presedana, povjeravaju računalu. Gubit će se tako neka specijalizirana znanja, posebno u disciplinama koje ovise o velikom broju tekstova koje treba precizno iščitati. To je zapravo i književnost, i na nama profesionalcima je da vidimo kako ćemo to uklopiti u određene teoretske eksplikacije. Također, to mijenja i percepciju toga što je uopće potrebno za književnost. Danas imate programe na internetu koji vam omogućuju da pišete književnost u određenom žanru i koji nadopunjuju vaše pisanje: počnete s nekoliko rečenica proze ili poezije, a računalo vam daje prijedlog za sljedećih nekoliko rečenica.

Računala doista mogu imati bolje rezultate u svim vrstama čitanja koje nije ludičko

Svaki dobar istraživač najprije sam na sebi vrši istraživanja, pa ste i vi, pretpostavljam, vršili uvide u svoje čitanje. Osobno, na primjer, imam problem da se često ne sjećam krajeva romana, ali se savršeno sjećam početaka. Kako je s vama?

Što se tiče serijalnosti koju spominjete, malo pojašnjenje zašto je to tako. Na početku su sve informacije nove: imena likova, mjesto i vrijeme radnje i sl., i to stvara situacijski model. On se u djelu nekad neće jako mijenjati, a kad se promijeni, čitatelji to obično upamte. Ako nema takvog obrata, teže je upamtiti kraj. U vašem iskustvu bi bilo zanimljivo vidjeti koji su to romani čije završetke dobro pamtite i jesu li ti završeci jako odudarali od osnovnog modela koji je na početku uspostavljen.

Što se tiče moga osobnog dubinskog čitanja i sposobnosti, primjećujem pritiske koji dolaze od digitalnih načina čitanja i pritiske zbog načina života. Ali, imam jednostavan način na koji odolijevam nekim od tih pritisaka – nemam mobitel! Izvanjska prisila na čitanje kratkih i sažetih informacija za mene tako izostaje.

Katarina Luketić je publicistica, književna kritičarka, urednica u medijima i izdavaštvu. Članica je uredništva portala Kritika-hdp.

Danas

Mjesec hrvatske knjige 2024.

U ovogodišnjem izdanju Mjeseca hrvatske knjige kao tema je istaknuta vrijednost pripovijedanja i kazivanja, posebice onih književnih vrsta koje pripadaju usmenoj književnosti, kao što su bajka ili legenda. Polazište Programskog i organizacijskog odbora bila je 150. godišnjica rođenja velike hrvatske spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić, objasnila je koordinatorica manifestacije Sara Džapo ističući da su njezino bogato književno stvaralaštvo i pripovjedna izvrsnost ostavili traga na brojne generacije.

Javni poziv za rezidencijalni program Udruge Kurs u Splitu za 2025. godinu (Rok: 16. 12. 2024.)

Pokretanjem rezidencijalnog programa 'Marko Marulić' i razvijanjem promotivnih aktivnosti vezanih za boravak stranih autora i prevoditelja, istraživača s područja književnosti, vizualnih i audiovizualnih umjetnosti, ostalih izvedbenih umjetnosti u Splitu, Udruga Kurs ima za cilj omogućiti upoznavanje literarnih, kulturoloških i socijalnih prilika u Hrvatskoj, a posebno u Splitu, dok se istodobno domaća publika upoznaje s odabranom europskom književnom i umjetničkom scenom

Raspisan natječaj za Nagradu IGK za najbolju pjesničku zbirku! (Rok: 9. prosinca)

Nagrada Ivan Goran Kovačić dodjeljuje se za najbolju izvornu pjesničku zbirku tiskanu u dvogodišnjem razdoblju čije je prvo izdanje objavljeno u Republici Hrvatskoj i koja nije posredovana prijevodom. Za nagradu mogu konkurirati i pjesničke knjige izvorno napisane i tiskane na hrvatskom jeziku kod registriranih nakladnika, bez obzira na mjesto objavljivanja. Rok je 9. prosinca

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Kritika
  • Publicistika
  • Glavne vijesti
  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Iz radionice
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
Skip to content